Volio bih vidjeti što imamo tamo gore
nakon što sam spustio telefon
vidim te: otvaraš dvostruka vrata
koja vode na terasu i sjediš
u stolici okrenuta borovima
djeca slažu tvrđavu od kocki
na četvrtini deke
kling, dižeš šalicu s kavom
skoro je noć: zvijezde su vani
dječak ti trči u krilo i govori
»volio bih vidjeti što imamo tamo gore«
zajedno čekate da mu se smiri srce
puhnuo je vjetar i misliš o džemperu
taktak, muhe se zabijaju u lampu
u krugovima
čovjek hoda mirnije prema noći
koji u svom srcu nosi mnoge ponoći
Edwin Rolfe
katkad mi se čini da živim posuđeno vrijeme
moji prijatelji mrtvi rasuti po grobljima
izbrisani s ploče nijedan nije dohvatio tridesetu
ti ljudi s kojima sam dijelio kruh
spavao u istim bunkerima hodao kroz istu
travu i noć penjao se na tenkovima i padao
licem u zemlju pritisnut mecima i granatama
(o slatka mirna zemlja koja poznaješ naše molitve)
njihovi duhovi sada dolaze u posljednjim glasovima:
ima li još soka? pita jedan koji će poginuti napadajući
čuvaj mi brata kaže drugi koga će ubiti tenk
treći se pokušava sjetiti tko je i odakle dolazi
dok mu se mozak polako gasi (pogođen je u glavu)
što ima tamo? pita četvrti i steže čašu bevande
pogleda uprtog u brda u kojima ga čeka zasjeda
a peti šuti ali njegove oči mogu reći:
smrt.
koji put mi se čini da sam prekinuo lanac
probudim se u noći bez zraka kroz
otvoreni prozor šumi četrnaest katova
(iz drvenih sanduka penje se miris spaljenog mesa)
Krist Iskupitelj je uvijek svježa rana u crnim oblacima
električne krijesnice jurcaju i proklinju i slave
vrijeme kada su se svinje hranile ljudima
ima dolje jedna kuća koja je prije sto godina bila plava
a sada nema krova i prozori su joj otvorene duplje
iznutra je ruševina ali čudno noću oživi
zaboravljeni balkoni pune se cvijećem i svjetlošću
okrugle crnkinje u turbanima naslanjaju se na
zahrđalu ogradu i mali odjeci njihova razgovora
šapuću da je tristo tisuća ljudi mrtvo na onim poljima
gdje su moje čizme ostale bez đonova
gdje su moje oči potonule u blato svemira a
srce mi je kao željezno uže otkinuto od sidra
prozviždalo kroz zrak u slijepim krugovima:
bez cilja, bez cilja.
H.P.
x
Bahia. Zlatousta čeka na plavom prozoru.
Jutros je zapalila svijeću van vjetra
U rupi u pješčanom zidu među
Oštrim bridovima, algama, otplavinama.
Pustila je stručak cvjetova u vodu
(Trik iz Salvadora)
Da vidi hoće li ga more vratiti.
Ali nije.
(Mreža za spavanje na trijemu je prazna, to je njegova mreža.)
Umjesto njega na vrhu vala su došla djeca, dar pjene, male
Crne točke u dugačkom popodnevu. U njihovim dječjim očima
Rebra slomljenih ribarskih čamaca
Postaju rebra nasukanih kitova. Atlantik sijeva
U stablima eukaliptusa.
x
Kiša. Limeni oblaci lutaju zemljom. Trava uranja u ocean.
Voda se diže preko kotača automobila. Stajem na pola puta.
Red zemljanih koliba u jarku. Ispred kantine bilijarski stol sa
stolicom umjesto jedne noge. Magarac vezan uz stup i
zaboravljen. SEVEN-UP. Svjetlost se prima za vrhove drveća.
Zatvaram prozore. Mašina pušta paru. Kiša odnosi granje i šiblje.
Voda vri. Horizont nestaje. Lava nadire iz skrivenih bunara.
Radio se gasi. Brazil šuti.
Brazil je svijetložuta pukotina u mutnom nebu,
koridor za ptice.
Brazil su njegovi ljudi od crne tinte.
Uskoro, ova će cesta postati rijeka koja će se spojiti s morem,
Voda će se uliti u vodu i razlike će nestati.
xxx
Tvoj mornar je mrtav, Zlatousta.
Vidio sam ga noćas u dva sata ujutro. Stajao je sam
Na palubi broda upravljenog za Argentinu i pio iz boce.
Njegove oči su na crno-bijeloj fotografiji izgledale neprobojno,
Prkos ih je učinio fluorescentnima.
Zadignuo je ovratnik na kaputu, trudio se djelovati opasno
Ali vidjelo se da je blag i plemenit.
U ruci je držao koncem u križ opšiveni crveni
Kvadratić na kojem piše XANGÔ ili nešto slično.
»Gringova macumba«, rekao je i nestao.
(in memoriam Hugo Pratt)
stop pušenju!
Corto nije bio rob duhana.
samo kada bi ga dohvatilo jedno od onih
šugavih
raspoloženja,
kada bi ležao u kadi Esmeraldinog stana u Buenos Airesu čitajući
Leopolda Lugonesa
kada bi se dupli mjesec digao na pola puta između stanice
Martines i San Isidra
kada bi mu Rasputin ukrao malog Gauguina ili napravio neku
drugu psinu
kada bi stajao pokraj groba Pata Finnucana čekajući Banshee i
slušajući vjetar kako šumi u rebrima nasukanih kitova
kada bi se probudio u zimsko jutro pred njemačku invaziju u
društvu Oberona, Morgane i Pucka koji ponekad uzima oblik
vrane
kada bi mu se u san prikrao netko od ljudi-leoparda i rekao:
dobar lov, brate!
