Kutija za violinu
Život
Imali smo zajedničku malu prenatrpanu sobu.
Nona je spavala u visokom bijelom krevetu,
ja na sofi. Umrla je kad sam bio u dobi
od trinaest godina. Tog olovno sivog poslijepodneva
u siječnju nosnice su se na ulici lijepile
od studeni, a oči pekle od ugljene prašine
što su ju rigali astmatični dimnjaci.
Došao sam iz škole i našao tetku
kako sjedi na rasklimanoj stolici u hodniku.
Pritisnula je moje ukočene dlanove na obraze
i šapnula, Noćas ćeš, lijepi moj, sam spavati,
no ja sam mislio samo na njezinu baršunastu kožu.
Povela me je u sobu, do kreveta
na kojem je baka ležala u dugoj modroj haljini,
mali buket atlasnih ljubica bio pored nje na jastuku,
dvije treperave svijeće gorjele na mramornom stoliću.
Zastori su bili spušteni, zidno zrcalo pokriveno.
Nisam bio kadar odvojiti pogled od noninih cipela,
šiljastih crnih kapica što su stršile poput kljunova vrana,
i kad je tetka otišla zatvoriti vrata ormara
koja su se uvijek tajanstveno sama od sebe otvarala,
pljunuo sam šutke triput kako bih zlu sreću otjerao.
Ormar je činio divovski čarobni šešir, a stvari
u njemu, nikad viđene, poput zlatne zečje šape
koju je prokrijumčarila preko njemačke postaje,
beskrajni izvor priča pred spavanje. Nakon svake
poljubila bi me i rekla, Adeso dormi e fai un bel sogno.
Majka je imala doći noćnim vlakom, pa sam ja
morao spavati na svojoj sofi. Držao sam stražu
dok je major u trećoj sobi, koju je komesarijat
rekvirirao za veterane, slušao domoljubne melodije.
Gradio sam se kako spavam kad je majka ušla na prstima.
Pokušavao sam sjetiti se pjesama koje mi je nona pjevala
na talijanskome, o svojoj domovini, izgubljenoj ljubavi,
i tog jutra kad sam se probudio u ledenoj sobi
imao sam sramotnu erekciju. Propeo sam se i pogledao
njezino voštano lice i vidio kako mi je namignula.
Dva dana kasnije izvršio sam upad u ormar,
iskopao pištolj upaljač, poništene novčanice, pisma,
sepijaste fotografije jedrenjaka, napuknut teleskop,
slomljen stari kompas; toliko sam se razgnjevio
da sam odjurio do šupe u dvorištu, izvadio svoje blago,
klimavi rđavi bicikl bez kočnica i tjerao ga
oko kalavog hrasta dok nisam oslijepio od suza.
Jaje
Kaži tri Očenaša ako hoćeš
Da mekano kuhano jaje bude kako treba,
govorila bi majka, i ja kazivao četiri,
čak i pet, polagano, budući sam mislio
kako sam zgriješio kad god bih zurio
u fotografije nagih žena koje je otac
držao u torbi za pecanje, i molitve
su stoga trebale ojačati moju vjeru.
Majčina su jaja uvijek bila napol sirova,
bjelanjak podsjećao na curke
sluzi iz nosa klinca s one
strane ulice, kojeg sam uživao
varati kad god smo se špekulali.
Kako bilo, majčina su jaja,
zaključio sam nepristrano, bila takva
jer se ona zapravo molila Mariji.
Jednoga jutra dok je ona zurila
u jaje što je u vodi poskakivalo
I usne joj izgovarale nečujne riječi,
Izbrbljao sam dugo pripremane rečenice:
Nas učitelj veli kako Bog
Nikad ne bi bio kadar kazati nam
Je li prvo stvorio pile ili jaje;
Znadeš li ti možebit? Pljusnula me je
otvorenom šakom i rekla: Da me nikad
Više nisi pitao ta glupa dijalektička
Marksistička pitanja. Ta škola
Truje ti mozak, neka nas bog čuva.
No ja sam htio znati što negira
što, pa sam odlučio postati marksist.
Odbijao sam jesti jaja, piletinu.
ikakvu vrst mesa, budući je to značilo
tlačenje drugih živih bića.
