Derviš
Ulomak iz trećega dijela četveroknjižja Mjestance jedno puno draži objavljenoga pod naslovom Sedam broj ljubavi
Melitin posmrtni očaj prikazao se ni krivom ni dužnom Hanibalu Stepcu, Bilkušićevu liblingu, koji je s jubilarnoga oproštenja u crkvi svetoga Vinka Paulskoga u Frankopanskoj ulici, da skrati put do britanskoga konzulata, prošao, na svoju nesreću, uskim prečacem pokraj gradskoga varijetea. Toga besposlenog posjetitelja britanske čitaonice, s licem takoreći još na molitveniku, prenuo je iz misli fijuk Melitina tijela.
– Bože moj, kako pada...
Hanibal Stepac zvani Derviš nije uspio dovršiti, a kamoli se prestrašiti Melite koju su spljoštili upravo pred njegovim očima. Stajao je bespomoćno pokraj mirnoga trupla kad je zasvijetlila jedna od onih njegovih ludih misli o nečastivom i permanentnoj uroti protiv svega hrvatskoga. Dok se praznio, čistio je sa svojih obraza mlake krhotine njezina tijela. (I dandanas u stanju začuđenosti ponavlja tu istu radnju.)
– Melitu sam vidio i poslije letenja – objašnjavao je pozorniku.
Milicionar nije htio zapisivati. Kad je shvatio o čemu Derviš pripovijeda, ispisao je cijelu stranicu. Melita Sestrić digla se nakon pada i vrlo, vrlo polako i dostojanstveno odletjela natrag odakle je došla. Gledao je kako lebdi u procijepu među krovovima i druge kako prilaze pružajući joj ruke. Među macarulima1 zalepršao je, ni manje ni više, cijeli nebeski Prezidij predvođen sa strogim Vladimirom Iličem Uljanovom Lenjinom. I Dolfika2 je bio među njima. U sekciji hrvatskih revolucionara mučenika mnogi naprasno umrli, ali beziznimno uvijek protiv hrvatske slobode. Od Andrije Hebranga do Ante Pavelića. Stolica Josipa Broza Tita bila je prazna.
Derviš je čupkao uzdrhtale obraze i gledao u nebo gdje se Melita ispod raskriljene ljetne suknje i po njemu porađala.
Od svih rijeka
jedna je u Bleiburgu
Zelena, nedorasla...
Krvavo-crna otječe
Na umoru djevičanska...
Onoj su nebeskoj, dok se napinjala pod postojano strogom paskom Uljanova i Dolfike, ovoga potonjega u drugorazrednoj ulozi, prišli neočekivano Englezi. Brigadir John Purcell, knjigoveža iz Derhama i družina; punokrvna kraljevska jorkširska u kolonijalnim uniformama: kratke hlačice i šatirane dokoljenice sa šljokicama na tankim nogama. (Bio je svibanj kad vojska mijenja zimske odore za ljetne.) Rekli su glasno da ih čuju i oni koji su netragom nestali u razrijeđenu plavetnilu kako su Englezi najbolji momci, vječni momci, a Hrvati sa svojim neorama3 neka se pirjaju u vlastitom umaku.
Razočaran stavom hrvatske sekcije pri Prezidiju, Derviš je prostajao s pogledom uprtim u prazni nebeski svod. Kako to što se dogodilo na praizvoru objasniti hrvatskim glupanima? (Kola hitne pomoći jurila su i drečala.) Vladimira Iljiča i kašnjenje novoga svjetskog poretka svakako valja opravdati. Naposljetku, koliko Hrvatskoj valja platiti krvarine da oslobođena istočnog grijeha zablista u kruni Varšavskoga pakta?
