Unutarnje more
Glasovi u luci
Ponekad brodovi su veći od kuća, svjetliji od ulica. Do unutrašnjosti grada približe ih pukotine bedema i rasprše sve do plaže. Tamo polagano blijede sjene palmi, drobi se žuto zrnje pijeska. Poput jata crvenih riba kojima je more ispralo groznicu, uz rubove obale lebde suncobrani. U plićaku potapa se natpis Marinero, hip-hop sound iz glazbenog automata lučkoga kafea prigušuje duge valove
Na pločniku potrgani ulični plakati. Uz bijeli ogradni zid vodom nagnjile stube. Posvuda riblje kosti, a pod platnenim strehama cimeri, odavno izblijedjeli natpisi. Poput igre sunca i oblaka luka se povećava do bezmjerja i smanjuje stiješnjena uz nasipe. Kao sjemenke sa pinija padaju zvijezde. Između klupa, gdje je more načelo zimzelen mreškaju se koraci. Šetači i mornari u mimohodu razmjenjuju bezglasne poruke. Njihove utihle razgovore, pitanja ili odgovore, zamišljam na toskanskom dijalektu. Među strancima miriše na afrički pijesak, egzotične otoke i hladne alge
Kubistička slika luke dijeli se u razlivenim lokvama. Užad s brodova premjerava ostatak kopna. Na dokovima granitne četvorine kao crna stakla, ljeskaju se i muklo odjekuju. Uz lukobrane lađe se njišu kao biljke opletene mokrim konopcima. Iza pomičnih brodskih mostova šumi zgusnuta vlaga. Dim ili rosa isparavaju sa praznih paluba. Između svjetionika i zgrade lučke kapetanije, u mutnom zrcalu, brodovi promiču bez šuma. Potapaju se u magli što miriše na mentol i slane taloge
Igre s pijeskom
I naši su preci danima u pješčanim uvalama tražili skupocjene školjke. Pod pržinom su ostala gusta jezera okružena tamom. Ponekad u plićaku još zasvijetli hrbat tajanstvene ribe ili školjka s čudnim šarama. Pomakne se spužva, zaiskri sedef u nutrini petrova uha. Netko ili nešto između mene i neba govori: Vidiš li kako val pomiče stope utisnute u pijesak. Prividni gradovi smanjuju se u naplavinama. Vjetar je raspirio miris trava, sasvim blizu svjetionika prelijeva se more. Modra perjanica preplavljuje rubove plutača, u tirkiznim krošnjama tamarisa nestaju ptice za rasutim slikama
I s druge strane bedema pijesak, u kutovima napuklih zgrada razmrvljena žbuka. Na prozorskoj dasci crvenkaste, divlje naranče. Voda, mutna kao dim, pokreće šiblje usidreno u lokvama. Pod grimizom sutona pomiču se zacrnjeni rubovi brodica. Na pustim plažama more je izdubilo zagasite brazde. Uz niske stupove samo galebi preskaču sjene
Drugo more
Ispod mora drugo je more. Između zidova u gradskim kućama muklo odjekuje, zvuči pomalo sablasno. Luka opkoljena sjenama i kad je sasvim tiho šumi u maglama. Zidovi opleteni vječno zelenim lišćem otežali su od glasova. Užurbani koraci pomiču ulice. U pješčanim nanosima lagano dišu morske spužve i zvjezdače. Skriveni svijet obnavlja se iz vlastitih sjena; ne pitaj tko prolazi. Okreneš se, a za tobom struji tihi glas o Pompejima. Loša je sezona za plovidbu brodova na jedra. Spominju se trgovci iz Tasosa; prodaju amfore u Naroni. Vrtlari od cvijeta perunike pripremaju mirise za Korinćane
