Uronjeni
Melancholia
Delimiru Rešickom
Kao morbidna apoteka
I dođe vrijeme kad raspadaju se
zid i vaga.
Govor postaje zgusnuta pjena.
Otoci,
katakombe,
vrtovi –
sve još neviđeno vraća se u krugu.
Bijeli mozak isijava toplinu.
Množe se organi bez tijela.
Tako prolazi i ovaj dan.
Trajanje.
Dosada.
Trajanje.
Čisto je sve i savršeno
kao morbidna apoteka
u Grazu.
U svakom se pretincu boli
nalaze dokumenti.
Žrtvopis naroda poredanih slijedom abecede.
Ovdje nedostaje
samo krv i vosak.
Imao sam žohara
u svojoj knjižnici
zvanog Žohar III.
Nikad se nije odmaknuo
dalje od prašine
uvučene u novo poglavlje
Kapitala.
Ničim se nije hranio,
ništa pio - to bespotrebno
biće
posvećeno trajanju
iznad svega
i ispod svega.
Kad je jednog dana stvorio gnijezdo
od nerazorivoga sluza
u skrletnim bojama,
život je postao
dovoljno ljepljiv
za buduće knjige
o
promjenama.
Ostatak je dana
rastezljivo
čekanje.
Hopeland
I nestane razloga
za nove
promjene.
Živimo od izleta do izleta
u slatku grozu.
Sjećate se,
uzvišena gospođo Traumo,
bilo je to još prije
no što smo se upustili
u ovaj slobodno
zabranjeni odnos
na rubu
incesta
između
Oca i Kćeri,
Sina i Majke.
Otac je Zakon,
Majka je Sveta krv,
Sin je Bogočovjek,
Kćer je luda djevica.
U tom kvadratnome pravokutniku
događa se povijest
sumanute
vječnosti.
Nije li predivno,
uzvišena gospođo Traumo,
pisati o emocijama
u zoološkome vrtu zvanom
Hopeland?
Tu ćemo se zaustaviti.
Rođenje nije misterij.
Rađamo se kao čudovišta.
Umiremo sami i napušteni.
Prvo Majka-Zakon
obzirno siluje Kćer-osobu,
na kraju Sin-svetac
porađa Oca-bezbožnika
u epruveti s genetskim nasljeđem
miša.
U našim se institucijama jebemo
društveno beskorisno.
Geometrija nadzora vlada
nad nama.
Broj, riječ, slika.
U nju vjerujemo,
njoj se klanjamo,
njezina je volja
besmrtna.
Tamne su mrene prošlosti.
I riječi su nedovoljno glatke.
Nakon...
I što više govorimo o tome, sve više nas
hvata strah od praznine.
Ovako se više ne može.
Dosta je bilo ganutljiva klonuća.
Vrijeme je za...
ne mogu više hodati
po ravninama
moje je tijelo
njihalo
na
kraju
dana
noćnik
i
kaktus...
piramida
i
jegulja
ogavna je sloboda
pod jezikom
tišti
i
stenje
traži priznanje
svojeg nevina zločina
nakon toliko godina
iznova brodovlje
pluta kanalima...
more otvara
prolaze
za davno potopljene
splavi
bilo je već vrijeme
da majstor raspada
dovrši svoje djelo/događaj
da se pretope
zlatne poluge
u
čisti
znak
i nakon svega tog užitka
u vlastitom
odustajanju od svijeta
– spora vožnja
iznad grada
»vječitog malograđanina«
odvodi me
u
svjetlosni tunel
na kraj
i
na
početak
dovoljno blizak
podzemlju
i
nebu
izlazak iz ove
tvornice žudnje
povratak u
eksperimentalni
film
na ishodu
prošloga stoljeća
s performansom
Laurie A.,
Stories from the Nerve Bible
o
budućnosti
i
utopiji
mogućnostima
prekida
i
zaborava
nema više
uzmaka
i
sumnje
pred nama je
blistavi autoput
a sumrak
naše
prirodno stanje
sve se mora dogoditi
u kratkom roku
između
odgode i nelagode
boravka
pod azurnim
tornjevima
nade
još jedan dan
bez imalo sumnje
prevodi
otoke
katakombe
vrtove
u zagrljaj
potisnutih
riječi
kojim se pokreće
poredak
nemira
i
nastaje
jezik
život
svijet
događaj
iza više nema ništa
budimo poput gôdova
na Odisejevoj maslini
i pamtimo
da ćemo sve to
opet proći
neizmjerno puta
u
nadolazećem
snu
Et in Arcadia ego
Bili smo poput bljeska satelita na smetlištu.