Dok sam se oporavljao od para-tifusa,
držao sam čvrsto zatvorena usta
kad god bi majka sa suzama u očima sjela
kod kreveta s tanjurom pileće juhe u rukama.
U školi sam i učitelja nadmašio
svojim deklamiranjem o eksploatiranju
narodnih masa, korupciji bogatuna
koji su si mogli dopustiti kavijar i žablje batke,
a proletarijat samo kupus i običan grah.
Jednoga dana učitelj me je pozvao
da priđem katedri: Odakle dolazi
Ta tvoja gorljivost, šapnuo je. Radi se
O piletu i jajetu, druže učitelju.
Pokazao je ukočeno prema kutu i ja stajao
znojeći se i udišući vlažnu kalavu boju.
Poslije zvona, kad su već svi otišli,
pozvao je blagim glasom: Dođi ovamo.
Da si prestao s tim dijalektičkim brbljarijama,
Čuješ li me? Ono što slušaš u školi,
To je za svijet; ono u što ti vjeruješ
To je za tebe. Dobro me čuj. Bog je
U svojoj beskrajnoj mudrosti stvorio
Istodobno i jaje i pile
Što veliš na ovakvo razjašnjenje?
Ne čekajući odgovor pokazao je svinutim prstom
prema vratima. Istoga časa moj je svijet
propao poda mnom. Odjurio sam doma uplakan
i te večeri zatražio kajganu. Majka
se prekrižila i promrmljala žalosno:
Gospodine, pomozi mi s ovim djetetom.
Sutradan ujutro, otvorio sam
kredenc i uzeo dva najbjelja jajeta;
pustio sam ih kuhati dok se voda
nije isparila, a ja promuknuo od moljenja.
Obraćenje
Priđoh muškarcu u crnom što sjedio je
na tenku i čuvao svoje ovce koje su pasle
spokojno oko lijevaka i međ truplima.
Tražim svojega sina, kazah škiljeći.
Meci u njegovoj oramenoj nabojnjači
sjajili su se na suncu poput zubiju.
Nasmjehnuo se i prebacio žvačući cigaretu
u drugi kut ustiju, pokazavši nehajno rukom
prema polju. Imaš velik izbor, procijedio je.
Ovce su se kretale prema mračnoj sjeni
golemoga hrasta, tjelesa ih slijedila
četveronoške. Napeo sam uši, hoteći čuti
znano mi zvono. Kliznuo je s tenka i zurio
u me. Jel ti to kvrči u stomaku, upitao je.
Hoću samo naći svojega sina, šapnuo sam.
Oćeš da skinem jednu? Pljunuo je opušak
i zgazio ga čizmom, nalik onoj u mojega sina.
Ima ti ovdje dobrog mesa, iscerio se.
Košulja se činila poznatom, ali nisam bio siguran.
Moje su se ovce počele razvijati i ja začuh
nenadano kako pas skiknu iza mene. On zviznu
tankim i prodornim zvukom i tjelesa stadoše.
Ćutio sam kako mi znoj curi niz guzove i noge
kao da je netko probušio rupe u mojim rebrima.
Jeste li vidjeli mojega sina, izustih, ne znadući
jesu li te riječi prešle preko mojih usana. Nikad ti
nisi imao sina, dreknu on i napnu puškomitraljez.
Čizme su bile iste i košulja je bila ista.
i Mickey Mouse sat na njegovoj ruci bio je isti.
Znaš šta, kaza on i nasmija se. Ja ću bit tvoj sin.
Onkraj
Vječnost je božji zaborav, kazala si,
Poradi toga smo i ostavljeni s poviješću,
Da ne zaboravimo što ne možemo biti.
pričvršćivala si ljepljivom trakom bakinu narukvicu,
zlatnu arabesknu zmiju, na trbuh
i ja bio kadar vidjeti nekoliko dlaka
svinutih uvis, kao da hoće istražiti
zrak ponad pasice tvojih gaćica,
dva srebrna prstena od kojih si se već oprostila
ležala su na kuhinjskom stolu nalik jabučici očiju.
Uzaludne riječi i beskorisne radnje,
mislio sam, koje trebamo da strah zakrabuljimo.
