Bijeg u Egipat

Ulomak iz romana

I. dio (Jens)

1.

Jensa nema, ne postoji. On je fikcija. Virtualni lik koji će zastati na obalama elektronskog oceana i podići s vlažnog pijeska bocu u kojoj se nalazi poruka. Ili neće, proći će nezainteresirano pored nje, ionako zna što je unutra: povoljna i diskretna ponuda preparata za potenciju, viagre, na primjer, zatim xanaxa, prozaca ili kakvog drugog čudesnog antidepresiva, ili, pak, očajnička molba svrgnutog princa iz kakve afričke ili otočke države za urgentnu novčanu pomoć, ili tek obavijest o basnoslovnom dobitku na lutriji od kojeg ga dijeli tek uplata od stotinu i pedeset američkih dolara na ime administrativnih troškova. Moja poruka u boci plovi s milijunima sličnih, valovi ih izbacuju po obalama, kupe se po žalu, preplavljuju ga, ostaju nasukane po pijesku u obliku polukruga, točno po crti do koje dopiru valovi. Obale zapljuskuju nove i nove poruke. Beskrajni elektronski ocean šumi i iskri.

Među svim tim porukama moja je jedinstvena: stvarni lik šalje poruku virtualnom, Jensu, odnosno fikciji o njemu. U toj elektronskoj evoluciji fikcija je prapočetak, sićušna organska tvar u sterilnom i beživotnom svijetu. Ostale poruke su nešto drugo, spamerska kontraevolucija: virtualni Rusi, Brazilci, Kanađani, Korejanci, Australci nude svoje usluge stvarnim Rusima, Nijemcima, Hrvatima, Amerikancima, Iračanima, Srbima, Palestincima... Zamišljam poruku od imaginirane Aleksandre Semjonove za Jensa. Semjonova je, recimo, tajnica nekog udruženja zvučnog imena, Royal Academy of..., koja obavještava sretnike o basnoslovnim dobicima. Znači, od imaginiranog lika za fikciju o virtualnom. U elektronskoj evoluciji to je vrijeme uoči Velikog praska.

Nikad mu ne zamišljam lice, niti dob. Niti glas. On je netko tko se nalazi u tami, iza jakog izvora svjetlosti koja mi udara ravno u oči. Tu je, i sluša. Jens može biti svatko: novinar National Geographica (jens@nationalgeographic.com) koji po strmim liticama norveških fjordova snima staništa rijetke vrste morskih ptica koje se tu gnijezde. Iza njegovih leđa hladno, poput čeličnog sječiva, bljeska Sjeverno more, a u daljini se vide tornjevi naftnih platformi. On je, zatim, član Greenpeaca (jens@greenpeace.org) koji na krajnjem sjeveru Kanade čisti tijela tuljana od sirove nafte. Tu je negdje i nasukani tanker, iz magle mu izranja pramac. Oko Jensa, po uljastom blatu koje muklo bljeska u duginim bojama, bespomoćno se batrgaju kontaminirani tuljani. Zatim Jens, reporter CNN-a iz Iraka (jens@cnn.com), umorni i potrošeni veteran koji rutinski odrađuje još jedan rat. Noć je, oko njega su ruševine iza kojih se naziru pustinjski krajolici. Puši, nagnut nad laptop. Slabašna svjetlost koju isijava monitor osvjetljava tek guste pramenove dima ispred njegova lica. Jens, volonter Crvenog križa negdje u pokrajini Darfur (jens@redcross.org). U pozadini se vidi izbjegličko šatorsko naselje u kojemu kao da vrije. Podsjeća na porušeni mravinjak po kojem bezglavo trčkaraju izbezumljeni mravi. Čuje se pucnjava. Na rubu tog ljudskog mravinjaka Jens bezuspješno reanimira pogođenog dječaka. Jens može biti i znanstvenik na CERN-ovom institutu (jens@cern.ch). Sjedi za monitorom u jednoj od kontrolnih kabina duž akceleratora. Kroz stakleni zid s prednje strane vidi se djelić tunela u kojem se odvija imitacija drame Postanka.

I još mnogi, mnogi drugi: socijalno senzibilizirani nadzorni inženjer na Bechtelovim gradilištima po Iraku (jens@bechtel.com), nova akvizicija londonskog Arsenala (jens@arsenal.com), njemačkog Bayerna (jens@fcbayern.t-com.de) ili Barcelone (jens@fcbarcelona.cat), pristigla odnekle iz ratom zahvaćenog Kavkaza, Reutersov fotograf (jens@reuters.com) negdje u Afganistanu, nadareni pisac iz neke od postsovjetskih republika (jens@hotmail.com, jens@yahoo.com, jens@gmail.com)... Jens je, ukratko, onaj tko bi želio čuti, ili još bolje: onaj tko bi htio čuti.

2.

From: Klara

To: jens@nationalgeographic.com; jens@cern.ch; jens@cnn.com; jens@bechtel.com; jens@arsenal.com; jens@greenpeace.org; jens@redcross.org; jens@fcbayern.t-com.de;

Cc: jens@rtl.de; jens@nba.com; jens@un.org; jens@hotmail.com; jens@yahoo.com; jens@gmail.org; jens@fcbarcelona.cat; jens@reuters.com

Subject: This is not spam

Attach: Escape to Egypt.doc

Zovem se Klara K. Ili, ne. Samo Klara, ono K. budi mračne asocijacije. Barem meni, naime, ja sam studentica književnosti. Oslovljavat ću te s ti, znači ti si Jens. Dr Sven, Šveđanin, psihijatar, kod kojeg sam odlazila, rekao mi je da jedino tako ima smisla. Ne možemo se povjeriti nekome kome se obraćamo s vi. Inače, svidjela mu se ideja s Jensom.

Početkom travnja ove godine u Benettonove prodavaonice pristigla je nova kolekcija, proljeće – ljeto. Ovdje, na sjeveru Europe, u Švedskoj, gdje živim, taj prizor je gotovo nadrealan. Iz izloga vas gledaju lutke bespolne djece u prirodnoj veličini, izrađene od tvrde plastike zagasite crne boje, odjevene u majice kratkih rukava i šorceve boje bijele kave, dok vani temperatura gotovo redovito pada ispod nule.

