Psihotični horizont
zoo horizont
sjaj u tvojem oku
to je svjetlo pustinjskog grabežljivca
koji ne misli na porijeklo vrste
u danima kad razbijaš mobitel o zid
tvoja je kosa zaigrana nevina nemirna
kao da je izvan ovoga svijeta
kad stvarno poludiš osjećajući besmrtnost
tvoja samoća kupuje igračke
mikrovalnu pećnicu, na primjer,
iz nje s osmijehom hijene vadiš konzervu
dok ugrijani losos, alfa i omega radosti,
plače od nostalgije za igrom
na sve strane rad i ludilo
čvrsto tkanje Babilona i Biblije
na putu za apoteku uvijek si sama
u očima tvoje uzdignute ruke k nebu i kemiji
ti jedina u gradu bananu jedeš žlicom
čokoladu vilicom, sladoled nožem
u rano jutro sita sjedneš na svoj novi bicikl
i tražiš slobodu na ulicama
zatim se ošišaš do kože
blijeda i ćelava obraćaš se galebovima
oni čiste morsku pjenu s krila i slušaju
klikćeš nikada neću raditi na pokretnoj traci
treba biti agresivan, zgrabiti ono najbolje
modro nasilje pretvoriti u program
ja ću glavom i kroz zid samo da se
probijem do lunaparka i poezije
galebovi te gledaju s nerazumijevanjem
odmarajući se od svakodnevnog letenja
naglo brizneš u plač
privijaš se uz mene
grlim tvoj crni led u prsima koji ne možeš
otopiti tabletama kletvama molitvama psovkama
želim te razvedriti našim iskonom
trčimo u zoološki vrt i gledamo životinje
ispred kaveza s majmunima
stojimo satima nepomični tihi
zatečeni prepoznavanjem srodnika
divimo se našim prošlim očima bez povijesti
u kavezu je proljeće, sloboda u punom cvatu krvi
veselje, skakutanje, slavlje mišića i inteligencije
bestidni spolni nestašluci na otvorenom
radost igre koju smo gotovo zaboravili
uz kruta pravila življenja i umiranja na slobodi
na horizontu titra zaigrani iskon
sretni majmuni bez ponedjeljka
titra i naš povratak u smijeh bez prave radosti
vraćanje u rad i ludilo
vulvina tinta
(slike skretanja)
u sivilu metafora - sjeban do srži -
vedri krčag radnog dana polijeva
udarničkim zanosom pružne radnike
ovo su alkoholna vremena
kad svršavanje rada oglasi gong
svakom državom trešti veseli song
ah, sve je za kurac i svi smo wrong
u toploj sobi na devetom katu
sve to s prozora promatra Suzy
već drugi dan
već drugi dan
tinktura vulve kaplje na parket
nježno kao na dlan
(užasno je kad ponestane vate
za rutinske potrebe)
svako malo lokvi prilazi njezin dragi
neobarokni umjetnik
i puni nalivpero univerzalnom bojom
izbjegavajući ugruške
na velikom komadu papira oblikuje crvenu
parolu: ne želim kataklysmós!
za to vrijeme mali bičaš trichomonas
unezvijereno trči kroz još neosušena slova
slastičarnica princess
u svakoj glavi sjaje krhotine šećera
neuroza je slatka i zarazna
ušao sam u princezu
i naručio kolač od oraha
ja sam ironičan moderan gladan
želim slastičarnicu
estradno čudovište u centru grada
jedem kolač i gledam se u zrcalu
to je jedino lice koje ne mogu
vidjeti bez tihih alata trenutne izdaje:
stakla zrcala fotoaparata kamere
zaljubljenost je počela s bonacom
medijem za navodnjavanje gubitnika
svaki dan neugledno cvijeće neskromno živi
a bijeložuti narcisi spuštaju glave
je li nagnutost u sebe dovoljna za sreću?
ulazi opća djevojka u retro kaputu
ista je kao mama, ista je kao baka i prabaka
oči joj sjaje od žudnje za sobom i šećerom.
priča kaotično, nepovezano diže obrve
njezine oči nemaju središta
zovem se torta, pusti me na miru, luda sam
pijana, psihotična, nakon premijere pojela sam
sve male sendviče u Hrvatskoj
i popila sve vino iz ružnih plastičnih čaša
nikada nisam bila pristojna
u beznadni bezdan svojega vrućeg spola
strovalit ću i djevojke i mladiće i predmete
oblizujući vlastitu seljačku dekadentnu šminku
svojim crvenim univerzalnim jezikom
uvijek je kasno
sami smo u slastičarnici
na pustom galaktičkom ledu tamnobijela
prostranstva slatkoga
sjećanje treba stvarati sada a brisati poslije
inje se polako pretvara u krijesnice i obratno
držimo se za ruke, siti smo, drhtimo bez identiteta
dokumenti su tlapnja
izgubljeni smo u slatkim suzama
ambijentalno/dijetalno
neki podrumski otisci diluvijalno
kasne; u lišaj noći drumski razbojnici
bacaju tube vremena (one su grimiz sezone);
u konzervi mahovina
srebri meko sjećanje:
vidio sam djevojčicu (i nju su proizvele žlijezde)
u bijelim, o Dieu, u čipkastim dokoljenkama srama
ona doziva ženu;
htio sam silovati njezina ravna prsa
- rebra vidljiva
- senzualno granje
- vitki fluorograf stasa
silovao sam je i bila je dobra
bila je rezbareno mlijeko mladosti
deflorirani užas
himen u dronjcima
(crveni jogurt)
brzi odlomci
(iz radionice s otvorenim prozorima i tihim alatima)
živimo i umiremo u brzim odlomcima.
okomita vijuga nikada se ne udaljava od središta. svaka
moć trepti od mirnoće. stvarnost se sastoji od velikih tema.
situacija sa svijetom sve je teža. uzalud je pisati poeziju.
sve što je uzaludno neophodno je potrebno. bijes i tugu
maskiramo šarenim naljepnicama jezika. logo coca-cole
je zajednički nazivnik osvježavajuće prečice do smrti, a ipak
živimo u brzim odlomcima koji se ne mogu spojiti, čak ni
u beskonačnosti. brži smo od krvi starih azijskih hordi koje
nisu znale za plač. živimo jedan na jedan. Europa brzo gubi
površinu na kojoj su još mogući mali dućani s pjesmama i
pričama o ukusnom zelenom čaju. vrijeme patnje počelo je
s Gutenbergom, a vrijeme ugodnog užasa s internetom i
brzim tijelima na putu do obrade teksta, identiteta i žudnje.