Ne od umiranja nego od odsutnosti življenja,
poput žabe koju sam jedanput vidio na televiziji
što umrtvi svoje postojanje kako bi preživjela zimu.
sutradan u rano zimsko jutro otišla si iz grada,
tvoje lice iza zamagljenoga prozora autobusa
bilo sablast bez crta lica, prisilivši me
opipati svoje ispucale usne i poslati ti poljubac.
nakon dva dana uspio sam se uspeti
u potkrovlje napuštene granatirane zgrade
i zuriti glupavo kroz svoj dalekozor
u nadzornu postaju, moleći se da vidim
tvoje prstenove na ruci stražara kod brklje,
budući bi to značilo da si na sigurnome,
negdje onkraj našega smućenoga umovanja.
naslanjajući se na bačvu,
savršeno usklađena s kalašnjikovom,
pojava je pušila cigaretu,
podrugljiv mi pogled govorio kako ćuti
da sam tamo, potom ispružila uvis ruke
i ja zurio u dvije šake u crnim rukavicama.
Ravnoteža
možebit će nekih dvadeset godina
odsad sjesti sa svojim protivnicima
i uz šalicu kave i razna pića uspoređivati
bilješke, pomno karte pregledavati,
zabavljajući ćelave povjesničare i stratege
svojim uljuđenim razjašnjenjima
zašto su morali ubijati jedni druge.
ozračje u mirnom ljetovalištu
isijavat će srdačnošću, čak će šale zbijati
kako bi rasteretile kolektivnu savjest
dok oni raspravljaju o varijablama života
i smrti koje su nekoć trebale
između njih pokazati najkraću udaljenost.
točke poput Praseće glave, Kornjačina žala,
Kozjeg prolaza bit će nanovo posjećene,
koordinate ispitane, ruke što držaše palicu
il lebdješe ponad ručice htjeti opet biti
čvrste dok pamćenje ustrajno traga
za orgazmičnim praskom šarenih čestica.
ja imam samo mrtve buduće fotografije
za pokazati, svaki grob u kojem bi majka
mogla ležati, svaki osvijetljen prozor
što nekoć moj bijaše, dok sjedim u sobi,
mračnoj i praznoj, u gradu precizno određenom
već na nekoj nepromočivoj karti
i držim u ruci obavijest o deložaciji,
a zujanje kućevlasnikova hladnjaka podsjeća
moj prognanički um na gravitacijsko poništavanje.
komentatori će potom govoriti o potrebi
razumijevanja obvezatne povijesne ravnoteže
u globalnoj shemi stvari, te spomenuti
samo usput neuravnoteženi čin nekoga
tko baca posve dobar hladnjak kroz prozor
i skače u nakani da ga prestigne do pločnika.
Sebičnost
Rat je, govorili su, rak.
Tvoj je rak sad rat.
Ležim pored tebe proždiran željom
da ponovno uspostavim ravnotežu
života i smrti, i premda znadem
kako nemam vlast nad njom,
dozivam izazovno u pamet
sva ona mjesta na kojima smo umirali,
oznojeni i zadihani, na groblju,
pod stolom, na hladnom linoleum
u kuhinji tvoje prijateljice,
il na grgljavim pločastim hridima
dok je slan povjetarac bockao
našu kožu poput hordi nevidljivih mrava.
je li mi moglo pasti na pamet
kako nešto što sam poput zrele kruške
nekoć znao zakriliti dlanom
može biti otrgnuto i ostaviti crtu
nedovršene misli, kakve su tvoje oči
bile u ledenom podrumu
kad sam očajnički htio opet živ biti.
Tvoje tijelo, kojeg sam oblike,
činilo se, znao napamet, svaku oblinu
i greben, svaku pukotinu, sad je biljka
koju vjetar šiba s jedne strane samo.
Pitam se je li tvoj strah od mene
il mojega života, il moj od tebe i tvoje misli
o umiranju to što me tjera na pomisao
kako bih puno lakše podnio
da je taj dio tebe granata odnijela.
(Iz)mišljeno
Ima i drugih pjesnika, kazao je,
koji dolaze iz drugih ratova
s jednako dojmljivim pripovijestima,
njihovim zanimljivim lokalnim bojama.