– Mrtvačka kola nad Zagrebom, molim… nagovještaj je dolaska divovskih sjajno oklopljenih hrvatskih vodarica sa zipkom na glavi. Englezi su je, tko bi drugi?, uz svesrdnu pomoć partizanskih zlikovaca gurnuli s prašnjavoga prozora potkrovlja zgrade Udruženja mljekarskih radnika. Josip Džugašvili Visarionovič Staljin (Soso nedoučeni raspop), Winston Leonard Spencer Churcill, Clemens Lothar Wenzel Metternich, Georg Gordon Noel Byron, i drugi, u bliskim su apokaliptičnim vezama, o čemu tupi i glupi našijenci pojma nemaju. Dolfika s jednim imenom i prezimenom tragična je slika i prilika naše tlapnje o slobodi, uzaludna i zlosretna, koja se rješavala pod tuševima za dezinfekciju. Gospodo, ne zaboravite! Englezi i masturbiraju u rukavicama! Pogrom započet u ovome stoljeću na Bleiburgu nastavlja se uz pomoć hrvatskoga Saveza komunista i nove komunističke ortodoksije... što se pod zaštitom svetog istoričeskog prava4 smatra konačnim rješenjem hrvatskoga pitanja. Međutim vruća hrvatska pizda ne zdvaja! Simplon-orijent-ekspres nema polazište u Berlinu s kojim smo povezani preko Beča, Dobove, via crucis, s krakom za Krakov i Budimpeštu. Hrvatima iskorjenjivanje prijeti iz Londona i Pariza! Da! Pariza! Francuzi se sve više zaglibljuju u albionsko politikantsko blato jer i jedni i drugi utažuju povijesnu žudnju križara za istokom gdje je, napokon, iz rana Kristovih potekla nafta. U Dobovi se čeka, Slovenci su vješti u tome, na prekrcaj u balkanski sporovozni s mlakim pivom. Englezi trube, tko će drugi, da su Hrvati divljaci poput ove jadnice na tlu, koju nisu uspjeli preodgojiti u hladnokrvnu englesku kuju s neizbrisivim prezirom prema ostatku svijeta. Kad orkestar iz kremaljske tvrđave pod ravnanjem Rodiona Jakovljeviča5 provjetri taj prijetvorni smrad a kosooki levijatan iz crvene knjižice udari pesnicom po okruglom stolu dvanaestorice – raspali Derviš po milicionaru – Hrvati će biti slobodni od Drave i Drine na istoku do Sjevernoga i Južnoga Kamika na jugu. Hrvatsko-rusko-njemački sveti savez jedini je odgovor toj kakofoniji civiliziranih naroda među kojima Amerikanci, tobože, vodeći, molim... otvaraju usta on the English još od Waltera Raleigha6. Hrvatska s prijateljima od Ohotskoga do Sjevernoga mora nema potrebe za abonmanom u manhatanskom oblakoderu jer je ludo ući u igru kriketa s Englezima koji svaki gentelmen's agreement dočekuju s neizbježnom vrećom civiliziranih engleskih svinjarija i alata. Naši ignoranti na čelu s Josipom Brozom Titom to nazivaju svjetskom politikom za spas Hrvatske od beogradskoga čaršijskoga komunističko-svetosavskog imperijalizma – objašnjavao je pozadinu svega što se u zadnjih pet stoljeća događalo na skliskome rubu Srednje Europe.
Milicionar je bespomoćno podigao pogled sa stranice notesa koju je podijelio crtom po sredini. Lijevo je načrčkao Derviševe riječi izgovorene protiv komunističkoga internacionalizma: engles, drug Udban, bajbuk, Soso, Prezidij, Josip Čižmiski, a desno ono što je veličalo hrvatski nacionalizam: Hrvat, Hrvati, Hrvatica, hrvatska majka, hrvatski embrij, hrvatski ekinokokus, hrvatski tramvajski red vožnje.
Posmrtne ostatke Melite Sestrić savjesno su ocrtali bijelom kredom. Njezinu razasutu imovinu izvan ruba toga rubin-otočića obilježili su papirićima s brojevima: uspravljenoj cipeli pridodali su broj dva, okruglom zrcalu tri… Torba s pocijepanom podstavom stajala je nadomak sivo-zelene desne podlaktice pod brojem šest. Kardinalski crveni konac, namotan na komadić presavijena papira, i ubodena igla još nisu dobili svoj znak. Bijela poleđina fotografije ležala je uz krvavu Melitu poput neispisane legende. Profesionalci počinju od onoga čemu pridaju najveću važnost, odakle idu k sporednom, u što je spadalo i puce koje se otkinulo sa suknje. Kriminalisti su svoj svakodnevni posao radili bez suvišnih riječi. Publika je kisnula u svečanoj tišini; kroz svjetinu, sada već brojnu, došuljala su se mrtvačka kola. U bavljenju truplom bilo je nježnosti iako je nisu ni kupali ni češljali.
Služba koju je vodio Josip Podgojski, čovjek s velikim srcem, obavijestila je drugaricu Štefaniju Sestrić, živčano rastrojenu poslije muževljeva smaknuća u Sloveniji, o kćerinoj smrti. Na nedavni telefonski upit Engleza o Melitinoj podobnosti za rad u britanskome konzulatu odgovorio je da je Melita Sestrić osoba čiste prošlosti i sadašnjosti i da je lišena kriminalne i bilo koje druge negativne supstancije. Isto je rekao i za njezinu obitelj. U pisanom odgovoru Englezima sa službenim pečatom naveo je da Melita Sestrić nije kažnjavana i da nije pod istragom. (Englezi su znali, što su naveli u službenom obraćanju, da je Katherine MacDonald, njezina prabaka iz Edinburga, živjela u Zagrebu.) Blajburšku istinu o Melitinu ocu Podgojski je prešutio. Naposljetku, ona se nimalo nije ticala zagrebačkoga britanskoga konzulata. Život i pravedan svršetak Branka Sestrića, njezina oca, kojega se Melita sjećala u odori ustaškoga pukovnika, bio je pripravan za operacionalizaciju (fascikli sa zapisima o tisućama takvih sudbina čekali su otvoreni). Iako svjesna svojega biljega, naivna Melita Sestrić mislila je, zajedno sa svojom samohranom majkom, da je ulaskom u zagrebački britanski konzulat pregrmjela sve nedaće nedavnog oslobođenja.
