Pilatovi akti

I. Godina pet careva

»Mmmmhhh«, nježno je prelazila rukom preko pergamene na stolu, oblizujući tanke, suhe usne, »Mmmmhhh«. To je potrajalo dobrih minutu, dvije. Onda je nakrenula glavu kao da nešto osluškuje.

»Jako je vruće«, rekla je.

Bila je to starija gospođa, punašnog lica, s kosom smotanom u punđu i naočalama na lančiću. U kratkim, debelim prstićima vrtjela je porculansku šalicu. Na trenutke se vidio gusti talog od kave koji je preostao na dnu šalice.

»To je nekakvo selo, u blizini velike rijeke …«

Zagreb? Zahihotao sam u sebi.

»Noć je, ulice su prazne … Ali, u zraku je nešto … nekakva napetost. Čujem lavež pasa.«

Malo se ispravila, podigla desnu ruku i ispružila mali mesnati kažiprst, kao da nam daje znak da tek sada počinje prava stvar, sve dosad bilo je samo zagrijavanje.

»Sada čujem topot konja i zvuk metala … jahači i konji u oklopima ... za njima kočija … i jedan važan putnik …«

Jahači u oklopima? Konji u oklopima? Zagreb u doba Dore Krupićeve? Stjepko Gregorijanec? Naša domaćica sigurno je obožavala Šenou i Zagorku. To je imalo smisla. S obzirom na njezin posao.

»To je predsjednik velike države koju čuva brončani orao … no, on nije jedini: ta država ima pet predsjednika ... «.

Pet predsjednika? Koja to država ima, ili je imala pet predsjednika? Možda gospođa misli na politbiro, Centralni komitet? Zašto ne, nema čovjeka u Hrvatskoj koji danas ne misli na njih. Da, upravo danas. U sebi sam uzdahnuo i zaključio kako je sve ovo jedan veliki nesporazum, ali što je tu je, ja nisam bio odgovoran za šefove gluposti. Kako je krenulo, niti on neće biti zadovoljan! Dok je naša domaćica nastavljala pričati o zemljanim kolibama i ubogim vrtovima, ispod oka sam se ogledavao po sobi. Bila je to jednostavna soba, bez šišmiševih krila, žabljih krakova i standardnih vještičjih asortimana. Po sredini je bio okrugli stol prekriven žutim damastnim stolnjakom za kojim smo sjedili; mogao sam zamisliti našu domaćicu u društvu svojih vršnjakinja, penzionerki, zabavljenih ogovaranjem prijateljica, gatanjem iz šalice i igranjem kanaste. U jednom uglu je televizor na malom stoliću, ispred njega duboki naslonjač tamno smeđe samtne presvlake, s nekoliko baršunastih jastuka i zelenkastom dekom prebačenom preko naslona. Iznad njega, na zidu, goblen s prikazom ljubičica u košari, odmah do stara, sivo bijela fotografija ženske i muške osobe koji stoje zagrljeni usred nekog perivoja. Nasuprot televizora, u drugom uglu je elegantna, uska staklena vitrina s porculanskim šalicama i raznobojnim figuricama životinja, pastira, lovaca, dvorskih dama i galantne gospode, raspoređenih na tri police kao kakav idilični igrokaz. Naša vidovnjakinja je, po svemu sudeći, sasvim obična žena. Njezine kretnje su mirne, suzdržane – pristojne – kao što bismo očekivali od gospođe u godinama. Podsjeća me na tetu Milku, rođenu Mostarku, kod koje sam kao mali proveo punih godinu dana dok mi je mater radila u Njemačkoj. Kad god pomislim na tetu Milku, kao sada, prisjetim se mostarskih dječjih pjesmica, okusa Divke za doručak i zeljanice s kajmakom. Umjesto toga, naša domaćica na stolu drži malu staklenku s Kiki bombonima. Kava i kiki bomboni. Lijepo. U sobi smo nas troje – ona, moj šef i ja. Njezin asistent – visoki, mršavi mladić s debelim naočalama – otvorio je vrata i pustio nas u stan, donio nam kavu u porculanskim šalicama za koje pretpostavljam da su iste kao i one iz servisa u staklenoj vitrini, poljubio staru gospođu u čelo i napustio sobu bez pozdrava. Nosio je papuče. Nitko u njegovim godinama danas više ne nosi papuče. To govori ponešto o čovjeku kao i o mjestu na koje smo došli.

»Kočija se zaustavila ispred jedne kolibe, na samom kraju sela … Tu su već tri kočije. Vojnici i sluge sjede, upalili su vatru, jer odjednom je hladno, s mrakom dolazi hladnoća. U ovoj zemlji dani su vrući, a noći hladne …«

Kao u pustinji, pomislio sam i kriomice pogledao na sat. Bilo je četiri i po poslije podne. Već sam trebao biti u Studentskom centru; tamo se večeras očekivao odgovor vođa studentskog prosvjeda na Titovu poruku iz Karađorđeva. Umjesto toga, sjedim u stanu na broju 35 Prilaza Jugoslavenske narodne armije (od svih ulica upravo ta!) i zabavljam se slušajući o oklopljenim konjanicima u pratnji petog predsjednika neke daleke, egzotične zemlje! Ako je istina što se tijekom jutra pričalo po biblioteci, u grad su doista stigli oklopi, i to oklopi JNA, ali ne u vidu konjanika, već bornih kola!

»Otvaraju se vrata kočije, vojnici skaču na noge i salutiraju, stoje u stavu mirno. Čovjek iz kočije prolazi između njih kao kroz špalir. Uputio se prema kolibi. Za njim hoda veliki čovjek, crne puti, nosi nešto u rukama …«

Veliki polunagi crnac. Isuse! Trebao sam biti u Studentskom centru! Ali, šef je inzistirao. To je važnije od jednog studentskog skupa, rekao je, a onda dodao očinski: »Osim toga je i sigurnije«. Pogledao sam prema njemu: ono što smo do sada čuli nije išlo u prilog njegovoj znanstvenoj teoriji, upravo suprotno. No, ipak je sjedio uspravno, s obje ruke položene dlanom na stol (jednaka udaljenost između vrha prstiju i ruba stola, kao i uvijek) i slušao gataru pokorno kao da se sprema na prvu pričest. Neobična osoba, taj moj šef. Pristojan, dobronamjeran, a ipak krut i uštogljen. Kukavica, kao i većina starije generacije. Čega se boje?

»Otvaraju se vrata kočije, vojnici skaču na noge i salutiraju, stoje u stavu mirno ...« i tako dalje, i tako dalje. Što je tu je, kad smo već zasjeli, hajdemo čuti što joj to šapuću duhovi iz šalice.

* *

»Mračna prostorija. Uza zidove su neuredne, drvene police, na njima razbacani zemljani ćupovi i različiti neobični predmeti … U sredini drveni stol s dvije svijeće, za stolom tri muškarca, različitih godina. Sjede i šute, čini se da nešto čekaju. Najstariji ima dugu sijedu kosu i bradu, odjeven je u dugu bijelu haljinu i kao da kunja. Drugi ima obrijanu glavu i mekano, naduto lice. Nervozan je i mrzovoljno se obazire oko sebe kao da mu nije po volji što je tu. Nasuprot njih, naposljetku, je mlađi čovjek, oko trideset pet godina, tamne, razbarušene kose i kratke, neuredne brade koji vrškom sandale razgrće prašinu na zemljanom podu. Ima istaknuti, orlovski nos i fina, tanka usta, razvučena u podrugljivu grimasu. U kutu je mali tronožac s pliticom na vrhu u kojoj plamti vatra. Izvana se čuju koraci i zvuk mjedi. Vrata se otvaraju, ulazi muškarac – to je čovjek iz kočije. Malena je rasta, ali robustan, odlučnog koraka. Preko kratke toge koja mu seže do koljena prebačen je otmjen plašt purpurne boje. Za njim ulazi gorostas crne puti, u kratkoj haljini od leopardova krzna. Crnac u rukama nosi lijepo ukrašeni sandučić od bjelokosti. Pažljivo ga stavlja na stol, a onda se odmiče u stranu i njegova tamna figura se gubi u sjeni. Čovjek u purpurnom plaštu prilazi stolu, iz sandučića grabi šaku nekakvih kuglica i prosipa ih nad pliticu na tronošcu. Iz plitice izbija maleni oblak dima, osjeća se miris tamjana. Sjedokosi i obrijani bezvoljno ustaju i mlitavo prinose šaku prsima …

– I ti, Klaudije! – došljak u purpurnom ogrtaču upire prstom u mlađeg čovjeka koji je ostao sjediti. Ovaj se nevoljko diže i stoji nasuprot došljaku, od kojega je, čak i ovako pogrbljen, viši za glavu.