Tih dana, u lokalnom dnevnom listu, objavljena je bizarna vijest, koja je dospjela i na naslovnicu. Preko fotografije uništene plastične lutke djeteta crne boje išao je naslov Rasizam?. Od ultrapolitički korektnih Šveđana teško je bilo očekivati drugačiji naslov, iako te Benettonove lutke nemaju izražene karakteristike ijedne rase: to su bespolni plastični anđeli, poput onih koji lebde po obodima frizova.

Prva vijest o ovom događaju glasila je: U centru grada dogodio se bizaran izgred. Nepoznati počinitelj (ili počinitelji), pretpostavlja se u kasnim noćnim satima, razbio je izlog dječjeg odjela Benettonove prodavaonice. S jedne od plastičnih lutaka iz izloga skinuo je odjeću, majicu i šorc, ostavivši je u izlogu. Lutku je odnio sa sobom. Policija traga za počiniteljem, odnosno počiniteljima.

Zatim, sljedećeg dana, to je ona vijest koja je dospjela na naslovnicu: Jučer, u ranim jutarnjim satima, pronađena je lutka koja je ukradena iz izloga Benettonove prodavaonice. Pronađena je, razbijena, stotinjak metara dalje, u jednoj od pokrajnjih ulica. Lutka je, inače, crne boje, te stoga policija ne isključuje rasističku pozadinu cijelog događaja.

Dokument u prilogu, Bijeg u Egipat, napisala sam na osnovu majčinih bilješki. Pisala ih je naknadno, po danima. Podsjećale su na šture dnevničke zabilješke. To je priča o meni gledana tuđim očima, brižnim očima moje majke, prerano osijedjele žene do koje od ovoga svijeta ne dopire više gotovo ništa. Kroz neprobojne zidove oko nje prodire tek ovozemaljska hladnoća. To je jedino na što se žali. Svijet je velika, hladna čekaonica u kojoj se vrijeme užasno sporo vuče.

Inače, naslov sam posudila iz Biblije, iz Evanđelja po Mateju. Jedini on od evanđelista piše o tom događaju. Par mjeseci ranije napisala sam rad na tu temu, koji je ocijenjen kao jedan od najboljih studentskih radova na sveučilištu posljednjih godina.

Tih pet-šest redaka jedan su od najdramatičnijih dijelova Evanđelja. Evo ih: A pošto oni otiđoše, gle, anđeo se Gospodnji u snu javi Josipu: »Ustani, reče, uzmi dijete i majku njegovu te bježi u Egipat i ostani ondje dok ti ne reknem jer će Herod tražiti dijete da ga pogubi.« On ustane, uzme noću dijete i majku njegovu te krene u Egipat. I osta ondje do Herodova skončanja - da se ispuni što Gospodin reče po proroku: Iz Egipta dozvah Sina svoga.1

To je, Jens, sve o tom događaju. Matej ne piše ništa o mukotrpnom putu do Egipta i natrag. Koliko je trajao? Da li je i u jednom trenutku Isusov život bio u opasnosti? Od čega su živjeli u Egiptu? Koliko je trajao povratak? I da li je taj put, i na koji način, utjecao na Isusa? Stotinu pitanja bez odgovora. Imamo tek više varijanti jednog te istog motiva Bijega na slikama i ilustracijama. Josip vodi za povodac magarca na kojem jaše Marija, držeći u naručju Isusa. Na nekima Isus je zamotan u bijelo platno, a negdje mu se vidi glava. Ponegdje, opet, iznad njihovih glava lebde svetačke aureole. Mijenjaju se i detalji u pozadini: palme, piramide, vode Crvenog mora... Sve ostalo možemo zamišljati: mutni Nil koji se nazire u daljini, neprovjerene vijesti i glasine iz Izraela (nekoliko puta se pronijela vijest da je Herod umro), vidimo Josipa kako se na uzavreloj tržnici došaptava s nekim ljudima, to su glasnici ili, poput njega, brodolomci nasukani na obale Nila. Vidimo oblake pustinjskog pijeska kako se kovitla u visini. Vjetar ga nosi visoko iznad grada: izgleda kao da nebom velikom brzinom promiču čudni, crvenkasti oblaci kroz koje se probija slaba i raspršena svjetlost.

Postoji kineska izreka, ne sjećam je se doslovce, koja kaže da je važniji put do cilja, nego li cilj sam. Smisao je, znači, u putu. Evanđelist Matej gleda na to iz drugačije perspektive. Jasno je i zašto. Isus je previše malen da bi se sjećao tog puta. Što bi se dogodilo da je u vrijeme Bijega imao pet, šest ili sedam godina? Da li bi, u tom slučaju, onih pet-šest biblijskih redaka narasli na pedeset, stotinu ili više? Gotovo sam sigurna da bi. Barem kod Mateja.

II. dio (Bijeg u Egipat)

1.