kada bi ljenčario na verandi Zlatoustine kuće nad plažom Itapoa
blizu San Salvadora de Bahia
kada bi glasovi koji ga zovu imali jedno ime: Ogun Feraj!
kada bi napustio Kiša u borbi
kada bi pokušao impresionirati nomade Mad Mullaha svojim
poznavanjem Rimbauda
kada bi se rastao od djevojke s kojom je cijelu večer plesao
tango na balu Vojske Spasa
kada bi sreo svog dvojnika (što uvijek znači lošu sreću, govorila
je njegova majka, Nina Gibraltarska)
kada bi netko rekao: Varšava!
kada bi se probudio u noći iznenada znajući broj svojih dana i
oštru travu španjolske visoravni koja će ga sliti u more
nepoznatih mrtvih
kada bi netko rekao: mornaru, na čijoj si strani?
kada bi netko rekao: Corto Maltese, prijatelju, vidio sam đavola
i prestrašio se
kada bi s palube amazonskog parobroda osjetio kišu kako se
diže s tla
i pumpa život u vlakna mirisnih listova
zapalio bi jednu od onih tankih brazilskih cigara kakve se inače
puše samo u Brazilu ili u New Orleansu.
lukavi brijač
Išao sam na šišanje kod jednog –
kod brijača kod kojeg još nikada nisam bio
i prije nego sam sjeo u stolicu
rekao sam mu gledajući ga ravno u oči:
neću jednu od onih
modernih frizura.
Nikako,
rekao je uvrijeđeno, ja ne bih nikada, ja
šišam na stari dobri način.
Dok me je šišao, činilo mi se dobro –
gledao sam se u ogledalo
i činilo mi se da vidim Simona
Bolivara
kako prelazi prijevoj
gore u kamenim vrhovima,
jaši u smrt
(El Liberador)
omotan dekom – žaren groznicom,
pao je na 45 kila ali
ne odustaje.
Iza njega sedam mula nosi kovčege
sa sedamdeset odlikovanja,
pored njega jašu pukovnik
Wilson i šaka odanih
desperadosa, dripaca i najamnika;
iznad njih vječni snjegovi Anda i žuti zvončići,
a dolje u dubini pašnjaci u kojima se
čovjek može utopiti.
Ali kada sam izišao vidio sam da na
staklu brijačnice piše:
»MODERNE FRIZURE«
i stvarno, gledajući svoj odraz u staklu
shvatio sam da me je stari magarac prevario,
što me je ozlojedilo.
čovjek je pao na ulici od crvene kuge
Ivana! sagradit ću ti kuću od pigmentiranog brazilskog drva
(to je drvo koje ne gubi borbu s vremenom)
kuću bez tvrdih kutova u jednoj staroj luci iz doba zlatne
groznice (u potrazi za zlatom sve je dozvoljeno)
to je mala kolonijalna luka sa tri crkve:
jedna je crkva crnih robova, druga slobodnih mulata a treća je
crkva bijelih zemljoposjednika –
ime te luke je Paratí!
ulazna vrata će biti takva da kroz njih ne prolazi prošlost
zidovi će biti obloženi knjigama: samo vrijednim knjigama, tisućama knjiga
bit će to knjige Melvillea, Conrada, Stevensona i ostalih okorjelih pustolova
sagradit ću ti kuću od drva kojeg ne može izgristi sol i otvrdnuti sunce
to će biti kuća s dugačkim istočnim prozorima
koji će se otvarati na brda i šume i parni vlak koji vodi rudnicima
a sa zapadne strane durbinom ćeš vidjeti francusku utvrdu
napravljenu za obranu od pirata i prolaz kojim se ide između otoka
jest ćemo velike ribe ulovljene u moru – jedan na jedan.
tvoj život će biti lak!
toliko lak da će ti oči postati bistri smaragdi koji umjesto
šumskih jagoda rastu pod humusom Mato Grossa
da, prozori će uvijek biti otvoreni i zastori će putovati
hodnicima
bijeli poput haljina starih bahianki koje šapuću: candomble.
a u stropu ću probiti staklenu rupu i djeca će sanjati duboke
snove pod tim južnim križem.
Velika vrata rata
Davoru Sefiću
Vozili smo 2000 km preko Europe
u »Golden boyu«, starom Robijevom Kadettu.
Nas trojica,
pili smo, pušili i slušali radio,
duge strijele sunca na
mokroj cesti. Kilometri padaju
i noć se diže, stajemo samo
da se zamijenimo za volanom i idemo dalje.
Pijemo, pušimo i slušamo radio i
tako postaje dan. Nebo se širi.
Ti govoriš:
»40 godina, bar toliko, to je dovoljno dug život,
i ne treba mi više.«
A nedugo zatim tenkovska granata kod Dubrovnika
odnijet će te u atmosferu, živio si 23 godine,
ne 40.
Prije sedam godina,
vozili smo bez stajanja 2000 km preko Europe
sve do četničke barikade na Plitvicama.
Bio je Uskrs i
ušli smo ravno na velika vrata rata.
Na jedinoj tvojoj fotografiji u uniformi
imaš začuđen pogled, kao da vidiš ispred.
Na zidu iza tebe je nekakva bijela svjetlost, koja
dolazi od Duha, i sveprisutna je.
Na današnji dan
Noć prije ove
probudio sam se u tri ujutro
u tišini
pod prozorom s granama
omotanim ledom i sve
je bilo osvijetljeno
onim unutarnjim sjajem
koji nam kaže da je sve u redu,
da smo zauvijek.
A u zoru 11. 08. 1995. na Baniji
na nekom brdu u zaseoku od četiri
kuće i sedam grobova
spavali smo nas nekoliko
u čizmama i uniformama
preko kreveta neke kolibe
ruka na pušci, sedam
dana šume i hoda i prljavštine i ulja
od tenkova; mrtvi umorni –
skočio sam iz sna
iznenada, bez nekog razloga. Stražar
u okviru prozora – prva jutarnja vatra,
tišina i tri slabašna signala na tranzistoru
koji je netko sinoć zaboravio ugasiti:
»na današnji dan prije osam godina …«
i sjetio sam se davno
kako su oči mog oca
svijetlile u mraku jedne od zadnjih noći
prije nego je umro.