– Maksimin Daja! U purpurnom ogrtaču! Što ti radiš ovdje? Čemu plamen carskog genija? – pokazuje na tronožac iz kojega se još dimi i pritom se njegova fina usta krive u podrugljiv osmjeh – Ti si novi tetrarh? Nije moguće!

– Iznenađen si? – čovjek u purpuru, tetrarh Maksimin Daja, razgleda unutrašnjost kolibe sa zanimanjem, prilazi policama u dnu prostorije – Moja stara je uvijek govorila: sine, ugledaj se u Klaudija, Klaudije će postići nešto u životu, bit će netko i nešto! Moj kurac si postao! Pribor za proricanje … Jadno, jadno.

– Ne diraj to, Daja, molim te.

– Nadam se da ste dobro putovali, gospodo – nastavlja Maksimin Daja, obraćajući se dvojici starijih muškaraca koji su ponovo sjeli za stol – Sigurno se pitate što radimo u ovoj vukojebini? Klaudije, naš domaćin, je bio ono što biste nazvali čudo od djeteta; pred nekoliko godina, u Aleksandriji, smatrali su ga za perspektivnog pjesnika – Daja zahihota, a onda uzme jednu olovnu tablicu s police i stane ju prevrtati po rukama – Mislio si se obogatiti proricanjem kao Aleksandar iz Abonutihosa? Ali, Aleksandar je imao zmiju koja je znala plesati, a ti, Klaudije, nemaš čak ni majmuna!

– Daja! Rekao sam ti … – Klaudije pravi korak prema naprijed, ali veliki crni rob hvata ga za ramena i posjeda natrag na stolicu.

– Zajebao si, Klaudije, gadno si zajebao! – tetrarh daje znak velikom crnom robu i ovaj grabi Klaudija straga i diže ga na noge, zapravo diže ga u zrak. Smotan u njegovu naručju, Klaudije brzo gubi dah. U nekoj drugoj prilici, čvrsti zagrljaj tvrdih, vrućih muških mišića možda bi mu se svidio, ali ne danas. Njegov gost, kojega poznaje od malena, kada su u Aleksandriji pohađali školu kod istog pedagoga, je grubijan nagle naravi koji u trenu može izgubiti kontrolu nad sobom.

– Ruku! – zapovijeda Daja, a crni rob hvata Klaudija za desnicu – Pruži ruku!

– Daja, šališ se? – Klaudije preplašeno pita, nastojeći povući ruku.

– Baviš se crnom magijom! Za takav prekršaj u ovom carstvu ide desna ruka! – svečano objavljuje Daja.

– To je obična igra, sitna prevara, ti to znaš, Daja … – cvili Klaudije, ne uspijevajući istrgnuti ruku iz čvrstog stiska.

– Ne čitaš carske proglase, dragi moj! Snekute možda jest daleko, ali je dio moga carstva, gdje vrijede moji zakoni! – Daja vadi mač iz korica ispod purpurnog plašta, a njegove oči sijevaju.

– Ti si lud! U pomoć! – viče Klaudije i molećivo okreće glavu prema ljudima za stolom, ali oni ravnodušno promatraju što se zbiva. Tko su oni i što rade ovdje, po tko zna koji put mu prolijeće kroz glavu, ali onda se njegova pažnja opet grozničavo koncentrira na ispruženu desnicu i mač u ruci ludog tetrarha.

– I to nije sve! Tvoja navika da jebeš mlade dečke u dupe također je kažnjiva … – Daja diže ruku s mačem poput osvetoljubive Furije, a Klaudije zatvara oči, kao da očekuje da će noćna mora prestati, a on se probuditi. Prepustio se u potpunosti na milost snažnim mišicama crnca. Prolaze trenuci dugi kao vječnost, dok njegova ruka drhti razapeta u zraku, iščekujući oštricu. Naposljetku otvara oči, da bi vidio široku glavu Maksimina Daje kako mu se unosi u lice.

– Što će ti desnica, ionako ti služi samo za izdrkavanje? Ali, ima netko tko misli da bi nam mogla biti od koristi – kaže Daja zlurado i na njegov mig nestaje strašnog stiska. Klaudije halapljivo udiše ustajali zrak kolibe, dodatno zasićen tamjanom s carskog oltara. Hvata ga mučnina, desna ruka mu još uvijek nekontrolirano drhti.

– Zaslužio si kaznu. Ali, car nije zlopamtilo – nastavlja Daja, poravnavajući svoj purpurni plašt.

– Bit ću milostiv, zaboravit ću da si se oglušio o carske zapovijedi. I ne samo to. Evo, ne dolazim praznih ruku … – Daja uzima kesu koju mu pruža crni rob i istresa njezin sadržaj na stol. Na hrapavoj drvenoj površini kotrljaju se veliki zlatnici, svjetlucaju u svjetlu baklji. Klaudije gleda u Daju s nevjericom, oprezno se naginje nad stol, uzima jedan zlatnik i okreće ga, pa ga važe i naposljetku stavlja u usta i grize. To su pravi sirakuški dinari, s likom Tiberija, gotovo stopostotno zlato.

– Pravo malo bogatstvo! – Klaudije ispod oka gleda u bivšeg školskog kolegu, teško mu je povjerovati da se njegova sreća u trenu promijenila. Možda je to zamka, misli, a njegovo lice se krivi u grču nepovjerenja.

– Tvoje je – Daja širi ruke, darežljivo, poput pravog cara.

– A zauzvrat?

– Sitnica.

Klaudije se uspravlja. Još uvijek masira desnicu, ali sada je opušteniji, shvaća da ga Daja zbog nečega treba. Zašto bi inače potegnuo tako daleko – sve do Snekutea, posljednjeg mjesta na rubu velike pustinje – i sa sobom dovukao ovu čudnu pratnju. Tko su oni, zapravo? Upali su k njemu, a da se nisu predstavili. Egipćanin mora da je Izidin svećenik; samo oni briju glavu i nose tuniku koji im ostavlja otkrivena ramena. Skarabej na glavi kazuje da je visoko u hijerarhiji, možda i glavni svećenik. Sjedobradi je bez sumnje Grk; lovorov vijenac u kosi upućuje na to da je i on svećenik, možda Serapisov svećenik iz Aleksandrije. Klaudije ne voli svećenike, bili oni grčki, egipatski ili kršćanski! Prodaju ljudima iluzije o nekom drugom, savršenom svijetu, u kojemu im je obećan vječni život i dobar provod, ali pod uvjetom da na ovom ovdje žive kako im oni kažu.

– Sitnica?

– Sitnica. Pomoći ćeš mi da očistimo carstvo od smeća.

– Dobro si odabrao, Snekute je dobro mjesto za početak velike povijesne akcije!

– Samo se ti sprdaj! – čovjek u purpuru unosi se u lice svom domaćinu – Ja govorim o Egiptu, o Palestini, Siriji, govorim o čitavom carstvu!

– Vidim da se nisi promijenio … – Klaudije se okreće prema društvu za stolom – Daja je oduvijek htio sve i odmah.