Iznad crkvenog zvonika nazirali su se prvi znaci svitanja. Od vrha zvonika ukoso prema dolje, lijevo i desno, vidjele su se dvije jasne i oštre crte koje su se nešto niže, na mjestu gdje je prolazila crta horizonta, gubile. Sofija je stajala pored prozora i promatrala vani. Stakla na prozorima su bila prljava od kratkotrajne sinoćnje kiše. Slika crkvenog zvonika bila je prošarana mrljama, podsjećala je na staru fotografiju. Na kauču iza njenih leđa spavala je Klara. Čula ju je kako diše. Okrenula se i pogledala na sat koji je visio na zidu iznad vrata: pola šest. Pored Klarine glave, na jastuku, ležao je Lesi, smeđi plišani pas. Ponovo je pogledala kroz prozor. Putem pored kućnog dvorišta protrčao je konj zapaljene grive. Nije se vidio plamen. Izgledalo je kao da se iz grive diže para, ali se osjetio smrad spržene kose. Konj je nestao. Iz istog pravca naišla je krava. Lijeno se vukla, zastajkivala i čupkala travu pored puta. Imala je na sebi zvono, ružnog, napuklog zvuka. Zaklepetalo bi svaki put kad bi krava uhvatila zubima travku, a zatim podigla glavu istrgnuvši je. Iz suprotnog smjera naišla je svinja, ogromna krmača otežalog vimena. Prošla je, ali se ubrzo vratila i nestala na istom dijelu puta gdje su trenutak prije nestali konj i krava. Sofija je istrčala vani. Nešto dalje u selu vidjela je zapaljenu staju, u onom pravcu odakle je dotrčao konj. Plamen je lizao zidove staje. Izišla je na put i otrčala do prvih kuća. Bile su napuštene. Prvo je osjetila bijes. Kako nikome nije palo na pamet obavijestiti je?! I da li su već daleko? Možda bi ih, ako požure, ipak mogle stići? Plamen se probio do krova. Sada je čula veselo pucketanje vatre. A zatim ju je uhvatila panika. Stotinu puta, od onog dana kada se sjetila igre, zamišljala je ovaj trenutak i pripremala Klaru za to. Za svaki slučaj. Nije ni pomišljala da do toga ipak može doći. Nešto se krupno dogodilo da su svi u strahu napustili selo, a da njih nitko nije stigao obavijestiti. Klara nije smjela znati što se događa. Za nju to mora biti igra. I ostati, bez obzira na sve. Inače... Ovo inače bilo je granica koju se nije usuđivala preći, ni u mislima. Tamo, iza te granice, nje nema, a Klara, sama i izgubljena, luta šumom.

Otrčala je natrag do kuće, zastala pred vratima, sačekala da povrati dah i malo se smiri, a zatim oprezno ušla unutra, da ne preplaši Klaru. Srećom, još je spavala.

Vratio se svilenkasti dodir, neobičan i ružan osjećaj koji je imao veze sa strahom, ali i s igrom. Prvi put se pojavio nekoliko dana nakon što joj je pala na pamet ideja o igri. Koža bi joj odjednom postala glatka, ali kada bi prstima prelazila po njoj imala je osjećaj da je posuta sitnim, nevidljivim prahom. Kao da klizi suhim prstima po svili. Ili, poput prstiju, palca i kažiprsta, kojima je dodirivala leptirova krila. Ali taj prah, koji bi ostajao po prstima, bijel i fin, poput dječjeg pudera, lako se ispirao. Bilo je dovoljno zaroniti prste u vodu, i prah bi nestao. Kod svilenkastog dodira ništa nije pomagalo. Ni grubi sapun za veš, niti deterdžent za pranje rublja. Uzela bi, primjerice, punu šaku deterdženta, ovlaš ga skvasila i utrljala po koži. Iako je nesnosno grebao i iritirao, nevidljivi prah ne bi nestao. A po koži bi, kad bi isprala deterdžent, ostalo crvenilo. Svilenkasti dodir trajao bi dan-dva. Nestao bi sam od sebe. Ujutro bi se probudila, oprala ruke i vidjela da je nestao.

Moraju odmah krenuti. Možda su već zakasnile? Sofija je ranije pripremila stvari. Ležale su po podu, naslonjene na kauč na kojem je spavala Klara: putna torba, dvije plastične vrećice s hranom, Klarin žuti ruksak i dvije vreće za spavanje, njena i Klarina. Prišla je Klari i krenula rukom prema njoj da je probudi. U posljednji trenutak je zastala: Klara se smiješila u snu. Promatrala je kao opčinjena taj smiješak i upitala se gleda li ga posljednji put. Osjetila je kako joj niz lice klize suze. Ne bi bilo dobro da se Klara sad probudi i vidi je uplakanu. Obrisala je suze rukavom, na trenutak sklopila oči, pokušavajući se smiriti. Klara se više nije smiješila. Probudila ju je. Izvana su dopirali zvukovi onog kravljeg zvona. Izgledalo je kao da krava trči: zvukovi su bili ravnomjerni i udaljavali su se.

– Klara, Klara! – govorila je, dodirujući joj prstima rame.

Klara je otvorila oči, par trenutaka pospano gledala u nju, a zatim se pridigla. Lesi je pao na pod.

– Pričala sam ti o onoj igri – rekla je Sofija.

Klara je klimnula glavom.

– Moramo odmah krenut.

– Znači, počinje? – rekla je Klara.

– Da.

Klara je ustala s kauča i počela se odijevati. Sofija joj je dodavala odjeću.

– Znaš li pravila? – upitala je.

– Znam. Ne smije se plakat i ne smije nas niko vidjet dok ne dođemo do djedove kuće.

– Da – rekla je Sofija. – To je to.

– Gdje je djedova kuća?

– Daleko.

– Super! Onda će igra dugo trajat?

– Hoće. Dugo će trajat. Pričala sam ti.

2.

Prolazile su kroz selo. Izgledalo je sablasno: staje su bile širom otvorene, njihovi tamni otvori mrtvo su zurili u njih, stoka je lutala uokolo, a negdje iz mraka lajali su psi. Krmača, koju je vidjela s prozora, ležala je u bašti ispred jedne kuće. Uz nju je ležalo nekoliko prasadi. Klara ih nije vidjela. Nije se dala voditi za ruku, išla je korak-dva ispred nje. Zastala je pored one staje u plamenu. Sofija je osjetila val toplog zraka na licu.

– Mama, zašto ovo gori?

– Zapalilo se. Neko je bio neoprezan i ostavio svijeću u štali.

– Antin tata?

– Ili mama?

– A možda i Ante? Gdje je konj?

– Negdje vani, sigurno.

– A gdje je Antin tata? Što ne gase?

– Ne znam.

– Možda ne znaju da gori. Da im kažemo?

– Ne smijemo. Zbog igre.

– A, da – rekla je Klara.

Čuo se zvižduk granate koja je, zatim, pala negdje iza njihovih leđa. One su već bile izišle iz sela. Ubrzo su uslijedile nove. Padale su u pravilnim razmacima. Očekivala je pitanja. Selo je bilo obavijeno dimom.