– Pogledaj kako nevino spi! Da se nije spanđala s Englezima, bila bi još živa i lijepa – vikao je Derviš s krvava ruba lokve ižmikane iz Melite Sestrić. – Izgubila bi se u iličkoj svjetini; žvačući svoje bombone, proživjela bi, možda, koju sretnu godinicu. Zapiši i ovo što ću ti sada reći. Zapisuj! Valjda znaš i abecedu i azbuku. Da vidim! – milicionar je brže-bolje sklopio bilježnicu. – Englezi su, zajedno s domaćim koljačima, nepobjedivi. Došli su joj, jadnici, glave, a jedva je, skupa s odjećom, imala pedeset kilograma. Jednostavno rečeno, sve su okolnosti bile protiv toga da poživi iako je obožavala Johna Keatsa.
I što je ljubav? Odjevena lutka
Da dokon maziš, njeguješ je, ljuljaš
Pogrešnih nježnih imena, božanska,
Tako da luda mladost sebe smatra
Istom jer ljubi, i to uzdisanje
I zaljubljenost traju cijelo ljeto
Pa češalj drage postaje dijadem
A wellingtonske čizme Romeove;7
Nitko nije vidio kad su ga zgrabili i poveli:
– Ako pisneš još jednu, pojest ćeš sve zube!
Prepoznavši ih, Derviš se zacrvenio. Narod mu se uljudno izmicao u stranu. Zbunjeni milicionar s papirom trčao je za uhićenikom i njegovom pratnjom i gledao kako ga u dnu varijetetskoga prolaza, odakle je došao, guraju u automobil.
– Njega je Bog trebao uzeti! Luđaka! A ne nju... – dobacila je Marija iz Podbrežja, pipničarka iz obližnje iličke zalogajnice.
Ispraznila je objekt, potom zaključala i, štoviše, obula visoke šmuc-cipele.
– Dečki su to uradili najbolje kaj su znali. Nije li dosta klanja?! Narode, idem ja; čekaju me moji pijanci. K vragu i politika! A ona je jadna! Budimo sretni da smo još živi. Taj je brbljavac zreo za doživotnu ludnicu!
Svatko se od pokislih prolaznika okrenuo k sebi. Uhićenje nacional-komunističkoga propovjednika i najavljeni odlazak pipničarke prošao je gotovo neprimjetno. Gurajući se uokolo označenim rubom, trčkarala je na kratkim oblim nogama.
– Jebem ti svinjsku mater! Kam se žuriš? Na mrtvački bal? Otkuda danas ovako rano toliko turista?
– Mučno mi je i bez tvoje posjetnice – odgovorila je psovaču; htjela se osvjedočiti, jedino to, je li pokojnica uistinu lijepa kako joj se to u prvi čas pričinilo.
– Što se ova gura, a došla je poslije nas?!
– I mi smo znatiželjni, i mi bismo htjeli vidjeti…
S Dervišom su detektivi proslijedili ravno na Zrinjevac, kućni broj sedam, gdje je prosjedio u sobi za čekanje. U susjednoj je uz šutljivu tipkačicu istresao iz praznih crijeva sve što su tražili od njega: od očeva imena i sela rođenja do lešine u iličkome dvorištu. U pola su zapisnika zbog osumnjičenikove opsjednutosti s Englezima odustali i uputili ga uz službenu pratnju u duševnu bolnicu na kraju grada gdje ga liječnici na specijalizaciji bez uputa starije službe nisu htjeli primiti. Prosjedio je u praznoj čekaonici prijemnoga odjela i čupkao bradu. Prosjedili su i milicionar i vozač, ali podalje od inferna8. O Dervišu su šaputali svojim posebnim jezikom. Službena osoba iz njegove pratnje trudila se prikriti mrzovolju. Dobio je tešku zadaću; žutu je kuću gora od zatvora. Doktor Šubić projurio je bez osvrtanja. Derviš je skočio da ga pozdravi.
– Nemam vremena! Čekaj! – rekao je Šubić
Derviš je u zanosu, trljajući veselo ruke, sjeo sasvim uz milicionara.
– Jesi li ti anđele iz Zagreba – upitao je kreštavim glasom.
Obojica su prestrašeno trgnula glavama i u isti čas pogledala na izlazna vrata.
– Molim!... Postojanje svijeta ideja iza ovih debelih zidova vašim nalogodavcima izaziva žgaravicu. Ovisno o povijesnim godišnjim dobima, ideje posvuda rastu. Vrata kroz koja se može i ući i izići, je li?, nisu dovoljno sigurna brana za neistomišljenike. Vidim da protiv nepoćudnih ideja na raspolaganju imate i hrabre pendreke. Ako odgovorite na sljedeće pitanje, Asmodej9 će vas nagraditi s onima strujnima. Tko je u ovom stoljeću bombardirao Zadar?
– Naši su saveznici četrdeset treće godine na dan svete Ane, Bogorodičine Majke, počeli bombardirati prelijepi Zadar – uletio je Šubić i stao nasred odaje. – Slušajte me dobro sva trojica. Iako je lud od onoga časa kada je od svoje ljubljene Partije dobio nogu u guzicu, primiti ga neću ni u dnevni boravak. Jer nemam mjesta.