Uvijek zajedno i sami.
Lizali smo sol pod betonskim stupovljem i
previjali rane.
Koliko smo dugo bili zatvoreni u sebi?
Gadilo nam se ovo prazno nebo,
stakleni kavezi
i uvijek iste
promjene ničega.
Trebalo je odavno nešto učiniti.
Ali što i zašto?
Da smo se pridružili pastirima
i čuvali napušteni grob
od stada lakovjernih turista –
bili bismo spašeni.
Lijepo je mati vjeru u povratak nevinosti.
Ali vremenski stroj je nemilosrdan.
Vozili smo se svaki dan negdje zatvorenih očiju.
Imali smo toliko vremena
da nakon ljubavnoga
čina zaboravimo na granice užitka,
predajući se zonama
tihe okrutnosti.
Ovo se događa ipak samo sada.
U svakom trenutku kao da postoji
mogućnost bijega.
Gdje?
Kulise su sreće dostupne posvuda.
I u ovo vrijeme čuju se noćni valovi.
Dugo putovanje
neviđenim prostranstvima,
egzotikom kiča,
koja podsjeća na raj i gnozu
iz knjiga
ustoličenih preobraćenika,
završava datotekama ništavila.
Bili smo poput bljeska satelita na smetlištu.
Uvijek zajedno i sami.
Gothic punk serenade
Voštana je ovo zemlja
i noći su u njoj
bijele.
Napuštene ulice
prožima novo stanje
panike.
Ostali smo posve sami –
zrcalo,
crnilo
i
žudnja.
Kroz jezero u špilji
klizi
modro
svjetlo.
Stavi islandsku kacigu
na glavu,
borovnicu
na usne...
Orošeno vrijeme
zakovano tijelom
raspada se
u grumenje.
Komad po komad
stavljamo ga na prozor
i čekamo da se rastali.
Iznad nas su suncokreti,
ispod ovog hodnika
grobovi vampira,
nimfi
i
uglednih zlotvora.
Pomazani alkemijom sljeza
zavijorit ćemo
na lažnom vjetru
krpe i isprane
crveno-crne majice
– znakove nepripadanja nikome.
Voštana je ovo zemlja,
a ljudi su u njoj
šišmiši od vune.
Bez glazbe
ni poredak užitka
nema smisla.
Neka to bude
Joy Division i Disorder.
Prijeći na drugu stranu
ne čini se više
odlučnim korakom.
Nikome ne pripadamo, baby,
pa ni sebi.
Raspusti kose od žada
na ovu perverznu lutku.
Napuni je zrakom
i u nju
položi
škare.
Napuštene ulice
još samo spašava
pogled
u magično crnilo
očnoga kapka.
Voštana je ovo zemlja,
a ljubav je u njoj
razmjenska vrijednost
naopakih
nula.
Nikome ne pripadamo.
Naše rastaljene maske
nalikuju
drugoj vrsti patnje,
bezobličnoj,
i ne uspijeva je ocrtati
montaža riječi,
slike u prahu,
žrtvena odora
Nosferatu apostola.
Krv na jastuku
i
umrljane plahte.
Izlazak.
Napuštene ulice.
Veliko modro svjetlo.