– Mama, ko ovo puca?

– Ko zna? Možda neko baca petarde.

– One velike? Crvene?

– Možda baš te. Bojiš li se petardi?

– Ne.

– A ovih velikih?

– Ne.

Trudila se svim silama da joj glas djeluje normalno. Granatiranje je prestalo. Klara je imala šest i pol godina i bezrezervno joj je vjerovala, i za igru i za granate. Bez toga igra ne bi bila moguća. Pribojavala se toga, a sad je imala osjećaj da će biti mnogo lakše nego što je mislila. Ušle su u neku šumu. Selo se više nije vidjelo. Klara je u jednom trenutku zastala.

– Lesi! – rekla je.

Glas joj je bio na rubu plača. Nije smjela zaplakati, ne odmah na početku.

– Nisi ga ponijela?

– Nisam.

– Nema plakanja. Znaš?

– Znam.

Sofija je pogledala u pravcu sela. Vidio se samo dim. U daljini se čula puščana paljba.

– Sačekaj me ovdje. Idem po Lesija – rekla je.

Nije bilo drugog rješenja. Bez Lesija igra ne bi dugo potrajala. Klara je klimnula glavom. Sofija je sakrila njihove stvari pored puta, u žbunje. Pokazala joj je prstom dvadesetak metara dalje.

– Sakrij se tamo – rekla je. - Vidiš ono žbunje?

– Vidim.

– I ne smije te niko vidjet.

– Znam.

Vratila se na put i krenula prema selu. Kad se dovoljno udaljila od mjesta gdje je ostavila Klaru, potrčala je. Ona pucnjava iz pješačkog naoružanja u daljini bila je sve jača. Začulo se i par detonacija. Ušla je u selo. I dalje je trčala. Začuo se zvižduk granate koja je ubrzo pala nešto dalje. Pogodila je fasadu u bijelo ožbukane dvokatnice. Na tom mjestu vidio se oblak bijele prašine. Ubrzo je osjetila prašinu i u ustima.

Utrčala je u kuću, pokupila Lesija s poda i odmah potom izišla. Pucnjava se smirila. Bilo je tiho. Čulo se kako gori vatra. Osjetila je val topline kad je naišla pored staje u plamenu. Kad je ulazila u selo, uopće ga nije osjetila. Tek sada, u povratku. Možda zbog uzbuđenja, ili straha? Negdje se čulo i zvono. Bjesomučno je klepetalo: krava je, valjda, u strahu bjesomučno trčala.

Nije odmah vidjela Klaru. Krenula je prema mjestu gdje ju je ostavila. Tada ju je ugledala. I Klara nju. Nešto joj je pokazivala rukama. Nije odmah shvatila što, tek kad se dovoljno približila: Klara je držala prst prislonjen uz nos, pokazivala joj je da šuti. Bila je vesela, gotovo oduševljena.

– Šššššššš! – govorila je pritom.

Zatim je pokazala prstom negdje ispred sebe. Sofija joj je oprezno prišla i čučnula pored nje. Pružila joj je Lesija, a zatim pogledala tamo gdje joj je Klara pokazivala. Tamo, dvadesetak metara dalje, na putu, stajala su dvojica muškaraca u uniformi. Imali su cigarete u ustima. Preko ramena su obojica imali prebačene automatske puške. Jedan od njih pokazivao je drugom nešto rukama, veličinu nečega, kao kad ribić pokazuje veličinu ulovljene ribe. Uhvatio ju je strah. Osjećala je kako se počinje znojiti. Prešla je vršcima prstiju desne ruke po licu. Zamišljala je da nevidljivi prah ima boju, i da iza njenih prstiju ostaje trag po licu.

– Ne smiju nas vidjeti – prošaptala je Klara.

Klimnula je glavom. Usta su joj bila suha. Još je osjećala prašinu na nepcu. Klara je i dalje bila vesela. Ona se, očito, igrala. Ponovo se javila pucnjava u daljini. Bila je osjetno slabija. Čuo se tek pokoji pojedinačni pucanj. Ona dvojica muškaraca su gledali u smjeru odakle je dopirala. Jedan je sada pokazivao drugom prstom prema tamo. Ispušili su cigarete i krenuli dalje. Njih dvije su se pomjerile dublje u žbunje. Sofija je sačekala da utihnu koraci, a zatim krenula prema putu. Oprezno je gledala niz put, zaklonjena visokom travom koja je rasla pored. Ugledala ih je pedesetak metara dalje. Išli su prema selu. Zatim se vratila do Klare, pronašla u žbunju njihove stvari i uzela ih.

– Idemo – rekla je.

– Gdje će bit tata? – upitala je Klara.

– Tata je kod djeda. Čekat će nas. Takva su pravila. Ne smije ići nikuda.

– Sve dok mi ne dođemo?

– Da.

– Tate se onda ne igraju?

– Ne, ne igraju.

Tata je bio tamo, na onom mjestu, pretpostavljala je, odakle je dopirala pucnjava. Nije trebao biti tamo, trebao je bitu tu, s njima. Tako je odabrao. To je bila čista ludost. O njemu će razmišljati tek kad se pobrine za Klaru.

– Mama, žedna sam.

Sofija je pronašla u jednoj od vrećica plastičnu bocu napunjenu vodom i pružila je Klari. Nije znala piti iz boce. Polijevala se i ostajala bez zraka. Ipak se nekako napila i vratila joj bocu.

– Kako ti se čini igra? – upitala je.

– Super! – rekla je Klara.

3.

Išle su kroz šumu. Negdje ispod njih čuo se žubor potoka. Umirivao ju je taj zvuk.

– Šta je ono dole? – upitala je Klara.

– Potok – rekla je.

– Umorna sam.

Tek tad je postala svjesna da odavno nisu odmarale.

– Jesi li gladna? – upitala je.

– Jesam – rekla je Klara.

– Sad ćemo se odmorit i jest.

– Možemo ondje? – upitala je Klara, pokazujući prstom prema ogromnom stablu hrasta.

– Možemo – rekla je.