– Šuti i slušaj! – kaže Daja i privlači ga u čvrst zagrljaj, pravi hrvački zahvat. Dok govori, iz njegovih usta sipaju sitne iskrice sline – Sjećaš se, bili smo dječaci i zajedno se igrali na ulici u Aleksandriji … Bila je večer, pao je mrak. Odjednom se od nekuda pojavio čovjek u crnom, zaustavio nas je i počeo zapitkivati o bogovima? Prepali smo se. Stari čovjek, duga bijela brada, mora da je stigao iz pustinje, smrdio je po ovcama ... E, pa, gospodo, Klaudije, naš domaćin, pogodio je staru ludu kamenom iz daljine od gotovo dvadeset stopa, ravno u glavu! – Daja pušta Klaudija, da bi zamahnuo lijevom rukom i pljesnuo dlanom o potiljak, odmah povrh širokog vrata. To je učinio poput pantomimičara koji uprizoruju groteskne situacije po ulicama i trgovima Aleksandrije.

– Koliko se ja sjećam … – Klaudije pruža obje ruke ispred sebe i teatralno širi dlanove – Svi smo bacali, a ti si među nama uvijek najbolje gađao. Ti si taj koji ga je pogodio! Istina, mene su izbacili iz škole, tebe ne.

– To je bilo jedno od onih razdoblja kada su carevi nastojali naći zajednički jezik s tom fukarom, zato su te izbacili iz škole … – objašnjava Daja gostima za stolom, a onda se ponovo okreće prema domaćinu, stavlja mu tešku ruku oko ramena, drugom gladi njegovu jadnu tuniku, otire mu nevidljive mrvice s prsa, popravlja nabore, kao da ga želi uvjeriti u svoje dobre namjere – Klaudije, dragi, slušaj me. Reći ću ti što ćeš učiniti za mene! Napisat ćeš knjigu za mene!

– Knjigu? Za tebe? – Klaudije bi se najradije grohotom nasmijao, ali stari školski drug je preblizu, tko zna kako će reagirati. Umjesto toga, obraća se šutljivim gostima za stolom koji izgledaju kao da se dosađuju – Bili smo dječaci. Spasio sam ga od suparničke bande i doveo ga k sebi, dao mu knjigu na čitanje, dok se situacija u ulici ne smiri. Nije izdržao niti pet minuta, izjurio je van. Naravno, ulovili su ga i nalupali kao tovara. To je Maksimin Daja, radije batine nego knjiga.

– Hoću knjigu, knjigu koja će mi poslužiti protiv kršćana – bio je uporan novi tetrarh, a njegov zagrljaj sve čvršći.

– Kršćana? Zašto? – pita Klaudije. Sjeća se kako Daja u mladosti nikada nije pokazivao zanimanje za tako suptilne stvari kao što je religija, osim ako je to značilo prebiti nekoga ili nekoga cinkati. Osim toga, progoni su od nedavna bili prošlost, nakon što je Galerije izdao edikt tolerancije, nadajući se da će ga kršćanski bog sačuvati od neizlječive bolesti. Bio je u krivu. Ili je kršćanski bog bio zlopamtilo, ili nije bio tako dobar liječnik kao što su tvrdili njegovi vjernici. Bogovi! Klaudije ne vjeruje u bogove, bili oni rimski, egipatski ili kršćanski!

– Ti možda imaš skrivene simpatije prema njima? – progovara sjedobradi starac za stolom na grčkom.

– Kršćanima? Smiješno – protestira Klaudije, iznenađen što je voštana figura progovorila.

– Zašto smiješno? Oni imaju puno pristalica, simpatizera. Više no što bismo voljeli. Više no što je zdravo. Možda si i ti jedan od njih – Grk govori polagano, ali njegove riječi zvuče prijeteći. Klaudije misli kako je bio u pravu: samo svećenici govore tako sporo i dosadno.

– Zato što ja, za razliku od kršćana, ne vjerujem niti u jednoga boga – s visoka odgovara Klaudije.

– Istina je – dodaje Daja i sliježe ramenima kao da se protiv toga ne može ništa – gori je od epikurejaca.

Na trenutak je ponovo tišina. Neugodna tišina. Klaudije u sebi priznaje da je možda pretjerao. Govoriti o tome kako ne vjeruješ u bogove pred svećenicima koji su plaćeni da u njih vjeruju, to je u najmanju ruku loša procjena, ako ne i pitanje dobrog ukusa. Ali, sve je bolje nego biti optužen da si kršćanin. Neko se vrijeme svi zajedno nepovjerljivo gledaju u titravoj svjetlosti svijeća i baklji, a onda sjedobradi Grk ustaje od stola i čisti grlo, ispravlja povijena leđa, gura desnu nogu pred sebe i zauzima stav govornika.

– Klaudije, vremena su ozbiljna, svijet je na prekretnici … – Grk deklamira izvježbanim glasom nekog tko većinu svog vremena provodi uvjeravajući druge u nepromjenjiv poredak stvari – Stoljećima živimo u slozi, pod kapom velikoga Rima, i nikada se nismo svađali oko toga čiji je bog veći i važniji: naši bogovi svi imaju svoje mjesto u svemiru, poput zvijezda na nebeskom svodu, do kojih stižemo svaki na svoj način, složni u svojoj različitosti. To je naša vjera, to je naslijeđe helenističke misli. Ali … – svećenik se na trenutak zaustavlja i spušta glavu, kao da se umorio od stalnog ponavljanja iste propovijedi – … ima i onih koji tvrde da u svemiru nema mjesta ni za koga drugoga osim za njihova boga. Užasnuto okreću glavu, pokrivaju dlanovima uši, pjene se, postaju agresivni. Ukoliko nešto ne poduzmemo, uskoro će doći dan kada više neće biti zadovoljni sve dok naši bogovi ne nestanu. Ti si učen čovjek, znaš što će se u tom slučaju dogoditi: veliki Rim će propasti!

Rim! Carstvo! Čarobna formula, misli Klaudije. Rim, dakako, ne smije propasti, jer će s njime propasti civilizacija! Sada je red na Egipćanina, s velikim podbratkom koji podrhtava dok se s mukom diže od stola. Njegova gola, punašna ramena su namazana uljem koje blista na odsjaju plamena s oltara. Gleda u smjeru Klaudija, ali njegove ga oči mimoilaze, kao da vide nešto u tami iza njega.

– Ti ljudi, kršćani, naučavaju da ne treba štovati slike i kipove bogova. To je vrlo neugodno. Ovdašnji ljudi navikli su vidjeti bogove kojima se mole, žele znati kako koji izgleda, ima li crte lava ili majmuna, je li odjeven ili gol, da li je mlad ili star! Cijeli Egipat je jedan veliki hram, to je naša sveta tradicija, zašto bismo ju mijenjali zbog nekih dotepenaca. Ne žele prihvatiti naš način života? Neka idu natrag odakle su došli! Da nam je bar još jedan Mojsije, da ih opet izvede!

– Mojsije? Tko je to? Zašto nisam čuo za njega? – Daja mu upada u riječ, a Egipćanin koluta očima i ponovo sjeda za stol.

– Vrijeme je za akciju! – viče Daja i podiže ruke kao da potiče navijače na navijanje – Ne želimo njihovu budućnost, ne želimo da nam djecu na ulici preodgajaju kojekakve skitnice, zar ne Klaudije?

– Nemam djece, svejedno mi je – kaže Klaudije, onako usput, iz želje da se čuje i njegovo mišljenje na tu, po njemu odveć precijenjenu temu. Kad god nema boljeg argumenta, tu su carstvo i djeca.

– Ali, većina ljudi ima djecu. Carstvo ih, uostalom, potiče da ih imaju i da ta djeca jednog dana imaju djecu …

– I da svi lijepo rade i plaćaju poreze. Nemam namjeru praviti djecu da bi netko sebi gradio palače – Klaudije odlučno odbija sudjelovati u providnoj bajci o majci domovini, djeci i budućnosti carstva. On ima druge prioritete.