Nikome ne pripadamo, baby,
ni ovoj jebenoj vječnosti
između zrcala i lutke,
između druge strane
uzvišenoga
plutanja
u
vlastitim
otopinama.
Uživajmo još trenutak
u neizmjernoj radosti
glazbe
i onda
zašutimo
odlučno.
Voštana je ovo zemlja i noći su u njoj
bijele.
Kristali slobode
Ovidije je morao doći
na kraj svijeta
da bi vidio
crne galebove.
Laž, obmane i trijumfi
urezani su u kamene blokove
na reljefima s kojih se cijedi
borova smola.
Treba još vidjeti zalazak sunca
nad vulkanskim padinama.
Treba još hodočastiti plažama
prepunim ubodnih igala,
zmijolikih tijela u sladostrašću
i ostataka
neprobavljene hrane.
Ekstazu valja naplatiti ulaznicom za
Brandenbuški koncert na kojem
svi zadivljeno šute i promatraju
kako se na video zidu
prizori žena u crnome
opasanih bombama
smjenjuju s reklamama
za parfem.
Nitko ne vjeruje u životne zaokrete.
Pa ni bogovi ne vjeruju u
vlastito kloniranje za potrebe produžetka
ove uzvišene vrste
virusa.
Prije no što somalijski gusari
otmu otmjeni brod sa sedam paluba,
bubnjevi najavljuju
poklonstvo prašini i smrti
u hladnjačama mesa.
Ne pomažu više jecaji
naučeni u visokim školama
tolerancije Zapada.
Sve se događa trenutno
i bez nevidljivih uzroka.
Leptir na površini kože
ucrtava znak urotnika
koji se spremaju srušiti
poredak složenosti
u virtualnim gradovima
nalik aztečkim piramidama.
Žrtvenik je uvijek istog promjera.
Moć žrtve ovisi
o kvadraturi prostora
u stupcima informacija.
Ne postojimo više
ni Mi
ni Oni.
Kako je bilo još čarobno otkrivati
mistiku safirnoga Buddhe,
poštivati izvore i čuvati biserje prapočetka
u sarkofazima
ispunjenim
svetim knjigama
na
dnu!
Bankarski službenik,
nekoć tumač apsolutnoga duha,
tako je spokojno tumarao Kjotom
i vidio ono što je trebao vidjeti.
Doći će vrijeme
kad ni grandiozni muzeji
više neće biti isprikom
za dosadu.
O povijesti nerođenoga ne govore proroci.
Oni su samo omamljeni vremenom,
zureći u ono iza planina.
A iza planina nema ničega
osim novih planina
i nabujalih
drevnih
rijeka.
Ide se u nepoznato
samo zato jer negdje se mora ići.
Ne može se stati.
Sve protječe u znaku
novoga.
O, kristali slobode!
Vaše je vrijeme ispunjeno.
Vratimo se Ovidiju i zamislimo ga
kao melankoličnoga
crnoga galeba.
Prognanici ljubavi mahnito
brišu riječ povratak iz
svojih bilježnica.
Nebo je pročišćeni kaos.
Poručnik Broch 1909. u Zagrebu
Listopad je mjesečarski pir
kestena i
neumrle svjetlosti.
Sve miriše na propast.
Pod stubama
noćna lampa
sja
i
obasjava
žene
u
grimizno
crnome.
Spuštamo se u podzemlje
gdje još počivaju
kosti
inkvizitora
i pougljene kose
benediktinskih opatica.
Objekti su uvijek iluzija pogleda.
Ništa se nikad vratiti neće
kao ni ova sumorna
vječnost uz svijeće
na Kamenitim vratima.
Granice smo iscrtali pepelom
i opalnom krvlju
podanika.
Zauzvrat,
dobili su kolodvore
i konjaničke
skulpture
na pustim trgovima.
Tko je taj čovjek
pred teškim nakovnjem
od neobaroknih anđela
i posudom od vremena
iz koje crvi
jedu zlatne jabuke?
Poručnik Broch?
