Prisna lica krajolika
otvorena polja
u žarištu od znoja
zamućenoga pogleda
kukuruzi su
buktinje kada ih potpiri
vjetar zašušte
njihovi vatreni
jezici a zeleni plamen
spali cijelu
ravnicu
vremena odvinuta unazad
u ovom se gradu tjeskoba
odbija od šupljikavih zidova noću
ulice se uvijaju u dugočasno pretprošlo
stoljeće osjeća se samo mrklina kako
se mrvi kao pijesak pod tvojim nogama
kada se suspregne dah u koraku
a tko će
mliječnoj djeci moći
objasniti kamo je nestalo
nebo na kojem Česmički je
gledao rojeve mušica čitajući
ih kao latinske stihove?
zametak oluje
po višedimenzijskim grafikonima
neba vjetrovi vijaju
vatene grudice
oblaka
turbulentnim ih zubićima
čupkaju rasplećući im kovrče
u lelujave maglice
žito okrenuvši glave
kamo njihove teške
sjene prolaze sa strepnjom
ih promatra
ćukovi
ćukovi u dupljama
drveća opliću svoja
nevidljiva gnijezda
ljubavnim krikovima komadaju
noć kao preneražen plijen
polovinom srpnja polijeću
njihovi mladi
najprije puštaju
preplašen pijuk
malo u letu posrću
dok im perje ne prigrle
prijateljska strujanja
noći ovijena oko podnožja
crnih borovih šuma
čiji vrhovi urastaju u
bespregledan mrak odakle dopiru
njihovi kliktaji i gusti šumovi
koji ih štite
duboka je noć i od njihovih krikova
klikovi miševa
utišavaju se
i gase se plavičasta svjetla
ekrana
otok
kad smo
izronili rastaljeno stijenje
pomaljalo se
iz uskipjela mora
tako je
otprilike
započinjao život
između nas i
otoka koji smo
napuštali bezbrižni
laki i nežni
kao vrhovi urala
rasla je gusta
plava razdaljina i lagana
buduća sjeta da se
dogodine a ni svih
ostalih godina
ovdje i bez nas
ništa neće
promijeniti
brod je
ravnodušno plužio
morem more je
to prihvaćalo
još ravnodušnije
vozeći bicikl
granice grada razvučene su i nemarno
zasijane poput minskih polja
to su mjesta gdje susreću se smeće i rijeka
brzacima vri voda
iz kanalizacije
čiji smrad se miješa
sa smradovima smetlišta
iznad kojih nebo izgleda poput bolesne kože
po kojoj se kao čirevi rasprskavaju krikovi
galebova
vjerojatno su dovezli nove otpatke
i kako se ljudi povlače
sa sajma ostataka
kako se sliježu zvukovi teške
industrije oni se množe
pod tvojim prozorom
čudna godišnja doba
pod tvojim
prozorom među neboderima
pticama kovitlaju
južne struje između antena
i čudnih godišnjih doba
duboko u jesen ispod vrhova
dizalica odjekuje duga
potmula grmljavina
neodređenog podrijetla kao da
nevidljivi avioni paraju
fluidne zvučne zidove
oko tebe ili da dugim
mostom nad
rijekom po čijoj površini
klizi zvuk tutnji
nekakav superludi vlak iz kojeg
kad pogledaš čini se
da se strelovito ptice
u letu zanašaju
od brzine i jakih struja
od sutona crvenkastih
oblačnih masa
koje dovlače ovaj rani
mrak i pljusak koji se
naglo nabada na prva
popaljena svjetla
jurećeg grada
novi prečac do kvarta
od sjevernih vjetrova krajolik
ima staklenkast okus
tražeći novi prečac
do kvarta zamišljaš toplu sobu
windows XP home edition
svoj veliki prozor a zatim kako sjedaš
s udobne sigurnosti svog radnog
stolca ispisuješ od sjevernih vjetrova
krajolik ima staklenkast okus i čajem
otapaš zadnje kristale smrzaja s puta
ruku duboko nabijenih u džepove da prsti
čim uđeš budu gipki
za tipkanje
još jedan susret s česmičkim
kad sam ga ponovo sreo, istrošile su se stare baterije ljeta i cvrčci su počeli zavlačiti, njihove su kretnje i njihovi mehanički zvukovi postajali sve otegnutiji. zadnji put kad sam ga vidio iskrsnuo je pred mene i helenu u pečujskom parku, i učinio mi se nekako premalen za tako velikog čovjeka, no kad sam se popeo na postolje kraj njega uvjerio sam se da proporcije odgovaraju, a osobito mi se svidjela njegova povišena perspektiva. nazdravili smo tom susretu pivom, i nisam poslije više o njemu mislio, sve dok se opet nije pojavio, sad se već zvao pannonius i hladnjikava se mjesečina oko nas umnožavala geometrijskom progresijom po rosi koja je navirala. ako promijeniš i jezik i ime i mjesto, ništa se ustvari ne mijenja, rekao je. kao u knjigama, oko nas se valjao šum potonulog mora i stoljeća, koji je toliko prisutan da ga poistovjećujemo s tišinom, sateliti su velikim brzinama šibali naše slike kroz svemir, i one putuju zakrivljenostima prostorvremena, dok istovremeno u nekoj od mogućih stvarnosti tonemo svaki u svoju bijelu papirnu noć.
nebeska tijela
za helenu
večer prianja
na kožu upliće se
u drveće po gnijezdima se
oko nas legu
galaktička jata roje se
tek sneseni planeti plešući
oslobođeni zamišljenih pravilnih
putanja od njihova kovitlanja
svi se pravocrtni surovi
i blagi bogovi urušavaju nelinearnim
jednadžbama i treskaju
o tlo pred našim
očima odskoče još nekoliko
puta u sve nepravilnijim
amplitudama dok se
potpuno ne
umire
a i mi ćemo
još dim ili
dva uvući
ispuhnuti
i zavitlati
opušak u
noć kad postane
dovoljno udobna da i sami
legnemo u nju i duboko
pripijemo svoja nebeska
tijela
od mesa
seksa i teksta
kao i sve ostale tople
i bešumne i nevidljive
životinjice osjećajući
pritom onu svemirsku vrstu
zadovoljstva kao na početku
stvaranja