– Netočno Valdemare! – Derviš mu je uzalud pružio ruku. – Bombardirali su ga Englezi! To je jedini odgovor, i to na dan Adele i Albine. Danas su Englezi s trećega kata kuće Udruženja mljekarskih radnika bombardirali naše savjesti. Ništa strašno, ništa nesvakidašnje; jedna gospođica teška jedva pedesetak kilograma kresnula je pred mojim očima u dvorište varijetea. Molim?!... Mogu li ići? Smijem li se udaljiti iz svetišta gospodina primariusa Šubića uz napomenu da ne sumnjam u doličnost njegove odluke o mojemu otpustu. Pitate li se je li me sram zbog svega ovoga? Što je sram? Nekoliko kapljica krvi više na mojemu obrazu!?
– Za obraz ćeš dobiti bombon koji će te umiriti, i sramnu otpusnicu – očekujući otpor takvu ishodu, psihijatar je preko ruba naočala pogledavao milicionare.
– Ja treba da ga dostavim u žutu kuću, a što ćete vi s njime ili on sa sobom, nikih takih saznanja ja nemam – odgovorio je milicionar. – Doktore, potpišite da ste primili živu silu i udrite štambilju bolnice.
– Sestro, dajte pacijentu sendvič, ako takvo što u kuhinji pronađete. Jer zbog opsjednutosti Englezima, danas sigurno nije jeo.
– Čestitam na, zaista, zavidnoj razini. Valdemare, Englezi su naša realnost... Nažalost! – počeo je ponovno udarajući ga po leđima. – Doktore, ponosim se s tobom!
– Ponosit ćeš se kad iziđeš odavde. Dotle slušaj, i šuti. Danas ti je pri ruci liječnik Englez koji se pravi da ne zna pročitati jednu polupismenu uhidbenu zamolnicu.
Sestra je donijela popunjeni formular; Šubić je čitao Derviševu otpusnicu mrmljajući da je riječ o osjetljivoj osobi i njegovoj reakciji na smrtni slučaj drage osobe. Preporučio mu je da izbjegava Engleze i sadržaje u svezi s Englezima i Engleskom.
– Drug doktor, što se naše strane tiče nema smisla dalje zauzimati prostor bolnice – milicionar je salutirao s papirom.
Uspinjući se na prste, Derviš je nešto došapnuo primariusu.
– Čekajte, zaboga, nećete ga valjda ovdje ostaviti? Što smo onda svi zajedno činili dosada? Pizdarije ala vild? – snebivao se primarius Valdemar Šubić, a mlada se sestra smijala. – Molim vas, odvezite ga kamo god želi, samo da bude što dalje od mene.
Na povratku, zavaljen udobno u sjedalo pokraj vozača, Derviš je jeo kruh namazan paštetom. Žvačući svim zubima, prestrašenim je ljudima pričao kako bi Englezima, da su pametni, na golu trebao biti William Pitt Mlađi10 koji je neusporedivo važniji od, recimo, Johna Wycliffa11...
– Uzmimo nešto novije. Uzmimo Churchilla. Neovisno o tome što će neminovno kazati povijest o četvorim imenima, Winston Leonard Spencer Churchill je jedan više-manje delirantni Englez!
Zahtijevao je da ga ostave na Kazališnome trgu. Automobil se uz škripu kočnica zaustavio kod Rudolfovih kasarni, gdje su ga izbacili. U ulici divljih kestena pomislio je na preskočeni ručak. U umobolnici je bio blizu toplom jelu i postelji. S kruhom i paštetom u crijevima nije žalio za propuštenom prilikom. Zubi su mu bijeli i dinarski čvrsti; sa zdravljem ne oskudijeva. Bit će prilike za povratak i slavlje s luđacima koji u svom ravnodušju ostavljaju netaknutima cijele obroke.
Derviš je, ta udbina mirazuša, dopala na skrb Svetozaru Bilkušiću kojemu je s vremenom postalo jasno da se netko šali s obojicom. Po Derviša su dolazili u zoru i spremali ga prema potrebi duže ili kraće u izolaciju. Te odgojno-nadzorne mjere poduzimaju se zbog sigurnosti građana i njihove imovine. Kad ga nisu hapsili, pozivali su ga pod prijetnjom privođenja kad je usrano nasmijan pristupao s obvezatnim zamotkom goluba i četkicom za zube. Osobna higijena u zatvoru je na prvome mjestu popisa s obvezama, hvastao se pred udbašima. Ako duh i tijelo nisu uvježbani za podnošenje većih napora, Derviša valja izbjegavati! To je Bilkušićeva nepisana zapovijed, koji je na početku svoje kancelarijske karijere dovoljno iskusio s neprijateljima iz vlastitih redova. Dok pred Velikim Uhom svuda nazočne Službe jalovo brbljaju, u isto vrijeme ne mogu djelovati neprijateljski u potaji iza leđa. I svi su sretni i zadovoljni; i brbljavci i oni koji im to omogućuju. Međutim, kad je riječ o političkim kriminalcima Derviševe provenijencije, tu je riječ pozajmio iz rječnika velečasnoga Kiša, Bilkušić ne voli proricati. U obračunu sa sudionicima hrvatskoga masovnog pokreta zamalo se zapleo o njega i pao koliko je god dug i širok na ulicu gdje je počeo udbašku karijeru. Jer je u obijanju vrata Derviševa stana na Pešćenici u pet sati ujutro, po mišljenju Koordinacije i drugih važnih drugova, prvenstveno podsekretara, pretjerao s uporabom sile.