Svi ovdje odslužuju
neke besmislene kazne.
Svi ovdje maglama
iskupljuju ljubavne
poraze,
kukavičko samoljublje,
povrijeđeni ponos ništica.
Svi se ovdje nevješto bave
psihom iz očaja.
Neka zabilježeno bude još i ovo:
– krajem listopada 1909.
ovdje je boravio
onaj koji će zapisati nakon Auschwitza
da je
čovjek smeće koje još samo stenje.
Sloboda je
novo
čudovište.
Poezija životari
u
bezdanu
sjećanja.
Sve miriše
na mjesečarski pir
listopada
Moć
Izaberi svoje vrijeme
kao što crne naočale
izabiru duplje
nordijskoga božanstva...
Neka to bude
novi
srednji vijek.
Potom upiši riječ
sablast
u pretraživač.
Pojavit će se
na horizontu obloglavi kosturi,
lomače,
zaređeni šarlatani,
sumorne pjesme
o paklu
i
križarskim pohodima,
lutanja
zidinama i šumom,
zalazak dana,
pokora
i masovno idolopoklonstvo
zakonu krvi i tla.
Izađi u grad nakon dužeg vremena
zbog održavanja privida
socijalnoga kontakta.
Na novogradnji ispisani simboli
s kukastim križem
i slovom
U
iznad gotskog
križa
poručuju pederima,
Ciganima
i
punku
da ovdje vlada
paklena patrola noći.
Čuješ li paranoične glasove
iz susjedstva
kako ih slijede
nepoznate životinje
i gorući grmovi
dok se obnaženi
cere
pred zrcalom?
Prepoznavanje tragova
u izboru srodne prošlosti
drevna je igra.
Samo su tehnologije zamračenja
nove.
Valja sve to prebrisati i otpočeti iznova.
Život mora ići dalje.
Ovo je show na otvorenoj sceni o kojem
su tek sanjati mogli
dadaisti
i
makabristi.
Slika je pismo za idiote,
rekao je papa
Grgur I.
u doba borbe
bizantskih ikonoklasta
protiv nositelja ikona
kao vidljiva dokaza
Kristove prisutnosti
u onom što preostaje
od ovoga svijeta.
Tko vlada sobom?
Bezličnost je riječ za novi subjekt
govora o
moći.
Tu zazivaš pustinju
i obraćaš se
Vincentu od Kastva
na jeziku
kojim jedino govor slike
prikazuje nešto više od
alegorije
uništenja.
Nullo modo hoc dicentem falli video.
Vlakovi kloparaju.
Zastave naroda ubojito lepršaju.
Vol sanja kako u licitarskom
srcu promatra
odbljesak
pečenoga kardinala.
Kamera je organ
bez tijela.
Svršava uvijek
netko
Treći.
Rijeka na granici
Nisam je tražio.
Ukazala se sama od sebe.
Svi su je htjeli preplivati
da bi dosegli – što?
Lutajuća zvijezda
nad glinenim kućama
nestala je kao što se i pojavila
niotkuda.
Sjetio sam se one slike
Caspara Davida Friedricha
s crnom prikazom na planinskim vrletima
pred oluju.
Postoje samo prostori izgubljeni u vodama bjeline.
Lud je tko misli
da će iz ove pustoši
izaći promijenjen.
Vrtoglavica i praiskonski huk u jazu grotla
stapaju se u jedno.
Udivljeni svjetlošću govore
o ratovima virusa
nakon što nestanu
zemljovidi za lutalice.
Drugi šute okovani samoćama.
I jedni i drugi već su
bivši prethodnici
marša kroz ograničene zone
onog
svijeta divljine bez kojeg nikad nećemo
više
doživjeti
– što?
Rijeka na granici protječe bez šuma.
Neka je preplivaju
sve preostale vojske,
diktatori
i
psi.
Odlazim bez riječi,
zagledan
u
ništa.
Vrane nad Johannesburgom
Magla.