Budan, dok su metastaze
putovale rovale izvlačeći mu život
van –
on mi je govorio dugo
u noć na svoj tihi
blagi način.
Kardinal Kuharić na telefonu 9827
Badnja večer je
i banda pijanaca degustira šipone i
silvance u ilegalnoj vinariji na groblju
pune se plastične i staklene flaše svih dimenzija
i auti se zalijeću preko rubova ulica
večeras kada šume staklene kosti staraca
u crkvi je propuh jer netko je ostavio
vrata otvorena
babe se opravdano ljute
broji se tko je zapalio više lampica
i ja bih isto da sam star
palio lampice i pravio se
lud
govori se da je ta predblagdanska
potrošačka groznica
uvezena s materijalističkog zapada
i da se gubi smisao
onog svetog dana kada se riječ utjelovila
a meni se čini da je najgore prošla perad
koja je redom ostala bez glava
prije šest godina hranili su nas
pečenim volovima
a sada nam spremaju masovni spektakl
s besplatnim kobasicama i
estradnim zvijezdama
i Tito nas je hranio
svinjskom glavom koju je
ukrao s tavana
i od toga nas je dugo
bolio trbuh
počinje padati snijeg i ja sam isto
pijan kao i drugi čestiti
Hrvati
naš put u budućnost je
nacionalhumanizam
mrtva
priroda sa svinjskom glavom
faraon
duboko diše u spokoju
svoje zimske palače
razmatra možda opet neku osvetu
a kardinal Kuharić je na telefonu 9827
samo snimljena božićna poruka –
ne odgovara na pitanja.
5:21 poslijepodne
Linija oblaka crveno-armijskih konjanika u jurišu zapada za zvjezdarnicom koja pripada Sjemeništu i na kojoj nijednom u 28 godina nisam vidio čovjeka kako hoda.
U orahovim granama tišina.
Ptice nestaju u zraku. Ulicom
Prolaze auti. Na nebu mjesec, a
Još uvijek je dan.
I vrijeme je proljetno a nije proljeće.
Bijes u trbuhu, tjeskoba zbog stvari koje sam učinio
I nisam učinio
– došlo mi je iznenada: snaga
Dolazi iznutra,
sve je u našim rukama!
svaki dan novi dan
u šumi gorkih plodova
plastično-metalnih malih smrti
prvo sunce je kocka
par – nepar
jedan od nas neće se vratiti
svaki kraj novi početak
budim se u postojanim zidovima
prvo sunce je muha koja traži kutove
iznova upoznajem mirna lica naše djece
– ali moja ljubav je otrovna
ti hodaš u sjenama prašine
na sebi nosiš čestice propadajućeg mora
lovim te
kao hobotnica crnom pjenom koja zatvara dan
ranjenik iskušava Boga
lutao sam šumom neprijateljskog kraljevstva
i naletio na žicu skrivenu u travi
pješadijska rasprskavajuća odskočna mina PROM2
u djeliću sekunde pred eksploziju
očekivao sam od Boga da me zaobiđe ta čaša
kada me detonacija izbacila u zrak vidio sam komade
željeza komade moje odore komade mog mesa kako hvataju
orbitu / pijesak zvijezde porculan četiri kuta vjetra tartan
žilete led / Josepha Conrada kako prosi Freyu djevojku sa
Sedam otoka / moje neprijatelje mačke kako kradu kisik
planete i ruju po smeću / sve svjetionike u plamenu
od Novih Hebrida do Obale papra / predsjednika Zimbabwea
Canaana Bananu kako sluša Njemački radio / tisuću
prepariranih ribljih glava koje prorokuju stranim jezicima /
Amadeusa Mozarta kako slaže aviončiće od novina –
nikada nisam volio Mozarta i to me bacilo dolje na zemlju
a zbor bečkih dječaka je zapjevao:
»vrč ide na vodu dok se ne razbije
vrč ide na vodu dok se ne razbije«
Bože, daj da me zaobiđe ta čaša molio sam
u bolničkim kolima
daj da živim još malo bar kojih 100 godina
ne želim umrijeti sada kada je došlo naše vrijeme
htio sam da moja odlikovanja blistaju poput petrolejskih
platformi koje osvjetljavaju noćne letove preko Atlantika
i da moja karizma veterana bude električna
pusti da mi limuzina klizi kroz narod kao što je Moby Dick
klizio pred očima bespomoćnog kapetana Ahaba
nikada nisam rekao da ne želim prodati dušu
samo sam licitirao cijenu
daj da budem pozvan na prijam kod predsjednika
toliko je jela koja nisam probao
toliko ima ljudi na zemlji čiju sudbinu nisam
uzeo u svoje ruke
želim otimati i držati lekcije pokradenima
želim lagati i smijati se prevarenima
želim svoje mjesto u arci kako bih mogao
gledati poplavu s koktelom u ruci
jer bolje je podmetati požare nego biti spaljen
bolje je ponižavati nego biti ponižen
zato stavimo karte na stol – život je samo jedan
daj mi sto kurvi ljudožderki s Bornea
daj mi da se kupam u pročišćujućim vodama mladosti
daj mi snagu da zauvijek trajem poput nevidljivog
otrova u krvnim žilama ljudi
daj mi neke njihove dijelove kičme ruke oči mozgove srca bubrege
moje su ruke kipara žedne rada
osmjehnut ću vam se, zelena hrvatska polja,
osmijehom žeteoca
a pred vratima bolnice mačke ruju po smeću
skovale su zavjeru da ukradu sav kisik planeta
željezni utori na fasadi su prazni
tu su 50 godina visjele tri zastave
jedna za proždrljivost druga za pohlepu
treća za kukavnost
umjesto njih digli smo našu zastavu od tri boje
crvenu za krv kristovu mineralnu
krv naših poginulih zaštićenu podzemnu krv koja kipi
bijelu za nadu da se borimo za bolju civilizaciju
plavu za drsku pustolovinu, prijateljstvo čvrsto poput
onih prekomorskih telegrafskih kablova na koje ponekad
naiđu ribari kada im mreže zalutaju dosta duboko
ali mačke su došle noću i izvele podli trik
crvena boja opet stoji za proždrljivost bijela
za pohlepu plava za kukavnost
zato prijatelji, jedno je izvjesno,
i na vratima drugog svijeta one su čuvari
te iste mačke, lukave mačke koje se ponekad
preoblače u političare, mačke koje i dalje
kopaju po smeću i kuju zavjeru da ukradu
kisik planeta
Kada se lupiš sjekirom po nozi dok cijepaš drva
onda ne misliš na poeziju
ili na velika djela
ili na politiku
ne prkosiš Bogu
malen si kao zrno graška
dok čekaš da bol
prestane.