– Što ti znaš o djeci, ti guzojepče! – Daja bijesno skače, podiže stisnutu šaku u smjeru Klaudija – Misliš samo na sebe. Ja, ja i samo ja! Ja imam carstvo za koje se moram brinuti, ti kastrirana pičko!

– Daja, što još moramo čuti? – egipatski svećenik se podigao na noge i zahtijeva da idu – Ovaj čovjek je ateist, revolucionar, isti je kao i oni ...

Isti kao i oni? Klaudije je na trenutak zbunjen: zašto ga ti ljudi, svećenici, što god da jesu, uporno krivo shvaćaju? Jesu li jednostavno glupi, kao što svećenici obično jesu? Ili im nije znao sasvim dobro objasniti? U prošlosti bi Klaudije u sličnim prigodama znao sačuvati osjećaj za mjeru, ne bi bacao dragulje pred budale. Večeras kao da je to osnovno pravilo prema kojemu se u životu ravna, iz nekog njemu nepoznatog razloga, na trenutak ukinuto. Suspendirano, poput one poznate definicije pjesničkog umijeća. Večeras se nije mogao zaustaviti, premda mu je nad glavom visio Damoklov mač. Pustio je da riječi teku iz njega, kao da su i one samo jedna od izlučevina ljudskog tijela, jednako kao i krv, suze, znoj, sperma, koji moraju van iz tijela, na ovaj ili onaj način. To je od samoće, gorko je zaključio, to je od samoće! U ovom zabitom mjestu samo krčmar zna čitati, a i on ne čita ništa drugo osim kuharica. Pokušao je s pismima, dakako, ali prijatelji su ga zaboravili, kao da nikada nije postojao! Niti mali gad mu nije odgovarao, premda je obećao ... Samoća, nego što. Jedini lijek za to je Aleksandrija, ali tamo se ne smije vratiti, ne nakon što mu je Lucijev otac zaprijetio smrću ako se još jednom približi njegovu sinu … Pa, nije on silovao njegovog dragocjenog sina! Mali ljepotan se sam naguzio, godilo mu je društvo dvorskog pjesnika! Da, da, samoća je ta koja ga tjera da nastavi brbljati, nešto o tome kako smo rođeni sami i kako ćemo sami umrijeti, i kako je religija izmišljena da bi se siromašne i lakovjerne držalo u pokornosti, opijat za čitave narode … Nema ničeg nevidljivog u svijetu, sve se dade vidjeti, pa čak i duša, iz sveg glasa deklamira Klaudije, sada već sa stola na koji se u međuvremenu popeo srušivši i ugasivši obje svijeće, tako da je mali oltar u kutu sada jedini, slabašni izvor svjetlosti u kolibi. Nadvikuje se s Egipćaninom koji bijesno viče »Idemo odavde! Idemo odavde!«, dok ga Daja nastoji zadržati, ali Egipćaninovo nauljeno tijelo mu izmiče iz ruku ... Naguravanje traje, veliki crni rob u kutu je u nedoumici, pita se ne bi li trebalo intervenirati u zaštitu cara, ali nije siguran da li njegova dozvola za ubijanje uključuje i vrhovnog svećenika. Naposljetku Daja, pomahnitao i crven od bijesa, pušta svećenika i baca se na Klaudija, ruši ga sa stola, baca na zemlju i hvata za vrat. Klaudije osjeća njegove debele, mesnate prste i prstenje na njima, ponestaje mu zraka, pred očima mu je mutno, još samo može ispustiti pokoji hropac i naposljetku je uvjeren da je svemu kraj i da će sada napokon doznati ima li ičega s one strane ovoga svijeta, a onda čuje nečiji glas, nepoznati glas i pita se da li halucinira … «

* *

– Klaudije … – nepoznati glas zaziva domaćina, jedan put, dva put, tri puta. Klaudije polako dolazi k sebi, čini mu se kao da se budi iz dubokog sna. U prsima ga nešto stišće, nalik naglom valu tjeskobe koju bi osjetio samo u onim rijetkim trenucima kada bi sam sebi priznao da će jednog dana umrijeti, iz jednostavnog, nezaobilaznog razloga što tako žele ona mala zrnca prašine i zraka od kojih je sastavljeno svako biće, sve što hoda, gmiže, pliva ili leti. Ali, sada kada je neočekivano dospio tako blizu prijelaza na onu stranu muči ga još nešto, nešto nepredviđeno: što ako nije u pravu, što ako, poslije svega, ipak ima još nešto, nešto što on čitav život nije priznavao? Nešto zbog čega su kršćani tako nepokolebljivo sigurni u sebe, nagrada i kazna koju propovijedaju njihovi svećenici. Raj i pakao. Što će dopasti njemu? Klaudije nepokretno leži i čeka na odgovor.

– Klaudije – ponovo ga zaziva tajanstveni glas. Klaudije se polako pridiže, uz pomoć neznančeve ruke, koja ga usmjerava prema stolici kao kakva blaga, ali neumitna sila. Tko je, pak, to?, pita se Klaudije i diže glavu prema nepoznatom. Njegovo lice, međutim, je zastrto kapuljačom i nevidljivo.

– Događa se, živci su malo popustili, ali, sada je sve u redu. Nitko te više neće dirati, zar ne, Daja? – Daja stoji po strani i duri se poput kažnjenog dječaka, kojemu je netko oduzeo omiljenu igračku.

– Zakasnio sam, ali sam stigao na vrijeme. Nije li to dobar sofizam? – glas nepoznatog pod kapuljačom je mekan i dubok i zvuči pouzdano, zaštitnički. Ali, Klaudije mu ne vjeruje, više nikome ne vjeruje. To je stara, poznata priča o mrkvi i batini, dobrom i lošem policajcu. Jedan te davi, drugi te gladi, obojica žele isto. Što?

– Tko si ti? – pita Klaudije i sam se čudi tankom, piskutavom glasu koji mu izlazi iz grla.

– Tko sam ja? To nije važno.

Možda i nije, misli Klaudije, ali primjećuje da se svi drže kao da je pridošlica gazda u društvu. U svakom slučaju, da zakrabuljeni nije stigao, Daja bi ga sigurno bio zadavio.

– Ali, ja znam tko si ti – nastavlja ugodni glas pod kapuljačom, gotovo veselo – Bio sam u Aleksandriji, na dočeku Dioklecijana, kada se vratio iz Gornjeg Egipta. Bio je to velik trijumf, Dioklecijanov, dakako, ali i tvoj. Ne sjećam se da sam ikada čuo bolji panegirik!

– Hvala – promucao je Klaudije. Koliko je prošlo od tada? Koliko je prošlo od tog sunčanog, prekrasnog dana u Aleksandriji? Vjetar s mora, šum palminih grana, fanfare, deseci tisuća ljudi … Deset godina? Čitava vječnost? Da, Dioklecijan je bio zadovoljan, svi su bili zadovoljni, dodijelili su mu i pobjednički vijenac. Imao je sve. Lucije, mali gad, ga je lizao očima iz prvih redova. Sic transit gloria mundi!

– Aleksandrija, palača, dvor, slava … – glas nepoznatog sada je tekao kao med i mlijeko – Slava, Klaudije, ona lijepa djevojka bujnih prsa, s knjigom u ruci, pobjedničkim vijencem na glavi i krilima koja joj omogućavaju da leti … daleko, do Rima i dalje. Nitko ne zna gdje joj je kraj.

– Prevrtljiva kurva! – gotovo je jauknuo Klaudije.