ne mogu vjerovati! pričaš mi o civilizaciji nejedenja mesa i
održivog suosjećanja, a vlastitu majku ostavila si da sama
umre u betonskoj sobici u centru grada s komadom stare
umirovljeničke govedine na tanjuru! tko će nju umiruću
držati za ruku dok ti uzvikuješ svoju svakodnevnu sebičnu
mantru: »klupica plus park jednako erotika«? daj mi samo
jedan jedini razlog da te zauvijek ne istjeram iz radionice pa
ću opet u tvojem tijelu otvarati nove tvornice meda i mlijeka.
iako mi se gadiš, donio sam ti toplo hrskavo pecivo prije
tvog odlaska. znaš, tako si jadna u ovom trenutku moje
slabosti i sažaljenja. na margarin mažeš iznenadne suze.
jedeš margarin sa sebičnim suzama bez imalo tuge za tvoju
umiruću majku i bez traga osjećaja za nekog drugog. zar ne
vidiš dolje na trgu da najdeblji prodavač novina na svijetu s
visokim tlakom izvikuje nove nesreće? stvarno si odvratna.
pusti me da ostanem još malo. htjela bih s tobom još jednom
prije nego odem zajednički upravljati daljinskim upravljačem.
u redu, pristajem, to mi se uvijek sviđalo raditi s tobom. moja
dobrota podsjeća me na Caritas. gledamo televiziju. na jednom
programu klizi savršena linija klanja o kojem sanja svaki uspješni
vojskovođa. u kružnom toku linije klanja pilići umiru strpljivo, a mi
jedemo neukusni avokado koji beru robovi, djeca bez djetinjstva.
tvoj posljednji pokušaj zavođenja je uspješan. emitiraš jaku luč,
sentimentalni miris spilja, svi se zidovi ljušte mokri od emocija.
nudiš vlažni piercing besramno kao primitivno pleme pračovjeka
iz Hrvatskog zagorja. istodobno šapćeš prozirnu poslovicu sa
suvremenog žutog kioska: »Svaki čovjek je otok s pupkom, a
svaki pupak je čovjek s blagom.« gadiš mi se dok uživam u tebi.
oproštajna kava i lagana konverzacija. tvoj posljednji pokušaj
podvale. reci mi, postoji li na svijetu iskreno suosjećanje pjesnika?
postoji, o zlobnice. evo primjera. nakon što je Lorca objavio stih
»nikad neću stići u Córdobu«, u osamdeset godina preko tri
tisuće pjesnika prepisalo je taj isti stih, samo što je umjesto
Córdobe stavilo neki drugi grad. zar to nije dirljivo suosjećanje s
nasmrt bolesnim lirskim subjektom koji nikada neće stići u veliki
grad? a zašto nijedan od tih pjesnika nije stavio ime nekog sela?
zbog toga što ime sela ne zvuči dobro u maloj pjesmi. a zašto
pjesnici ne navode nigdje taj stih kao citat iz Lorcine pjesme, pa
nisu svi ljudi čitali tu pjesmu?! zbog nedostatka imaginacije. no ipak
su izrazili suosjećanje. shvati, nemoćni ljudi ne mogu se naprezati.
Bukowski je to izrazio ovako: »Igra još uvijek pripada slabićima.«
a sad idi i ne vraćaj se više u ovoj inkarnaciji, rekoh još šire
otvarajući prozore u apsolutno, prozore visoke rezolucije. dok
slušam zadnji put zvukove tvojih zauvijek odlazećih potpetica
gledam na trgu lijepe ljude. to su slatkiši za oči, dolaze iz noći
s malo estradne paučine na mozgu. sada znam, okomita
vijuga ne želi se sagnuti i ubrati bingo s tuđih usana. sada
znam, nikada neću zatvoriti prozore, nikada neću zatvoriti
radionicu, nikada neću stići u neko drugo mjesto i piti srebro
umirućih. dok sam živ vozit ću svoj auto.
živimo i umiremo u brzim odlomcima.
gibanje govna
posvećeno kromiranim dršcima WC-a
zemlja je snažno debelo
crijevo
- novoromantičari ne misle tako
- njihovi anđeli guču na dosadnim
radijatorima centralnog grijanja
zemlja je zatvoreni trakt
pokvaren želudac
proljev krasi
oronule horizonte
(bog koji je odavno mrtav
na suncu traži milostinju)
da, jednooki, razumijem te
ali uskoro će pustiti
obilje mirisne vode
crveni lijekovi ukočit će debelo
crijevo i nitko neće doživjeti
drugo urbano doba
balzam za usne
ne mogu sebi više dopustiti
luksuz političke korektnosti
na javnim mjestima povraćam od gađenja
većina posrće u potrazi za televizijom
kontejneri skupljaju otpatke kratkotrajne sreće
ljudi bez duha paradoksalno
završavaju u ludnicama
zato idiotima treba govoriti istinu
čak i na visokim položajima
gdje rijetki zrak ne dopušta spoznaju
lijepo je izaći u milenijsku šetnju
parkovima i promatrati politiku
bogati izgledaju zdravo i arogantno
siromašni su debeli i ružno odjeveni
ni jedni ni drugi ne čitaju uznemirujuće knjige
religije su glupi mitovi, veliki programi beščašća
iz kojih curi svakodnevna sapunica
ubijanje je staromodno zaostalo retardirano
ne postoji tajna
teških tišina i pretilih žena
svaka površina je jednostavna
svršava u hladnoći kao nabrano gorje
daj mi sada neki lakomisleni oblak
odvedi me na izlet u šoping
ona me vodi na izlet
ona mi se sviđa. neka se zove Ana.
sviđa mi se njezin baloner
podsjeća me na onaj iz filma Casablanca
i na crnobijele fotografije prirode
sviđa mi se i Anin erotični pogled
to je napredni pogled na svijet
koji se urušava svake sekunde
sviđaš mi se. zašto si poremećena?
zašto neprekidno urlaš na kućne ljubimce?
