Tamni vrh jezika
Šuma
J. Vaništi
napišem šuma i bude šuma
idem moram u šumu po drva
vrijeme je za toplije
mene je strah
zato pjevam
pjevam šuma i nije šuma – ja sam
kako sam ponizna kako sam moćna
stablasta ja najmojija
hoću se srušiti hoću se skrušiti
skroz
u šumu
ptice od drva u uho mi padaju – i lišće su
pa šuma ima pune ruke straha
pa šuma ima kružne oči zvijeri
i daha udvojena
oganj
ukrešu
što je ono bilo – korak mi spotaknut
što je ono bilo – naga je uspravnost
napišem šuma i nije šuma
bistroća je oka
ukočena
Kupa – stavak
sva u laktu okrznem Kupu
praskavi mišić
u naglo
kucnuta zjenica čaše
/sklopljene usne joj obale/
kroz se istoči
titraj mrkline u grlu stepenice
čaša se u sebe uruši
zum vode – slatkovodna koža reza
godovi pramena – rostfrei Kupe
svježa je mreža paučine dan
nakostriješi voda krzno
brzak srca
klokoće odlomak
goru iščaši potkožje
kipuću u tijesku korita
zum vodozemni – dirnuta tipka
raspukne durmol slapa
zum ptica – izleti krilo glasa
klaustrofobija
u jarmu dolčevite
škljocaju oči ikre vodene
hladni se režu komadi
kušaju prsti odručeni
raspletite ih
glas oblače
svučene mrakove gore
i kalež vode nož bude
kaktus u bršljan uvijen
dan mjesto pečata lice
prekapljuje boju vodopis
rep Kupe uvjerava
ne razvodnjuj se
u dan
u dan što već je
proziran
Sat poslije Krista
plna slza. podne je
dvanaest apostola
svi probodeni
(omrzim te jezikom i
rukama, pragom tijela
te, od tebe te ne stišam)
ni u domu ni u dvorištu
to nije nigdje
usamljen je
policajac
Zastrta
da ga u sumrak
na bijel stolnjak
snijeg oduzimljem granama
da ga u sumrak na bijel stolnjak
i ruka će
zalelujati se alelujati lento
lento da se ne otrusi
stišana stabljika mene
nad platno vode nagnuta
prevodi li:
mrtvima rastu pamćenje i mir
tihom smeđom bojom koja sluti
ona živi za san ona spava
od tebe se ne probudi
ispod kore krhke ljuska nje
pristala na noć je
Tamni vrh jezika
snježenje. jezik moj. bijela točka
odakle tebi pada snijeg, raste kosa
iz crnoga ti djevojčica plače
čim vidi mrak, umorna je kao voće
i zaspi na vrh jezika
snježenje. obrnuta bol koju treba sačuvati
mekanu kretnju, šapu od okomice kojom bi
se taknula površina kože, sva od usijanja
snjegovina. ne. ne. snježenje, tekuća glazba
glazba sebe same, duge bijele trave
plesni glas kako pada, bez povijesne razlike
u trbuh od mrlje, odakle tebi raste križ
golo rame zemlje
snježenje. jezik moj. ekran od sipkosti
kamo ide duša. zar je ikad bila
uhvatljiva u vrijeme (dah koji piše)
tiho tijelo snijega
zatvori ti taj motiv
u živi bok ga rani
planinu bijelu kao upitnik
Vidjela sam srne kako plaču
tek što sam iz šume izišla, vidjela sam
sve skoro sraslo. jedva mi se rasplelo
u šumi grm. gorio je govorio:
tko u oku oltar ima
u oko mu govorio: umri
neka umreš, zašto ne umreš
tek sam stigla. inače bih bila. sigurno napipala
taknula taj izvor odakle se plače. vidjela je
moja mala naušnica. moja mala tišina. da ne bih