Raskomadano truplo psa
ispod srušene ulične svjetiljke.
Ravnodušnost?
Kako je opisati?
Trudnica ulazi u supermarket
s kolicima
u kojima umjesto
nasmiješenog medvjedića
vire očne duplje
Baconova Vrištećega pape.
Svi se pozdravljaju i jedan drugome žele sretnu
smrt.
Ništa se ne događa nigdje.
Može se još zamisliti da bi prizor
gorućega tijela na biciklu
pobudilo blaženi šok
udivljenja.
Ali odlazi se u crkvu.
Kupuje se vrijeme,
Sprema se za izlazak u sjajno blještavilo.
Očekivanje uvijek ima okus Martella i boje
prozračne
bjeline.
Bilo gdje,
ali ipak samo uvijek ovdje,
gdje vrane
nad Johannesburgom
klepeću teškim krilima
i zloguko
šute.
Presvukli smo se u treću kožu i slušamo
kako kaplje voda sa zidova,
lišće šušti pod prstima,
tutnji u daljini naftonosna buktinja.
Napustili smo blistave gradove i magnoliju
zasadili u močvarama.
Nema boljeg mjesta za novi početak.
Magla.
Magla.
Magla.
Uronjeni
Sjeti se,
bilo je sutonski hladno
te zime
na uzvisinama
ispresijecanim bakljama...
Grmjeli su topovi u daljini,
mrtvi dozivali
žive sjene predaka,
a nad gradom se
spuštala večer
blažena poput suze u oku
s Tizianove alegorije
o ljepoti i smrti.
Uronjeni u iverje zaborava,
prepušteni
titraju vremena
što patnje i intimu
svodi na isti žrvanj,
zatvaramo vrata
za sobom
i dugo gledamo
u prugasti trag
ništavila na ekranu.
Slike prethode bezglasnoj čežnji za dodirom.
Te večeri,
blistave od nadolazećeg susreta
mjesečine i sunca,
život je bio podnošljivo okrutan
čak i u
teatru.
Riječi su posvećivale
žlice i noževe.
Konstrukcija visećeg mosta
ležala je na
rezalištu šupljih brodova.
More se uvuklo
u
koraljne
stijene.
Sjeti se,
dok uronjeni u šutnju
sklapamo
ruke,
mislimo
mirisima,
prizivamo vedrinu
u naručje.
Svijet je ozvučena škrinja.
Iz nje dopiru treperavi zvuci
Villa-Lobosa
kao predskazanje
svečane tišine.
Ući ćemo u nju zajedno.
Nad gradom će se spustiti
meteor i pasti
na kupolu
katedrale.
I gledat ćemo
uronjeni u snove
kako rascvjetalo vrijeme
jede suhe smokve
s oltara...
Valsa da Dor....
Timbuktu gori u devinom izmetu
Pred jednu Novu godinu
u lutanjima nubijskom pustinjom
D.M. je u nekoj napuštenoj kolibi
ležao na podu u visokoj temperaturi.
Negdje u prostranstvima
tisuću prugasto-poprečnih površina
Tuarezi pale devin izmet da bi se
zagrijali pod hladnim pustinjskim
nebom.
Timbuktu je ovdje,
u snovima i pod naslagama
opsjena o blistavom gradu
tajne.
Nitko tada ne misli o smrti.
Tijelo se suočava s vlastitim granicama.
Iza toga nema ništa drugo.
Ono što je jedino zamislivo
nalazi se u prostoru
nadirućih slika.
Ceste, tvrđave od blata, beskrajna prostranstva pješčanika...
U čemu je onda velika tajna prolaska
kroz vrata percepcije?
Lebdeće more,
talozi prisutnosti kamenja
i trava,
putovanje...
Pustinje su nadolazeće vrijeme.
Rastežu se u svim smjerovima.
Nikakvo vrijeme ne mjeri se
protjecanjem pijeska u pijesku.
Od jedne do druge točke prolazi se
kao kroz koprenu stvari.