U lipnju izronili kipovi atleta od parskog mramora; naziru se plitko uz obalu gdje su potopljeni ostaci antičkih radionica za izradu opeka; nagrizeni i travama prekriveni tlocrti. U kišnoj noći 1997. koraljari iz Šibenika pronašli zvono iz Svete zemlje Palestine; u kolovozu iste godine na modru ceradu čamca spustila se mistična Marijina zvijezda. Spužvar iz Krapnja otkrio je iskovane šipke, murano staklo i srebrene svijećnjake. Mjernik iz Caske opisuje ruho s Dalekog istoka; noževe s dvije oštrice i kalež od bijele kovine
Kada je noć punog mjeseca, u moru uz rubove Vranjica, pomiču se kameni sarkofazi. Tegljači u rezalištu brodova zaškripe nevidljivim lancima, prepolovljene lađe premještaju tišinu. Romantična dama ubrala je ružičasti oblak; između plime i oseke sljezov grm rascvjetao u plićaku. To neprozirno, drugo more, podaruje kopnu raznoliku slikovitost
Južina
I Tezej plovi do luke u središtu pučine. Kontinenti su potisnuli ocean, otoci se brišu kao bezbojna trava u predvorjima ispražnjenih hramova. Prenesi more: doviknu mu s barke mornari. Mrak je obuzeo sve predmete. Galebi već crni od zgusnutih taloga noći ulaze u zračne tunele. Zemlja se udaljila od mjeseca; iako bez plime i oseke zviježđe riba zabijeli se na raspuklu kamenu. S radija najavljuju južinu. Kroz krugove brodskog lanca promiče horizont. Pučina se povukla unatrag
Među zidovima kuća, bliže rtu i tornju, rastvaraju se vlažne mrlje. Tama se urušila. Konop ne tone u blatu. Natpisi i preostala slova otapaju se kao krljušti na pločnicima. Unutarnja dvorišta lučke četvrti mirišu na prazna lastavičja gnijezda. Kakav je to slikar u beskonačnoj krivulji nacrtao staze maratonskih plivača. Prozirne valove zamijenio garom što se oslobađa iz podzemlja. Pod kamenim pločama urušene obale zeleni mulj nadrasta kopno. Južina. U zagušljivim uglovima zgrada njišu se iluzorna polja, sjemenke palminih stabala
Promatraš razmočenu granu, nalik je kljunu nasukana ronca. Vjetar je rastvorio rebrenice prozora, preokreće suncobrane i slamnate stolice privezane uz stabla. Iz kafea čuje se neugođeni pianino. S broda netko se tihim psovkama odaziva. Niz ulicu žurni koraci. Pod terasom žar cigareta. Možda zaboravljaš put i kamo si krenuo? Briše se okomica zvonika, s njom i kružnica gradskog sata. Trg je kao paučina raskidan u mnoštvu pregrada. Vjerojatno nije bolje ni iza visokog zida što je preostao na rubu potopljene obale
Kartografske zamke
(Rubovi novih kontinenata)
U kolovozu Fabijan je prorekao kako će zeleni krug svjetleće komete Klio Stiron postati velik kao Mjesec, a potom izgledati kao novčić utisnut u oblake. Kazao je: bezimena plijesan već potapa otoke, ljudi sve manji i manji, dok silna plima uzdiže rubove novih kontinenata
Grad Spalatro crni se na rubu zaljeva, iz mračne luke isparavaju opori mirisi sumpora i razmočenih trupaca. Rastvaraju se pukotine u crnini i mulju pod dokovima. Na vlažnim konopima ljepljive sjene i guste kaplje soli. Znakovi pustoši potajice nagrizaju temelje grada. Sivi pijesak zasuo ulice i hramove, prekrio prozore i zidine; uvukao se u biljke, tamom prekrio kamen
Slušam, slušaj; davno potopljeni glasovi žamore nad lagunom. Zatajena kopna i nasukani brodovi iznova se otiskuju nad zemljovidima. Usred neba pričinja se more. Odnekud razgovijetni šapat: Svijet duša napučen je kartografskim zamkama. Znam, zna; neka mu bude. Umorio se plivajući: Ha! Ha! Upha!