Kada te izbuše geleri
od minobacačke granate
onda ne razmišljaš o dojmu
koji ostavljaš na žene
ili o nacionalnoj himni
zavučeš se pod kamen
i čekaš da bol prestane.
Tražiš me?
Tražio sam te na svim platformama. I na onoj najvišoj, unutar oblaka. Unutar magle koja pročišćuje, koja nikada ne miruje, koja iznenađuje. Pratio sam te, iako ne ostavljaš tragove, kroz prostore, gluhe i prazne, u kojima svjetovi ostaju bez daha i nestaju u beskraju. Prostore koji su i ništa i sve, prostore kojima se samo ti krećeš tako sigurna koraka, lakoćom koja boli. Nepodnošljiva mi je jednostavnost tvog prodora duboko u moj organizam, mir kojim postojiš.
Lutao sam ulicama koje odzvanjaju mahnitim urlicima uličnih prodavača, spoticao se o tijela prosjaka, usnulih beskućnika i šugavih pasa, šiban toplim južnim vjetrom koji me oblagao prljavštinom stoljetnom, komadima kartona i novina, odjecima potpetica pijanih kurvi iz popišanih haustora. Tražio sam te u zraku teškom od soli, u mirisu kamena pretvorenog u pijesak silom oceana, u mirisu potopljenih orhideja u zoru žrtvovanih valovima, u mirisu crnkinja i gorućih svijeća, u oporom tkanju domorodačkih tkanina, pilećim kostima i fetišima, u pjesmi ukletih mornara, u glasovima Atlantika.
Tražio sam te i na izvoru života, na velikoj zadimljenoj rijeci uronjenoj u kišni san prašuma, u lijenim kretnjama krokodila, u letu tisuća ptica, u strpljenju jaguara;
među zvijerima.
Da bih te osjetio jer ne mogu te vidjeti.
Ja živim u mraku toliko dugo, da mi se čini da sam oduvijek živio u mraku. Ne sjećam se više kako sam izgubio dar vida, bilo je to davno, u nekom drugom vremenu. Možda sam trpio od neke bolesti i jednog jutra se probudio slijep. Možda sam viđen kako teleskopom promatram zvijezde i oči su mi spaljene gorućim željezom inkvizicije, ili sam ranjen španjolskim bajunetom u nekom od ratova i usta su mi se ispunila mekanom proljetnom zemljom i vid zapleo o vlažnu travu i posljednja slika koje se sjećam vječni su snjegovi Anda. Moguće je i da sam se u rijetkom trenutku lucidnosti obrušio s vrha planine brzinom od 240 metara i svjetlo mog pada obasjalo je cijeli beskrajni ponor.
U samom početku, doživio sam mrak kao nepropusnu, jednodimenzionalnu barijeru, i strava mi je smrvila kosti. Sjedio sam dugo u tišini, u prostoru manjem od atoma, većem od Boga, osluškujući svoje disanje, jedini znak života. Ono što je bilo prije, otkinulo se od mene, pripada mašti. Ja sam slijepi čovjek, slijepac, nepoznate mi ruke pomažu preko ulica; lupkanje mog štapa odjekuje u ljudima, moja tama ih plaši. Neke prolaznice me tješe, osjećaju se plemenito, njihovo milosrđe mi je odvratno, to je milosrđe pobjednika.
Ali ti ne, ti me nikada ne bi sažalijevala, siguran sam da nisi ni primijetila, tvoj pogled nije se zaustavio na mom licu, osjetio sam te duboko kroz sebe kako prepoznaješ ono za što sam mislio da sam zauvijek izgubio, da je nestalo s mojim očima: nepobjedivu radost života.
I zato te tražim, od trenutka kada sam saznao za tvoje postojanje, onog popodneva kada smo se kao potpuni stranci mimoišli na aveniji u pred prazničnoj gužvi, kada si se sasvim slučajno, u trenutku prekratkom da bi ga vrijeme zabilježilo, sudarila s mojom tamom.
Tražim te, iako ne vjerujem da ću te ikada naći; prebivalište ti je u nepromjenjivom, u instinktu: izbjegla si svim okovima naslijeđa. Ti putuješ kao što svjetlost putuje, prevelikom brzinom da bi te stizale posljedice tvog postojanja, ti si jaguar koji nikada nije bio u kavezu.
Dvadeset i sedmi dan
Mari, dvadeset i sedmi dan od tvojeg rođenja
Svjetlost i sjena: razdvajaju se ...
A do prije 27 dana, bili su jedno!
Tvoje crne kose oči sada traže rubove.
Rođena u ovaj svijet s ničim
Od opreme – toliko si mala da ne poznaješ
Ni svoje ime – želiš nas osvojiti tim
Osmijehom novostvorenog neba.