Mi smo razumjeli tvoj položaj
i držimo kako je ta tema iscrpljena, mrtva stvar, ako mogu
tako kazati. Živ si i zdrav,
i s vremenom ćeš opet biti normalan,
stoga okreni se nekim novim sadržajima
i ostavi prošlost u prošlosti.
ne posve pouzdana pretpostavka,
mislio sam, budući sam sinoć vidio
sebe na televiziji, uhvaćen načas
kamerom kao da se nenadano ukočila
il osoba što ju je držala nije znala
na koji prizor ići, možebit htjela procijeniti
hoće li sljedeći kadar biti sablasniji
i sukladno tomu izrezan kao neprimjeren,
il ništa posebno i stoga traćenje vrpce.
kako bilo, čemu me staviti u večernje vijesti,
moje lice pokriveno žbukom kao u klauna,
tanka, gotovo iscrtana pruga krvi
što se pojavljuje iz moje rijetke kose
i grana neprirodno niz visoko čelo,
isti olovni pogled ranjene životinje
što zuri u nešto što nešto nije,
kao da sam ponovno bio bačen,
jedno desetljeće kasnije, u ekspresni prizor
nekog inog rata u nekoj inoj zemlji.
kanio sam telefonirati tv postaji,
kazati kako nisam dio tog rata,
kako se radi o nekoj glupoj pogreški,
izvješća su zbog nečega pomiješana il
namjerno rabljena da se poluči željeni učinak,
no tad sam spoznao kako sam opet
normalan i kadar bez napora pisati
o nečemu čega nisam dio, samo jedno
moje zamišljeno ja što pamti mene zbiljskoga –
Izbavljenje
moje govorenje trebalo me je izbaviti
od straha, moje geste od očajne ćutnje
napuštenosti, poruke slične onima psa
koji laje i istodobno maše repom, nešto
što prema božjem nacrtu mi nasumce biramo.
nespreman za trgovce sudbinom
kupio sam sjene na otvorenoj tržnici
kako bih s traga zbacio progonitelje,
no oni slijediše moj miris do rijeke,
snopovi njihovih džepnih lampi klizali
na površini u ritmu žablje pjesme u trskama.
prijeko, gledao sam kako mi odjeća
pluta nizvodno, privija uz kamenove, klizne
s njih i iščezava kao da ju guta
ždrijelo vira. blatom sam i pijeskom
strugao kožu, hoteći da mi pamćenje iskrvari
s mirisom, dok su se moje oči igrale
skrivača s krijesnicama i svjetlećim zrnima,
odnosile me doma u krevet s opekom
izvađenom iz pećnice i umotanom
u majčin stari šal kako bi mi noge zgrijala.
kad sam se ujutro prisilio otvoriti oči,
u mene je zurilo svjetlucavo čelično sunce
s dvije crne rupe i ja čuo glas sjene
poigravajućim svjetlom uokvirene,
Da ga ubijem il natjeram da natrag otpliva,
potom druge, njezina mi šaka posipala čelo
zrncima pijeska, kao da su mjerila vrijeme
u pješčanoj uri. Da čujemo prvo njegovu priču.
i tako, pričao sam i mahao repom
kroz šume i doline, preko polja i preko mora.
Prečac
Probudio sam se i spoznao
kako anđeo sjedi u podnožju
kreveta i drži moj kaput.
Došao sam povesti te sa sobom,
kazao je. Dovoljno si patio.
Vrijeme da imaš malo mira.
Je li nužno da ti dođeš,
upitao sam. Nasmiješio se, kazao bih,
i rekao: Bi li volio nekog drugog?
Pucnuvši nevidljivim prstima
preobrazio se u krupnog muškarca
koji mi je u jednom baru tvrdio
kako je rat povijesna nužda jer zrak
očisti. Istina je, uzviknuo je,
u tom slučaju posve nevažna.
Dignuo je čašu hoteći si nazdraviti,
mali mu prst i prstenjak bili čudno skriveni.
Mogu biti tvoj otac, kazao je anđeo,
i ja čuo kako udara petom o petu.
Torzo mu se njihalo u zraku, kaput,
prebačen sad preko ramena, nalikovao
krilima divovskoga šišmiša. Cipele
čine škljoc-škljoc, pjevušio je anđeo,
i spašavaju život nositelja, tvoj život,
moj život, u sparnoj sobi Ober-sturm
-i-bon-i-bum-i-bann-fuhrerraaa….