Ana odgovara: teško mi je živjeti s malim mržnjama
iscrpiti sebično svaki plavi cvjetić
i baciti ga u kantu za povijest
teško mi je potonuti u stvarima
veliki trgovački centar pun je
ushićenih boja oblika cijena
potraga za identitetom
najžešća je u toplim džepovima
uvijek moraš kupiti nešto što te podsjeća na ja
biramo nešto što će brzo nestati
kao nirvana, biramo balzam za usne
mažemo ih prozirnom otpornom vlagom
ljubimo se divlje
pored police za mrtvo meso
cijenimo samo filmski poljubac izvan filmova
u kojima blista privid
jasnoćom običnog dnevnog boravka
naši poljupci znaju:
životi su dosadni
ako su namješteni klasično
balzam je neupotrebljiv za nas
žive istinoljubive krhke jake vlažne ljude
balzam štiti samo korektne zaštićene usne
samo one koje su čvrsto stisnuta mumija
bez obzira na godišnja doba i metafore
misa criolla
(mali ponoćni down s plavim anđelima)
ponoć, to je naše vrijeme rekao si i
često obogatio mesnate bilance. sveta glazba
pretvorila me u svijeće. ja sam vjernica
noćnog nigdje. moj mali mehanizam vedrine
stavljam ti u usta: prave misionarke
dogorijevaju u praksi. prošlost je razorena
duša i samo hrabri studiraju psihu. ove
noćne molitve obuzdale su kolektivni
kretenizam. pri ruci je pozirao užitak.
na mahove obradovala sam se kao ništa.
i onda si bio isus i ustrajno si radio na
meni. postala sam svetica: vesela i
izmoždena pionirka. obožavala sam misu.
prebirući te kao krunicu u katakombama
na tvoj kurac nanizala bih
kyrie, gloriju, credo, sanctus, agnus dei...
dok smo mi trenirali službu
napolju su nevjernici proizvodili novi
radni dan. tvoje janje malo pred zoru je
jenjalo. zaspalo. ruže su postale san.
ali jedne noći usred mise banuli su plavi
anđeli odjeveni u nevine uniforme neba.
ogromni hasan, strah i trepet maksimirske
šume, i njegov asistent zvan neupadljivi.
revolvere su nosili prokleto nisko
a voki-toki nepodnošljivo visoko, jašta!
čelično plavim očima bezlično su proučili
naše osobne karte. siva izmaglica obavila
je njihova snažna čela. muk. onda je hasan
odlučno protisnuo: lični i slični kontakti
u privatnom stanu nisu zabranjeni. otišli
su bučno i dostojanstveno. svjesni velike
odgovornosti isijavali su red i mir. sve je
podsjećalo na strogu dijalektiku. anđeli
čuvari nikada nisu znali za milost. isključio
si gramofon. molitvu smo dovršili u tišini.
ja i ti koji jesi. zauvijek sam posvetila
ime tvoje na sveta tri kralja. poljubila sam
ljubav i nasmiješila se. mise su čekale u
redu. amen!
krhotine
sve stane u nekoliko odlomaka
nepostojeće cjeline
naglo klonem i pobjesnim od te spoznaje,
u dlanovima mi bride sve strane svijeta.
jednim zamahom stvorim prozirnost
velikog spremanja bez ironije.
ruše se knjige, papiri, memorije i tvrdi diskovi.
na podu je poplava beskorisnog cvrkuta.
vrijeme je za svjetlo i tihe alate
želje ispunjavam u snu
gradim nebodere koje nije moguće srušiti.
švedski stolovi svijaju se od doručka do
doručka prepuni žena koje nisam stigao
upoznati u intimnoj krvi.
na njihovim plohama sve jače sjaji ples
tamne raznobojne polarne svjetlosti.
uzalud se borim s naglim propadanjem,
znam da se u zadnjem snu neću probuditi
mala pustinja u klepsidri
popisuje neizbrojivu bezvrijednu imovinu.
staklom zarobljeni pijesak
znoji se od muke ponavljanja.
kad istječe dan i noć
u svakoj krhotini vidiš svoje sjeme
sastavljeno od bijele zebnje i brzih zrna
zrna stoje na uspravnim spravama
s kojih se cijedi svjetlost
tamna usta gladnih i slijepih gutaju njihov sjaj.
moja aktivna ljepota
moli tu krunicu unedogled.
hoće li je oploditi?
sve stane u nekoliko krhotina
čak i upala mjehura i mokraćnih cijevi.
u sceni bola nasilne bakterije odgovorno
razaraju uretru rasklimanom motornom pilom.
sestro, donesi mi još jednu čašicu antibiotika.
slutim da ipak ima lijeka za poeziju
koja će nas dostojno ispratiti u bogato ništa
u svijet bez bolnih psihofizičkih ukrasa
u nirvanu, u nirvanu
sve stane u nekoliko kutijica
u dućanu kupujem duboko besmislene
namirnice i pričam s drhtavom susjedom.
teško hodajući od starosti kaže mi
da zna da joj je ponekad bilo jako lijepo
ali da se ne može sjetiti niti jedne takve slike.
sjeća se samo nemoćnih roditelja
sprovoda zadnjeg muža
nekoliko zaljubljenih golubova
zrake sunca na ormaru
rasporeda prostorija u kući djetinjstva
jednog nedjeljnog ručka
dva-tri politička događaja
u proteklih devedeset i šest godina
i jednog veselog izleta na obližnju planinu
gdje je u vlažnoj paprati izgubila nešto.
ali što?
gleda me blagim pogledom na odlasku
i pita zar je to doista sve
i je li to vrijedilo polarne svjetlosti
u koju će se uskoro pretvoriti
sve stane u nekoliko krhotina
i one će brzo nestati
leopardi su žderali jorgovan
najdraža, za sreću je potrebno
svašta i sunčana koncentracija,
malo povijesti i malo konjaka.
iz povijesti uzmeš hladan um i
djevojčicu sa žigicama pa imaš
plamenu renesansu. konobari tada
diskretno klize unazad. dodaš
zatim svinjsku mast i sve dobro
podmažeš i demokracija uspijeva
u neurednim gredicama nužnosti...
pojedinac se mrijesti u slobodi
kao individualnost u zavjetrini.
katkada zapleše salsu, skuha
špagete, svrne u narod sve u
namjeri da ostavi dojam
gipkog leoparda...
magični realizam: to se ego runi
pri pokušajima popularizacije.
sunce troši kožu
za doček voljene osobe. kolači
su uvijek u pokretu na Silvestrovo,
na Valentinovo, na sajmu, na aerodromu...
hombre, jebi se! ništa više nije isto.