Položila je na zemlju kuhinjsku krpu, a zatim po njoj poredala hranu: kruh, sir i pečeno pile. Klara je stajala pored debla hrasta i gledala uvis.

– Mama, je li ovo najveće drvo na svijetu?

– Ko zna? Možda i jeste?

– A možda i nije?

Klara je i dalje gledala uvis, prema krošnji hrasta.

– A možda i nije – rekla je ona.

– Šta je ovo?

– Hrast.

– Hoćemo li ovdje prenoćit?

– Nećemo. Idemo još malo, dok ne padne mrak, pa ćemo vidjet.

– Ja bi voljela ovdje.

– Jednom ćemo doći tu i prenoćit ispod hrasta.

– Obećavaš?

– Obećavam.

– Čvrsto?!

– Čvrsto.

Hvatao se mrak. Još uvijek su hodale šumom. Oko njih su bila visoka stabla i slabo se vidjelo.

– Mama, ima li ovdje vukova? – upitala je Klara u jednom trenutku.

– Nema.

– A medvjeda?

– Nema.

– A čega ima?

– Divljih svinja.

– Onih što ih je tata lovio?

– Da.

– I lisica?

– Divljih svinja, lisica, zečeva, srna...

– Srnâ! Hoćemo li vidjet srnu? Ili zeku?

– Možda i hoćemo, ko zna. Srne se plaše ljudi.

– A zeke?

– I oni.

– Puno?

– Puno. Ovdje ćemo prenoćit. Ne vidi se više.

Klara je bila nekoliko koraka ispred nje.

– Mama, mama, dođi brzo! – oduševljeno je povikala u jednom trenutku.

– Tiše, Klara!

– Dođi brzo! – rekla je tišim glasom.

Bila je oduševljena zbog nečega. Sofija joj je prišla.

– Vidi, hrast! – rekla je Klara i pokazivala prstom prema hrastu pod kojim su se odmarale nekoliko sati ranije.

Bio je to isti hrast. Zaprepašteno je gledala prema njemu. Napravile su krug i vratile se ponovo do njega. Klara to ne smije znati. Mora nešto smisliti. Sreća da je bio mrak, inače, Klara je, po izrazu njena lica, mogla vidjeti da nešto nije u redu. Puhao je vjetar koji se u jednom trenutku umirio. Tada je čula žubor potoka. Pokušavala se sjetiti kad je žubor danas, kad su odlazile od hrasta, utihnuo. Nije se uspjela sjetiti.

– Ovo je neki drugi hrast – rekla je.

– Ja mislim da je onaj.

– Ne može bit. Ovo je neki drugi hrast.

– I drveće, onda, može ličit jedno na drugo? Ko ljudi?

– Može.

– Svašta – rekla je Klara.

4.

Jele su u mraku. Skidala je prstima meso s kostiju i davala ga Klari, komad po komad, kao ptici. Ona je počela s jelom tek kad je Klara završila. Nije osjećala glad: mehanički je trpala kruh i komade piletine u usta i zalijevala ih vodom. Zatim je pokupila ostatke hrane, ubacila ih u plastičnu vrećicu, zavezala je i odnijela dvadesetak metara dalje, dublje u šumu, i ubacila ispod lišća i suhog granja. Klara je išla s njom.

– Ne smijemo ostavljati smeće iza sebe – rekla je.

– Bole me noge – rekla je Klara.

– I mene su. Večeras ćemo se odmoriti i ujutro nas neće boljeti.

– Znam.

Legle su odmah uz hrast. Glave su im bile uz deblo. Sofija je prethodno nalomila jelovih grančica, napravila od njih ležaj, a zatim preko toga položila vreće za spavanje. Dugo nije mogla zaspati. U stvari, bojala se zaspati, iako je znala da ne može cijelu noć ostati budna. Slušala je kako Klara šapuće molitve, čula je kad je zaspala, prestala je s molitvom i umirila se, a zatim je čula samo njeno disanje, žubor potoka i vjetar visoko gore u krošnjama drveća. Nije znala gdje se nalaze. Mogle su danima kružiti uokolo i uvijek se vraćati na isto mjesto. Zamišljala je kako prave krug i uvijek završe ispod hrasta. Negdje niže, ispod šume, morala je prolaziti cesta. Ali ne blizu, očito su se previše udaljile: nisu se čuli zvukovi niti su se spram neba vidjela svjetla vozila. Ujutro moraju pronaći cestu, a zatim se kretati rubom šume, odmah uz nju. Ovako, šumom, bilo je mnogo sigurnije, ali što reći Klari ako ponovo, nakon sati pješačenja, dođu do hrasta? Bili joj povjerovala? Tri potpuno ista hrasta bilo je malo previše, čak i za Klaru. Ležala je otvorenih očiju i gledala uvis, uz deblo. Krošnja hrasta, spram tamnog neba, izgledala je poput kakve džinovske paukove mreže, a zvijezde iznad poput krijesnica uhvaćenih u nju.

Probudila se oko pet sati. Klara je još uvijek spavala. Vrpoljila se i namještala. Sofija se pridigla i gornjim dijelom tijela naslonila na deblo. Moraju krenuti prije svitanja. Probudila je Klaru. Izvukle su se iz vreća i otišle do potoka umiti se i oprati zube. Voda je bila hladna: Klara se stresla kad ju je umivala. Stajale su na stijeni ispred koje se potok razdvajao, a odmah ispod ponovo spajao i tekao dalje.

– Hladna voda – rekla je Klara.

– Bole li te noge?

– Malo.

– Danas ćemo češće odmarati.

– Može.

Nanijela je pastu za zube na četkice i dala Klari njenu. Potopila je svoju u vodu i počela trljati zube. Klara je promatrala što radi, te i sama nekoliko puta zaronila četkicu u vodu.

– Dovoljno je – rekla joj je Sofija. – Odnijet će ti voda pastu s četkice.

– Mogu još samo jednom?

– Možeš.