Iza one stvari,
koju nazivamo posljednjom,
moguće polje razotkriva se samo
kao ništavno
nešto.
Gnosticima su bile potrebne
pećine
da bi napustili pomisao
na raskoš
oslikotvorena
svijeta.
Tarkovski je u Stalkeru
pustio da močvarna trava
prekrije prostor
između onoga koji gleda
i onoga koji diše
poprskan preostalom
teškom
vodom.
Groznica, pustinjski vjetrovi,
oluje i zvona
s drugih bregova...
Ovo su samo
naknadno utisnute riječi
u iskustvo koje nadilazi
njihov trag.
Zašto je pustinja
prispodobom posljednje granice?
Iza one stvari nema više ništa.
Sunce iznad horizonta
stropoštava se
u prazan
bunar
od
vremena.
Timbuktu
gori
u
devinom
izmetu.
Motel Ježevo
Odakle dolazimo?
Iz Afganistana,
Moldavije,
Sečuana.
Kamo idemo?
Anywhere out of the world.
Ovdje je toplo. Više nema ni bodljikave žice.
Umreženi smo u lancima sjećanja.
Postojimo u umjetničkim projektima
kritičke subverzije.
Na granicama imperija nedjeljom igramo
nogomet, slušamo Khaleda, Aicha i čekamo.
Kažu nam da je ovdje,
u ovoj ravnici,
s onu stranu kukuruzišta
koje podsjeća na horor filmove
zato jer je tako sablasno spokojno,
nekoć na vatrogasnoj zabavi
miran obiteljski čovjek zaklao svoju ženu
tupim nožem
iz prvoga svjetskoga rata.
Ne vjerujemo nikome.
Govori se
da se ovdje igrao poker
s ulogom u autobus i kamion gojaznih striptizeta.
Ne vjerujemo u te priče.
Nepropusni zidovi
čuvaju nas od vanjskoga svijeta.
Autoput ne vidimo.
Sve je hermetički čisto i zatvoreno -
voda,
ubrusi,
pidžame
i označene strelice granica
na zemljopisnoj karti
sa žutim zvjezdicama.
Odbacili smo pravednu srdžbu.
Više i ne sanjamo ništa.
Ako nas vrate
tamo gdje više ne pripadamo,
bit će to u ime dijaloga kultura.
Plemenitost razlika, mozaik okrutnosti!
Situation Normal, All Fucked Up!
Kako smo došli do ovog mjesta?
Duga je to priča i nikome više zanimljiva.
Samo da prođe još ova nedjelja.
Sutra će doći ponedjeljak.
I opet ćemo slušati
kako je sve ovo posljedica
nekog prvog
uzroka
i da će se sve riješiti
ubrzo.
Tko prvi od nas ode,
za sobom čisti sobu,
tragove svojih stopala,
i bez smiješka na licu
promatra kako zeba
u kućici
još uvijek drhturi od zime.
Identitet joj se raspoznaje perjem.
Plavo, zeleno, žuto.
Bez papira ovdje se ne odlazi ni
u javni WC.
Prema rasporedu tjeskobe
Stanje između nepokretnosti
i čežnje za lutanjem
pustarama gdje snijeg
ne kopni stoljećima...
Tako smo živjeli na obalama mrtve rijeke,
gradili trule mostove
i opijali se utopijama.
Predgrađima su harale mužjačke horde,
gušteri od kože
i zakon neozidanih.
Plavetnila sutona vide se još
samo na slikama
od strunastih piksela.
Prema rasporedu tjeskobe
putuje se da bi se vidjelo ono već viđeno.
Što je preostalo od svjetlosti?
Rastopljena tijela od voska,
mrlje, zavoji.
Ležati na tračnicama i udisati dim
iz tvornice ulja.
Ni jedan prostor nije toliko blizak
vlastitoj samoći
kao napušteni kolodvor
u praskozorje.