čak i prosjaci prose kulturu, mole
boga i klimatiziraju nebo...
nova jutra, novi jarboli u marini,
nove djevojke ispod čekića, nove
pjesme u novom sladoledu od vanilije...
nije ni čudo što se osjećam
nije čudo
što mi se u vršama ukazuje more
i u njemu lijepe imenice i pridjevi:
Zagreb, Venecija, Brač, skliske
ribice Dalmatinke, blago izbuljene
jastučaste crne čarobnice...
moglo bi se reći
da neobuzdano vršljam
sa gipkim egom kroz meke zore
kao konceptualni kurac
u revitaliziranim snohvaticama
ljepote: tople profesionalne juhe za
neprilagođene ljevoruke zvijeri...
na rubovima noći
jučer su leopardi žderali jorgovan
danas, usred ružičaste zore,
liznem na tvojim kapcima
probavljeni početak i proljeće.
uzalud tražim okus stida,
Ijupki začin za brzu malu smrt.
nema ga. da, dobro je činiti dobro.
renesansa je počela uz miris alkohola.
renesansa je počela s jorgovanom
sjaj kože brži je od svjetlosti
puno je besmislenih prijeloma
redaka. svi nose golotinju s potpisom.
požutjeli mozgovi žude toaletne listiće
ali higijena je nemoguća.
u toj situaciji mogu još samo
oprati ruke i neprimjetno odškrinuti bijeli svijet.
neka uđu glamur, psihoza i povijest
dolazi djevojka. vidim te,
razderano nebo.
na svijetu više nema cijelih traperica.
viri bedro, viri koljeno, električna bijela molitva.
bijele crtice cjeline oblikuju boga u prahu.
sjaj kože brži je od svjetlosti.
hoćemo li podivljati od spoznaje?
ispred kazališta stojim
s djevojkom iz srednje škole
između nas ponor i bijeli šum.
bolni smo od sveopće nedoumice
na njezinom licu život je pozornica
glumim neizbrisivu kozmetiku.
čekam. njezine usne drhte. hoće li
vrištati ili će mi reći svoj CV?
dok čekam pada mi na pamet
jutarnja vijest:
seljaci su mudri u nizinskim predjelima
nikada ne spominju važna imena prethodnika
samo oru i pjevaju blatne popularne pjesme o
prelijepoj travi u dalekim zemljama.
nitko ne može uništiti
kratkotrajne vječne banalne zvjezdice.
čekam. tramvaji prolaze pokraj
njezinih usta. na otocima je tišina.
magarci stoje mudro. čovjek je sam.
bijelo u meni je rijetka oaza. jasno je
da se smijem žutom pijesku oko sebe.
ironija je žedna budućnost
zelena pobjeda.
čekam. djevojka me neurotično gleda.
sluti da sam ja samo danas, nikada
sutra. zna da se u mene ne može
pouzdati. oči su joj pune straha. snažna
je od ludila. prezire zombije, voli isključivost
i moj talent nalik morskoj pjeni.
čekam i dišem. teško je od mene očekivati više.
područje bijelog je sloboda. ipak sudjelujem
u prolaznosti, suosjećam. mogu si to dozvoliti
jer sam ravnodušan. djevojka progovori.
asfalt naglo postane beznačajan. njezine
usne drhte: želim biti manekenka i
poboljšati svijet. sebična sam. meni
dobro stoji manjak apetita i milosrđe. udat ću se,
pisati dnevnik na blogu i umrijeti dostojanstveno.
rezultati analize
pogubno/romantično
na razmazu su nule
umivene ideje beskonačne djeljivosti
naši životi
- isto kao i pjesme -
tek su imperativne erotične prnje
pristaju uz butik-batik
kao modri salonski grčevi
oni su konjanici
kroz kuštrave rupe
kroz floru vagine
gdje se važe i gine svemirsko ništa
(na vagi lelujaju svježe oprane nule)
(oble praznine)
nula je bit rupe
rupa je bit nule
tu nestaju naše glave
kao govno kamikaza u suicidnom maršu
to jest
sve što zovemo svemir
to su zvjezdane nule
sve što je naš život
to je topot kroz pičku
svjetsku rupu
nulto ništa
to je trk kroz Centralni motiv
liturgija nule
žljezdani opis
piramide
privlači me nedogađanje. moji prijatelji sve češće
priređuju svadbe s vegetarijanskim jelovnikom.
čudno je kad meso priprema slavlje bez mesa.
nema mira. sunce sve jače prži maslinove grančice.
i danas je svadba, život je lijep. stigla sam na vrijeme.
zašto sam tužna? nakon obreda vjenčanja svi bacamo
rižu na mladence. oni se jedva probijaju do prepunog stola
na kojem su piramide pravilne zdrave prehrane.
u zraku lebdi miris mitova, povijesnih djevica i
maslinova ulja. vozit ću auto, ali nikada neću rađati djecu.
sretna domaćica u vjenčanici boje zapjenjenog mora, s puno
volana, plesnim korakom obilazi prisutne. šapne mi
divlje da više ne smijemo jesti životinje i da se moramo vratiti
korijenima jer biljke puno lakše podnose smrt.
smije se i dodaje tajnovito: u mojoj glavi je kaos.
na švedskom stolu je poljoprivreda: suši, tofu, kus-kus,
barilla lasagne, dvadesetak vrsta sireva, alge, kapari,
kupići od kelja, riže, cvjetače, poriluka, palente, voćnih müsli…
a ja maštam o krvavom odresku i preplanulim čvarcima.
između hrane brojne boce crnog vina uspravno sjaje.
grizem masline, gledam mumije i pijem in vino veritas.
pijem i stojim bespomoćno uz stol panično željna svega.
majka mlade priča sa susjedom. govori da zapad postaje istok
i obratno. i da tirolska ljetna salama više nije kao nekad.
oko njezinih masnih riječi opća himna soji zvuči iskreno.
na stolu nema ni grama mesa. sojini medaljoni samo glume
male šnicle. bijesna sam. od sada pa zauvijek
na svaku svadbu ponijet ću debeli sendvič s pršutom.
vraćam se korijenima. sjedam u auto i evo me u gradu.
u kiosku za meso i luk ponovno je čitav svijet na okupu.
brzo pojedem vruće ćevapčiće s malim brdom luka
i vratim se na svadbu. razdragano pozdravljam sve ljude
i uživam halapljivo u biljnom desertu sa sladoledom.
teku potoci medenih sokova, pala je mjesečina po zemlji i svim
morima. djevojka iz brightona pjeva nothing has been easy
this year. mladenci u bijelom zagrljeni ispijaju zdravice
gustog crnog vina. u čašama sjećanje na izvrsni život
korijena smjenjuje budući zaborav. nisam sasvim pijana.
a ipak sve vidim. piramide su prazne.
moderne životinje
1.
ne želim biti zagonetan
ali većina živi iluzorno
jede neuku rižu bez soli,
ne sluša jazz, uopće ne sluša glazbu,
čuje samo virtualno ništa u prolazu.
možda sam nepravedan, možda je to
samo tlapnja o svjetini,
mana s neba bez muzičke podloge.
budim se, čovjek je u meni
i već je mrak.
u pustinji sunce brzo zalazi.
tama hladi srce, tuga se
zgušnjava u led dostojan besmisla.
misterij muke zbiva se bez buke.
zlo je lako, neumorna paučina u dušama.
nema tako banalnih stihova
koji bi opisali bezbrižnost zla.