– Što je alternativa, Klaudije? Prolaznost? Ništavilo? Amajlije protiv uroka, šišmiševa krila i jeftina magija? To je tvoja razina? Demoni koji vrebaju sretne supružnike? Azazelo, Marcijan i Priska …

Baš kad se malo opustio, baš kada je mislio da je sve napokon iza njega, novo iznenađenje, ponovo nimalo ugodno i ponovo u Klaudijevoj glavi zvona zvone na uzbunu. Kako je nepoznati mogao znati za dogovor između krčmara Marcijana i trgovčeve kćeri Priske? Netko od njih se morao izbrbljati! Ali, zašto? Među sada već bivšim supružnicima nije bilo nikakvog prijepora, čak su i imovinu sasvim razumno razdijelili između sebe. Jedan dio dopao je i njemu, istina, ali trebalo je naći pokriće za rastavu i podjelu imanja; on je bio taj koji je otkrio i imenovao krivca, mitskog demona Azazela, odredio mu obiteljsko stablo unatrag sve do petog eona i čak mu našao lik u jednom magijskom rukopisu, da ga svi jasno vide! Mali crni stvor s rogovima kao u ovna, krilima poput vrane i kopitima poput jarca! Zgodna mala izmišljotina, ništa više. Svi su trebali biti zadovoljni, a sada … To mu je netko podmetnuo, možda baš krčmar, kurvin sin, tako mu vraća za uslugu … Zakrabuljeni je, dakle, iz tajne policije? Kakva je to država u kojoj car osobno, s najvišim svećenicima u pratnji, dolazi hapsiti bivšeg školskog druga u najzabitije mjesto u Egiptu, zbog obične male prijevare … Zar doista nema pametnijeg posla?

– Smiri se, Klaudije i prestani brbljati! Gledaj! – zakrabuljeni svećenik, ili tajni policajac, sagnuo se i podigao pribor za proricanje koji je ostao ležati na zemlji nakon kratke Dajine premetačine. To je brončani stolić u obliku trokuta, s okruglom pločom koja je pričvršćena na kratkoj nožici po sredini postolja; na okruglu ploču treba staviti malu srebrnu pliticu, koja je s unutrašnje strane razdijeljena u polja i iscrtana grčkim slovima i kompliciranim simbolima nalik na egipatske hijeroglife. Za obred je potrebno imati posebni prsten. Zakrabuljeni ga ima, izvukao ga je od nekuda i drži ga nad pliticom … Prsten se lagano njiše, a onda pokreće i u sve širim krugovima kruži usporedno s obodom plitice, sve brže i brže, da bi odjednom počeo preskakivati od jednog polja plitice do drugoga, kao da dotiče pojedina slova, odveć brzo da bi Klaudije mogao prepoznati pojedine riječi.

– Što kažeš? – zakrabuljeni svećenik, ili tajni policajac, ili čarobnjak, spremio je prsten u njedra i nogom odgurnuo pribor za proricanje – Grozno je kada čovjek uzalud potrati talent, zar ne?

– Čudno, to kažu i kršćani … – promrmljao je Klaudije, hipnotiziran prizorom. Trik s prstenom mu je, dakako, poznat, u najboljim trenucima događalo mu se da pomoću njega imenuje ponekog demona, kao što mu je to pošlo za rukom u slučaju prokletog krčmara, ali nikada prije nije vidio da se prsten tako brzo vrti i skače preko magičnih polja. To mogu samo veliki čarobnjaci, siguran je Klaudije. Ali, takva vrst magije u carstvu je zabranjena, zar njemu Daja nije malo prije zamalo odsjekao ruku zbog istog tog prijestupa?!

– Da, i ja se slažem s njima – odgovara mu nepoznati – Zapravo, ima mnogo toga u njihovom nauku s čime se mogu složiti. Recimo, kada Origen priznaje da je slijepa vjera korisna za gomilu jer, što zbog teških okolnosti u kojima gomila u pravilu živi, a što zbog dobro poznatih ljudskih slabosti, malo ljudi može prigrliti racionalnu misao. Takva spoznaja je jako oružje u rukama onih koji znaju što žele.

Klaudije ispod oka pogledava Daju, koji i dalje nepomično stoji u kutu, Grka i Egipćanina, koji su opet sjeli za stol, očekujući žučne prosvjede, ali nitko ne prekida tajanstvenog gosta. Svi zamišljeno gledaju ispred sebe, kao da su odjednom obuzeti nekom nevidljivom silom koja ih je zamrznula u pokretu.

– Već je bilo sličnih pokušaja da se napiše knjiga protiv kršćana – kaže Klaudije, masirajući vrat – Celzo, na primjer, zašto ne iskoristite neku od tih? Što ću vam ja?

– Nisam čuo za tu, očito nije polučila rezultata – upada Daja, koji se naglo probudio iz sna i sada isteže vrat, lijevo, desno, ukrug, pritom zadovoljno osluškujući kako pucketaju kosti i tetive njegove široke šije. Dva svećenika za stolom također su se protegnuli, kao da su dosad drijemali.

– Ne naročito. No, to se moglo očekivati.

– Je li? A zašto, molit ću lijepo, gospodine pjesniče? – uporan je Daja.

– Zato jer je Celzo bio slab filozof i još gori pjesnik.

– Ne, to je zbog toga … – prekida ih glas ispod kapuljače, ovaj put pomalo prijekorno, s visoka, kao da mu je dosta mudrovanja – … što je ljudska priroda takva kakva jest, ne trebaju joj filozofija i teološke rasprave, mudrovanja, to nitko ne želi slušati. Dajmo im nešto s čime se mogu poistovjetiti, dajmo im stvarnost! Pogled kroz ključanicu u susjedovu spavaću sobu, kupaonicu, zahod. To je ono što žele. Što kažeš, Klaudije, možeš li ti svoje pjesničko umijeće usmjeriti na tako banalne stvari?

– Dati ljudima stvarnost? Hmm, ne znam … – Klaudije se zamislio – To je protivno Aristotelu i njegovoj teoriji pjesničkog umijeća. Umjetnost treba opisivati uzvišena, herojska djela, treba potaknuti ljude da ih oponašaju ...

– I dadu se razapeti na križ? Ma, tko bi htio takvo što?!

Tajanstveni neznanac izlazi iz kolibe, praćen iznenađenim pogledima. Usred naglog propuha, plamen na carskom oltaru zaplesao je, povinuo se i utrnuo. Je li to pretkazanje, pita se Klaudije, znak da se u »godini pet careva« ne treba kladiti na Maksimina Daju? I Daju kao da salijeću iste crne misli, zabrinuto bulji u oltar. Tajanstveni gost brzo se vraća. Klaudije sada vidi da je njegov tamni ogrtač ukrašen nekim čudnim, nepoznatim vezom, koji ga mutno podsjeća na perzijske mage koje je znao viđati na trgovima u Aleksandriji. Kojega boga taj služi?

– Što je to? Stvarnost? – Maksimin Daja sumnjičavo gleda u pohabani svitak stare pergamene koju zakrabuljeni svećenik razmata na stolu.

– Da, stvarnost. Stvarnost u nastajanju – čuje se duboki glas ispod kapuljače.

* *

– Kakvo je to pismo? – pita Daja.

– Aramejski – odgovara tajanstveni gost – Klaudije zna aramejski, zar ne, Klaudije?

Klaudije nevoljko kima glavom. Nepoznati zna štošta o njemu.

– I? Što piše? – nestrpljiv je Daja.

Klaudije je spustio glavu sasvim nisko nad stol, privlači bliže obje svijeće, kako bi bolje vidio.

– Je li to krivotvorina? – pita tajanstvenog gosta.

– Pergamena je stara, to se vidi na prvi pogled – negoduje sjedobradi Grk – Osim toga, Rimljani su opsjednuti arhivima.

– Možda, ali Rimljani ne vode svoje arhive na aramejskom – ispravlja ga Klaudije, ne susprežući ironični smiješak.

– Što je? Hoće li mi netko napokon objasniti o čemu se radi? – zapitkuje Daja, ali nitko ne obraća pažnju na njega, svi su usredotočeni na svitak na stolu.

– Zapis sa suđenja Ješui Ha-Nocriju ... – čita Klaudije.

– Židovski Mesija … – pojašnjava sjedobradi Grk.

– Ako je vjerovati zapisu sa suđenja – nastavlja Klaudije – Krist je nezakonito dijete rimskog legionara … njegovo pravo ime je Jesus Ben Pandera.