U tom času do mene mrmljanje dopre,
i kad se osvrnuh vidjeh kako prema meni
napreduju kamuflirana stabla, sablasti
plešući u ritmu njegove pjesme.
Vrijeme nam je poći, reče
anđeo. Moramo vlak uhvatiti ,
pa ćemo prečacem. Upravih pogled
na minsko polje, potom u nj.
Ne brini, prijatelju, šapnu on
i namignu, ili se meni tako činilo.
Nikad nitko dvaput ne umre.
Udahnuo sam duboko i pošao za njim, noge
moje nosile me bestežinske valcerskim korakom.
Savjet
Što god te budu pitali
nikad ne kaži ne sjećam se –
sjećaj se i onoga čega se ne sjećaš.
Znadem što misliš:
ako petnaest puta kažem ne sjećam se,
možebit će mi povjerovati;
ne uzdaj se u to.
Svatko znade kako uvijek ima
nešto što zaboravimo zaboraviti.
Točno, može se to okrenuti
protiv tebe, budući na koncu kažeš
nešto što ti sudbinu zapečati,
no ona i tako može već biti skrojena,
ili je možebit bila zapečaćena
davno prije no što si otvorio usta.
Zbiljska će tvoja kušnja biti
da dozoveš u pamet i one stvari
kojih se ne želiš sjećati;
kas si htio ubiti,
no nisi imao petlju to i učiniti,
što sad je jednako počinjenom djelu;
kad si morao pobjeći
jer su refleksi tobom upravljali,
a um ti je ostao tamo bez tebe;
kad si mislio kako biti prognanikom
znači da negdje ipak ima neko utočište
koje će ine iz pamćenja tvojeg prognati.
na koncu, važno je samo jedno: ako se sjećaš
kadar si zamišljati stvari, pa i sama zbilja
postaje tako lakšom kad je zamišljena.
Kutija za violinu
Dugo nakon što je otišao našao sam
njegovu kutiju za violinu u potkrovnom pregratku;
maleni lokot na zahrđalim mrežastim vratima
popustio je bez nekog posebnog otpora,
otvorena kutija u udaljenom kutu,
osvijetljena vrtložnim sunčanim zrakama
što su prodirale kroz prozor na krovu,
bila je djelomice zastrta svjetlucavom paučjom mrežom,
svijetlo crvena baršunasta podstava iza nje
pripravna začarati svakog zalutalog kukca.
Svirao je Nijemcima da ostane živ,
svirao je Rusima da ostane živ,
potom uspio pobjeći dolje na jug,
premda nitko nije znao kako, u nas gradić
u kojem će, vjerovao je, moći učiti
druge svirati za svoju dušu.
Nesposoban ili nevoljan naučiti jezik,
dobio je posao nadstojnika
u muzičkoj školi, te svirao
preko vikenda na seoskim svadbama,
a tad jedne večeri, s violinom
u jednoj ruci i gudalom u drugoj,
otišao do mosta, popeo se
na luk i svirao, pričali su poslije,
do svitanja, kad je bacio violinu
u mutne valjajuće valove i skočio,
ili, kako su neki rudari tvrdili, okupljeni
tamo kad su pošli na smjenu, izgubio
ravnotežu i pao kad mu je ispala.
Tjedan kasnije, na putu doma iz škole
u kasno zimsko poslijepodne, popeo sam se
pod okriljem sumraka u potkrovlje i uzeo
kutiju, sakrivši ju ispod kreveta u svojoj sobi.
Nekoliko sam dana moljakao majku
da mi kupi violinu, premda sam znao
kako za taj luksuz nismo imali novaca.
Na koncu, očistio sam kutiju, poklopac
od mahagonija pokušao ulaštiti laštilom
za cipele i prokrijumčario ju na most
jedne večeri ispod svojeg polovnog kaputa.
Rinuo sam ju s ledene ograde
i gledao kako taj mali dječji lijes pleše,
okreće se nalijevo, okreće se nadesno nošen
lijenim, mjesečinom obasjanim valovima
dok ga na kraju noć nije progutala.