mogla prebjeći ni u čije uho. jer sva od divljine
i sljubljena s hitrinom. vidjela sam. jesam gorski
suri kristal vidjela sam srne kako plaču plač išao
po me kao miris po jabuku i optočio joj pore, kome
kome pišu ove bijele zakovice, nisam ih izgubila
inače bih bila. opipala izvor. odakle se umire
nacrtala taj suzni oblik. i sve pokazujuće
zamjenice. da zauvijek plaču
umjesto tog drugog čovjeka
(i ujesen opet kad sam došla vidjela
sam: sve ima oko sebe svoj bijeli šal
i ne čuje me ne čuje me)
S unutrašnje strane usana
ulje. umri i. poteci
mir tvojim usnama
da me na njima
nikad više ne bude
ili ću iz zemlje te amorfne
svakim novim dahom, od smrtne
ploti dahom zabijeliti se
u tebe, se gasiti
sve dok se ovaj bijeli papir
ne orosi riječima, ne budem ti tu
te vrškom biča me poljubac
ošinuo, u usnu ti se mir
otrnjen, umre i, poteci, mir
neka zalupnu vrata ova zemljava
ulje, umri i, budi da jesam
gdje probodeno pa zašiveno
beskrajno tvojim usnama. mir
bijelo meso glasa, mi spavaj
mrak na usnama ga ne raskalaj
Ako je sjena, ne ostavlja trag
tišina je
jedini način
preživljavanja šumâ
to jest da se o sebi ne govori
šuma
ta rafalna tišina
potpisuje te vlastitom sjenom
posljednjom svojom
gdje li se događa
ovaj početak
gdje
ljubavna niština
a samo sam lice zagnjurila u šumu
ne bi li šuma šumila mene
zar u korijenju ispod tvoga jezika
uvijek začinje vlastiti pad
Prirodna pojava
ako je mačka – neka skoči
ako je mačka – zašto nije skočila
uzrujana diskurzivnost
na jutarnjem asfaltu
krvavo, toplo, zadihano
osjećaj je smrskana slikovnica
samo stvarnost tvari je
i još to čudesno izmiče
u tišininu zemlju
a gdje je to
a gdje je mačka
u bešćutno brašno riječi
melju nebeski mlinovi
gle, bijele se ruke pjesnika
kad napišu:
hoću kad ponovno naraste snijeg
Sezona je
lijepo ćemo se obući i
izaći ćemo van o gospode
proljeće je i svi narodi
iz zemlje počinju izlaziti
ovdje je sad, sezona je
o gospode, stvarnost je
vrijeme da se razlistamo
čije to suze još rose tvoja polja
tamo je riža spavala o gospode
čuje li ona svoj bijeli oblik
u svakom jednom jedinom zrnu
odakla nama izlazi pjesma
a odakle sunce da je okruglo
u čije je grlo položena tvoja žarulja
boli li travu kad počinje rasti
hoće li baš ona s nama
iz zemlje početi izlaziti
hoće li htjeti
ali tko smo mi da nas ogrli
svačija bol pa i naša vlastita
i mukla je svaka pjesma
koja hoće izgovoriti život
riječi su kadšto čista protetika
govorenje unaprijed mrtvih koraka
samo da ne prestane, samo da ne
i lijepo ćemo se obući i
izaći ćemo van o gospode
proljeće je i svi narodi
iz zemlje nasumce počinju izlaziti
i ovo je posve prirodno zajedništvo
o gospode u svoj zvjezdanoj golotinji
Neka tigrovi spavaju
pronježite im zemlju na kojoj
u bešumnim šapama cvjeta noć
drhtave strune u mišićje se
svijaju i lišće je lišće je lišće
neka tigrovi samo spavaju
uzgibana crta fluorescentnih leđa
valovlje se mreška, u mreži je noć
sjaj je san presavijen u krv i ćuh