– Aaaaa … – Daja ispušta duboki, neartikulirani zvuk, nalik na prijeteće režanje, a onda snažno pljesne dlanom o dlan – Kršćanski bog je kopile rimskog legionara. Znao sam! Čekaj samo dok im to zalijepim na svaki stup u svakom gradu!

Sada su svi tiho, kao da kontempliraju značenje iznenadnog otkrića. Klaudije se obazire, gleda prema tajanstvenom vraču. U sjeni ispod kapuljače kao da naslućuje uporne oči. Ili možda samo jedno oko. Neki svećenici namjerno to rade, znao je, vade ili ozljeđuju jedno oko, kao zavjetni dar svome bogu ili zbog dojma koji takvo sakaćenje ostavlja na vjernike. Svećenici! Klaudije ih mrzi! Ali, mora priznati da je ovaj vrač nekako drugačiji. Vratio se čitanju rukopisa. Čak i da dokument nije autentičan, to je dobar materijal, bilo tko s imalo talenta mogao bi od njega napraviti prvorazrednu predstavu ili roman. Nije trebalo biti genijalac da se to vidi. Ako on ne prihvati, naći će se netko drugi tko hoće, Aleksandrija je puna neafirmiranih pisaca, podmitljivih i pokvarenih do srži. Dajini zlatnici su i dalje ležali razbacani po stolu.

– Dobro. Što točno hoćete od mene? – upitao je.

* *

Crni rob je pažljivo ugasio plamen na oltaru i odnio ga sa sobom, a onda se vratio po bjelokosnu škrinjicu. Jedan za drugim, gosti su napustili kuću, dakako bez pozdrava. Dobili su što su tražili, misli Klaudije dok sjedi za stolom i broji zlatnike. Dvadeset osam … dvadeset devet … trideset dukata! Izazvan neobičnim zvukom podiže glavu i vidi tajanstvenog vrača, koji se vratio, a možda nije niti izišao, tko bi ga znao. Čudan svat! Na slabom svjetlu, Klaudiju se čini da se usta pod kapuljačom grče u čudnim trzajima, kao da izgovaraju nešto nepoznato ljudskom jeziku. Možda je epileptičar, misli, svećenici često boluju od epilepsije zbog pretjeranog udisanja tamjana i tko zna čega još. Koliko li ih je samo puta vidio potpuno napušene! No, možda je za sve bila kriva varljiva svjetlost svijeće.

– Kada završiš s knjigom – zakrabuljeni gost ponovo govori razgovijetno – Napravit ćeš sedam kopija i poslati ih u Efez, Smirnu, Pergam, Tijatiru, Sard, Filadelfiju i Laodiceju. Tim redom.

– Zašto? Zar ih nećemo predati Daji? – iznenađen je Klaudije, koji u ruci stišće svojih trideset zlatnika.

– Pusti Daju, Daja neće dugo trajati. Konstantin je prešao Alpe, još malo i biti će u Rimu – Kludiju se čini da svećenik njuši zrak, kao životinja.

– Konstantin? Mislio sam da pomažemo Daji?

– Neka se Daja brine sam za sebe. Jesi li se ikada kockao, Klaudije? Nisi? Nikad ne stavljaj sav novac na isti broj, to je prvo i zadnje pravilo. Još nešto: tvoja knjiga mora biti anonimna.

– Anonimna? – Klaudije ga začuđeno gleda – To je nemoguće! Ljudi pišu zbog slave. Ona lijepa djevojka, jedrih grudi, s krilima, sjećaš se, sam si rekao?

– Dobio si novce. Što će ti slava?

– Ali, to je prvoklasna priča …

– Zapamti, Klaudije, to je sudski zapis s Kristova suđenja, pravni dokument, koji je svojim potpisom ovjerio sam Poncije Pilat. Kada si vidio da se činovnici potpisuju na službeni dokument? To ne bi bilo uvjerljivo! Tebe nema, ti nisi prisutan.

– Kako to misliš, mene nema? Ako je tako … – Klaudije ustaje i revoltirano baca svitak sa zapisom Kristova suđenja – … uzmi svoj pohabani stari pergament, koji je ionako vjerojatno krivotvorina, pa neka ti on posluži za obračun s kršćanima. Ja ću ionako napisati drugi, dat ću Daji što je tražio. Na kraju, on je taj koji me plaća!

Klaudije se isprsio, prkos i ponos u svakom njegovom pokretu. Nepoznati se, međutim, ne miče, njegov dugi tamni ogrtač ne povija se na vjetru koji ulazi kroz otvorena vrata. Opat taj čudan osjećaj, misli Klaudije i ponovo se prekorava zbog neprimjerene naglosti – po tko zna koji put večeras! Ta ipak, taj ga je vrač spasio od Daje! Duguje mu zahvalu. Ispričava se, ispričava se, sve je to zbog samoće, nijemo objašnjava Klaudije, jednom kada se vrati u Aleksandriju, bit će opet onaj pravi. No, jednom riječju, ispričava se. Nema ih puno koji su od njega čuli tu riječ.

– Mislim da tu ima puno prostora za tvoj talent, Klaudije. Ali, znaš kako kažu, talent je samo deset posto uspjeha … – sasvim mirno reče nepoznati, okrene se i iziđe. Tek sada Klaudije vidi da nepoznati vuče desnu nogu za sobom. Odatle taj čudni, iritantni zvuk koji polako nestaje s one strane vrata.

* *

Malo kasnije, Klaudije je na pragu kuće gdje ispraća carsku povorku. Konji su osedlani, nestrpljivo ržu, jahači su spremni. Daleko na horizontu, munje paraju noć, nudeći slutnju beskonačne pustinje.

– Tko ti je ovaj, Daja? – pita Klaudije, pokazujući glavom prema kočiji u koju se ukrcao tajanstveni vrač, svećenik, tajni policajac, što li, Klaudije još uvijek nije siguran. Nije siguran niti je li sve ovo samo san.

– Sebe zove »Izabranim«, ovi drugi kažu da je Manijev svećenik ili tako nešto – Daja je nepovjerljivo zaškiljio. Gledajući njegovu glavu u uskom okviru prozora kočije, Klaudiju se učini da gleda medvjeda u kavezu za koga je svaki prolaznik ili dobra večera ili moguća prijetnja.

– Daja, još nešto! Trideset zlatnih dukata?

– Što je? Nije ti dovoljno?

– Simbolika ti je prilično plitka.

– O čemu ti to pričaš? Hajde, na posao, pametnjakoviću! Ako ne budem uskoro imao tu knjigu, ode ti ne samo desnica, već i glava! – zapovjedio je car ili budući car, a možda i ne, ako je bilo vjerovati čudnom gostu. Zastor na kočiji se spustio, glava je nestala, kočija je poletjela u noć i izgubila se u mraku, popraćena lavežom pasa. Ode jedan od trenutno petorice rimskih careva, pomisli Klaudije. Jedan pogled na Daju bio mu je dovoljan da shvati kako ovaj nije mogao znati za Judu i »trideset izdajničkih škuda«. Okrenuo se i na trenutak vidio lice pod kapuljačom na prozoru kočije, koja je pohitala za carskom povorkom.