Zlatno brdo
(Duša puhača stakla)
Mjesecima se nije govorilo ni o čemu drugom nego samo o Juanu Brittu, puhaču stakla koji je otišao na Zlatno brdo. Kada se duša puhača stakla udaljila od tijela, prikrivena u lišću postala je prozirna. Juan Britto osjeti se kao čarobnjak u gnijezdu prapočela, zausti: Moja duša zlatna je riba. Pozobat će vrući dah gejzira, iskušati se u zvuku razbijena stakla. Prebivat u teškom mirisu nerazrezanih knjiga, i sjetnom dahu prošlosti
U gradu pod brijegom ulice obilježene imenima školjki: Thais, Purpura, Oliva, Aplysia, Sipho, Ensis. U naplavinama mulja pod zidinama samo tragovi perja galeba. Između tmastih čempresa, koji svetački nadvisuju zemljovid grada, duša puhača stakla lebdi kao utvara. Bijah Arhanđeo. Kako je zabavno nestati u gomili nezamjetan, posve nevidljiv uz rubove sjena. Puhač stakla Juan Britto otišao je na Zlatno brdo, njegov čudotvorni naum već se pamti kao napitnica iz tugaljivih opera. Od njega ni glasa
Genius loci
(U lapidariju)
Zagonetni moreplovci i dječaci s vrčevima, uronili pod plijesan boje mentola .Vlažna zelen oplela razlomljene kipove i torza. Koji su u davnini trgovali moćima, sad nose paprat što raste iz mrkline; a njihovi preci donosili poklone Issejcima. U lapidariju, tjeskobna sjena zakrila rimske putove: Ave Cezare, razdrobljen je carski sarkofag od porfira
Pod ruinama herme tetrarha; likovi silnika od bijela kamena, okrenuti su glavom nadolje. Na odore moćnih centuriona kaplje smola s borovih grana, u Aurelijevoj togi lišće lovora. Kosovi i leptiri nad reljefom Amora i Psihe. Rasuta žbuka posivjela je u sjeni; čini tvarnim novi zemljovid
Napuklih leđa Atlas podiže zidove, lagano poput snopova žita. Pomiču se dvoprezi u zidnim slikarijama, pokreću matrone čiji se osmijeh već utisnuo u tminu. Cehove zidara, klesara i kovača nadmašila mliječ rasječenih agava. U kvadratima mozaika modri cvjetovi, beskonačni prepleti bršljana. Genius loci ima lice djeteta; od kamena mu stopala, dlanovi i haljine. Prerano je ostarjelo u samoći i uzničkoj šutnji
Opisi
(Aqua Antiqua)
Znanci su igrali čudne igre s kolutima, čunjevima i kristalnim kuglama. Svirači na fresko slikarijama stvarali nove harmonije. Amphi forei za masline, datulje, smokve i vodu, još su netaknute na dnu pjeskovite lagune. U gradiću N. nitko ne prenosi svjetlo voštanice preko zamračena trga. Kroz raspukle zidove propuhuje vjetar, raspiruje miris truleži. Iz kamenih ploča isparava muk, u šupljinama glasa se praznina
Pod crkvom more; antička sidra među sjenama. Trgovci solju, sitni zanatlije, nosači tereta; ljuljaju se na dnu zaljeva. Plima i posolica stisnuli žalo, bubre i pucaju zidovi. U preostalim ruinama ljetnikovca Livija i Agripine trusi se lišće eukaliptusa; ptice od sedefa urasle u crvenicu što je zasula rimske mozaike i zidove villae rusticae. Na strmini prema moru grašak, rajčica i paprika, a po livadi sitna bijela trava
Magistrale
(Jantarna pustoš)
Gdje su Liburni ostavljali sasušene bukete cvijeća i posude pune bijela balzama, mjesečina tvori magistrale; šuplje hridi i trjemove. U zemljanim nasipima razlaže se neznana povijest. Perle s likom božice poljodjelstva Demetre već su prozirne klice, korov ispunja staklene lampe modela Fortis. Preko ožbukanih zidova promiču sjene; podsjećaju na ljude zastale u prolazu