Duša je kreketava žaba
pod staklenom kuglom.
Napuhuje se i ispuhuje.
Suvišne riječi ne pristaju
pogledu iza vrata.
O, siromaštvo blaženih noći
na uzdarju od suza!
Tako smo plamtjeli
uz visoke peći žudnje
i čekali
posljednje
jutarnje
vlakove.
U snovima ne postoje zvijezde.
I ono smaragdno more
ne razlijeva se iz očiju.
I napokon ja,
bez imena i prošlosti,
ovdje između
gromadnih planina na slikama
s tibetskih razglednica,
Ja, koje se ne kreće,
nigdje ne odlazi,
ne putuje,
tek odbljesak ogledala
u začaranome
krugu pamćenja.
Prema rasporedu tjeskobe
ovdje završava
posljednja linija
prema zapadnome
kolodvoru.
Na stolu je rastvorena knjiga,
na sagu metalna kopča,
a u zraku miris krvavoga
ulcinjskoga nara.
Savršeno vrijeme
gori na trepavicama
zauvijek.
Salon subverzije
1.
U našoj maloj zajednici
zabranjeno je pokazivati
prezir spram obogaljenih,
ritualno klati pijevce
na sceni,
nositi aristokratske plave kravate,
ne
vjerovati u napredak,
interaktivno komunicirati
s porno zvijezdama
i Pessou pretpostaviti
barikadama
od marcipana.
2.
Nomadi su poput aerodromskih intelektualaca
uvijek u prolazu.
Život je negdje
između zapaljenih automobila
u slamovima Pariza
i festivala eksperimentalne
perverzije.
Govori se brzo
jer praznina misli
nema vremena
za razgovor o onome
o čemu se ne misli.
3.
Svatko od odabranih igrača
divi se jednom
od svojih idola.
Narcisu su potrebne
patnje drugoga da bi
imao razloge
za svoju priču.
4.
I tako,
bezvjerna vjera u spektakl ulice
traži svoj događaj
u zapuštenim industrijskim
pogonima,
na stubištima
robne kuće
srušene u posljednjem ratu,
gdje skvoteri
prebivaju
u novome domu,
a štakori se sele
na
vrhove
muzeja.
5.
Milenaristi su iščekivali Apokalipsu
u doba
Joakima iz Fiore.
Nije došla u zakazano vrijeme.
Zakašnjelost je sudbina izvrtjelog vremena.
Sada se iščekuje nadolazeći
novi Bog i pravedna
osveta Drugih.
Nitko više ne govori:
Dođi...
6.
U našoj maloj zajednici
japanski bubnjari
pobuđuju
uvježbane geste
oduševljenja.
Kada sve prođe
i salon se zatvori zbog
zimskih praznika,
čita se Gnostičko Evanđelje
i jede
oborita
riba.
7.
Kad ruba više nema,
preostaju odrubljene
glave talaca
u zemlji Rafidain,
ljubičasto-žute površine
i
sveopći muk.
Netko se stropoštava s krovova.
Samoubijeni bez posljednje slike
izaziva ravnodušan
prezir.
8.
U zatvorenom društvu
bol je javna vrlina.
Dođi...
vozit ćemo se
praznim tramvajem
do posljednjeg
skretanja
za
sanatorij,
udahnuti vlagu
i nikad se više
ne vratiti
u ovaj svijet,
ničiji svijet,
svijet bez slike,
koji postoji još samo
da bi postao
objektom
spremnim za rasprodaju
tuđih
mučnina.
9.
Dođi...
Toliko je još postaja čežnje
pred nama.
Cijeli
preostali
arhipelag
Carstvo mrtvih znakova
Mračno stoljeće otpočelo je tek s otkrićem
unutarnjih iskustava –
premještanjem vatre
s Neba
na
Zemlju.
Trebalo je samo
otvoriti
prostore.
Sve poslije
zbivalo se
u ubrzanjima.
Lebdeće cigare
ponad oceana.