* *

Munje na horizontu postale su učestalije, do njega dopire udaljena grmljavina. Sprema se oluja, ali Klaudije ne mari. Sjedi na klupi ispred kuće, igra se Tiberijevim zlatnikom i razmišlja o zaboravu, slavi i svome mjestu u povijesti. Maksimin Daja možda nije najbolja oklada u »godini pet careva«, ali je od svih njih najbliži. Ako Daja uspije, Klaudije će imati mjesto službenog carskog kroničara. Putovat će, od Aleksandrije do Rima. Pisati će panegirike i govore. Imat će stan u aleksandrijskoj luci s velikom terasom i pogledom na svjetionik, Lucije će ga na koljenima moliti da ga uzme natrag, zgodni gad, a njegov otac mu neće moći ništa. Nagovorit će Daju da ga progna, možda i ubije, još će vidjeti. Onda je okrenuo zlatnik. Druga strana medalje. Drugi Janusov obraz. Klaudije nije vjerovao u bogove, istina, ali vjerovao je u mit vječnog povratka, veliku zmiju koja grize vlastiti rep, princip bez početka i kraja. Negdje u tom zatvorenom, savršenom kozmičkom krugu, Dajina nezgrapna figura je remetila sliku stvari koje su se trebale dogoditi. Možda sutra doista pripada Konstantinu i kršćanima, kao što je to nagovijestio tajanstveni vrač ... Oni sigurno neće biti naklonjeni nekome tko je pisao knjige protiv njih. Pa što, misli Klaudije, knjiga će ionako biti anonimna, njegovo ime neće se nigdje pojaviti, tako su dogovorili. Svako zlo za neko dobro. Uostalom, knjigu možeš uništiti, zapaliti ili, opet, napisati novu. Tako je, uvijek može napisati drugu, ako treba u prilog kršćana. Tako će vratiti stvari na njihovo mjesto, ako se pokaže da je stara pergamena falsifikat. A tajanstveni Manijev svećenik, »Izabrani«? Što je ono rekao prije odlaska: »Iz nekog razloga, u jednom trenutku, svaka civilizacija shvati da joj se primakao kraj. Vidjeli smo sve što smo mogli vidjeti, pročitali sve što smo mogli pročitati, kušali sve što smo mogli staviti u usta. Ostaje slatka, ljepljiva dosada. Volim takva razdoblja«. Uistinu, čudan svat. Možda vidi budućnost, ali o književnosti ne zna ništa, zaključio je Klaudije. Iz nekog razloga važnije mu je da moja – »naša« knjiga, tako je govorio – bude pisana na grčkom i ispisana lijepim majuskulama, po uzoru na najstarije kršćanske rukopise od prije dvjestotinjak godina.

* *

Sunce je izišlo nad istočnom pustinjom. Klaudije sjedi za stolom i proučava aramejski pergament, navodni zapis sa suđenja Kristu pred rimskim namjesnikom Pilatom. Dosadno. Onda uzima kršćanske spise koje mu je također ostavio nepoznati, čita i uspoređuje što o Ješuinom životu kažu Marko, Luka, Matej i Ivan, njegovi službeni životopisci. Podiže nos, zadovoljno miriše jutarnji zrak. Oluja se smirila, kiša, naravno, nije pala, još malo i iza Nila će se pomoliti sunce. Vrli, novi svijet je na pragu. Ne želi čekati ni časa, baca se na posao, oštri pero, zapisuje prvu rečenicu. Svaki pisac zna da je prva rečenica najvažnija. In illo tempore … rodio se naš glavni junak, izopćeno dijete, plod zabranjene ljubavi jeruzalemske djevice i rimskog vojnika. Otac je ubrzo nestao, zajedno s kohortama XII legije koje su poslane u daleke zemlje da za rimskog orla osvajaju nove zemlje, a njegovo malo kopile će odrasti pod budnim okom majke i poočima, tesara u Nazaretu, kojega su nagovorili da ih uzme k sebi. S godinama će izrasti u mladića koji je u stalnom sukobu sa svakim autoritetom, od očuha do vladajućih farizeja i rimskih namjesnika, ali ponajviše u ratu sa samim sobom. Osjećaj srama tjera ga na sve smionije ispade. U njemu je toliko bijesa i srdžbe da od silne nagomilane energije počinje činiti čuda. Klaudije ga prati dok pješice obilazi sela i gradove u Judeji, propovijeda i prorokuje, a za njim baulja sve veća i veća gomila sljedbenika. Vidi ga kako jednog sunčanog jutra ulazi u Jeruzalem kroz Zlatna vrata dok gomila u zanosu viče: ide judejski kralj, ide kralj, poklonimo mu se! Onda mu Klaudije nalazi partnericu, lijepu Magdalenu, bivšu preljubnicu, koju spašava od kamenovanja i koja će mu izroditi nekoliko djece. Skrasio se, započeo miran obiteljski život – kao Ahilej na Skirosu – od kakvog niti jedan pjesnik ne bi uspio napraviti herojski ep, ali situacija se uskoro stubokom mijenja (svemu je kriv taj buntovni, tvrdoglavi narod) i on mora birati: umjesto da povede Izrael u borbu protiv Rima i dočeka neminovan tragičan kraj (jer ničija želja za slobodom još nije pobijedila rimske legije), s Pilatom će dogovoriti lažno smaknuće na mjestu zvanom Lubanja, gdje s vremena na vrijeme razapinju osuđene razbojnike. Dakako, valja napustiti svoje učenike uz obećanje da će se vratiti. Marko kaže da je Isus jednostavno bio uznesen na nebo; Luka također. Matej da se ukazao učenicima na gori u Galileji. Ali, kako je to mogao izvesti? Najlakše bi bilo reći da su kršćani izmislili priču, ali Klaudije zna da najlakša rješenja nisu uvijek uvjerljiva. Nešto se moralo dogoditi toga dana u Jeruzalemu i netko je nešto morao vidjeti. Tražeći rješenje, Klaudije se prisjeća da je pred desetak godina u Aleksandriji neki trgovac od karavane koja je prispjela iz dalekog carstva na istoku nabavio čudesan prah od kojega se dade napraviti umjetna magla. Sada će Klaudije taj prah iskoristiti kako bi stvorio dimnu zavjesu potrebnu za bijeg, a za neupućene sudionike iluziju da je usred dana nastala pomrčina sunca. I tako se Jesus Ben-Pandera, dok su ga u njegovoj zemlji tražili i oplakivali, iz Tira brodom otisnuo na dugo putovanje, koje će ga preko Minotaurove Krete i Odisejeve Itake odvesti do Salone i Akvileje, a od tamo sve do Marsilije u južnoj Galiji, gdje će se neokrunjeni judejski kralj skrasiti s obitelji. Naravno, prije no što umre, okružen svojom brojnom djecom, ostavit će upute za budućnost, dostupne samo »Izabranima«, njegovim istinskim apostolima. O njihovim djelima u drugom nastavku.

* *

Mjesec dana kasnije, knjiga je gotova, kopije su ispisane, a Klaudije umoran, ali zadovoljan svojim radom. Njegova kosa je duga i nepočešljana, njegova brada jednako neuredna, prošarana sijedim dlakama. Daja se ne javlja, negdje je u Maloj Aziji s vojskom i priprema se za rat. »Izabrani« će biti zadovoljan, uvjeren je Klaudije. Istina, tu i tamo dopustio si je malo više slobode – ispravio određene nespretnosti i nelogičnosti u izvornom tekstu, popunio neke praznine, pronašao takva stilska rješenja koja će pridonijeti uvjerljivosti i … priznaje, otišao korak dalje nego što je to naručitelj tražio, upotpunjujući priču o Kristu, od rođenja do smrti. No, eto, sada je i njegova verzija priče gotova. Dobra vijest po Klaudiju! On protiv evanđelista koji, valja i to priznati, imaju svojih dobrih trenutaka, poglavito Ivan. »U početku bijaše riječ«, to je dobro, to je jako. Ali, Klaudije je bolji, ne gnjavi čitaoca s moralnim podukama i propovijedima, ne izbjegava škakljive scene i, povrh svega, ne izbjegava prikazivati ljude kakvi doista jesu, a ne kakvi bi htjeli biti.

Pred njim je maljušni poštar na konju, koji nestrpljivo čeka da Klaudije ispuni uputnicu s adresom primaoca i deklaraciju. Uskoro će se smračiti, a putovi noću nisu sigurni. Trenutak kasnije, do Klaudija dopire topot kopita na tvrdom zemljanom tlu i lavež pasa koji prati jahača do posljednjih kuća u naselju, gdje zakreće lijevo i nestaje iz vida. Iz daljine, s ruba pustinje, počinju zavijati kojoti, kao da zovu jahača k sebi.