U brazdi, pod zemljom, korijenje i gomolji mrve kamene odlomke koji nekoć bijahu obredni žrtvenik. Na livadi Marina Josipovog, između voćnjaka i žitkih rubova mulja, još je svjetionik antičke Scardone. Jantarna pustoš blago miriše na jod, istrunulo lišće, i južni vjetar. Uz lukobran, zaostao u blatu, prianja oblik nepoznate tvari
Nevidljivci
(Umanjena povijest)
Daleko od obala, more je zgusnuto, i teško; rastaljeno srebro. U podmorju nema cesta, ne pomiču se oblaci, niti se nazire obzor obrubljen crvenim algama. Bez mijene dana i noći, morske se trave granaju kao povijuše, koralji nalik pupavkama. Pod atolima i u špiljama tragovi prapovijesnih bića
Nevidljivci cijeloga života lebde između visokih, strmih stijena. Iz dubine čuju se šumovi; s muljevita dna ćurlik, rika i glasanje nepoznata roda. Ne znam kakva to sila oblikuje podmorje. Biljke i životinje crvene su, a tmina se uspinje poput kornjače s neprobojnim oklopom. Još jedna kapljica, možda i najviša planina pod vodom raspukne od težine zemnog svjetla
Kopno. O, ta umanjena povijest! Zbližava živo i neživo. Od kamena i bronce velikani, usitnjeni u fugama potopljenih kastruma. Među pločama potonulih zidina odjekuju koraci urotnika. Što kazati o bogovima i herojima. Gradili su piramide i gradove na pijesku. Divno, ali tko u to vjeruje
Puk je slušao vidovnjake
(Gradio se Titusov slavoluk)
Iz prastarog sna, protkanog nasiljem i zdvojnošću, izlaze povorke robova. Privučeni mirisima ebanovine i malo poznatih stvari, potiho razgovaraju o gorčici, i širokim listovima što se namaču u amforama s vinom
Galerije Flor dovršio gradnju velebnog hrama; potom radnici popločavali ulice. U ime upravitelja Filon je davao lažna obećanja, a puk slušao vidovnjake. Neobični mesije propovijedali o apokaliptičnim vremenima. Filona je naslijedio Fest, a njega upravitelj Albib. Tamo gdje su ledine još prekrite makovima, gradi se Titusov slavoluk
U tijesnim prolazima između zidova, uz Orfejevu liru ponekad pjevaju demoni. Očaraju divlje zvijeri, pokrenu drveće i kamenje, te zaustave rijeke. Zarivši dugačke motke u crnu vodu, mjereći dubine, otiskuju se niz vodotoke. Na leđa im naleglo Nebo; mračni zavežljaj
Magleni anđeli
(Kao u filmovima art noir)
Magla je došla iz mora, kao u filmovima art noir nestale cijele gradske četvrti. Prizor je potrajao nekoliko sati; reljefi ograda i balkona, urušeni kipovi i odlomci zidova, gomilali se posred ulica. Magleni anđeli spustili se u ispražnjene trgove i ulice grada; tako prozirni jedva se doticali kamena
Plašt magle stvorio orijentalne vrtove. U drugoj stvarnosti, ptice obdarene govorom, glasale se u jedva vidljivim krletkama. Oseka je zaustavila brodove. Daleko od obale nosači tereta pohvatali pučinske zvijezde, na utvarnim dokovima palili mutne vatre. Žena je stajala nepomično; magla se skupljala oko njene haljine i otežalih stopala. Činilo se da je pustinjska oaza obdarena bojama. Priviđenje središta
Praluke Sredozemlja
(Zemljovidi još nemaju imena)
Dajte mi olovku, nacrtat ću granice svijeta. Zaputiti se u pustoš kakva je ovdje bila prije tisuću godina. Pred vratima pijeskom ispunjeno bespuće; ljudi se ne obraćaju suncu niti bogovima morskih dubina. Pristižu prvi kolonisti: egzotične ekspedicije s teretom vlažne lončarije, vonjem kožuha i zaparena sukna. Oko njih žute sjene razlivenih voda, tragovi bosih stopala. Rastresiti zemljovidi još nemaju imena, kao ni prve karte drevnih naselja. Kako nacrtati maglene obale Sredozemlja: praluke Matrus, Tobir i Mars
Nigdje