Kakav je to osmijeh! Sve pčele Alpa
I sve šumske vatre Mongolije
I svih 350 crkvenih tornjeva Salvadora i
Svi planktoni Atlantika nalaze utočište
U nebu tvog osmijeha iskovanog na tajnom
Mjestu koje je poznato samo pojedinim,
Levitirajućim svecima.
Gledaš uokolo i svemu se čudiš, ali
Moram ti reći da u tvojim crnim očima
Starim deset tisuća godina još uvijek
Mogu vidjeti odraz onog tihog jezera
Čija dubina se ne može izmjeriti.
Meni je to tiho jezero nepoznato sjećanje
Znanstvenici ga zovu crnom rupom prostora
Neki ga jednostavno zovu vrećom ugljena
A religiozni ljudi — oni to jezero zovu Duh.
Na tom su tihom jezeru tvoje crne oči
Još do nedavno bile dva indijanska kanua
Koja bezbrižno veslaju beskrajem svemira.
Australija
Iza koraljnih grebena
pustog mora i prštećih svjetala
gdje povjetarac i ptica u zraku
naviještaju željeno kopno
gdje vlada scuba
diving harmonija _______________
gdje splavi od bambusa iz Vijetnama
prelaze ocean u potrazi za kruhom
i kada vide leptira pamte
zauvijek svaku njegovu poru
koja diše u navirućim bojama
jer to je znak da je blizu kopno
i da se neće utopiti ili
umrijeti od žeđi.
Tamo iza podmorja
okamenjene lave
leži Australija.
Pismo iz zemlje Inuita
(od prijatelja koji je na koćarici otišao u ribe na Aleute i nije se zbog leda mogao vratiti na vrijeme i dočekati me na aerodromu.)
1.
Prijatelju, treba uzeti
komad dimljenog lososa
staklenku haringe
bar 6 konzervi
Miller High Life piva
ne brinuti o hladnoći
(ovdje svi dani su hladni)
ne brinuti zato što je oblačno
(ovdje svi su dani oblačni)
42 milje od Anchoragea
u mjestu pod Lijenom planinom
na drugom skretanju preko rijeke
sići sa snijegom očišćene ceste
proći pored male ruske crkve
ostaviti auto kod jezera
i ne brinuti zato što je pusto
što nema ni koliba i ljudi
treba samo pratiti znak –
ne napuštati Arktičku cestu
– paziti na medvjeda i losa;
tri sata strmog uspona i
s vrha Lijene planine vidiš
sve glečere i ravni Aljaske.
U ljeto si ovdje kao na izvoru duge.
Ako ti se nebo gore zacrni
gavranima u letu i pričini ti se
da čuješ klepet njihovih krila,
ne brini.
Brzo će proći i obuzet će te
nedohvatni mir zemlje Inuita,
sibirskih i aljaških Eskima i
mislit ćeš da si u središtu,
ne na kraju svijeta.
2.
P.S. Spuštajući se s Lijene planine svrati do mjesnog groblja i kod ploče s imenom ANNA SMIERNOFF ostavi cvijet. Tu ima jedna bijelo-plava stolčica, a iza rešetki uvijek možeš naći šibice i svijeće.
U kolovozu 2006. ovdje je pokopana pjevačica i plesačica Anna Marly, kasnije Smiernoff, iz Sankt Petersburga, negdašnjeg Lenjingrada, rođena 1917., kao Anna Jurjevna Betulinskaja. Annin je otac, inače aristokrat iz roda Ljermontovog, ustrijeljen od boljševika u kotlu revolucije, kada je Anna imala samo godinu dana.
Majka je dijete stavila na kočiju, i preko snježnih šuma prevalili su put od obala Neve sve do Finske. Zlatnim prstenom platila je cariniku izlaz iz Rusije, u koju se njih dvije više nikada neće vratiti.
Anna je odrastala na Azurnoj obali, utočištu bijele Rusije. Kao djevojka, svirala je gitaru u klubovima i plesala u baletu Djagiljeva. Prilikom njemačke invazije doputovala je preko Lisabona do Londona. Tu je za vrijeme bombardiranja pomagala Crvenom križu i skupljala tijela i krhotine razorenih domova.
U Londonu se tada na čajankama u stanovima s prozorima zakucanim daskama, s parketom od mahagonija, prvoklasno lakiranim bez obzira na ratna oštećenja, rađala glazba slobodnog svijeta i slušao se radio BBC, u sobama s vitičastim zidovima zelenim poput kaputića lovačkih pasa u Surreyu, postojanim poput čaja u šalici kraljevskih lovaca na lisice, koji u tišini čekaju da se digne jutarnja magla.
Poslužujući čaj bučnoj delegaciji francuskog pokreta otpora, Anna je slušala vijesti o borbi ruskih partizana i nacista kod Smolenska i prvo komponirala kao zvižduk, a potom kao melodiju na svojoj gitari, pjesmu koja će izvedena na francuskom kao La Complaint du partizan postati himna francuskog i nekih drugih pokreta otpora u Europi.
Poslije rata Anna je opet putovala: i u Argentinu, Ameriku, Aljasku.
Proputovala je svijet i na kraju umrla na Aljasci, i to u Palmeru, gdje žene možeš na prste izbrojati i gdje drvosječama raste brada iz nosa i ušiju, i kada se spuste iz šume do šanka prvog bara, zabiju sjekiru u pult tražeći jednu cijelu bocu viskija, i ništa drugo, samo ono što im pripada, ipak su to ponosni ljudi.
Aljaska je najbliže domovini što je mogla dobiti.
Umrijeti tu blizu u pravoslavnoj crkvi, potkopanoj snijegom istog mirisa poput onog iz njenog djetinjstva, predati se otvorenim prostorima poput onih u šumama domovine, gdje zvijezde stoje toliko blizu kao da nas režu u prsa, Anni je bilo poput povratka u kolijevku života.