– A Marko? – pitao je Derviš kojemu su prije ulaska u automobil sagnuli glavu.
– Tko?
– Mačak!
– Gdje je?
– Trenutačno ga nema. Veljača je mjesec…
– Dobro! Razumjeli smo – odgovorio je Bilkušić. – O Marku ćemo drugom prilikom.
Do službenoga automobila smjerno je nosio, i za to je dobio kritiku, Dervišev zimski kaput, hlače, džemper i postole.
– Uhićenik zimi spava u čarapama i dugim gaćama, druže Bilkušiću. To vam u dosjeu privedene osobe nije smjelo promaknuti.
Nedopustivo je, pisalo je u izvještaju, da ovlaštena osoba Bilkušićeva ranga, zajedno s izvježbanim i naoružanim suradnicima, oštri zube nad zaspalim, neopasnim luđakom. Akcija privođenja s dugim oružjem građanina i bivšega partijskog druga Hanibala Stepca, poznatijega pod nadimkom Derviš, kontraproduktivna je blamaža! Branio se da je postupio na osnovi članka 22. stav. 2. Osnovnog zakona i članka 25. stav 1. zakona o unutrašnjim poslovima, s pozivom na sigurnost jugoslavenskih ljudi i jugoslavenske imovine. U zatvoru u Petrinjskoj ulici ostavio ga je na trećemu katu u jedinoj praznoj sobi za čekanje, gdje ga je podvrgao promatranju. Radujući se dolasku u Gethsemani vrt, Derviš je pozorno istraživao zatvorske dvorišne zidove i prozore sa zabitim daskama. U zimskoj noći do njega je dopirao žagor neobične živosti. Radi se, radi... Kao u pekari pred blagdane. Tihu i prestrašenu Dervišu, što njegovu licu daje varavu grimasu nasmiješenosti, podastirali su ulazeći svako malo papire u bojama i pokazivali prstom mjesto za vlastoručni potpis. Svoje je ime i prezime škrabao podatno bez otpora, i bez nadimka. Jer u uzbuđenju nije vidio ni slova zakona. Znao je i bez čitanja da na papirima nježnih boja, zbog lakšeg svrstavanja, potpisuje svoju smrtnu presudu. Znao je napamet i ono što piše malim slovima: da se Kontrarevolucionarno ugrožavanje društvenoga uređenja može vršiti ne samo fizičkim nasiljem nego i verbalno i pisanom riječi koja nije ograničena samo na to da druge potakne na kontrarevolucionarnu djelatnost, nego se i njome neposredno i sistematski napada na društveno uređenje zemlje (pogotovo kad se radi o organiziranoj kompleksnoj dugotrajnoj i kontinuiranoj djelatnosti što se u stvarnom životu i redovno čini), dakle koja svojom kvalitetom i intenzitetom prelazi okvire neprijateljske propagande, pa se s pravom može označiti kao krivično djelo kontrarevolucionarnog ugrožavanja društvenog uređenja... i onoga što slijedi (iz Krivičnoga zakona SFRJ)...
Članak 133. Tko napisom, letkom, crtežom, govorom...
– ... i na mote! – umetne Derviš.
… ili na drugi način poziva ili podstrekava na obaranje vlasti radničke klase... ili zlonamjerno i neistinito prikazuje društveno-političke prilike u zemlji... kaznit će se zatvorom od jedne godine do deset godina.
Članak 136. (3) Pripadnik udruženja iz stavka 1. ovoga člana koji otkrije udruženje prije nego što je u njegovu sastavu ili za njega učinio neko krivično djelo predviđeno u odredbama ove glave, kaznit će se zatvorom do tri godine,
a može se i osloboditi kazne.
– … i biti nagrađen – praskao je Derviš. – Grešan sam, izopačen i zao uzduž i poprijeko. Bože, ne zatvaraj oči nada mnom.
Po člancima i stavcima zakona o sankcioniranju djelovanja protiv osnova socijalističkoga samoupravnog društvenog uređenja i sigurnosti SFRJ, i svega ostaloga svetoga i nedodirljivoga, što su izmislile i napisale juridičke profesorske glave, što im se pri nagrađivanju vrednuje kao životno djelo, bacanje s trećega kata zgrade Udruženja mljekarskih radnika uistinu je preblaga kazna. U Petrinjskoj su za internu uporabu raspolagali svom silom optužnih prijedloga koji su, u različitim inačicama, propisivali smrtnu kaznu. Derviša neće ni strijeljati ni objesiti; Derviša u kontinuitetu zatući će strahom. Ta nikamo im se ne žuri. Sudeći po papirima, bit će to smrt u jednoj od njihovih boja. Derviševa je bila i bit će crvena! Da ga ne opaze stražari, nevoljko je zatvorio dvorišni prozor. Na dasci je čavlom bila izdubljena palma s dva natečena kokosova oraha i potpis:
Dospio si u Honolulu
dobit ćeš ovolikog kuru!