(Kroz svemirske zidove)
Anselmo je opsjednut vratima i prozorima, mogućnošću bijega. Svaki ubogi čovjek stoji ispod veličanstvene nebeske kupole: Ali ja! Gledam, vidim kroz svemirske zidove. U kasno poslijepodne, dok je čistio akvarij sa zlatnim ribicama, i stric Ernest otkrio Boga. Mogao je izmjeriti težinu vlastite duše; prostirala se pred njim lagana poput tila. Anđeo iskupljenja dotakne ga u prolazu
Ispitivali su granice stvarnosti
Crno cvijeće dio je nove botaničarske mode. Duboko modre, križane od elizabetinskih vrsta, nazivaju Kraljice noći. Davor veli kako su se crni cvjetovi pojavili i u neuglednim cvjećarnicama na trgovima grada. Ne znam hoću li ikada zaboraviti miris praznih soba i ruina u prohladnoj večeri. U ruševnim kućama rasle zlosutne gljive Coreo, modre klobučarke s prozirnim kapljicama na obodu. Zbog vlage i mirisa nepoznatih gomoljika odjeća je u tren postajala bezbojna i stara, sa sićušnim gljivicama u tkanju i među šavovima
Nataša čita bajku, na ruskom priziva staro čarobnjaštvo; sve tamnija bila je njezina sjena. Celina kucka o stakleni rub čaše, lagano, u polusnu, zanjišu se oceani u starinskim koferima. Pokaži mi ljiljan u velikim križaljkama na Internetu. Uzgaja se u vrtu kojeg svakog tjedna otvara šifra x marke the site
Einstein N. N. čuo je razgovor mrtvih vojnika, poluglasno šaputanje Chrisa Markera ubijenog 1995. Danas je sutra koje su vam obećali jučer; pisalo je u tekstu ispod fotografije
Bruno često biva u planetariju, privlače ga teleskopi i optika, zamišlja kako će iza kulisa od zvijezda otkriti dvosmislen način Božje milosti
Nakon rata, Herman Borowsky opisao je sedam smrtnih grijeha kao čudovišta nalik plavokosim dječacima Otta Dixa. U telefonskom razgovoru iz hotela Excelsior u Dubrovniku, daje upute za rudnike žada u Poljskoj; uložit će gosparski ljetnikovac, te plantažu naranči i limuna u Konavlima
Dobro došli u nigdje
Te jeseni laste nisu odletjele na jug. Na raskrižju Adrian zamišlja nizove tekstilnih dućana i kilometre bijelog platna s otisnutim šarama. Iza modrih zavjesa sjene postaju mora prelivena preko bijelih pragova kuća. U davno napuštenu gradu ulice prolaze kroz sobe i balkone; za one koji vole iluzije i filmske tlapnje grmovi izblijedjela zimzelena postali srebrni jastuci. Nesaglediva pustoš odsada se proteže obrnutim smjerom; prema unutarnjem rubu urušenih kuća i dvorišta
Tko je u tihoj večeri približio upaljenu svijeću do kamena raspukle palače u Selcima; pa zajedno trepere mutni odbljesci renesansnih prozora, ušećerene višnje u velikim teglama, i prazna ptičja krletka iza osvijetljenih vrata. U maštarijama putnika slike se smanjuju, uzrnjavaju u još sitnije komadiće. Događaji ispisani prahom kometa, prostiru se uzduž neba. Pod zvijezdama, rečenice su posložene malo ukoso, kao epitafi nad grobovima
Kada je u pustinji snijeg pao na svete cedrove, u 98. godini umro je crtač atlasa pustinjske Sahare, Theodore Monod. Na devi je prešao mnoge putove, otkrio pješčane gradove u Mauretaniji, Maliju, Nigeru, Čadu i Libiji
Godine 1996. opeke se trusile žutim prahom, a žene otpuhivale saharski pijesak sa stolova. U snu, ljudi govorili nepoznatim jezikom; neki vjeruju da se pomiče granica tropskih krajeva. Ipak u post scriptumu spominju samo hladna stopala i depresiju potaknutu sjenama palmi
Zbrajanje zaborava