*
»Prijatelju, čuješ li nad našim ravnicama crni let gavrana?«
Cijelu noć vjetar je tumbao oblake tresao drveće i bjesnio širokim zamasima iznad groblja u Palmeru gdje počiva Anna Marly koja stoji – sada leži, iza jedne himne otpora u II-om svjetskom ratu.
Bistri planinski zrak dar je vida na daleko prema zaljevu Cook, gdje šuma je duhova, stvorena potresom na veliki petak 1964., kada je dobar komad zemlje uronio u ponor. Drveće je bilo pokošeno bujicom slane vode, a sol se primila ogoljelih ostataka stabala, i balzamirala ih za vječnost.
Dobro je imati dar vida i oprostiti onima koji su joj ubili oca, kako im je i Anna oprostila. Čak i da je Isus bio samo lovac na skakavce u pustinji (što nije,) njegove riječi iz Mateja 7:2, kojom mjerom mjeriš, mjerit će ti se, vječne su i za Annu Marly i njene u mraz zaogrnute crne šume Rusije i Finske, gdje se zrake sunca lome sve do Aljaske noseći i sav žamor s obale rijeke Neve, kotliće za kavu, začarane dimnjake i ritam pločnika Mandeljštamovog grada.
Čuje se i topot brzog stepskog konja Tome Dundića, koji u šumu duhova stiže kao jedini s ovih prostora upisan u Rusku enciklopediju heroja Crvene armije. Tu su negdje i od svih vlasti zaboravljeni zatočenici Petropavlovske utvrde-tamnice u Sankt Petersburgu, koji predvođeni carevim rođakom, glasovitim anarhistom Kropotkinom, planiraju još jedan u nizu bjegova, a pomažu im slijepi violinisti, djevojka sa satom duplog dna i pilicom za rešetke skrivenoj u mirisnoj rukavici, šareni kišobrani kao signalne zastave, mandžurijski majmuni na lancu, kočijaši s povezom na oku, i neizostavni, lukavi gostioničari Petrogradski ...
Kao da ih vidim ovdje u šumi duhova, nagrnuli su poput odjeka u njenu čast na groblju Pioneer pod Lijenom planinom, slili se zajedno s Annom Marly kao pusta potvrda bezgraničnog u zemlji Inuita, u Aljasci, zemlji sibirskih Eskima, koju je ruski car Nikolaj prodao SAD-u za tričavih 50 00 dolara.
(»Prijatelju, čuješ li nad našim ravnicama crni let gavrana«, riječi su Anne Marly iz Himne partizana, pjesme osmišljene izvorno na ruskom, kasnije prevedene i za francuske i talijanske pripadnike pokreta otpora, neovisno jesu li bili kršćani, anarhisti ili komunisti, ili samo slučajni prolaznici dobre volje, a jedna od njenih pjesama oživjet će i u izvedbi Leonarda Cohena pod nazivom »Partisan Song«.)
Gašpar Noćnik
Neka netko drugi objasni tko je bio Gašpar Noćnik,
ta strašna figura iz bezdana, opara iz bakroidne
plijesni vinskih podruma, gdje je umjetna svjetlost
jedina moguća. Ne želim pročitati poemu koja se tako zove,
niti saznati tko je bio njen autor,
ni kojem dobu on pripada:
Francuska, u redu, no prije ili poslije ovoga ili onoga,
nije mi važno, neka samo nestane s polica biblioteka,
ako ga još gdjegod hvata prašina i izjedaju crvi.
Imao je fantastične vizije, u redu, mnogi ih proroci imaju.
Baudelaire mu je dao tijelo, a kompozitor Maurice Ravel
uglazbio ga je u skliske note, bilo je to prije sto godina.
Ne izvlačite ga iz skladišta zaboravljenih želja,
ili iz besparice sitnih noćnih sati,
zaboravite ga zbog budućih generacija,
Ja sam ga nažalost upoznao,
ne knjigu, ni poemu, ni autora,
već samog crnog Gašpara.
Gašpar Noćnik kao osoba koje više nema,
to me zanima. Ne spominjite Gašpara nikome,
on pripada ljudima čije su osobne karte samo privid,
razvodnjeni papir neplaćenih računa gdje plava tinta
pleše svoj mehanički ples na stolu gostionice.
Iako ga nisam čitao znam da pod njegovim svjetlom
sve čaše i boce izdužene su sjene Modiglianijevih djeva.
Stolice su naslagane kao Apollinaireovi kaligrami,
a slane srdele poslužuju se u terpentinu i razglaba se
u nedogled što je bolje, guščje pero ili akvatinta.
Prazna platna tu se izvlače poput putnih mapa hodočasnika.
Razumjeti Gašpara Noćnika znači uvidjeti
da svi višedimenzionalni rezovi i fenomeni
kubističkih slika predstavljaju nizove podsuknji
dama od zabave, zaustavljenih u pijanom letu.
Pogledajte sve te polucilindre, šešire i štapove
od žicom armiranog stakla kako u zoru ulaze u kočiju
koju vodi starac u dugačkom kaputu ili u pelerini,
s crnim povezom preko jednog oka.
Papiga na njegovu ramenu kljucnula mu je oko,
ali on se nje ne odriče, jer nenadane ozljede
i bolesti pečat su izvorne umjetnosti.
Kotači pričvršćeni željeznim ringovima vrte se,
bolje reći rotiraju kamenim ulicama, tu i tamo frcaju iskre
dok na horizontu prugasti dimnjaci urezuju se u nebo:
tako je nastao talijanski futurizam.
Impresionizam je nastao poslijepodne,
u dokolici, uz čašu dobrog vina nanesen prahom
koji vjetar primi od breza i lipa –
Ekspresionizam je
već dublje zagrebao u pilovinu barova
frekventno pohođenih od Gašpara i ljudi njegova kova.