je mačji šaputav sav po koži (on
sapet je u kožu koja je žar-i-gar)
to nečije srce spava u tigrovu srcu
prosijava kroz krzno zlatna rešetka
prašuma se kruni svjetlopisom
gregor u sunce oblači slovo po slovo
neka ih tigrovi u njihovu domu spavaju
Valovanje tvojega govora
valovanje tvojega ritam unutarnjega
srebrnomrtvoga mora u val
žalovanje tvojega utiha ponornoga
zapah slanoga prodornoga roga
evo razgovornoga kamena istrgnutoga
iz prsnoga koša gdje ziblje se još riječ
pa kreni već jednom izgovori se lađo
izađi zamahni iz sebe van
primakni me tijelo prebolnoga
valovanje tvojega govora
kruga na vodi božjega
i jednoga po jednoga i
samo jednoga
odnjegovana
kruga srčanoga
o kako već usnuloga
tebe te hoću te
taknuti u vir
tipko svjetlosnoga
– buknulo iz stijene
Zanebešeno
narančo, svjetlosti
ti mene griješ cijelim licem
narančo, mračna
užarena narančo
kao kad netko uže
(to prokleto ljudsko – biti unutra)
on samo kroz pore mrmori ti čudesnik
u što zanebesila se jesi prizemljila
u dan kad netko uđe u tišinu ti
(tko mi je stavio tišinu u usta)
sočnu od zaklona od istoga
(zar nisam je oduzela meni
i dala se tebi)
kao odasvud jutro, mračna narančo
on uđe kao božji sivi novinar
mrtvim jezikom pita:
dobar dan
a tko je u ovoj kući sunce
Presvlačenje kože
on šuti
on ne
tišina njegovih očiju
govori:
ja ne postoji
samo glad moja
postoji
on ne
on šuti
jabuko, kaže
pogled će te moj
pročitati pojesti
ona šutnja
raste raste
ljuska tamna
raste raste
on šuti
on ne
osim samo malo
ljupka tamo jabuke
ti više ne postojiš
kaže, poslije sebe
i još kaže:
od svih riječi
najviše volim jabuke
one su, izašle ti u snu
Obasjanje
I.
ali sad dok hodam, nije. i dan
mi se vraća
kao ribica netaknuta morem
prosi:
ne mogu tako da bude stvarno
ne mogu da bi bio unutrašnji sjaj
kako stabla
idu ulicom, trepću:
pa i ja imam prazne ruke čovječe
da iz svakog prsta
kaplje po jedna pjesma i razbija se
na ti i ti, ne mogu ti
zaustaviti ni stići ti ne mogu
II.
onaj koji s bori sa svojim licem
on čudesnik koji se bori s mjesečevim
on stenje, rijeka ponorna
i tiho, jače od dubine
iz trstike, iz koje tužne kosti
ali sad dok hodam, nije
da dan mi se o dlan
o kako valan dan
zvoni mene imenom
i samo hodam hodam i ne moram
nikoga vidjeti u oči, ne zanima me
tko je kralj među ovim tamnosočnim povrćem
III.
ali on se smije, on raskošno kao harmonika
s oba plućna krila kako se, baš smije se
kad u bunar spušta noć, on tvoje lice
nenačeta vodo, začehnuo je dah
da kao životinja koja jest
ali tek će se nahodati
tvoje pismo crna je zjenica
od nje ljudi bježe u gradove, od njeg
jesi li ga vidio Tome kako klizi po lišću zelenu
jesi li ga taknuo Tome, zrak je produžena ruka
on ne bi mogao napisati ruža i tko bi mogao
taknuti to ništa, preraskošno je ružino središte
ali on u bunar i dalje spušta noć i dublje
a ne spušta je, kaže, otresa je s vlastita ramena
kratko, kao obasjanje
Guar, rosna životinja
2.