Načelo sazrijevanja
bi li ovo bio dobar izlaz za mene,
da kažem, ako bi me pitali što može
učiniti da razum izgubim,
Ako zaboravim
gdje sam ga imao,
i bi li to
bilo sukladno odgovoru djeteta,
danom bez oklijevanja, na pitanje
što se podrazumijeva pod ratnim igrama,
To je kad mrtvi
mogu ustati i otići kući –
jesu li uzleti dječje mašte
to što kasnije hoćemo na zemlju spustiti,
u nadi kako će nam pomoći izračunati
potisak i potezanje što utječu
na masu i namjeravanu metu –
(projektil se sastoji
od bojne glave i… i bojnih nogu)
dok pokušavamo preći aksiomatsko razvođe,
gradeći semantičke mostove između povijesti
i budućnosti, dok nastojimo uvjeriti druge
i sami sebe kako postoje portalni okviri
pamćenja za hladna i topla područja
(premda izbjegavamo
razjasniti djetetu zašto suprotnost
hladnom ratu nije topli ili vrući rat)
stvaramo logične zaključke, odlučni
glede razgrađivanja dječje mašte
kako bi sklonuli djecu graditi svijet
temeljen na činjeničnoj moći uvjeravanja
da ih odgovor na pitanje što donosi
oblake rata,
Ratni ples,
prisili smijati se kasnije u životu
svojim prostodušnim asocijacijama -
Mrtvi kutovi
je li ovo slika u svijesti preslikana -
tijelo u grabi uz cestu,
pokriveno blatom i krhotinama,
ruka se uvis od lakta diže,
svinuta u zglobu, šaka otvorena, prsti
poput smrznutih latica sunce zaklinju:
prolazni odraz dok promičeš mimo
i um se prisiljava vjerovati
kako je to samo komad drveta,
kao što se pokušavao uvjeriti da ruka
koja je otponac potezala u zgradi
s one strane ulice nije bila ista
ona što je jedanput, na svadbi,
počivala veselo na tvojem ramenu -
jedinka zamišlja ono što hoće vjerovati,
jedno oko upravljajući drugim
da zbuni kutom tolerantnosti:
i to te, nadaš se, spašava da živiš
sa samoprijevarnim racionaliziranjem,
kao da nema stvari što su bliže od onih
koje se čine takvima, ni mrtvih kutova
razbora u osvrtnom zrcalu pamćenja -
Nadzirna postaja
kod nadzirne postaje od debla
i bačvi ispunjenih pijeskom
skupina blijedih putnika autobusa
stoji u krivudavom redu, ovisna
o muškarcu kojeg će se gumbi
na bluzi uskoro rasprsnuti od trbuha.
jesam li ja Židov: musliman: katolik:
koga on danas hoće više mrziti:
hoće li ga moje ime na listu
zamašćenog papira zbuniti ili
potaknuti izvući me iz reda
za rukav košulje kao da sam
odbaciv komad ljudskog roda, dostojan
življenja ili umiranja, kako je stric
nekoć govorio, na temelju izgleda
mojeg spolovila: jesam li spašen ili
izgubljen ako se on nenadano sjeti,
ili ja, da smo pohađali istu gimnaziju:
dok pokušavam umiriti trzanje
vratnih mišića, odagnati misao
kako moram prihvatiti da netko
bez nadzora nad životom veća kukavica
biva od onoga tko nad njim vlada,
on se postavlja ispred mene,
nakiseo mu dah moj dah postaje:
Znaš li je li Marija još uvijek tamo:
riječi prže moje obraze poput žeravice:
tamo znači u gradu: i ja ćutim
kako mi hladan znoj curi niz hrptenjaču:
jesam li gotov ako kažem da, ako kažem ne,
gradim se da sam ga, ili nisam, prepoznao:
no on se samo ceri i pruža mi
moje papire, stupa nastranu i kretnjom
prsta poziva mladu ženu do mene
da van istupi, pogledavajući još uvijek
prema meni dok se ja njišem amo-
tamo i zurim onkraj njega, onkraj života,
u zupčaste siluete golih stabala na sljemenu
gdje izdišuće dnevno svjetlo još titra.
Imovina
stojim na svojoj strani
ulice i gledam
zgradu iz koje su donedavna
pucali u mene. Prazna je
sad osim prizemlja
pretvorenog u privremeno
skladište sa stvarima
koje su nekoć meni pripadale.