Gradnja uzvišenih tornjeva
zbog potrebe oponašanja gotike
bez sablasnih praznina.
Okrvavljene ruke
propalih carstava.
Ljeta prepuštena
doživljaju
da je tijelo
besmrtno,
ne duša.
Izostajanje sretnoga trenutka
u orgijama
ropstva užitku
koji se beskonačno
umnaža
i nikad se ne može smiriti
bez nove
sretne
smrti.
A sada ?
Preuzeti dug
vraća se pokušajem
stvaranja
novoga
mita.
Život u staklenoj kući
ponad podzemne garaže
gdje svatko gleda
u svakoga
i nitko
ne vidi
drugoga
osim kao prijetnju
vlastitoj
samoći
posredovan je vizijama
iz treće ruke.
U zrakoplovnoj luci
djevojka drži ljubavnika
za mošnje i odsutno prati
redoslijed letova
na displayu.
Snimani kadrovi
usporavaju metež.
Na ovom mjestu
najbolje je gledati
Lars von Trierove Idiote.
Odlazi se.
Dolazi se.
Nema se vremena.
Ima se još malo prostora
za odgodu sljedećeg sloma
koji će uslijediti kao što kiša smjenjuje sunčane
dane.
Posvuda samo teror glazbe i nemoć riječi.
Znakovi su još jedino
što nas sjedinjuje
u sveopćem kruženju
oko
praznoga
središta.
Čitamo ih
na površinama
stvari
kao
što jezik ljubavi
presvlačimo
u mistiku
žičanoga
korzeta.
Carstvo mrtvih znakova.
Povećanje memorije
Sljedeći korak bit će prijeći
u stanje mirovanja.
Ništa se više neće promijeniti.
Činiti novo znači oponašati
majmune.
Okružit ćemo se zaposjednutim otocima
s kojih se bijeg čini uzaludnim.
Neće ih biti dovoljno
za nove kolonije
praznoglavih osvajača.
Ispovijesti i traume bližnjih
postat će gore
od ove raskošne praznine
bez očekivane katarze.
Putovat ćemo sve više
da bismo ispunili zavjet
srednjovjekovnih hodočasnika
u traganju za zlatnim fetišima
nade.
Vraćat ćemo se nigdje
kao udomljeni vječni uljezi.
Isprobat ćemo povratak iskonu
zahtjevom za žrtvom
nedužnih.
Koncentrične gradove
poniženih bijedom posjećivat ćemo
turistički
da bismo doživjeli egzotiku
groze.
U sumračno ljetno popodne
klanjat ćemo se pod stupovljem
na Korintu
posvećenom
čistom
teroru.
Ne pamtimo bolje dane od ovih.
Bilo je blažene sporosti i oporosti,
ali nikad nije bilo ovako neprozirno
i nesvodivo na minule epohe,
nikad ovako sjajnoga užitka
u složenosti privatnih kaosa.
Sv. Augustin kaže:
sedes animi est in memoria.
Učinimo još taj presudni korak!
Zaboravimo na jednokratnost sebe
i povećajmo
memoriju!
Razotkrit ćemo odjednom
da izvan nje ne postoji ništa osim
gladi,
ledenih zima,
krvavih revolucija,
svetih ratova,
pohvale proždiranju
i
silovitosti
bez
kraja.
U noćima poput ove
vratit ćemo se u djetinjstvo
i u zamračenoj sobi lutati
od
zida
do
zida
poput šišmiša.
Iz one perspektive
ovo je savršeni napredak želje.
Opojnost ruže,
ulazak u santu leda,
nestanak boli!
Pamćenje je stroj,
još uvijek odveć spor,
ali nedostižan
svakom budućem čuvaru
onog što preostaje
od povijesti.
Ne pamtimo bolje dane od ovih.
Ili gotovo pa bolje.
Zaustavimo još dah.
On pamti naše disanje,
mi njegov
posljednji
uzdah.
Ili gotovo pa
posljednji.