Kad se duše vrate u tijela, uistinu možete vidjeti one koji su hodali predjelima uz more. U mulju pustih plaža raspoznati stope stare četiri tisuće godina. Gusari su rezbarili sapun, i grimizom školjaka bojali tkanine. Potvrđeno je kako su ovdje živjeli još u doba vladara Karolinga; onda su naprasno iščeznuli. Zvao se Ka, bio arhitekt ili graditelj; opisao zlokobne pustoši i čudesne gradove. I on je otišao neznano kud
Tulio i Hera proveli noć u Spljetu; sakupljena lončarija, oslikana platna i pečati, sve što su kanili ukrcati na brod, nestalo je u vatri lučkih skladišta. Nisu razgrtali pepeo zgarišta, ostavljeni predmeti tinjali su i trovali zrak
Apokrifni zapisi čuvaju spomen o plemenitom Eniu Andreisu, sinu ornamentista i dekorativnog slikara. Oduvijek je volio brodove; otac mu predvodnik nebeskih lađara. Bodro smo veslali prema kopnu; usred noći čuo se prasak, kao zrna pijeska iščeznuli gradovi daleke Afrike. Za deset smo dana preplovili Sredozemno more, stigli pred palaču cara Dioklesa
Kako romantično! Znate, prepoznajem raspored prostorija, čak i mali zatvor ispod stuba. Rešetka se podizala i spuštala uz okomiti žlijeb obrubljen ukrasnim astragalom; klesano uže uzidano je u susjedne zgrade. Schulz je prvi pretpostavio; zvijer tame dolazi uz dubine
U tom gradu sve je lažno, i, nitko ne haje za rasvjetu. Pod zvonom katedrale nema njihala, niti je ljevač utisnuo žig. Nestvarna su gotička pročelja, konji na fontani, čak i topole u perivoju. Nije li to neobično; izrezivači stakla i modelari još izrađuju svijećnjake za samo 50 kruna; žene šivaju baršun za livreje, raspoznaje se mnoštvo ornamenata
Stigavši u pustoš, moreplovci su počeli graditi palače u maurskom stilu. Ondje sam rođen prije tisuću godina. Kad me ispuni tuga, hodam tajnim tunelom ispod grada; premda sam sjena u dalekoj zemljiBay. Čast mi je govoriti o prošlom životu u kojem sam bio kornjača. Već pet godina nisam kornjača. To je zaista dugo vrijeme kad morate galopirati
Zvjezdočitači
Okupili se svi žitom othranjeni: počelo se smrkavati, a oni prolaze glavnom ulicom. Zastaju pod platanama, visoki i mrzovoljni; nijemi i veoma ezoterični. Takve možeš sresti na svakom koraku; nekoć su radili u drvodjeljskim radionicama, na teglenicama i dokovima velikih lučkih gradova. Na visinama gdje se poništava dubina svemira, a zvijezde su nalik perlama obične bižuterije
Zapp i Fulvio ulaze u veliku čekaonicu željezničke postaje na gradskoj periferiji; bez suvišnog osvrtanja ili uspomena, zbog kojih im mogu iščupati srce. Magle i snježne oluje spuštaju se nečujno, a brzo. Uz kolodvor zamišljena povijest stane u kartonski kovčeg i otužni zvuk harmonike
Andrea i Hegel u pustoši barokne palače nalaze sobu, oblijepljena je tapetama sa cvjetnim uzorkom. Kroz prozorsko okno vide betonsku ogradu iz šezdesetih, zabačenu ulicu i prolaznike iz Sankt Peterburga
Retro budućnost vjeruje u robote; kad pričaju pred kamerama, smiješe se i govore kako su sretni. Zaključio je: Sve što se ikad prije dogodilo, treba razmotriti ponovno. Dobro došli u čudesni svijet koji ne poznaje katastrofu. Zvjezdočitači se pretvaraju kao da ne prijeti opasnost od visokih metalnih robota; cepelini još uvijek lete preko Manhattana i Brooklynskog mosta, a lijepe plavuše nose šik šešire
Događaju se misteriozni nestanci, iščezlo mnogo osoba širom svijeta. Bizarna obitelj Safamis svjedoči o trgovinama ljudima u San Franciscu. U večernjim satima pojavljuje se slika boginje s porukom: Ne pucajte u kraljicu iluzije!