živci su konji pred slomom.
tko može usporiti život?
kontrolirati smrt bez ikakve nježnosti
2.
vrijeme je stalo, mi smo se kretali
poučavali gluhonijeme glazbi.
jednogodišnji tečaj uzaludnosti,
loša beskonačnost količine,
trošenje srca u tami gubitnika,
prividne polustruje, pozlaćeni čelik.
čak i voće gubi okus
ako ga prečesto gledaš.
trebalo bi oprati ruke od svijeta
ali to je kao zabraniti poker,
vrtoglavicu slučaja u našem krilu.
okretali smo se jer tako to ide.
u oglasima umirala je nesreća
brzo kao samoubojica bez stila,
smrt odlučena u danu bez molitve.
znao sam: život se zbiva svakodnevno
zato mu je teško prići.
ali ja sam ambiciozan, ne krivotvorim
sunce, ne maštam ako nisam pribran.
odlučio sam dvije stvari: još za
života pisati sve što jest
i upoznati krizu ruže bez ljubavi,
i prije nego umrem dobro se
odmoriti na bujnim zebrama
kad je zeleno bez ovulacije,
kad jazz svira iskon s malo mozga.
3.
voda možda i nije dosadna
pomislim crveno.
naslonjen na gradsku knjižnicu
promatram edenski vrt pornografije
i mažoretkinje na maršu u povijest.
one stupaju liberalno, ali uredno
na svaki najduži dan histerije.
ozbiljne su, vlažna su im bedra od
muških fantazija u mimohodu crnog
cvijeća. dlačice stoje uspravno. to je
ponos knjige za listanje, ne za čitanje.
virtuozno vrte palicama.
navečer ih guraju u intimnu
plahost pristojnog mjesta.
školu svršavaju s igračkama.
onda dolaze k meni
na margarin, kruh i vino, studiraju
harem kao biološku činjenicu
i maštaju o braku iz ljubavi kao o
dobrom financijskom rješenju života.
od tih misli tvrde radničke bore
usijecaju se u njihov mozak bez jaja.
tako brzo stare da to nije istina.
o Malom princu i Cioranu pojma
nemaju. anđeli se smiju. a tko ne bi?
vječni jazz pun je zgrušanog smijeha.
4.
najednom ti, proljetno ponavljanje
gradiva. zbog mira u srcu trebalo bi
zabraniti proljeće, milost podariti
iskušenjima. na pozadini mažoretkinja
izgledaš divlje intelektualno i vruće
s prirodnim seksom bez crnine.
ti si trajna poezija prekršaja,
cvijet za oštro trnje poslije jela.
tvoje lice je mali miš, kompjutorski
brz u zavođenju kruha i igara.
u vijugama nosiš klauna i kaos,
na usnama smijeh nevine ljudske kurve,
u očima vječni jazz.
bježim od tebe jer te odmah volim.
prepoznao sam sebe
mladost koja ne može ostarjeti,
krv koja nije administrativna.
prepoznao sam jedno te isto,
zvijer s jorgovanom u gubici,
modernu životinju kratkog daha
na duginim stazama.
5.
izgubili smo osjećaj za ironiju.
mi smo sasvim moderne životinje.
u zvjezdanom zaključku srca
mi smo otvoreni zoološki vrt,
turistička bića za nagli safari,
robovi ljepote, prejako zdravlje
zajamčeno agencijama na popust.
jesmo li slobodni? teško je to reći
na putu završnog inja. koračamo
u mrazu sa suncem u prstima,
s mjesečinom u ušima.
kavez nosimo u sebi,
vječni jazz za moderne životinje,
provjerenu zamku zemlje i neba.
to je plava nota sinkope,
vječna glazba kaosa, jazz.
glazba za izgubljene duše
jazz za sve nas
silikonski vrčevi tumaraju
psihoza je slatki video
koji pušta zmajeve, a
slike usamljenosti najviše
se usijecaju u naš um
lokalni heroj stajao je na trgu
i masturbirao žestokim snenim
pokretima. u šaci se pjenila ljubav.
oklade su bile njegov hobi. za gajbu piva
učinio bi on i mnogo više.
prije nego su ga pokupili organi
svršio je i dobio okladu. blago se nasmiješio
inspektoru koji je igrao otvoreni poker s
ljudima. odavno se pomirio s time da je
izuzetan. zaspao je čvrsto i bezazleno.
djevojka je marljivo gledala u nebo.
nitko je nije smetao i mogla je proći s
najboljim uspjehom. njene grudi precizno su
lelujale između izloga. pridružio sam se
povijesti i pratio rad lelujanja. mliječni
paradoksi upozoravali su da je
od pet do dvanaest. obilje je sličilo na
kanadski socijalizam i malu privredu.
rublje je svjetlucalo romantično jer je
tako najbolje. njene gaćice špikali su
voajeri suhim jebovima. Ilica je podsjećala
na spiralu koja može zaustaviti mlade
bijele lavove. ali kovrčice su svirale
osamu s dvije žute trube. i djevojka će
umrijeti. njene posthumne pičkine dimove
bog će konzumirati astralno miran.
literarni dječaci su vrčevi napunjeni
pivom. mjehurići pjene njihovi su najbolji
tekstovi. lutaju ulicama, utrinama, stanovima.
traže mali zimzelen identiteta. svaku večer
kažu: jutro će promijeniti sve.
treniraju Schank-jogging i bude vjekovima
usnule djevojke. svakoj uvaljuju po joint
mirisne erekcije. puna su im usta zraka
pa i pustolovine. kitovi plove kroz uske oči.
svaku večer kažu: živio život.
kad bubri salo uštrcak osvježava noć.
fontana virusa čvrsto pršti. ne čudi se.
čak i njihove metafore ostaju same kao i
policajci kad su dvojica u jednom paru.
njihova literatura jaše u kožnim čizmama
na periferiji prerije. kad oni stignu svaki
grad je manji. ali grad kao i obično
redovito bljuje taksiste, doktore, čikove
i ostale neobične proizvode. kad ugasle
cjepanice marširaju individualnost
krovovi pucaju od smijeha. za to
vrijeme prave kurve sanjaju texas kao
naftne magnete. zato pustinja i može biti
platno sabrano u dine. vrlo dinamične.
ja sam žuti krojač raspoređen aktivno.