Nadrealizam je u svađi ujedinio nepomirljive ljude,
a dadaizam je u potpunosti ignorirao opipljivi svijet
van domene Gašpara Noćnika.
Fovisti i njihove jarke boje krik su bunta pojedinca
kada se za njim zatvore vrata bolnice za uznemirene osobe,
a juriš crvene konjice Kazimira Maljeviča naslikan je protočno
kao iz bačve mladog crvenog vina, što je isto trag Gašpara Noćnika.
Gauguin je zbog njega pobjegao na Tahiti gdje je mjesečario
u svojim drvenim cokulama i nije dao poštenim ljudima spavati.
Na ekspres telegrame vjerovnika iz Pariza odgovorio bi na njima
nerazumljivom polinežanskom jeziku, kako prvi ljudi,
kojima on sada pripada, nisu poznavali lihvarske ugovore.
Marc Chagall je posijedio od brige,
zbog Gašpara njegovi su likovi lebdjeli nad platnom,
a horizonti široke Ruske zime završili bi naglo u ljubičastoj
i mutno zelenoj poput flaše, a počeo je i škrtariti
pa su mu slike postajale sve suženije, sve manje
i manje likova: od tri životinje ostala bi jedna,
kuću bi cijelu zgurao u jedan prozor, a od crkve
ostao bi samo toranj.
Delauneyeve slike svjetla koje se probija kroz žaluzine
pogled su kroz rebra ljudskog tijela izmorenog svime
što mu se stavlja na teret.
Gašpar Noćnik,
kao i život umjetnosti nastale pod njegovim plaštom
pripada jednom smjelom komadiću sinkroniziranog vremena
koje se ne može ponoviti.
Sve te umjetnike različitih vizija…
tko ih je osim Gašpara mogao ujediniti?
Ne znam ni tko ga je napisao, nisam ga ni čitao,
ali Gašpar Noćnik je ono što je John Barleycorn
bio Jacku Londonu, a prozvao ga je i Apollinaire
svojom zbirkom pjesama ALKOHOL.
Zrak ispod mora
Na trgu Georgea Orwella u Barceloni
velikog pisca koji je tu živio
za vrijeme građanskog rata u Španjolskoj
trži se tmurnim, ali jasnim ekspresionističkim
bojama poput onih na slikama Emila Noldea.
Post-kišna atmosfera i zatvorena struktura trga
priziva onaj Orwellov mrak u kojem se sve vidi
a u turističkoj brošuri piše da nije sigurno
ovdje zastati ili hodati po noći –
na jednoj sam zgradi prepoznao i rupe
od avionskih šrapnela iz građanskog rata.
Je li to zvuk aviona, pitam sina, no buka
dolazi od nekih beskućnika koji se bore
za prevlast oko teritorija javnog WC-a.
U brošuri piše da na trgu zna biti
i spodoba koje bi se moglo nazvati opasnima,
ali ja ne vidim ništa čudno, samo pognute
siluete u elegantnim kišnim ogrtačima
kako brzaju preko trga svaki svom uglu
kao u prevelikom boksačkom ringu;
evo prepoznajem im konture:
to su Cendrars i Exuperry
Hemingway i Malraux i njegova
žena Claire.
Ako želite znati o ratu
čitajte Saint Exuperryja
žurnale tog pilota Južne pošte
koji izguran u borbama za vlast
između Vichyja, De Gaullea i komunista,
nakon njemačke okupacije Francuske
biva u smokingu i kroz podrum za egzotične
primjerke prebačen na slobodni teritorij
kristalne dvorane za glasovire u Newyorku
sve do najvišeg kata Empire Statea, visi on
na samom rubu stratosfere i pristojno kima
glavom kako bi udovoljio društvenoj znatiželji,
no grize se u sebi i jedva uspijeva Wall Streetu
prodati cijelo kraljevstvo Malog princa
za jedan pošteni aeroplan i tri bačve kerozina
kako bi se opet mogao boriti protiv nacista.
S američkom eskadrilom na putu za goruću Europu
konačno je sam na svome, pali lampice
na kokpitu i otpušta čep limene čuturice s vodom
otvara prozore visinskom zraku i pali motore
svojeg P-38 Lightning izvidničkog aviona,
kojeg neće sam ugasiti.
Zemlja ljudi visoko je gore,
na ugodnoj udaljenosti.
Mora li po svaku cijenu uvijek iznova
dokazivati predanost svome rodu koji iz zraka
naliči masi mrava koji nikada ne miruju?
Mora li biti dio interesnog jedinstva,
dio stroja, nema li pravo djelovati svojevoljno?
Pravo vjerovati?
Dok je tako razmišljao, pilot nije znao
da s balkona u selu Biot u Alpama iznad Nice
njegov let prati dječak od 17 godina,
koji je 31. srpnja 1944. na zvuk daleke
protuavionske artiljerije zapisao u Pestalozzi
bilježnicu švicarskih školaraca:
»Lijepi sunčani dan bez oblaka. Avion
kojeg sam primijetio kao bijeli trag
na daljini od 3800 metara, proletio je
oko podneva punom brzinom prema moru
u visini malo iznad naših krovova.
Bio je to sasvim srebrni avion, a pilotu,
obučenom u crni pilotski kombinezon,
moglo se u nekoliko sekundi vidjeti i lice.
Krila aviona bila su oslikana američkim
i francuskim oznakama. Moja je majka
isto izišla na balkon i pomislili smo:
kakav lijepi američki avion, ali zašto
francuska zastava?«
Pod neutralnom zastavom jedva će on
uspjeti pošteno nestati na otvorenom moru,
snovi neprekinuti, misija ispunjena,
nitko više neće u sumnju dovoditi patriotizam
tog bivšeg pilota čuvene Južnoameričke pošte,
ni Kominterna, ni Vichy, ni de Gaulle u Londonu,
ni borci pokreta otpora u šumama, ni Gestapo,
štoviše, po nekim statistikama,
sve ih je prešišao i na broju je jedan
liste patriotske lige.