kruna. i zadrhti
kao ptičja zjenica
kad prolazi vjetar
koje je boje bol
koje je boje bol
i još malo trese s
titra dahom, zbiva se
kaže: daj mi svoj jezik
obrubit ću ga svojim
jezikom, okrunit ću ga
da sav zlatan, skoro
bešćutan, bio je
zlatnom krunom otrnjen zrak
a kreneš li unatrag
zaboravit ćeš:
gdje vrši se žito
u duši je sumrak i
ne zna ne zna
kako je
kad prođe pjesma
jednostavnost se
ne može naučiti
da bude kao:
a onda sam pomislila na tebe
12.
i ruka mi je uvis pala:
odakle se rađaju mrtvi
tko je začeo ljiljane
kako miriše vječnost
ima li ona kost
ima li ona tu činjenicu
raste li u meni dijete
tko upravlja ovim prstima
bijelo
gdje si
prije sebe
bilo
Bog su mi poslali po Milki cvijeće
Oni su uvijek dobri, pa mi pošalju
kažu: povedi ga kući, kažem: hoću
ostat ću u ovoj pjesmi dok ne uvene
inače Oni uglavnom šute, mi se nikada
nismo osobno upoznali, to jest da bi Oni
rekli: o anka žagar, a to si ti, ne nisu
mi to još rekli, ali svaki čas mogu, jer sam tu
a što žutu ružu vrlo volim, a bijelu još ne mogu
i baš zato sam tu
Mostarska amnezija
(a kad je voda bila mlada?)
neka bude brdovito nebo, neka ga
sad ispod mosta kao ispod jezika
tko komu govori, koga li tko teče
skamenjena glazbo, bijela sfero, vodo
nagim prstima začešljao pramenove
rijeci, tko je
uspavao je
da voda je stala
most i dalje teče
sad smo svaki polovica njega
i koja je čija živa sredica
skamenjana vodo
most i dalje teče
njegov je luk iznad tebe
njegov je propanj bijel
a bijelo još nije boja
prenatalno stanje je
stih prije tebe, šapat
to, smrznuta glazbo
sjećaš li se zaborava
Guar, samo greška u koraku
i opet je životinja
i tko komu govori, koga li tko teče
sad ispod mosta kao ispod jezika
ni taknuti ga ne možeš
a ljubav je
i hoće
da ovaj stih izgovaraš polako
ko da nikad nećeš oteći iz njega:
tečeš, rijeko, između ovih prstiju
rekoh vam da sam rođen kraj mosta
najljepšega
ova pjesma je dokumentarac
da se ne pomakne
Odlazi fleka, odlazi srce
prespavati, kažem
na tržnicu, na tržnicu
gdje hrani se nečija znatiželjna svjetlost
gdje voćni mrtvaci i lisnatorosni i povrtni i
i korjenasti neki, svi mrtvi nudisti isti isti
i mala obrubljena punina – subota je
to gusto žamorno tijelo i šumna ti duša
subota – glad puštena s lanca
o kako žamor najljepše vijori kroz život
mi žene dakako kroz plač izlazimo
i čovjek na uglu koji prodaje kišu
i sredstva protiv mrlja
viče nema tu što, nema tu što
otići će, evo, već odlazi fleka
od olovke od kemijske, od smijeha masna
od rđe svakojake, od života nespretna
evo odlazi fleka, odlazi i slobodna je
a ne ne, ostavi mi to
ne čini to, kriknem samo ja
odlazi li fleka, odlazi srce
i ulični vjetar zanjiše lišće ovo
turobno
mene ne
kao da nešto neutješno odlazi
a nešto baš ne
odlazi fleka, odlazi srce
sve dok je i nema stvarnosti
i nema što odlaziti
a bluze na prsima
Abeceda, ničim izazvana
stvarnice gledati
kako se snijeg
u njima budi
i. ništa
oblik će se sam
obući u sebe. izotići
zapisati, zasijati pustinju
milosti puno probodeno more
sve ušutnjeno
prosijava se
misli dok se još njiše
a što bi stablo obuklo
uskliknulo bi
!