žalosno promatram crvljive tulipane. tugu
ugrađujem u škare koje sijeku predrasude
na uske crne trake. svakom dječaku vežem
po jednu i kažem da nije lako biti mrtav
plus neurotičan. a literarni dječaci lutaju.
s osušenim penkalama furaju se na svoj art
u glavi koja je image. ona razbacuje maglenu
vunu - estradne grčeve. i tako nestaju
beduini zagledani u urbanu dosjetku.
ali postoje pravi jahači imaginacije. to su
moćni bubnjevi koji žive od tišine. ponosni
gubitnici su ono najbolje što jedan grad
ozbiljnih krovova može ponuditi. kad to
shvatiš i pekmez ima puno bolji okus
a jabuke svileno tkivo.
urbana kćerka
malo je reći
da su velike sobe njezin hobi...
kobna je privlačnost arhitekture.
u neizvjesnosti Venecije
i ona je posrtala
kao popularna psihička moda.
gotovo se utopila u jednoj
sporednoj ulici
punoj opojne tekućine.
pletenim jezikom pokušala je pjevati
mirno teku kanali
još mirnije teku .suze
cvjetanje mora
doživjela je kao zanosni laici
akademski stupanj ništavila
uzviknula je: proljeće u vodi,
proljeće u vodi!
inteligentnim očima
otvorila je sezonu i šampanjac
na živopisnom engleskom
rekla je da me voli
ljepljive alge lijeno su visjele
niz njenu sudbinu
smijao sam se do dna
i poklonio ti dalekozor
za pozorno motrenje uzdaha
gondolu sam pretvorio u
događaj koji nisi mogla pomilovati
svojim nehajnim pristupom
bože, u tvojim očima cakli
još uvijek drobljeni asfalt
njime presvlačiš srce
i ostale temeljne rupe.
obnaženog pupka bez osjećaja
mamiš usamljene đake, frustrirane
studente, penzionirane prodavače
krava i prigodne mesare: stručnjake
za debelo meso, sela i gradove
bože, uozbilji se barem za Božić
što je to život
bolno je pitanje
za svaku urbanu kćerku
oznake na putu
ističu karirana proljeća
u kojima se ne snalaziš
puna raznobojnih prezervativa...
sanjaš paralizirani ljetni znoj
i ozbiljna noćna kupanja
s malo čudnog mlijeka na koži
sanjaš intelektualno lice s ožiljkom
ti, urbanizirana, stilizirana
kao da slutiš put do slave...
malo je reći
da si samo djevojka
samo orgazam i orhideja
u potrazi za svježinom
ti si urbana kćerka
sa usahlim roditeljima u mozgu
pamuk, komplimenti
često u posjet svrate razne osobe
jer sam strpljiv kao nepročitana knjiga
dolaze razorena bića bez svjetiljke
izgubljena u vlastitom mesu
s lica im kaplje fina potištenost
civilizirani znoj
crna muka u duši
slike snivanih kolača
pričaju: sveopći pijani otac tukao je majku
djeca su mirno čekala da prođu blagdani
i purica i vino i maltretiranje psihe
i policija i sve
smirujem ih
odmah predlažem palačinke sada i ovdje
topli miris bez depresije i mozga, bez snova
pričaju da je nesnosna oholost zdravlja
u odnosu na neurozu, skromnu i tihu
jedna simpatična osoba kaže
da su sve djevojke okrugle histerične nule
strojevi žudnje koji lete s virtualnom djecom
umirujem je
guram joj smijeh i palačinku u grlo
plešemo na balkonu s tim duguljastim slasticama
na travama je narkomanski zalazak sunca
u sumrak trgamo pamuk, bijelo tkivo i požudu
punu strahova i tuge, valova radosti i dva goluba
nestalo je sjećanje na povijesno razaranje opne
mi smo samo prolazni smijeh
prije odlaska u noć, dramu i svjetsku bolnicu
one skupljaju nježnost, pamuk, torbicu, knjigu, sve
kažu mi da sam drolja i žudnja
kratkotrajna tableta, gnoj i radost
metafora s doručkom i pahuljicama
prva palačinka u povijesti, topli idiot…
teško je nabrojati sve komplimente koje emitira
zaljubljeni drogirani poderani pamuk
priljubljen uz tijelo na odlasku…
koralji na crno
prije spavanja
ili izlaska u grad
što je katkada jedno te isto
na kapke stavim
dvije srebrne kapi autizma.
to je moj jedini ukras
za umirenje, jedina higijena,
kozmetička obrana
od sebe i drugih
koji prebrzo zaključuju.
mudra sam: znam da bolovi
nikada ne stare,
a kapljice ipak pomažu.
tako ljudima posvećujem
svoj program šutnje,
svakodnevnu gradnju koralja
bez posebne dozvole
za korištenje
morskog prostranstva.
rad na crno
zabavlja u meni osjećaj
za lepršavi ali uredni anarhizam.
ali ljudi se ne čude.
kao da je tupost
sastavni dio njihova smijeha.
zar tako prikrivaju patnju?
prpošna površina
suši njihove moguće suze
brzinom neonskih reklama.
moj Posejdone,
možda sam malo nervozna
kad pjevam o dušama
koje nikada nisu mlade.
i danas sam grizla nokte
do korijena,
do prve krvi
na trgu punom javnih poslova.
nitko se nije osvrnuo.
asfaltirana tuga
postala je normalna
u gradovima bez jakih emocija
i smisla za pojedinačno.
kako razbiti
hodajuću monotoniju
istih odjevnih predmeta?
ispružila sam probni pogled
prema djevojci koja je obećavala.
alge su zamirisale
plimu i valove.
postoje i delte
koje nisu frigidne.
one još znaju izmamiti
trenutak međusobne sreće.
to je ona iskrica,
potmula sjeta,
nedorečenost šume
kad čak i deklarirane lezbijke
mogu zavoljeti muškarca na konju,
a tankoćutne žene roditi
oprezno muško dijete:
vječno budno u svakoj školi.