Sofija je ponijela sa sobom plastičnu bocu, izlila iz nje preostalu vodu i u potoku nalila novu. Potopila ju je u vodu, s grlićem prema gore, i sačekala da se napuni. Po površini su iskakali mjehurići zraka. Zatim su se vratile do stvari. Sofija je pokupila jelove grančice i bacila ih u žbunje.

– Zašto ih bacaš? – upitala je Klara.

– Tamo neće nikome smetati.

Pojele su ostatke piletine, a zatim krenule. Desno od njih šuma se spuštala u nizinu. Krenule su u tom smjeru. Sofija je pretpostavljala da se na toj strani nalazi cesta. Prešle su potok preko one stijene pored koje su se umivale. Klari je to bilo zanimljivo. Vraćala se nekoliko puta natrag, prešla bi potok, a zatim se preko stijene vraćala natrag. Sofija je strpljivo čekala.

– Idemo sad – rekla je.

– Može još jednom?

– Može. Ali samo jednom.

Još se jednom vratila natrag, prešla potok, a zatim su nastavile dalje.

– Mama – upitala je Klara u jednom trenutku – kako se zove ova igra?

– Igra – rekla je. – Zove se igra.

Stigli su do nekog proplanka s kojeg se vidio rub šume lijevo od njih. Ispred su se prostirale livade. Cesta se nije vidjela.

– Samo igra?

– Igra. Ili po onome ko se igra. Klarina igra.

– Da si mi dala ime po baki, onda bi bila Martina igra?

– Da. Koje ti se ime više sviđa?

– Marta mi ne valja.

5.

Sofija se panično bojala mrtvaca. Ranije, kad bi se bdjelo nad pokojnikom u noći prije ukopa, sjedila bi kao na iglama i osjećala kako je oblijeva znoj. Najradije bi istrčala iz kuće i pobjegla što dalje. A onda je nogom gotovo zapela za mrtvačevu glavu. Zastala je kao ukopana. Bio je mlad, nije imao više od dvadeset godina. Ležao je na rubu livade, u visokoj travi. Kosa mu je bila ulijepljena od skorene krvi, a oči otvorene. Oko glave mu je lebdio roj kukaca. Stegnulo joj se grlo, a usta se u trenutku osušila. Osjetila je kako joj niz lice klize suze. Ne! Mora razmišljati o Klari koja je išla pet-šest metara iza nje. Nije ga smjela vidjeti. Sofija je stala ispred mrtvaca i okrenula se prema njoj.

– Vrati se malo natrag i pogledaj je li mi tu negdje ispala marama iz torbe.

– Koja? Ona crvena?

– Da.

Iza njih se vidio trag po travi.

– Ovda, kud smo došle?

– Da.

Klara se okrenula i krenula natrag. Sofija je izvadila iz torbe crvenu maramu i strpala je u džep. Zatim je trgala travu oko sebe i bacala je preko leša. Krenula je, potom, za Klarom. Osjećala je kako joj koljena klecaju i čula kako joj tuče srce.

– Nema je, izgleda? – rekla je.

Izvadila je maramu iz džepa i spustila je u travu.

– Nema – rekla je Klara i zastala.

Sofija joj je prišla.

– Idemo natrag – rekla je. – Nema veze.

Krenule su natrag. Pratila je hoće li Klara ugledati maramu.

– Evo je! – uzviknula je Klara i podigla iz trave maramu.

Zastale su desetak metara od mjesta gdje je ležao mrtvac i skrenule na desnu stranu. Trava na tom dijelu bila je rijetka i niska. Tlo se penjalo. Propustila je Klaru ispred sebe, a ona je išla za njom na korak-dva, zaklanjajući joj pogled prema mjestu gdje je ležao mrtvi mladić. Za svaki slučaj.

Zastale su u hladu divlje kruške koja je rasla na rubu livade. Iza se tlo spuštalo, i s tog mjesta vidio se klanac duboko ispod njih i komadić ceste u daljini.

– Cesta – rekla je Klara, koja je stajala pored nje, i pokazivala prstom prema tamo.

– Da.

Ali to je bila neka druga cesta. Ne ona koju je očekivala i koju je poznavala. Cesta je išla dnom klanca. Pored nje je tekla rječica. Izgubile su se. Više nije znala u kojem pravcu krenuti. Nešto niže, uz padinu koja se spuštala prema klancu, ugledala je krov neke kuće. Sjena je padala točno po sredini krova. Nešto dalje, ugledala je još jedan. Otići će do kuća. Tamo, možda, može nekako saznati gdje se nalaze.

– Čija je ono kuća? – upitala je Klara.

– Ne znam.

Iako se činilo da su blizu, do kuća im je trebalo gotovo pola sata. Teren je bio strm, i morale su se oprezno spuštati, pridržavajući se povremeno za grmlje koje je raslo po padini, uglavnom lijeske i drijen.

Sofija je sakrila njihove stvari u grmlje. Bile su pedesetak metara udaljene od prve kuće. Sada je vidjela još jednu. Bile su ih ukupno tri, sve oronule i neugledne.

– Sačekaj me ovdje! – rekla je Klari.

– Mogu li s tobom?

– Sačekaj me ovdje. Doći ću brzo po tebe. Sakrij se tamo kod stvari.

– Dobro – rekla je.

Prišla je kući na desetak metara, sakrila se u grmlje i osluškivala. Nije se čuo nikakav zvuk. Preko prozora je bila navučena zavjesa, a ulazna vrata su bila zatvorena. Oprezno im je prišla, pritisnula kvaku i gurnula ih. Bila su otključana. Sačekala je. Nisu se čuli koraci unutar kuće. Dohvatila ih je i gurnula jače. Opet nije bilo nikakve reakcije. Ušla je unutra. Kuća je bila prazna. Bilo je očito da je napuštena na brzinu. Vidjela je na zidu trag na mjestu gdje je visio križ. Kuhinjski stol nije bio raspremljen. Na njemu su ostala dva tanjura s ostacima hrane i košarica s kruhom. Znači, dvije osobe su živjele u kući, pretpostavljala je starije. Bio je tu, na stolu, i lonac u kojem se nalazio grah. Po površini se uhvatila debela kora. Obišla je kuću, i kad se potpuno uvjerila da je prazna, izišla je vani i krenula po Klaru. Razmišljala je što će joj reći za kuću? Sigurno će pitati čija je i zašto se one nalaze u njoj. Smislit će nešto. Bilo što. Da je to kuća neke njene prijateljice, na primjer, i da ju je ova zamolila da je obiđe.