Sabirnica s dvorišne strane omekša i najtvrđega čovjeka; ponuđeni pogled na zatvorski mravinjak služi za zastrašivanje, govorio je u sebi. Ha, kurac!... Nije mu došlo da skoči, što bi gospoda drugovi htjeli! Iako u kontinuitetu, suosjećao je sa subraćom u patnji iza zatvorskih prozora zakucanih daskama na jednom od najprometnijih zagrebačkih raskrižja.
– Gospodo Zagrepčani, pa vi živite sa zatvorom u srcu!
Obraćao se i generalu koji čvrsto spava uza svoju mršavu ženu, koji ne razumije globalna kretanja u politici i omalovažava njegovu ulogu u tome procesu. Kad je referirao kako je svojim dijalektičnim okom upravljenim u velikoga vođu i učitelja predvidio svršetak masovnoga pokreta preciznošću jednoga geometra ili draguljara, general se oglušio. (I Horvata su te večeri više zanimali ilički izlozi s cipelama.) General je s podsmjehom punim tobožnjega razumijevanja za njegovu bol prešao preko svega onoga na što ih je upućivao poslije preokreta kad ih je pozvao, generala i cijeli narod, da iziđu na gradske ulice i seoske ceste, i okućnice vikend-naselja, i sjednu i ne miču se sve dok svevišnji i svemogući u maršalskoj odori ne udovolji njihovim zahtjevima s divovskim ljudskim licem. U zatvoru u Petrinjskoj prisjećao se generalovih jadikovka oko mizerne mirovine, pokera i vezivanja kraja s krajem, o čemu je razgovarao sa znatiželjnim Bilkušićem. Generalova primanja nisu dovoljna, dabome, za život u židovskoj vili, koju je nakon rata dobio na uživanje, i gotovo svakodnevni hazard.
– Nemam ni za grah s rebarcima pripremljen na srpski način – govorio je general za obožavano jelo, što je po Dervišu demagoška sprdnja s onima koji su, poput njega, primali deset puta manju mirovinu. – Što bih ja na Dervišev poziv sjedio na cesti?! Dosta sam sjedio u nenarodnome režimu u Slavonskoj Požegi – odgovorio je s dobrodušnim smiješkom koji je zavodio na pogrešan zaključak da Derviša uzima za ravnopravna sugovornika.
General je veliki igrač, osim u pokeru; general je pobijedio u ratu da bi u miru gubio na kartama... Derviš je za generala bio slučajna, nesvjesna naplavina iz narodnooslobodilačke borbe i socijalističke revolucije koja će odumrijeti prirodnim putem. General nije za krajnju mjeru koja se ponavlja u višebojnim papirima. Neka živi!, poručivao je svojemu suborcu Dervišu, i nije vjerovao da ga zatvaraju.
– Dabome da general ne treba više sjediti – rekao je ulizički Levi.
– Koliko treba kvadrata ulice da svi udobno sjednemo? Ima li ih barem približno toliko koliko i naših stražnjica? Računaju li se skvrčene ili opuštene noge? – Horvat je preokrenuo svojim plavim očima.
– Vama je to, nevjerojatno, glavno i jedino pitanje – piskao je iznervirani Derviš – hoćemo li i gdje ćemo svi stati sa svojim stražnjicama!
– Neka sjede oni koji hoće vlast! – oprezni Kovačiček nije mogao odoljeti napasti da ne progovori.
– Radije bih zalegao nego sjeo – rekao je general.
– Na što zalegao?!
– Ne na što, nego na koga!
Nastavili su se prepirati o tome treba li snagama reda, da ne gaze po sjedećim protestantima, ostaviti prohode, stazice veličine vojničke čizme, predviđene za najteže uvjete djelovanja.
– To su sve same gluposti – rekao je general. – Vaša je sreća što sam star, u protivnom bi već vidjeli svojega nacionalističkog boga.
Dervišu su prijateljski preporučili da nađe žensku i da se na njoj isprazni. Nisu znali da Derviš ljubi klozetfrajlu u Jégerhornu. Prije je bio s alkoholičarkom što je svoju četverogodišnju kćer, da vidi kako leti i kako će pljusnuti, bacila s jankomirskog mosta u nabujalu rijeku. Bio bi sada s njome da je nisu sudili i osudili na zatvor u psihijatrijskoj ustanovi. General toga podneva nije izdržao Derviša. Presudilo je Derviševo mokrenje uz trafostanicu na parkiralištu uza zid Gradskoga podruma, što je generala taj dan odbilo od graha na srpski način. Društvo je napustio glasnom psovkom i nastavio, umjesto u Gradski podrum, u Klub književnika. Djevojke s prištićima na licu uklanjale su se Derviševu piskutanju zaobilazeći ga napadno u širokom krugu.
– Što sam trebao?! Pomokriti se nasred ceste?! – Derviš se čudio generalovu odlasku.