što mi je, o Neptune?
sentimentalnost danas
nije na cijeni.
u igri je gruba boja
šuštanja banaka.
pun mi je mjesec
odluke da volim samu sebe
kao bližnjega svoga.
htjela bih to podijeliti
s bliskim drugim
u njegovim muškim očima.
u novinama piše da i
muškarac obitava na Zemlji.
postoji li on u ovoj sivoj
sjevernoj arhitekturi?
postoji li
bez betonskih predrasuda?
priznaje li svoje pogreške?
hoću li ga prepoznati pod
maskom kravate
na nekom domjenku
živih invalida i doživotnih penzionera?
možda na nekom primanju i
davanju u hotelu, ambasadi,
rezidenciji, klubu ili akademiji?
hoće li on znati da u crnom
koralju stanuje meko stanje
otvorenosti, duša crvene alge?
hoće li biti hrabar i prepoznati
moju šutnju?
hoće li mi reći da svaki dan
pleše, da je intelektualni divljak
i da je misterij dvije tople
duše u druženju veći od
tajne smrti? hoće li mi pokloniti
svoja blistava traganja, svoju
spontanu neodgojenost i svoja
bogata lutanja? hoće li me
pozvati u šetnju do zvjezdarnice
i gledati moje ozbiljne smeđe oči
kao treptavu radost bez
prijetvorne sentimentalnosti?
hoće li, o bože?!
ako se bilo što od toga dogodi
uzet ću njegovu lijevu ruku,
ispreplesti naše tople
vidovite prste.
zatim ću tiho i jednostavno reći:
želim plesati s tobom.
primjećujem da dnevni snovi
lutaju u mojim algama.
to znači da sam živa
u svijetu u kojem se slavi zombi
i osmijeh bez strasti.
ali za danas je dosta uzbuđenja.
ja sam crna djevojka,
ja sam životna žena
s izgriženim noktima.
vratit ću se u svoj mali kućni pakao
ispunjen cifrastim kompenzacijama.
kapljice za umirenje
nalaze se uz pastu za zube.
meka okidanja standard
kad precizno lista asfalt
ljeto je najpotpunije doba
prvo
volim gradske i međugradske autobuse.
u njima katkada vlaže sjedišta.
tako sam ti jednom masirao ljubav
sve do kutnjaka.
bus se zanio - šofer se čudio.
snažni osjećaji u stanju su učiniti
sve moguće.
o tome pišu antologije: u njima mraz je
apstraktna imenica od koje ti nije zima.
drugo
u domu sportova Paco lucidnorazgovara
s gitarom. slijedim glazbu mokrim prstima.
miris tvojih gaćica upozorava koncert
da se svijet sastoji od mola i dura.
užas, užas
šapćeš obožavajući moju muzičku pismenost.
ima li na svijetu išta ljepše od ovoga?
pitaš me mutnim postmodernističkim očima.
nema, dušo. ako si dobro ugođena gitara
padobranci svjetla mogu tada mirno raditi:
komponirati prolazne melodije u hodu
koji je za nigdje gdje stanuju slatki automati.
treće
koža je napeto srce. jedemo puls
dok bubnjar mudro siluje drumove.
slatki automati puni su romantičnog
sadomazohizma.
kao i kornete ništa ih ne može spriječiti
da se rastope pri prvom lizanju.
zato volim Zagreb - grupnu slastičarnicu.
u njoj je sočni porno razvio tvoju dušu.
običnu kao što je onaj utorak
kad su padale improvizacije.
inje je ubrzano napustilo aortu jer više
nije bila djevica. čak i u februaru korneti su
kratkotrajni topljeni glamour
koji uvijek misli da je ljeto na izmaku.
sve ostalo je psihologija gnojiva
nema kraja.
ovo je samo topla pauza koja se smije
vrtoglavica
zavrti se sve od snova
propale čokolade i mladog bicikla
kad gledaš u lokvicu rutine
iz nje sjaje brojna lica
pomiješani portreti »nekad i sad«
došla je iz betonskog skloništa
iz podruma ispod tratinčica
imala je 16 godina
voljela je hrabre likove
htjela je poginuti ludo
kao junakinja s olovkom u jednoj ruci
s tipkovnicom u drugoj
zauzeti se za neku veliku stvar
kao Che Guevara ili Jeanne d'Arc
kao pankerica, darkerica bilo što
i spasiti Zagreb, sebe, mamu, brata
cijelu podrumsku obitelj
blijeda od rata zvukova uzbuna
sirena i dragog kamenja
otputila se u opasno jutro
asfalt nije nudio mirnu mladost
ušla je ravno u radionicu sjete
tijelom i očima rekla je da želi učiti
cijelo jutro bez straha je slušala poeziju
i gledala moje začarane motorne usne
pelinkovac i lokale bolesne od crnila
rekla je pokaži mi pravac
volim heroje koji znaju pisati
daruj mi jedan let
bezobrazne konfete
pozitivnu pjesmu koja nije dosadna
sve sam joj dao
ali nisam mogao umjesto nje
biti maratonac biti rijeka biti uporna
kapljica za oči svijeta
kiša snijeg sunce kalendari
prolazili su brzo kroz njezin mozak
vremenska prognoza učinila je svoje
većina mozgova ne može izdržati banalno
zov kamere politike taštine pustinje
zaboravila je let nevidljive ptice
divlje nebo bez granice Jeanne d'Arc
glazbu konfete bezobrazne ideje
moje pjesme moje usne moje snove
sada mašta o sangriji i tihom mužu
na mramornoj terasi
o anoreksičnim kanapeima
i glamuroznim veganskim salatama
okruženim uljudnim vodenastim različcima
nervoznim mimozama želim-biti umjetnicima
hipokritima-kiborzima bez poroka bez cigarete
bez krvi bez čistoće bez duše i svojstava
mašta o onima koji nude prebojane balone
privid uspjeha, rada i praznu Aleksandriju
vidio sam je danas
u istom gradu na istom mjestu
s povezom preko očiju
koji simbolizira povez preko očiju
nosila je histerični transparent
sušim se i imam demokratsko pravo
na psihičku bolest i suhoću kože
na mršavost i mršavi konceptualizam
televizija će i danas prenositi nju
kao popularnu dijetu i nesretno dijete
blijedo od ratova zvijezda
na crvenom tepihu zvanom »vrtoglavica«
psi konfekcije
mnogo je nepotrebnih lica
amfetamine je uzeo intravenozno. i vječno
pjevaju šume. zaplesao je tamni ples. bistro
je izgarao u tenisicama. pobrkao je trake na
kojima je uredno zapisao sudbinu. baloni
nevjerice lupkali su o njegovu glavu. tek je
sada mogao pomisliti jak sam kao Medvednica i
pamtite me po pjesmama mojim. osjećao se vrlo
osjećajno. psi konfekcije habali su svoje
sitne oči na ulaštenim preprekama. njihove
vau-vau kritike bile su bez subjekta. majke su
sućutno klimale glavama jer je to moderno.