* * *

Žena je zašutjela. Drhtala je čitavim tijelom, kao da kroz nju prolazi struja. Neko smo vrijeme mirno sjedili i čekali, misleći da je to sastavni dio seanse, ali onda smo čuli hrapavi, pucketavi zvuk. Naježio sam se i vidio kako njezine grčevito stisnute šake gužvaju stranicu našeg dragocjenog rukopisa. Skočio sam i pokušao joj ga istrgnuti, ali nisam joj uspijevao rastvoriti šake. Pod stiskom njezinih mesnatih prstića stara pergamena pucala je poput osušenog lista. Onda sam ju uhvatio za ramena, ne bih li ju probudio, u čemu sam i uspio, ali trgnula se tako jako da je pala sa stolice. Uspio sam ju prihvatiti prije nego je tresnula o pod. Pridružio mi se i šef, koji je do tada skamenjen sjedio na stolici. Zajedno smo ju podigli i odnijeli do kauča. Tamo smo ju položili i pokrili dekom. Možda su i kauč i deka bili namijenjeni upravo ovakvim trenucima. Možda se ista ova drama, nama tako neobična, odvijala svakodnevno u salonu poznate vidovnjakinje. U tom trenutku ušao je njezin asistent i bez odveć uzbuđenja primio ju za ruku, mjereći joj puls.

– Bez brige, brzo će se ona oporaviti. Gdje je ovaj put bila?

– Molim? – pitao sam, ne shvaćajući o čemu govori.

– Gdje je bila?

Kada je vidio da ga i dalje ne shvaćamo, nestrpljivo je dodao:

– O čemu vam je pričala? Kakav je to papir?

Pogledao sam u šefa, koji je bio potpuno odsutan, blijed kao krpa. Što reći? Pa … započeo sam, nastojeći prikriti pravu vrijednost našeg dragocjenog rukopisa, riječ je o nečemu što smo našli u knjižnici dominikanskog samostana u Starome Gradu, koju smo na molbu priora nedavno pomogli srediti i katalogizirati. Tu sam stao, shvaćajući kako nema smisla objašnjavati da smo pergamenu našli uvezenu u jednu od renesansnih knjiga u knjižnici i da je moj šef bio uvjeren da smo našli novi, dosad nepoznati tekst Marka Marulića. Ipak, nesiguran kakav je bio i ne želeći bez pravog dokaza uzbuđivati javnost (a ja pretpostavljam i zbog straha da mu netko ne bi pod nosom ukrao životno otkriće), na moje iznenađenje šef je predložio da potajno odemo do vidjelice. Kako bi me uvjerio da je to provjerena adresa, rekao je da svi veliki političari imaju svoje vidjelice, a da mu je Krleža osobno jednom rekao kako je Gospođu S. u nekoliko navrata konzultirao čak i Tito. Kažu da je voljela neobične priče i da bi u takvim slučajevima davala najbolje od sebe. Naravno, bila je potpuno pouzdana, navodno se nije sjećala ničega što bi u transu vidjela i ispripovijedala. Naše je otkriće, dakle, bilo na sigurnom. Ako budemo imali sreće, rekao je, od nje ćemo doznati više o našem rukopisu, možda i potvrdu o piscu.

Kada se naša domaćica malo oporavila, pogledala nas je, napravila bolnu grimasu i mahnula rukom tjerajući nas od sebe. Nismo inzistirali. Pokupili smo rukopis i platili njezinom asistentu, koji nam je zaračunao dvostruki iznos od onog ugovorenog. Zbog izvanrednih okolnosti, rekao je, ipak se onesvijestila. Šef nije protuslovio, odsutno je izvukao novce iz novčanika. Promatrao sam ga: bio je potpuno zbunjen. Izišli smo u zimsku večer. Bilo je hladno, magla se omatala oko uličnih svjetiljki.

– Žao mi je – rekao sam naposljetku, nastojeći zvučati uvjerljivo. Zapravo mi je bilo drago, stari je dobio što je tražio.

– Pfuuu, što je to uopće bilo? – nastavio sam – Ako se imalo razumijem u povijest, onda je njezina priča smještena u doba progona kršćana i Konstantina. To je, koliko se sjećam, početak četvrtog stoljeća, zar ne?

Nije odgovarao. Možda je mislio da ga provociram. Nastavio sam brbljati. Naposljetku, bila je to dobra priča. Trebali smo ju snimiti i zapisati, tko zna, jednog dana …

– Ne shvaćam … – napokon je promucao moj šef.

– Šefe, oprostite na iskrenosti, ali rekao sam vam, ta vidjelica, gatara, proročica, što god jest … više nitko ne vjeruje u te stvari. To što vam je Krleža rekao …

– Ne, ne, nešto tu ne štima …

– Dakako da ne štima. Što smo uopće radili kod nje? Još ste i svoje pare potrošili, i to, ako baš hoćete, lijepe pare. Sumnjam da će vam ih refundirati.

Onda je stao. Činilo se kao da je odjednom ljut.

– I tebi doista ništa nije bilo čudno?

– Što bi mi bilo čudno? – raširio sam ruke kao da se predajem. Jadan, mislio sam, moram biti strpljiv, nije lako kada ti netko pod nosom uzme dvadeset hiljada dinara i pritom sruši snove o velikom otkriću.

– Odakle joj ta priča? Nemoj mi reći da je ta gospođa stručnjak za povijest ranog kršćanstva. Odakle ti opisi, tako plastični, tako uvjerljivi, ti likovi: Maksimin Daja, Klaudije, Manijev svećenik … Kako bi ona sve to mogla izmisliti? Kako je znala za Pilatove akte?

– Pilatovi akti?

– Zapis sa suđenja Isusu Kristu u Jeruzalemu, čuo si. Sve se podudara. Euzebije u svojoj »Povijesti Crkve« kaže kako je Maksimin Daja dao napisati Pilatove akte kako bi podvalio kršćanima.

Nastavili smo hodati prema Ilici, zadubljeni u misli. Ja sam razmišljao o neobičnom događaju, o čudnim stvarima koje nam je vidjelica ispričala, o tome je li sve plod njezine bolesne mašte ili je doista, na ovaj ili onaj način, odsklizala natrag u vremenu i aterirala u nekakvom selu na rubu pustinje u trenutku kada se tamo zatekao glavom i bradom rimski car, jedan od petorice. Moram priznati, nisam imao pametan odgovor na njegovu posljednju primjedbu. Bilo je teško povjerovati u njezinu priču, ali bilo je jednako teško pretpostaviti da je bakica priču unaprijed izmislila i servirala nam ju na pladnju, pa što bude. Tko će ju provjeriti? Povjesničari? Neki drugi vidovnjak ili vidovnjakinja? Šef je bio smrknut, bio sam siguran da razmišlja o novcima koje je spiskao, o našoj odgovornosti za štetu koju je pergamena pretrpjela u rukama vidovnjakinje i o mogućim posljedicama kada se to otkrije. Tko zna, možda će ga to stajati mjesta šefa odjela za stare rukopise u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci. Tako smo neko vrijeme hodali kada je iznenada, iza ugla, nama ususret dotrčala grupa mladih ljudi, vjerojatno studenata. Okrenuli smo se i instinktivno se priljubili uza zid. Moj šef je zagrlio torbu s rukopisom i čvrsto ju privio na grudi, kao da ju nema više namjeru ispuštati iz ruku. Uz veliku buku, u raskršće je uletio vojni kamion, zaustavio se, iz njega su poskakali ljudi u uniformama milicije s izvučenim pendrecima i dali se u potjeru za grupom mladića. Tek kad smo čuli glasno dozivanje milicajaca shvatio sam da je istina ono što se proteklih dana govorkalo među kolegama u Studentskom centru: stigle su jedinice iz drugih dijelova Jugoslavije da uvedu red na zagrebačke ulice. Sedamdeset prva se bližila kraju, a s njome i Hrvatsko proljeće. Što će sada biti s nama, sjećam se da sam se zapitao i na trenutak zaboravio na stari rukopis.

Bilješka o autoru