Nakon političkoga bankrota 1971. hrvatske radničke i seljačke mase, i poštena inteligencija, okrenule su se pod prijetnjom Titovih tenkova protiv sirotoga Derviša. Sve nevolje svijeta okačili su njemu o vrat i nesretnicima unutar petrinjskih zidova plača. Dabogda obnašao visoku funkciju u partiji, pa ne obnašao! U komunističkome Raju to je najviša kletva i najgora kazna. Smrt na bilo koji način prema njoj je blaga i poželjna. Derviš je upoznao slatkoću vladanja s radničkim i seljačkim masama i s razumijevanjem je suosjećao, možda malo zlurado, s onima koji su tako neočekivano i lako otprhnuli iz svojih debelih fotelja i, što je najgore od svega, iz socijalizma-svjetskoga procesa. Tko suosjeća s takvima isti je gad kao i oni!, trubile su režimske trublje. Derviš u kontinuitetu znao je po bojama papira što ga čeka. Iako je svrgnut od istih tih koji su sišli s vlasti, u zatvoru se, osvjedočen da je na pravom putu, s još većim marom čeličio za buduće bitke.
Kad je bio partijski bog i batina, svoju je nesuđenu vilu, koja je u njegovo političko leno došla s visokom državnom delegacijom, darivao bijelim ružama. Uzeo ih je na službenu komitetsku narudžbenicu kod Vilme od osam do osamnaest, i nije mu bilo lako u tamnom odjelu s teretom mirisnih pupoljaka proći kroz užegli grad. Sustigao ju je, sav u znoju, na obali mora pred zalazak sunca gdje mu je pokrivena slamnatim šeširom rekla:
– Hvala na prelepom cveću.
– Drugarice! Bijele su ruže simbol nevinosti!
– Da si celu palmu doneo...
Zašutjela je i jedinome njemu nije dala u kabini plovećega broda. Oh, taj nezaboravni crossing by the night koji mu je odmah zamirisao na malograđansko skretanje. Dok su se pomahnitali drugovi izmjenjivali na njoj, što se lijepo čulo na mirnoj pučini, stajao je na pramcu i razmišljao o uzaludnosti života. Delegacija je sljedeće jutro nakon zajedničkoga doručka otputovala. Derviš je na diskriminaciju odgovorio smjelo i konstruktivno. U vrtu svoga pučkoškolskog učitelja, okorjelog Italo-slava, koji će šutjeti o tome, iskopao je u noći obasjanoj zvijezdama rimsku palmu i na kolodvoru frankirao na njezinu beogradsku adresu. Pomogli su mu drugovi kojima je dala… Iznenađena pošiljkom nepoznata čovjeka kojega je jedva pamtila, pogledala je otpremnicu pa, provirivši kroz prozor, palmu na kamionetu. Čudan neki čovek! To što mu nije dala ne znači da ga je, natopljena triperom, uvažavala više od drugih. Ona se, bog joj je svedok, u principu, apsolutno i definitvno ne testeriše s članovima jedine partije koji od kurvi zahtijevaju hrišćansku čistotu.
– Tko ga šiša! Da je bil pametan ne bi sjedio unutra!
Sjedio bi u Jégerhornu za šankom iznad svoje klozetfrajle u podrumskome zahodu, gdje ponekad, kad ima novaca, popije kiselu vodu. Nakon svršetka radnoga vremena pratio bi svoju ljubav do njezina stana u Tkalčićevoj ulici.
Po urlicima i plaču (ridanju), što je povremeno dolazilo iz zatvoreničke gomile, zatvorenici su ludjeli.Toga je sporog, dosadnog jutra u veljači (1971) bio u punom zatvoru sam i nesretan. Mislio je o tome kako se obraniti od izvježbanih čeljusti koje za doručak, ručak i večeru žvaču sirovo meso. Treba li s njima drsko, odrješito ili meko, podložnički? Oni su policija njegove Partije. Doduše bivše nakon izbacivanja, ali svejedno njegove. Dok su ga dovodili, primijetio je nova, prijeteća lica udbaša u civilu, vjerojatno, povučena iz provincije. Nekada je jednako tako postupao, i nastupao, u kriznim stanjima. Na njegovu zamolbu odveli su ga u zahod. U protivnom bi se, rekao im je trpeći oštru bol u preponama, usrao u gaće. Njegovu prisnost zatvorski čuvari dočekuju s gađenjem. Hodao je uza stube pokraj gluhih željeznih vrata do betonske kupaonice i otkrivenih čučavaca, gdje su ga ostavili bez nadzora. Tražio je zahodski papir, međutim prije nego su se snašli iz njega je kresnulo. Ako Bog da i Majka Božja, s nuždom je za danas gotovo. Dežurni Dule Mravinjak bacio je novine preko kupaoničkoga zida, koje su u letu zviždale. Čučeći na betonskom podlošku, dohvatio je s mokroga poda Vjesnik i pročitao jučerašnji nadnevak. Beogradski solisti u zagrebačkom 'Igoru'. Zagrepčani će uzvratiti posjet Beogradu 3. veljače (1972) Nove knjige domaćih pisaca. 'Pohod' zbirka pjesama Tome Podruga. Nenadano preminuo Anton Rožić; ožalošćena supruga Slavica... Celeste Aida privremeno zamuknula; Ljiljana Molnar Talajić, čuvena naša sopranistica, postat će uskoro majka… Sto ludih ručaka Libera Markonija. Na turneju po SSSR-u krenula dosad najbrojnija grupa naših estradnih umjetnika. Poster Miše Kovača u naravnoj veličini…
O, ho, rodoljubi,
trublja trubi...