Anđeo za mojim stolom
I.
Često je sanjao o tome da ode na Zapad, te vidi krajeve koje su nazivali oblakom tajne; mogao je slijediti pustolovine proljetnih putovanja, projuriti između raspuklih zvijezda. Jedina važna i sveta stvar u njegovu životu bila je nadrealistička slika Utopija u modrom
Rekavši da je zadovoljan takvim pogledom na svijet, Michaele se otputio kroz bunilo zapadnih strana. Otišao je nadasve poletan, s nacrtom zemljopisnih postaja i crvenim kartama za yocker igrice; sve do trenutka kad je odlučio zauvijek otići na more
Činilo se kako njegova mokra kosa samo podsjeća na divljinu; sve nadalje bit će zarobljeno u moreuzima gdje kretanje ne jenjava, niti prestaje. Iz nepoznatih razloga umnažaju se glasovi s brodskih pramaca, vrištanje razmažene dječurlije, žamor putnika i zvukovi priobalja
II.
Taj Eugen Kohn čuje najdublje zvukove mora, što je uistinu sablasno. U oblicima njegovih fantazija postoje zamračena mjesta; sutonski događaji okruženi sumpornim parama. Kad oblak mulja prekrije plitke obale, s udaljenosti od stotinu metara crne lađe premazane katranom čine se tako sitnima. S još veće razdaljine i gradovi Mediterana nalikuju skulpturama od pijeska; prepušteni morskim plimama na kakvoj plaži Kalifornije
Pripravan proučiti zagonetke europskih gradova, Stabat Mater novog stoljeća, kazao je: Ono čega se čovjek, ili životinja, plaše kad hodaju u ovo doba, samo je tlapnja. Svjetlosna prašina kojom svemir propituje taj čudesni, nedovršeni svijet
Tomasina Disopra žuri na sastanak s galebima. Počelo je kišiti. Svaka kaplja crna je rupa u kojoj borave oni koji ništa ne govore; kilometri i kilometri vode. Kakvog li zaprepaštenja, zbog manjka boje iščezle i najbliže stvari. Tjemena okrenutog prema zvijezdama, Marino Dor strmoglavio se u razmočenu zemlju
III.
Budi se božanstvo mora; neka nova bića ne pripadaju smrtnima, niti žele hodati. Jamačno lebde, u potrazi za mjestom gdje je moćnik vrškom sjene zgazio zmiju; koja odsada puzi kao zločinac, prisiljena na uzmak. Polubog drži nebo, a zemlju će zauzdati mrakom. Nazvan je Pagard, jeka neprozirnog doba. Kada se naposljetku, planet obasjan mjesečinom, razdvojio iz beskonačnosti, i u prvim botaničkim knjigama Pagard se spominje kao vrsta korova
Emanuel je volio ptice, najstarijim zanatom smatrao uzgoj pjevica i ptičarstvo. Divio se kosu i sjenici, raspoznavao svaki cvrkut za živicom. U Dalmaciju je vjerojatno doputovao prije desetak godina, bio uvjeren kako ptice ovamo dolijeću sa svih četiriju strana svijeta, a vrijeme u hipu dostiže savršenstvo. Večer je bila tamnoplava, kao nikad ranije. Lagano i bez zvuka posljednje svjetlo hlapilo iz mora. Možda su i anđeli zaboravili disati od tolike ljepote i ganuća
Split; work in progress 1998/2008.