Oni stoje na svojoj strani
ulice i gledaju
moju zgradu u kojoj nitko
ne prebiva osim mene
i, vjerujem, njihove kuje
koja se jedne večeri
dovukla preko ulice.
Nikad me ne slijedi
do pročelja zgrade,
no spava na madracu
kod mojih nogu, grčevito
mlatarajući nogama u snu.
Prenem se iz sna i zurim
u svoju aluminijsku potkoljenicu
svjetlucavu na mjesečini
uz najsigurniji zid sobe.
Oni nikad ne gledaju u mene,
ni ja u njih, premda znadu
moje ime, i ja njihovo.
Pokušavao sam opetovano
otjerati tu životinju natrag,
uvjeren kako će oni jedne noći
preskočiti preko ulice
da nas oboje zgrabe. K tomu,
počeo sam praviti nacrt tunela
kako bih vratio svoju imovinu.
No, zasad svi živimo pretičak
života i u sumrak ja odlazim
iza zgrade oštriti svoje koplje,
drvenu motku kojom su žene
nekoć podupirale konop za rublje;
oni idu iza svoje zgrade
laštiti mačeve. Kasnije,
sjedim u suhoj prljavoj kadi
i listam tezaurus, jedinu knjigu
s otrcanim, manjkavim stranicama
koju sam izvukao iz pliješnju zahvaćene
kutije u napol poplavljenom podrumu,
potom odvlačim madrac
svaku noć u drugi kut sobe,
te konačno padam u vakuum,
u nadi da me ona neće odati,
da ću sutradan ujutro pamtiti
sve sinonime za življenje.
Glava i rep
na dugom štapu, ili
na kratkom štapu, nije
više važno kako sam
ili zašto svršio tu
gdje jesam: ponovno,
sudbinom dosuđen
vidjeti što moram vidjeti
i što moram misliti:
da nisam ni tu ni tamo
jer sam morao birati
između ni glave ni repa
poput onih žena prazna pogleda
što su, poslije rata, vješale
na uleknut konop za rublje
u stražnjem dvorištu duge gaće,
hlače i košulje u koje bismo se
mi, klinci, zabušili ispruženih ruku,
kao da hoćemo šarene sablasti
potjerati za njihovim oblikom
ime njihova supruga već izrezbareno
u kamenu koji se imao postaviti
u spomen parku na obodnici grada
nataloženog blatom i prašinom,
njihova tjelesa što nikad neće biti
sastavljena još uvijek u plitkom grobu
na nekoj livadi hranila zemlju
dok krave lijeno sočnu su travu
žvakale da daju dobro mlijeko
i ovo potom bilo razmijenjeno
za one obješene duhove
tijekom pustolovnog bijega
iz života nismo bili kadri reći
je li kamen u koji smo zurili
značio opomenu da će nas korak
naprijed u komadima u nebo
odnijeti ili je nečije tijelo
čekalo ispod da ga se iskopa
i pridoda imenu na ploči
*
Stojim ispred kamena
U ovoj pustoj dolini
I vidim kako se miče,
Ili ga moje oči miču,
Ili se zemlja nastavlja micati,
A mi smo nepomični, bezimeni.
Pitanje svjedoka
jesam li ja lud? Dostatnoluddaznadem
kako sam lud? ako ono što slijedi što?
daju mi pilulu kako bih zaspao,
potom neku drugu kako bih se sjetio
tko sam, kako ne bih odlutao od sebe.
no znadem li ja tko sam? i kad sam?
pričajesve, vele oni, i ubilježba.
ne pamtim više kad sam pao. vrijeme
ne ovisi o sili teže. trebam li se
ravnati prema boji pilula?
držim oči otvorene sve dok svjetlo
ne oslijepi mozak i ja vidim,
ponovno, kako djevojka što tijelo svoje
trampi za dvije limenke mesa leži nepomično
uza zid, a moja ih ruka hoće dohvatiti.
sto je brže u tom snu od četiripetsekundi,
moja ruka il ona snajperiste što ubacuje metak?
pravičasjesve. madrac je zamrljan znojem
mokraćomkrvlju inih ljudi mojom? sad već
žutosmeđom i bez mirisa. jel’ tako sve svršava?
crnobijela repriza. stani. natrag. sad.
idiidiidi. što se zbiva što? ne miči se.
je li moja ruka još tamo, čeka li
na pravi čas? gubi li i ona svoju boju?
ima li vrijeme boju? ima li ju pamćenje?
ako preživjeti smrt znači opetovano ju
živjeti, netko mora biti tamo tko zna. il tu.
ako ne, oni koji vjeruju da su sve vidjeli
ne znadu ništa i, slijedom toga, biti
svjedokom svega znaci biti svjedokom ničega.