6.

Bližila se večer. Sjena je već odavno prešla preko njih. Svjetlost se vidjela još samo na jednom dijelu klanca. Sunce se nije vidjelo s mjesta na kojem su njih dvije stajale, i izgledalo je kao da stijene na tom dijelu klanca isijavaju svjetlost. Sjene su se izduživale prema njima. Imale su oblik ptičjih kandži. Kao da će se svaki čas zariti u usijani bijeli kamen. Na jednom dijelu neba navukli su se oblaci.

– Prenoćit ćemo u ovoj kući – rekla je Klari kada je došla do nje. – Mogla bi kiša večeras.

– Dobro – rekla je. – A smijemo li?

– Smijemo. To je kuća jedne mamine prijateljice. Ona nije tu. Zamolila me da joj ponesem neke stvari iz kuće.

– Maloprije si mi rekla da ne znaš čija je kuća?

– Nisam je odmah prepoznala.

– Koje stvari?

– Neke slike.

– Zašto ih nije sama ponijela?

– Ne znam.

– Kako se zove?

– Vesna – rekla je prvo ime koje joj je palo na pamet. – Išle smo zajedno u školu.

Vani se smračilo. Sofija je pronašla u torbi svijeću i zapalila je. Držala ju je u ruci i puštala da rastopljeni vosak kapa s nje po stolu, a zatim zalijepila svijeću na njega. Vani je počela kiša. Čula je kako kišne kapi bubnjaju po prozoru. Izišla je vani pogledati nazire li se svjetlost kroz spuštene zavjese. Ipak se vidjela. Na tamnoj pozadini nazirao se prozorski otvor. Vratila se natrag, pronašla u kući deku i zakačila je na prozor, preko zavjesa. Zatim je ponovo izišla vani. Svjetlost se više nije vidjela.

– Gladna sam – rekla je Klara.

– Sačekaj da nešto pogledam, pa ćemo jesti.

Imala je još u torbi ostatak sira, dva komada suhog mesa, kruh i pet-šest konzervi. Izvadila je iz torbe baterijsku lampu i otišla do komode, pregledati ladice. Nadala se da će tu pronaći razglednicu ili kakvo pismo, možda po adresi na njima sazna gdje se nalaze. Pronašla je nekoliko razglednica. Na svima je bila ista adresa. Većina ih je na sebi imala markice s Titovim likom. Na jednoj se jasno vidio datum na žigu: potjecala je s konca sedamdesetih. Naziv mjesta joj je bio poznat, ali nije znala točno gdje se nalazi. Znala je samo da je negdje između B. i E., prema kojemu su išle. Sada je znala gdje su, ali nije znala u kojem pravcu nastaviti. Dobro bi joj došla karta. Ili Školski atlas.

– Mama, gladna sam.

– Sad će mama, zlato.

Sad je tražila školske knjige. Pregledala je komodu. Tu nije bilo ničega. Obišla je i preostale dvije sobe u kući. Međutim, ni tu nije bilo nikakvih knjiga. Očito u kući nije bilo djece. Pregledat će i preostale dvije kuće, kad Klara zaspe. Bila je uvjerena da su i one napuštene.

– Šta misliš, da nam napravim palačinke?

– Super! – rekla je Klara.

Našla je u kući sve potrebne namirnice: brašno, ulje, pekmez, jaja... Razbila je jedno jaje da vidi da li su pokvarena. Bilo je u redu. Ispred kuće je bilo naslaganih cjepanica. Otišla je i donijela u naramku desetak komada, sklonila sa stola lonac s grahom i tanjure, a zatim naložila vatru.

Brojala ih je: napravila je točno dvadeset palačinki. Klara je mazala pekmez po njima i savijala ih. Oko pasa je zavezala kuhinjsku krpu. Stajala je pored stola i žlicom mazala pekmez po palačinkama. Radila je to nevješto, nije pravila pokrete rukom, već je čvrsto držala žlicu i pomjerala se lijevo-desno oko stola. Uživala je u tome. Zatim su jele. Ostalo im je dovoljno i za doručak. Odlučila je još napraviti kruh. Zamijesila je tijesto, prekrila ga krpom i ostavila ga da odleži.

– Idemo spavati – rekla je. – Ti na jedan, ja na drugi kauč. Prije toga operi zube.

– Jesi li našla slike?

– Jesam. Stavila sam ih u torbu.

7.

Sačekala je da Klara zaspi. Ubacila je kruh u pećnicu, ugasila svijeću i izišla vani. U drugoj kući, također, nije pronašla Atlas, niti bilo kakve knjige. Nije se dugo zadržala. Negdje je pukla cijev, i kuća je bila pod vodom. Čulo se kako negdje u zidu klokoće voda. Nepodnošljivo je zaudaralo na vlagu. Ostala joj je još posljednja kuća. Kiša je sve jače padala i zahladilo je. U daljini je sijevalo, i vidjela bi nakratko u tim trenucima konture klanca. Došla je do kuće, gurnula ulazna vrata i ušla u tamni hodnik.

– Ko je to!? Mirko, jesi li to ti!? – čula je odnekle glas.

Ukočila se od straha. Glas ju je iznenadio. Podsjetilo ju je to na jednu dječju igru. Ne, igra nije bila prava riječ. Sakrili bi se, obično noću, istrčali iznenada pred nekoga i zaurlali. Sličan, paralizirajući strah obuzeo ju je i sada. Ipak, bilo je nešto u tom glasu što ju je umirilo. Bol? Nemoć? Ili... Bio je to slabi, starački glas. Ženski.

– Mirko!?

– Nije Mirko – rekla je.

Upalila je baterijsku lampu i krenula prema prostoriji odakle je dopirao glas.