Gospoda Hrvati se čiste!
U zahodu državnoga zatvora usred Zagreba srao je i njihova govna. Čitao je naglas o sjednici Kazališnoga odbora, gdje su o sebi i drugima govorili kritički.
Ostavka Petra Selema – novi predsjednik Pero Kvrgić.
Prošloj sjednici Kazališnog odbora predsjedalo je više predsjednika. Otvorio ju je dr. Petar Selem da bi predao svoju ostavku na dužnosti predsjednika ovog tijela i predao riječ potpredsjedniku Branimiru Sakaču od kojeg je vođenje sjednice preuzeo Pero Kvrgić...
– Ništa bez Srba! – uzviknuo je Duli Mravinjaku koji je zavirivao s prvih vrata (drugih u njegovu pregratku nije bilo).
...pošto ga je Kazališni odbor jednoglasno izabrao za svojeg novog predsjednika.
Prihvativši ostavku dr. Petra Selema Kazališni odbor je prihvatio i njenu motivaciju: članstvo dr. Petra Selema u Upravnom odboru Matice hrvatske. U diskusiji je naglašeno da u samoj svojoj funkciji u Kazališnom odboru dosadašnji predsjednik nikada nije pokazivao tendencija koje bi bile za osudu, kao što općenito u čitavom djelovanju ovog tijela nije bilo nacionalističkih tendencija.
Glavna točka rasprave bile su ocjene i zaključci Kazališnog odbora grada Zagreba o dosadašnjem radu Kazališnog odbora i obvezama koje proizlaze iz stavova druga Tita, 21. sjednice Predsjedništva SKJ i 23. sjednice CK SKH. Rasprava nije zaključena, već je izabrana komisija (Pero Kvrgić, Marko Lehpamer, Branimir Sakač i Vjeran Zuppa), koja će na temelju dosadašnjih diskusija podnijeti Odboru izvještaj i predložiti zaključke o tom pitanju.
– Evo ih! – uzviknuo je Derviš. – Hrvatski katolici preobraženi u komuniste grijeh mržnje prema pravoslavnim Srbima iskupljuju pretjeranim divljenjem i ljubavlju prema srpskoj osrednjosti, i osrednje genijalnom Kvrgiću
Razmotreni su izvještaji što su ih o toj temi podnijele sve zagrebačke glazbeno-scenske ustanove. Analizirajući svoje djelovanje, one su utvrdile da nije bilo nacionalističkih devijacija. Jedino izvještaj Hrvatskog narodnog kazališta sadrži prikaz brojnih nacionalističkih pritisaka na sadašnju kazališnu kuću tijekom posljednjih dviju godina. – Od poznatih incidenata na predstavi »General i njegov lakrdijaš« i nedovoljne osude što ju je taj incident dobio u javnosti, pa sve do negativnog odnosa sredstava javnog priopćavanja prema umjetničkim i drugim naporima HNK. Iako je diskusija o pojavama oko spomenute predstave vođena u Kazališnom odboru bivšeg saziva, sadašnji Kazališni odbor je temeljito razmotrio to pitanje i u toj stvari podržao stavove HNK. Analiza rada Kazališnog odbora nije se zaustavila na političkim pitanjima, već je dovela do korjenite kritike djelovanja ovog tijela, koje zbog različitih razloga općenito nije bilo dovoljno efikasno, već se pretežno ograničavala na tehničko obavljanje svojih poslova i ostalo bez bitnijeg utjecaja na glazbeni i kazališni život Zagreba. U cilju budućeg efikasnijeg djelovanja i o tim će pitanjima biti podnesen izvještaj, koji će pripremiti komisija u sastavu: Ivo Vuljević, Marko Lehpamer i Nikola Vončina. (g)
Članak je potpisao g. G kao govno! Tko je taj koji se skriva iz slova s kojim počinje ta ružna riječ? Iskrivivši se bolno, napisao je iza leđa na zidu:
Živjela Hrvats...
Ponestalo mu je prsta; nedostojne novine nije upotrijebio. Ulica je bila sasvim budna; slušao je trubljenje i zvonjavu. Čučavac je bezazleno mjesto; stanka bezopasnoga, dapače, radosnoga olakšanja. U nezgodnom položaju počelo mu je opet bubnjati među sljepoočnicama.
Zatvorski fotograf zastao je pred Dervišom. Natovarili su ga prekovremenim poslom koji mu priječi da bude umjetnički sitničav. Potom mu je spustio bradu.
– Molim, a la inženjer Josip Babić12 s brčićima, alias... – nehajno je dobacio Derviš misleći na svoje mjesto u povijesti revolucije koju će pisati kad pobijedi četvrta komunistička internacionala.
Zatvorski fotograf ponovno je prišao iza žarećih reflektora i bez riječi strpljivo spustio Derviševu bradu i lice pomaknuo ulijevo:
– Hvala! Gotovo! – promrmljao je fotograf. – Hvala bogu!
Zagledavši se u Derviša odmahnuo je prijekorno i samilosno cijelom glavom. Zatvorskog fotografa kod kuće pod aluminijskim tanjurom čeka sinoćnja večera; sarma s rebarcima prekrivena tankom koricom masti i usamljena, ljutita mama.
