Sestre
Zapis o slutnji
riječ se rasipa u sto milijuna dijelova
a svi su neuhvatljivi poput žive iz razbijena toplomjera
i opet se negdje sastaju poput te iste žive
samo što tebe tamo više ne bude
da posvojiš tu nanovo složenu riječ
uzmeš je u krilo, odnunaš
i kažeš sad si moja
a ne bude te ni u prostorima šutnje
tamo gdje se riječ još nije ni počela rasipati
a nekmoli spajati u živinu repu
ne bude te zapravo nigdje
samo slutiš da bi moglo biti
neko vrijeme pomnije od rasipanja
pomnije od novoga slaganja
brižljivije od šutnje
u kojem bi mogla pribivati
neka onkrajna, ali posve cjelovita ti
no, dok se to ne dogodi,
piši slutnju
Šutnja
Riječi nisu jedino u što možeš ući,
zrak, sjena i lišće isto bi dostajali
kad bi možeš bio aktivni glagol
ali on to nije
kao što ni mnogi drugi nisu.
Zato šutiš.
Taj je još najaktivniji od svih njih.
Šutiš koliko ima od mjeseca do sunca,
šutiš koliko u grlu ima vode,
šutiš koliko kaplja te vode pada
niz meki jednjak i nisku tratinu.
Kad se sav pretvoriš u šutnju,
bit ćeš lončanica na prozoru snene kuće
pa će ona šutjet’ mjesto tebe.
Nadalje o krivnji
Krivnja sliči koprivi,
tih par slova što ih dijeli nije od većeg značenja
u popodnevima koja kucaju na vrata.
Pokucaju, otvore vrata,
protrče na prstima i sakriju se u špajzu.
Sva mi se popodneva skrivaju u špajzi,
a tamo čak i nema hrane.
Uglavnom, krivnja sliči koprivi,
ne po peckanju, ni po tragovima,
nego jer se i jedna i druga mogu uzgojiti.
Uzgojiti do lijepe stabljike i dobrih listova,
širokih i podesnih za bubamare npr.
(ne znam što o tome misle botaničari, a
dušebrižnici ionako ne moraju misliti ništa
jer su duše prognane, mislim, nema ih više,
smiješno ih je i spominjati).
Smiješno je pisati i pjesmu
u kojoj se spominju duše i krivnje,
koprive još mogu proći,
smiješno toliko da ću i njih zamoliti
da se sakriju u onu špajzu s početka.
Špajza za dušu, koprivu i krivnju,
kao simfonija za gudalo, okvir i sliku.
Brod
kad se konačno sagradi taj njegov brod za prijatelje
ja ću, manje morska i riječna od njega, gradit farmu i kupit konje
isto za prijatelje, za moje prijatelje
moji će prijatelji svi naučiti kas ili galop ili što budu htjeli
mogu i jednostavno šetanje uz bijele konje
jer takve, bijele, konje ja ću kupiti ili uzgojiti
na pašnjacima će se rasprostrti prijatelji i konji
neki će šaptati, neki pričati, drugima će opet
podrhtavati od napora modra žilica posred čela,
ali taj napor bit će vedar, znojav pod suncem
koje će upeći i imati smiješak i oči kao na crtežima pučkoškolaca
kad crtaju ljeto na zadanu temu
sve će s tim pašnjacima i tim konjima i s prijateljima i sa mnom biti u redu
dok ne počnemo s usjevima, kućom i zavjesama
ali do tad još ima vremena
jer ni njegov brod još nije posve sagrađen
Padan
padaju mi brageše, padaju mi bičve
ruke se štrču po podu
ali padan i ja
z rukami, z nogami sva opletena, sva na podu
odzgor je jena lampadina
jena rozasta eli žuta lampadina
i gleda mene na podu
mene na podu
tako pađenu
ne zna ča bi rekla
ni kamo bi se makla
malo noj je neugodno
malo noj smih biži
a meni je joh
meni na podu
tako pađenoj
Riblja namisal
Ribe prez oči, prez krljušti, prez repa
taknu kad mi pete, kad kožu debelu polimaju
usučen se sva u se, umren nigdi u sebi jedanput
i tako umrta plivan
plivan do miseca, do gorinjega neba
do zlatnih zvizd i svitlega praha
do tamo i nazad prez prestanka
plivan
koliko još, koliko još tuče mi u šponšah
batiča po škranji, joče u uši
koliko još, koliko još
duraju te smrti od ribljih namisli
koliko još?
Dojin dicu
dojin dicu, po cile dane dojin dicu
hitin livu cicu priko desnega ramena
(kako ča su slavenke vajk delale,
piše fortis, foši i laže)
mali doteče
i se nacika
ja napišen pjesmu, počnen libar
dojde drugi, podojin i njega
pojin mandarinu, pogledan zadaću
onemu ča je doša z škole
skrojin brhan
(njega ne nosin, ali to je za susedu)
spečen kumpire, skuhan broskvu
pojin mandarinu (drugu, neću zmršavit ovega prolića)
podojin jopet prvega eli drugega (zabila san ki je sad na redu)
i pročitan zbirku pjesama od pjesnika ki se je jopet namura
i ja ću se namurat, ću siguro
samo da podojin tu dicu