Starica je ležala na krevetu. Na niskom stolu uz uzglavlje stajala je prazna čaša, krunica, šalica u kojoj je bila zubna proteza, staklena litarska boca u koju je bio zaboden komadić svijeće, šibice i još neke sitnice.

– Prolazila sam ovda, s kćerkom. Izgubile smo se.

– Bježite?

– Jesmo.

– Gdje ti je kćer?

– Spava u susjednoj kući.

Starica se pokušala pridignuti na krevetu, ali nije uspjela. Sofija joj je pomogla.

– Da upalim svijeću?

– Upali.

Pogledala je prema zavjesama. Bile su spuštene. Uzela je šibice sa stola i zapalila svijeću.

– Živa bila, bi li mi dodala čašu vode? Neka me slabost uhvatila, ne mogu se pomaket. Dva dana nisam kapi popila.

– Imaš li ikoga?

– Imam, unuka. Samo njega imam. Čekam da se vrati, pa da i mi bježimo. Imam sliku – rekla je i pružila joj fotografiju koju je držala na stolu, nadohvat ruke.

Uzela ju je i pogledala. Bila je to crno-bijela školska fotografija velikog formata. Iza se vidjela školska ploča na kojoj je kredom bilo napisano IVb.

– To su se prošle godine slikali, u školi. Trebo je ove krenut na fakultet. Dobro uči.

Odmah je prepoznala lice s fotografije i zaledila se od neke jeze. Ruka u kojoj je držala fotografiju počela joj se nekontrolirano tresti. Vidjela je Klaru, mrtvu, leži u travi. Iznad glave joj lebdi oblak kukaca. Na licu joj je zaleđen smiješak, sličan onome u snu, ono jutro kad su krenule. Brada joj se tresla. Da barem može naglas zaplakati, iz sve snage, činilo joj se da bi joj bilo mnogo lakše. Da li joj reći? Ne, ne dolazi u obzir. Bolje da živi još tri dana s mišlju da je živ, nego li stotinu godina sa saznanjem da ga nema. Vratila joj je fotografiju, uzela praznu čašu sa stola, natočila vode u nju i donijela je starici. Teškom mukom se kontrolirala. Zatim je otišla u tamni dio prostorije. Počela je plakati. Nije se mogla suzdržati. Sva se tresla od unutarnjeg plača. Što ako starica primijeti? Reći će da se trese od hladnoće. Zadigla je zavjese na prozoru i pretvarala se da gleda vani. Pokušavala se smiriti. Zatim se vratila do starice.

– Jeste li gladni? – upitala je.

– Ne znam.

– Hoćete li još vode?

– Može još jednu čašu.

Donijela joj je vodu i stajala pored nje dok je pila. Uzela joj je čašu iz ruke kad se napila, nalila novu vodu u nju i ostavila je na stol.

– Napravila sam palačinki sebe i kćeri. Ostalo nam ih je dosta. Da vam donesem nekoliko?

– Kako god hoćeš.

– Donijet ću. Brzo ću ja – rekla je i izišla.

Klara je spavala. Prostorijom se širio miris kruha. Razvukla je preko kauča svoju vreću za spavanje, ako se slučajno Klara probudi. U mraku se nije moglo vidjeti da je nema. Otvorila je vrata pećnice i baterijskom lampom pogledala kruh. Zapuhnuo ju je vreli zrak. To ju je podsjetilo na onaj trenutak kad je prolazila pored staje u plamenu. Kruh je bio blijede boje, trebalo mu je još. Vratila ga je natrag i ubacila još jednu cjepanicu u ložište. Stavila je u jedan tanjur pet palačinki i izišla.

– Ja sam – rekla je.

Ostavila je tanjur s palačinkama na stol. Svijeća je gotovo dogorjela, pa ju je ugasila.

– Upali nam lampu – rekla je starica.

Uzela je šibice i otišla do lampe koja je visjela na zidu. Skinula je cilindar i upalila je. Osjetio se blagi zadah petroleja.

– Koliko imate godina?

– Preko osamdeset. Devetsto sedme sam rođena. Kolika ti je kćer?

– Šest i pol godina. Najesen treba krenut u školu.

– Kako se zove?

– Klara. Probajte palačinke.

Dohvatila je rukom jednu i počela jesti. Brzo je odustala.

– Ne mogu – rekla je.

– Trebo nam je Atlas.

– Atlas?

– Knjiga. S kartama.

– Pogledaj tamo, u toj sobi – rekla je i pokazala prstom. – Tamo su Mirkove knjige.

Otišla je u drugu sobu. Bila je jako uredna. Knjige po policama su bile složene, krevet zategnut... To ju je pomalo iznenadilo. Brzo je pronašla Atlas, ali i kartu velikog formata. Istu su i oni morali imati u školi. Vratila je Atlas i uzela kartu.

– Jesi li našla?

– Jesam – rekla je i pokazala starici kartu.

– Nek vam je sretno – rekla je.

– Morat ću ić. Da se Klara ne probudi i vidi da me nema. Treba li vam još nešto?

– Ne treba. Samo ti idi. Čuvaj malu. Ja sam se naživjela.

– Navratit ću ujutro, prije nego što krenemo.

– Dobro – rekla je starica.

– Da ugasim lampu?

– Ugasi.

Prišla je lampi, ugasila je i upalila baterijsku lampu.

– Kako ti je ime? – upitala je starica.

– Sofija.

Upitala je staricu kako najlakše mogu doći do E.

– Idite uz rijeku. Stalno. Nek vam je uvijek na oku.

Starica je počela drhtati. Sofija joj je pomogla da legne i pažljivo je pokrila.

– Je li vam hladno?

– Jest.

– Da vam naložim vatru?

– Ajde, ako ti nije teško. Gora mi je studen od svega.

Ladica od štednjaka bila je puna drva. Naložila je vatru i uperila bateriju prema starici. Oči su joj bile sklopljene. Čulo se kako gori vatra. Svjetlost se probijala kroz procijepe na ploči i odražavala se na stropu sobe. Treperila je i igrala. Uvukla je šipku od štednjaka, da vatra što sporije gori, i izišla.

Bilješka o autoru