Tutte le direzioni
Ti koji si ušao
To write as a chisel writes on rock
every phrase you write resounds forever:
Jamie McKendrick: Ye Who Enter In
Sunce nije izašlo, prigušeno jastucima izmaglice
Zemlje bez daha koja se tjednima suši, šušti, šara
Po prašini. Nije te čekalo. Zadovoljan nad tuđom
Mrzovoljom prišao si prozoru i ostao zaslijepljen
Plahtama, bjelinom oblaka na tlu, zadnji pramenovi
Već su nestali, nisi ništa vidio. Sada ideš od prozora do
Prozora i brojiš udare dlijeta, odjeci im se gube iza
Osmog ili devetog brijega. U kuhinji Francesco i
Giovanni ispijaju drugu šalicu kave. Prvi se nadlaktio
Nad čvrsto sklopljenom knjigom, kopče su masivne
I pouzdane kao šarke ulaznih vrata. Drugi opet briše
Skicu sa zida, lijevo uho je veće i spušteno, naćulio se
Da čuje što se dolje dogodilo. Nije mu to drago, ali
Znamo da neće ništa reći. Spustio je glavu i par puta
Prstima lupno po teškim koricama. Kava ti se hladi,
Jesi li dobro spavao...
Kolovoz
The landscape was always the best part.
Charles Wright
na dolasku uspeo sam se na
pogrešno brdo isti prašnjavi
puteljak izlokan dubokim
brazdama po sredini siva
prašina na poljima žute padine
crni i zeleni šumarci trebate se
vratiti dolje do ceste vidite tamo
gore cesta je uzmicala u oštrim
zavojima uranjala u svjetlost pod
jasnim nagibom gusta kao zvekir
juga kaskada u osam nijansi boje
zemlje kao osam vokala u lavežu
što dopire s obližnjeg brijega
osam puta kružio sam oko Ravenne
Tutte le direzioni dok nisam
pronašao izlaz iz juga prema jugu
osam okomica starom stradom
kroz vokale Toscane nijemi
San Pietro okrenut leđima
mrmlja ih sebi u bradu dok
podalje od puta bere divlju
cikoriju i široko lišće scarole
Divieto di caccia usporio
sam i polako otpustio papučicu
kasno popodne ulazim u Umbriju
božje lovište kazaljka nisko
na rezervi jedina crvena točka
ispod osam nogu psa bez
lovca osam oktava rasutih od
početka do kraja noći za zrikavce
uporne čuvare njegovih dolina
E 45 Izlaz Umbertite
tek iz drugog pokušaja
uspijevam se izvući s
autoputa lažni putokazi
za Rimini i kod Cesene
konačno uranjam naglavačke
u južni put flasteri svjetla
spali su da mi otvore koridor
Toscane tu Tevere čas je
potok čas tanki ožiljak
na sivom suncu betonska
ograda dijeli uske trake
i svija se prema sutonu
koji je već odmakao
daleko ispred tebe niz
njegov se žlijeb slijevaju
plave plohe automobila
u prolazu kao da govore
dolce po zraku pišu bella
Dürerov zec
za početak polja na blagoj padini
ispod istočnih prozora tamno žuta
i siva poput kože strarih rukavica
za vožnju plitke brazde raširenog
dlana koji je još početkom ljeta
za trenutak ispustio volan i posve
zaboravio kamo je trebalo poći
pred svitanje grm lavande i stabla
nara i masline kvrgavih zglobova
podižu se tik iznad tla da ti pokažu
obris zeca kako skače po tragovima
koje je na polegloj travi ostavila
Catarina mantelatta žureći puteljkom
uvijek prema Sieni crni rub njegovih
uspravljenih ušiju ostaje nepomičan
dok se s druge strane brijega
polako pomaljaju raspucane
sjene La Misercordia na ploči suše
* * *
pod mojim prozorom crvrčci
iznova pale svoje motorine
i smjesta ubacuju u najveću
brzinu oblijeću dolinu pored
koje se prema istoku i zapadu
ostvaraju nove druge uvale
na svojim vespama neumorno
bez prestanka tjerani ni od koga
jureći ni na kim samozvani i
neosporni vladari umbrijske
tame uspinju se u velikim
skupinama prema raskrižju
ljeta cijele noći trepere
i žmirkaju njihovi nevidljivi
semafori golemo zeleno svjetlo
skriveno pod mekim dubokim
dlanom koji se prije svakog
jutra otvara kako bi crvenim
i žutim prstima spustio
rampu za prolazak dana
* * *
to je jedino moguće reći
zlatom zlato ima svoj jezik
muca pod mojim prozorima
od samog svitanja oblaže
polja sitnim nečujnim
koracima isprva polako
oprezno zatim u sve širim
nanosima prekriva dolinu
sve do ruba i preko njega
dani dišu zlatni prah
sipi zrakom u nepomičnim
vrtlozima zuji pod mojim
krovom sve do večeri što
uvijek iznova kasni
privezana debelim konopima
za zdenac noći u svakoj
sobi utisnuti pečati zlata
Donji red – sredina
nakon Pieroa
a što je s tim gomilanjem oblaka
na zapadu koliko će puteva kroz
dolinu i gore preko onog sljemena
ne tamo na onoj strani što se ugiba
i nastavlja preko ruba porozne šume
i sjaji pri dnu spektra vapnenca i
blijede cigle koliko će staza voda
u sivim potocima izlokati kapajući
podno La Verne ali upravo su
takvi ostaci jednako nepoželjni
kao i crveni okvir zmaja koji je
u istom mahu tu i svakog će se
trena izgubiti možda u toj noći
tanka crna uzica pretopila se u
podlozi čas tamnoj čas blistavoj
spustio si se na desno koljeno
kao kad u plićaku nagaziš ježinca
sumpor i travnati vodeni pokrov
talože se poput pogrešnog skretanja
jedan pokret i jutro se osipa pršti
nimalo glasno duž okomice
svjetla zatim sjene zatim sve
kraćih puteljaka što se kao crte
od prvog dijagonalno vraćaju
onom petom kružnica je tek
nikom potrebni svjedok koji
ne može utažiti žeđ dovršena
koliko i kaplja sunca u mrlji bunara
Spavači
ako želiš sve vidjeti tu je
ispunjeno do samog ruba
ništa se ne odražava niti
nastavlja svaka stvar
prelama se u svojoj opni
propusne su jedino spone
svjetlucanje prozora na
suncu kasnog popodneva
u intervalima usporenih
i neulovljivih krila onog
istog sokola u nijansi
smeđe i okera baš kao
cigle trijema par stupnjeva
od kosine greda pod krovom
lijevo ili desno njihove
su duboko usječene
bore nečiji potpis
naknadno izbrisan
osušen i nečitljiv
poput trokuta bijele
zastave sa dvije crvene
pruge raskrižje
iznad lijevog koljena
tko će me probuditi
zemlja i njezin krajolik
ostali su isti mučaljivi
osvrni se oko sebe
dišu duboko ujednačeno
kao i bijela i tamna stabla
to nebo pucketa prstima
šušti i trese grmlje prati
nabore naknadno uvijek
bijele tkanine tijelo je
para nečijeg daha koji
nestaje u procjepu
svjetlosti ali ne i sunca
zavaljen na desnom boku
naslonjen na niski zid
zabačene glave
s obje ruke trljaš oči
premda znaš da ih
nikada nećeš otvoriti