Ne zaboravite,
moguće je i da prije nego je dostigao točku
gdje nebo i more postaju jedno, nije bio svjestan
da su mu za repom mitraljezi Luftwaffea
i da ga traži protuavionska baterija s kopna.
Njemu kao pilotu Južne pošte bili su to
strani zvukovi, disonantna buka, poznavao je
sudare zračnih struja u kanjonima Kordiljera,
huk Magellanovog prolaza, znao je kontinent
pod južnim križom poput svog igrališta za
pikulanje u djetinjstvu. Čuo bi dobro
i pucanje proljetnih snježnih kapa u Andama,
klepet krila albatrosa, viku tukana ili
metež pingvina u Ognjenoj zemlji,
ali olovnu buku 20-milimetarskog topa
iza leđa nije razabrao i možda je zato rekao,
kada više nije mogao upravljati letjelicom:
vidjet ćemo sada, ima li zraka
ispod mora.
Vindjakna njujorških smetlara
Gledam na tv-u gospodina iz Japana kako objašnjava da nevolje i ratovi imaju uzrok u mesožderskoj prehrani, kulturi ubijanja pilića i svinja. Makrobiotika je, kaže, izlaz iz svega, a efekt žitarica na organizam nešto je kao udar Hirošime na atomsku bombu. Na brzinu je – koliko mu tv-timing dopušta, izložio cijelu povijest svijeta kao bezumni ritual kolinja, objasnio da ne samo da postoje svemirci, makrobiotski žitelji drugih planeta koji podržavaju njegov rad na zemlji, nego smo i mi njihovo sjeme, posijano pri prvim posjetima brodova iz svemira.
Mislim da nevolje i ratovi
počinju izumom vremena:
astronomija Maya –
sunčani satovi Egipćana,
Grka i Rimljana.
Četiri jahača apokalipse nikada se ne bi mogli naći u punom sastavu i na dogovorenom mjestu da ljudi još davno u Mezopotamiji nisu počeli računati dane i tjedne. Godine su brojali po vladarima, Kinezi po dinastijama, Indijci ciklično, a Etruščani po generacijama. Rimljani su računali vrijeme od nastanka svog grada; taj datum kršćani su kasnije potisnuli u 753-u godinu prije Krista.
Zašto je vrijeme toliko opasno, kada zapravo ne postoji, nego je, kako kaže Grk, samo metrički koncept?
Kada smo mladi, obavezu vremena ne priznajemo, a kada smo stari, niječemo njegovu prolaznost, nastojimo se osjećati kao Thor Heyerdal na splavi usred Pacifičkog mora, gdje je taj pustolov, mezimac Uskršnjih otoka, ustvrdio da vrijeme ne postoji.
Tako je na morskoj pučini gdje je sve vidljivo nepromjenjivo još od postanka. Prolaznost vremena ipak je kasnije osjetio na svojoj koži kada je razbio splav o otočne hridi i jedva izbjegao smrt pod slomljenim jarbolom.
Gospodin sa TV-a sigurno bi tu dodao da posada Kon-Tikija ne bi tako završila svoje epohalno putovanje da su obroci na splavi bili sačinjeni od makrobiotičke hrane.
Koliko se često čuje da je baš sada vrijeme za nešto, ono neodgodivo nešto, vrijeme je da konačno prekinemo to i to, da pokrenemo ono o čemu smo sanjali, itd. S druge strane govore da nije sada vrijeme, nemamo vremena za ništa, nikada nije vrijeme.
Vrijeme nije samo sjena iza nas i svjetlo ispred, ono koje nas očekuje.
Treba naučiti živjeti prijateljski s vremenom. Mehanički koncept vremena može zlu dati ubojitu preciznost. Nije li se moglo zauvijek pričekati s bacanjima atomske bombe, ili bilo koje bombe, nije li se vrijeme računalo u nacističkim i kvislinškim logorima smrti gdje je administracija pedantno rađena uz pomoć vremenskih instanci.
I pri napadu na Hrvatsku vrijeme je igralo važnu ulogu, hoće li nas JNA pregaziti na vrijeme u roku pruženom joj od međunarodne zajednice; hoće li nama pomoć stići, ili neće stići na vrijeme.
* * *
Izgubio si moju jaknu njujorških smetlara, onu zelenu s narančastom pozadinom, koju sam ti posudila, rekla si mi kada sam se vratio iz dalmatinskog zaleđa, i ja sam znao da sam kriv, ostavio sam je u kući pri tenkovskom napadu na selo koje smo branili. Nisam imao vremena, ili možda sam ga i imao, da sam odmah potrčao i izvadio jaknu iz kuće u kojoj je ostala pod ruševinama. Ovako, čim sam počeo razmišljati imam li vremena ili nemam – jer jedan je tenk s cijevi uperenom u mene bio već na pedeset metara, izgubio sam nekoliko dragocjenih sekundi u premišljanju, i nije mi ostalo vremena za ništa. Podigao sam bacač koji je netko ostavio na zemlji i podigao ga u pravcu tenka, ali iz njegove cijevi već je bljesnulo u mom pravcu tako da sam skočio preko kamenog zida i jedva se izvukao, jer eksplodiralo je točno na mjestu gdje sam sekundu prije stajao, razmišljajući imam li vremena.
Znam da ti jakna koju sam izgubio jako puno znači, to je jedino ostalo od tvojih mladenačkih snova o putu u New York. Iskreno, vjerojatno sam imao vremena i dohvatiti se jakne, ali mislio sam tada da nisam. Još važnije, možda sam mogao i pomoći još nekome, ali to u tom trenutku nisam znao. U ratu je bilo tako, u jedno jutro više lebdiš nego hodaš, pustiš intuiciju da te vodi, miran si u srcu, a katkad su ti noge od olova i crne misli ti se roje u glavi.