poslije nastupa izašao je na ulicu i
raspodijelio dušu bogaljima. zahvalno su
mljackali. ali duša nije burek. izlozi nisu
mogli izdržati: udisali su od srama zbog
njihovih loše dizajniranih glava. jebeš takve
trofeje, trebam čitaoce koji meko kukičaju
tekst. automati su dobri samo kao toyota.
usput je poljubio još dvije crnogorske etikete
od 47% i prošetao do Zrinjevca. Kučkini
sinovi mamili su nejake u drvoredni blud.
u tom času ugledao je djevojku s
ljubičastim čizmicama
kojoj je između nogu pao jedan motorhead
na samrti. bila je očajna u zaboravu kao i
trule platane. savršeni stranci njihali su
se na onih nekoliko tužnih riffova. vidio
je u njihovim očima teške željezne kuglice.
heavy metal je za masivne invalide. Camus
je to vrlo lijepo opisao.
nakon večernje aktovke lupio ju je
gvozdenom polugom posred čela. djevojci je
odmah iz lijevog džepa na jakni isparilo
sunce. »here comes a rain again«, tiho je
pjevala krv. kao zlo pustinja je progutala
čitav teritorij. zatim joj je pozlilo. od
tog trenutka gađenje je njezin najjači film.
očajno je žudjela nekoga samo za sebe
pa makar bio i zaštita na radu njenog života.
vidio je to. doći ćete i postati savršeni
stranci. da. posrnule djevojke su kao i
zbunjeni oblaci puni neuroze.
ja i dalje proizvodim neon. ljube ga bogati
u debelim zimskim čarapama, siromašni se
sastaju u pivnici. naročito u decembru.
šetao je i šetao. smijao se psima. kupovali
su isti broj sivog. psi konfekcije nikada
nisu znali za razlike. kuje su ih pomno
pratile i ispuštale jebozovni miris sivog.
i novorođeni su voljeli sivo kao posrnulu
djevojku drvoreda. nepotrebna lica imaju
sivu boju.
san o mrtvom pjesniku
noć kao i svaka druga, nevina zabava u tijelima
djevojke iz zračne luke donose gotove obroke
zanesen njihovim eteričnim erotičnim uniformama
zaboravio sam osnovna pravila mudrog življenja:
ne griješi bludno s alatima poezije u smočnici
osobito izbjegavaj performans čitanja vjerskih
odlomaka iz Biblije u paklenoj vatri tuluma
ne budi nasilan i ne trgaj plave kostime stjuardesa
prebrzo, jer njihov meki pojas za spašavanje
ionako neće nigdje pobjeći
ne jedi obilnu večeru i ne pij gusto crno vino
ne čini sve to - jer ćeš u znoju lica svojega
sanjati metalne gotske strahove
i stvarno – san u mraku noći
tonem u košmar s teškim priviđenjem
kao da sam deset kilometara prohodao bez ironije
sobica je skromna, ali čista i svježe okrečena
na jednom zidu slika Majke Božje iz Bistrice, Hrvatska
a na drugom slika Majke Božje iz Granade, Španjolska
na sredini sobice otvoren crni lijes
u lijesu mrtvi pjesnik u crnom večernjem odijelu
zatvorenih očiju počiva u miru
sedam svijeća na crnim stalcima raspoređenih oko lijesa
leluja mutnu svjetlost i miris oprosta od grijeha
s lijeve strane lijesa lijepi stolić od crnog ružinog drveta
na njemu crni telefax iz kojega nečujno izlazi
bijeli papir s crnim slovima
s desne strane lijesa lijepi stol od crnog mahagonija
na njemu mrtvi crni mobitel i upaljeni crni kompjutor
na čijem ekranu piše
Internet i strah od smrti su sjajilo za oči
na trenutak sve je stalo u tišini te svečane slike
zatim se pjesnik lagano diže
ruku prekriženih na prsima
pobožno gleda u hrvatsko-španjolsku kombinaciju
udvojene Majke Božje i progovara
Bože, ti si tako htio, neka bude volja tvoja.
Sa mnom je umrla poezija.
Najvažniji njezin alat - metaforu -
ponijet ću sa sobom u grob. Amen.
izgovorivši to pjesnik legne u lijes
i zauvijek umre
budim se s krikom
sav u moru znojne vode
srce mi lupa
tresu me slike noćne more
drhte mi ruke kao da sam obgrlio
Vezuv, Etnu i brze tenisice atletičara
pipkajući oko stjuardese tražim upaljač s vatrom
bez metafore teško je i cigaretu pripaliti
san o smrti poezije
tri jogurta, deset cigareta
i dvije pjesme za jednu noć!
sinapse i neuroni dobro funkcioniraju
najednom neuronsko svjetlo žmirka u tami
užas i brza mučnina u snu
u koju često padaju radnici na vrhu nebodera
kada se Orfej okrenuo - što nije smio učiniti -
usprkos noćnoj tami svi su vidjeli da je teško bolestan
čak i kralj suvremenog zaborava Alzheimer
čak i Marilyn Manson koji krade šminku vlastitoj ženi
velike oči Orfeja ukočeno svijetle
sjaje od skamenjene smrti
njegove supruge sastavljene od stihova
iskusni psihijatar Orfej potpuno je rastrojen
nekad moćan zaigran zapjevan
sada stoji na jednom pločniku u centru grada
naslonjen leđima na crni pogrebni automobil
prljava košulja, razvezana kravata
u jednoj ruci drži Pandorinu posudu
u drugoj crno cvijeće na kojemu su pogrebne trake
na crnim pogrebnim trakama srebrnim slovima piše
pjesnici su ostali bez krova, kruha, nade i posla
njihova radnička odijela puna su proizvodne patnje
ali poezija je mrtva, poezija je definitivno mrtva
dolazi odred dominantnih smetlara
ravno s festivala novinarske proze u jednom restoranu
smiju se oštrim realističkim zubima u boji čvrste valute
šmrkovima čiste stvarnost od metafora
pridružuje im se i razoreni smućeni podivljali Orfej
sad već prozni radnik s uravnoteženom tipkovnicom u džepu
neurotično baca cvijeće i pogrebne trake na neonski marketing
a Pandorinu posudu stavi na zadnje sjedište
psihotičnog pogrebnog automobila
zatim bijesno štrca čistu proznu stvarnost u tekstove
s prljavim papirima i prljavim kompaktnim diskovima
u kanalizaciju odlaze i tihi alati poezije