O pojmu izbjeglice
1.0
Uvijek sam držao
da su rijeke proklete
jer nemaju kud svršiti
doli se u moru izgubiti
Nemaš dom kad juriti
počneš Posrćeš slijepo
preko kamenova Vijugaš
oko stvari umjesto kroz njih
Bujajuća sila nije Živo
tvorna no tvoja očajna želja
Sve veća brzina nadolje
pomaže ti isprazniti se
1.1
Je li im tijek mijenjaju ili Zagaćuju
Prisiljavaju ih da se preko obala izliju
sudbina im je u rukama nekoga drugoga
Kad su posve presahnule
gaje još uvijek nestvarnu nadu
korita su dostatni dokaz da su postojale
One su mjera patnje
što ne može biti izmjerena One su
vječno odbačena stvar božje milosti
1.2
Ja sam poput njih Moja prošlost
što juri iza mene i sa mnom
i ispred mene jedina je sadašnjost
Moje su riječi kapljice što se u sebe
utapaju Njihova teška je šutnja
na debelom ušću zanemarena nazočnost.
Promatrač mira
Toliko mnogo mladih ljudi ovdje satima sjedi
u kavanama, mehanički tjera ustrajnu muhu
ili osu što riskira da bude ustupičena
poradi nekoliko slatkih ostataka na dnu šalice.
Majka ili otac još uvijek se vode kao nestali,
a njihove oči, ne više kao u djeteta, pokušavaju
izbjeći svaki pogled, držanje, svaki pokret
koji bi slike potisnute na dno svijesti dignuo
na površinu poput tijela utopljenog plivača:
posljednji put kad im je majka češljala
kosu dok su topničke granate bombardirale
zgradu, a njezini potezi iritirali
korjenove kose, kao da je ona, izgubljena,
htjela ispraviti sve što je bilo krivo;
posljednji put kad su gledali kako otac
lomi cigaretu na pola i puši,
a vršak mu se palca i kažiprsta gubio
međ usnama koje glad nisu priznavale,
njegove crte lica nestajale iza valovite gaze.
Promatram ih progonjen mislima na tetku,
njezine okretne prste što svaku su uš s lubanja
logorašica čupali i zdrobili između noktiju
palčeva, a ovi, kasnije promrzli, bili amputirani,
pa ruke, i na koncu sve što je od nje ostalo.
Ne želim znati, dok sjedim u ovom kafiću
na sunčanom trgu, živ, gdje je moj život
bio odrezan, ni komu se mogu vratiti,
komad po komad, da ih podsjetim na sve
s čim će morati živjeti i potom umrijeti.
Osa slijeće na rub šalice, kuša moju pljuvačku,
a ja strpljivo čekam da ode do dna,
potom brzo pokrivam šalicu putovnicom
i slušam kako njezino mahnito zujanje
postaje sve slabije zajedno sa suncem što tone.
Bez izlaza
od samoga početka trebao si znati
stvari nisu kakvima se čine,
premda i tad one jesu to što jesu -
pukom srećom prošao si brisanim prostorom
vođen iluzijom kako je ono što se ne vidi
paralelno onomu što je pred očima.
no pravi put, bio tamo ili ne,
tek je pokazatelj, i moguće ga je spoznati
samo ako se spozna opseg njegov:
ti ne vidiš tako daleko, i nikakav kompas
ne pomaže ti, poradi opraštanja, opisati
četiri strane svijeta sa zaboravljena raskrižja -
k tomu, jedna stvar uvijek ostaje
bez odgovora, koliko je netko voljan pamtiti
kako bi preživio ono što je izgubio -
poći ćeš dalje: to oporukom ti ostavljaju
oni kojih više nema, no moraš biti svjestan
pamćenje je samo beskrajna slijepa ulica:
