Naizgled

Vijesti

koliko mi je ostalo
strpljenja. ona kaže: čekala sam ga šest
godina, i još ga čekam, ali kad me nazove izdaleka
da mi kaže kako ga boli glava ja to ne mogu više
jednostavno mi je dosta. maše glavom u jednu pa u drugu stranu
gleda prema djetetu na skuteru.
a jučer, jedna dama
u dobrim godinama
nakon dvije tri čaše, ovako kaže: kod vračare uvijek moraš
biti druga, ili treća. prva uvijek nadrapa
a ako si zadnja onda je isto loše, onda je umorna.
imala je tanke noge u lijepim sandalama
i crnu ogrlicu, i često, kaže, ide na jednodnevna kupanja
u Crikvenicu, ili na kavu autobusom do Trsta.
pa tamo sjedne, na kako se ono zove, ono na moru
sa željeznom ogradom ili lancima.

 

Sljemenska gostiona

ona je dugo godina tu, konobari
i kuha, i izvodi psa do Grafičara kad nikoga nema
i priča s nama stalnim gostima.
već smo tako prisne da nas nekad pita
kako imate tako bijele zube.
nekad kad je gazda ne odvede doma
ostaje spavati u sobi iznad gostione.
ne boji se mraka, vukova, svih onih zalutalih koji
dolaze u šumu iz kojekakvih razloga. ima puno ljubavi prema nećacima
i brojnoj braći i sestrama. jednom bratu je poklonila auto
pa sad ovisi o gazdi hoće li je voziti doma.
ima jednog progonitelja. stari gospodin, uglednog zvanja. žena mu je kaže
prešla četrdeset a to znači da više nije dobra. stalno dolazi
i prijeti joj da će je odvesti gore u sobu. ona to priča uzrujana.
jesi li mu nešto dužna - pitamo je. ne, ništa. a stalno je tu
jučer me spasio Krešo. a ovaj je vikao jebem ti, uvijek me netko zajebe
a taman je bilo idealno, nigdje nikoga. po zimi kad nikoga nema popuši pet šest cigareta uz kavu, izvede Zokija u šetnju, upali obiteljski radio. danas mi kaže da je možda neće biti ovaj tjedan, zbog staroga. iznemogla sam fizički i psihički, kaže i kucne se rukom po čelu, kraj sljepoočice.

 

Gumeni

ime mu ne znamo. uvijek sam šeće
ako vidi nas, ili uopće žene
zaustavi se, i dugo gleda. njega je uputno izbjegavati
jer ima problem, neki svakako. poznat je po tome
što iznimno glasno hvali pite.
nadimak je dobio po ćelavosti i po odsjaju svoje kože
i po pažljivo biranim riječima koje govori. rekao mi je da
ide u kazalište, da je gledao nešto na Festivalu svjetskog kazališta.
ima cijenjen posao. njegov problem su žene. to je otvoreno priznao
da ih ne razumije, i nešto je uz to spominjao mamu.
često se u gostioni raspituje za druge
žene koje tu dolaze. nekad ih i slijedi.
danas je opet prošao, i dugo gledao prema klupama
trudeći se razabrati koga ima i vrijedi li se zbog kakve lovine
spustiti sa staze kroz guste šume.

 

Gazda

u svojoj planinskoj gostioni
ima ovješene slike morskih pejzaža. izložene slike
su na prodaju, piše na ploči. ima brkove. često sjedne
sa svojim kumom, ili nekim od gostiju. kad ga nema
znači da je u sobici iznad gostione, po nekoliko sati
ga nema. što gore radi, pitam ga, on kaže da leži.
viče curama da mu donesu makjato. kako je lijen
one komentiraju. ponese mali jastuk pa sjedne na klupu
i gleda tko sve dolazi. kaže da su mu djeca i žena na moru
da će i on uskoro. puši i gleda, pa se digne i nestane. voli more, šume, ali
najviše svoju sobicu u kojoj se ispruži, i legne.

 

Ona

uvijek pita: kako je tata, i mama
i priča o svom mužu, sinu i dvoje unučadi. spenzionirali
su je s pedeset godina, pa vikendom pomaže gazdi
kad nahrle izletnici. ima vikendicu na Jamnici
na kojoj često roštilja s mužem. vole piletinu
ali on ne smije zbog šećera, a ni ona, kožice, pa ih skuha, i ohladi
i donese psu. on čim se ona pojavi skače i traži
što ima u vrećici. kad nema prometa vrpolji se
i žali što nitko ništa ne jede. a tamo dvoje
odnijela sam kave, a dvoje mladih se ljube.
neka. vikendicu je podigla na kredit s mužem
ali su je uništili u ratu, a baš sam uvela centralno.
da, to nas je udarilo po džepu i po živcima. samo da je zdravlja
zdravlje je najvažnije kaže u odlasku, dok joj suknja leprša.

 

Na klupici

na klupici se sjedi. čeka jelo s roštilja. pije izvorska voda
i kava prije toga. on dolazi s prostirkom i provodi
tu pola dana. kaže da mu je grad neurotičan
da je ludnica. priča s našom prijateljicom.
kad ne svira, onda je tu. sad je kaže slobodan od posla
i pun novaca. možeš i kartati, ili kažemo mu za Black Jacka.
nogom se igra sa Zokijem, koji je legao na leđa i otkrio cijeli trbuh.
dok leži na prostirci vrti u glavi kako će svirati. veli da dok je tu
u gradu ima razapete zamke za komade pa ode provjeriti
jel ima čega. prolazi autom, trubne. odlazi nekad prije nas, nekad poslije.

 

Veselo društvo

odnekuda su došli. popili su njih pet pive za tristo kuna
kaže gazda. žene su se razgalile, i posebno grleno smijale.
padale su grozno glupe šale, ali glupe samo nama
koji nismo pili pive. otkuda su stigli. s kojeg se to mjesta
ide ravno u pijanstvo, sluđenost, skupno i složno. iz koje firme. jedna je ostavila
dokumente, pa je gazda imao neprilike kad mu se javio njezin muž
koji nije bio u tom društvu. svašta, smije se. svašta, smijemo se.

 

Gumeni i aždaja

gumeni se raspitivao o vama
kaže nam naša prijateljica.
a prije toga sam ga vidjela kako hoda za jednom ženom
ona uvijek dolazi sama, s psom, malo je jača.
vidi se jako samopouzdana. ona ga ne šljivi uopće
kao da ga nema. ipak, kad je pretjerao
tako se izvikala na njega, s vrha one staze
da sam i ja čula. ima tu aždaja
kako kaže moja jedna prijateljica za tu vrst žena
koje svugdje mogu same, i ne boje se ničega
i onih koje bi ti mogle počupati kosu, ako im se jako
zamjeriš ili preći ključevima preko karoserije.
iako ga posebno ne volim, bilo mi je žao gumenoga
neki se ljudi izgube od nesreće, od čežnje

 

Planinar

sjedio je unutra
i pričao s gazdom. ovo nije ništa
prema Bjelolasici, to treba probati
sad sam došao iz divljine. četiri dana nismo
vidjeli nijednog čovjeka. spavali smo u skloništima
legneš na daske, imaš krov nad glavom. nekad ima i bešteka.
treba nositi alkohola
devedeset šest postotnog, češnjaka i rakije. ne pereš tamo
zube, nego malo gucneš. češnjak je za bakterije iz kišnice.
ovo Sljeme, to nije ništa. do vrha smo se penjali deset sati
a ne kao oni koji su došli autobusima pa su stigli za pola sata.
opisuje nam sve: kako je išao s kompom, on je profesionalac. kako treba nositi i visokokalorične hrane
kompa je ponio rahatluka, od ruža, još da je bio od oraha, reko sam mu mogao bi te i opaliti. ali poanta je u tome, kaže dva puta, da ti to digne samopouzdanje
vidiš koliko vrijediš, prema onima koji su došli autobusima.
vidiš koliko možeš izdržati, kaže sve crveniji u licu, koliko možeš.
pratio nas je stazom i skrenuo je prema Medvedgradu i prije toga još ispričao nešto o tome kako Premužićevu stazu na Velebitu
zovu staza slonova, jer da to nije to, i da je Sljeme bez veze, da su to nazovi planinari i digne dva kažiprsta naprijed umjesto navodnih znakova. ne znam, da sam ostao duže valjda bi podivljao, završi on svoju besjedu, i ispriča se što tak priča jer je još svjež, pun dojmova

 

I zadnji gosti

otišao je i zadnji gost, osim nas.
gazda je već pobjegao gore, u sobu
da ne bi morao pospremati
pomoći malo. njih obje sjede
kamo će nakon ovoga.
doma. samo Zoki ostaje sam na Sljemenu.
ali svaku večer dolazi jedan gospodin iz grada po njega
već sedam godina i vodi ga u šetnju
sa svojim psima.
gostiona se zatvara, i postaje hladno.
ona će sad doma. nema smisla ni da mi više ostajemo.
sunca više nema.
i ona sad ide
u svoj stan i mora brinuti o svojim nogama
jer ih je operirala. koliko posla s tim mojim nogama, kaže.
onda će malo gledati televiziju, razgovarati možda na telefon s rodbinom.
sljedećeg vikenda joj je rođendan. ujutro će ispeći pite, jer je četvrtak
dan kad se peku pite, koje se nedjeljom pojedu do zadnje.
dok sutra u gradu bude počinjao dan, ona će se stazom penjati prema Zdencu
Zoki će mahati repom i biti pred vratima.

 

Crni stol

crni stol, tegla zeleno-bijela prazna jer cvijeće
jede mačak, dijete vuče pikule po parketima. kažu da su parketari
narkomani, ovaj koji mi je stavljao parkete nije izgledao. svaki dom je od slame
iako je nisko, čini se da sam na nekoj uzvisini, dijagonala
je način slaganja, tako se dogodi, slažeš i ispadne nekad cik cak
riblja kost, nekad dijagonala ili
šetanje po prostoru u zamišljenom pravcu, užurbano more.
kako riblja kost ulazi jedna u drugu tako s kim sjediš nije neko pitanje
a postavlja ga se, s kim pričaš
imaš li u tom dijelu prometa, ili sve teče ravno.
ne pušta li more barku da lagano klizi. kao pikula kad bih okrenula leđa ovom
prizoru, kad bih bila pikula ne bih imala leđa. provjetriti prostorije, kuckati prstima po stolu.
zrak je čist, i prozori su opet zatvoreni. crni stol je na
svojem mjestu, točka, kraj ove sobe. ona počinje s bijelim stropnim zidom.
okružje, okružje.
vrtim se u stolici. sve što ne činim, a mogla bih, na raznorazne načine. svaku radnju zamišljam kao jedan šlager, ili jedno uputstvo
kao zrnce prašine.

 

Neće biti lako

ne kažeš da ti se žuri
a ni meni. svi govore
a ti oblikuješ.
skupiš noge pod stolom
i tijekom razgovora se vidi, odmaraš se zadovoljna zbog
obavljenog posla, i posla koji te čeka, i onog kojim
se upravo baviš.
govoriš radišno i lagano, ne šparno, s mjerom
svaki razgovor ima mješavinu
vedrine, zadovoljstva, oslobođenja od
uživanja u.
da li bih mogla unijeti nešto. uz potrebu da pređem iz ustaljenih
aktivnosti na one koje bih voljela da pretegnu, ne moram donijeti ništa
ostati samo sebičan, blagi poremećaj, ogrebotina, a tko ih nema.
masa ogrebotina, o tome pričam. ali zaboravila sam
da tvoj razgovor ima primjesu, on je dnevna
dragocjenost, bez posebnog sadržaja. željela bih obrisati stol. hoćeš li i ti obrisati
stol. kako ću reći: dolazim odmah,
čekaj me ili dođi svako jutro u moj dom s nekom lizikom
nekim pecivom, pa onda

 

Pomoćni glagoli, glasne reference

i loša veza ima svojih prednosti
baca te u očaj
moraš razmrsiti, što ti se to
da biti s njim,
što je to
a opet ide uz njega.
i što od njega, uz tebe, koji dio. i vaš je razgovor
racionalan. uz Cohena
je malo lakše
čisti kao monah, i njegova ptica, na žici
stvar koja ide i ne ide
u isto vrijeme, savršeno, s njom, kažu počinje
i završava koncerte
ona je znak ničega, pjeva, sama ptica ili žica, koja titra

 

Sve što imam

moj oblik čistoće mi daje prispodobu, nekoga tko putuje.
ovako: ja sam tebi dijete, ti si meni dijete, i još lik oca i majke, a imamo i žive roditelje, i roditelji smo svoje djece. i još više, tvoja sam teta, stric, baka, susjeda, ti sestrična, sestra, školovanje, moj rad i još, k tome, moje vrijeme.
pa se, onda, mi koji jesmo odvezemo
na ručak u Zagorje, kartati, ti baka ja s djedom, stricem i susjedom, rad na crno s radom u bijelo. u jednom nas trenutku, kad odmakne večer, igra potpuno obuzme,
zaboravimo sve ostalo, tko je što, kome i zašto, nego samo ono, jedno ostane pitanje,
zašto.
zašto si bacila. zašto sam ga bacila. kažem im da je moj oblik čistoće savršeno
siguran. igram pika jer imam samo pika u rukama, to je tako, s tom kartom sam se rodila.
to već tiše, u bradu, za sebe, prošapćem, a oni provjeravaju. otvaram ruke, a u njima sama srca. crveno, a nisam lagala. i to mi je nejasno, još uvijek, a nije prijepis sna
nego moj oblik čistoće, ili sve što imam

 

Sve što imam, II

zaboravila sam reći
sabrano je sve, tu smo.
ako je sve bila kriva karta
a istinita.
svakako, crvena ili crna, ako na nju igramo
možda bude nešto
i to vrijedi puno, slažeš li se. dali mi sve od sebe ili ne
ako se nešto, barem na pola sata, zbiva poslije ručka u Zagorju ili Zagrebu
gdje smo, što da bacim
možda trik, da bacim kakav trik. imam novi kaput, možda su mu rukavi
sposobni za igru.

 

Kava

treba mi crna kava, ne samo trenutak
nego duža kava, u koju stane
nevjera i cinizam, tvrdoća
pa prijelaz, ispijen, dno, mekoća svježeg taloga
a on se ne pije. ionako se moram skinuti s bijelog poroka, nazovimo to previše šećera previše bijelog i tražim nešto gorče, oporije. otpor zapravo.
život, onako kako uz bijeli dim ide crna kava,
malo uzemljenje malo podizanje, ritam, izmjena, trenutak, mi se dogovaramo
utorak, može utorak, jedan dan veljače, poslije dva

 

Uzmi zrak

umjesto obraćanja drugom
ili već nekom nepoznatom, dragi «ti»,
jeste li se ošišali. provodite li to, odjeća i obuća
i navike i promašaji, kao i svi, i kad pukne top s Lotršćaka, bi li odgovor
mogao biti «ne» na lijepo sročeno pitanje: hoćeš li, hoćete li
ali ja ne razumijem, previše brineš, i predobro je
nitko ništa ne razumije, to je negativno ne razumjeti
govor koji će poduže trajati. uzorni i provizorni
oblici, prštavo kamenje, reći ćete ne shvaćamo, ali u mojem koferu
ima solidarnosti, prekaljenosti, ne smijete jedni drugima govoriti
nego piece of cake, sigurnije je. uskoro ćemo prijeći iz terora
u razobličenost, raspremiti patnju, ispraviti osobne stvari, okupiti se
za rođendan, ali donijeli smo odluku, da će se zazibati
je i nije, radi mene, ili radi tebe, što ja znam.
i nije radi nas, nego više zbog sunčanog neba kojem nema lijeka
ni analgin, nema pomoći, ni 92, od baš nekog detaljnog totalno drugog razloga, i večeras ima kraj pameti, zbog toga što će svojim radom doći do svega zaziva normalan život za vježbanje, posebno kad ti se učini da je kraj nečega, a zarez kad ti se učini da ima nešto važno što ne nanosi bol, nego uskličnik onda stavi bolje uskličnik, a dvotočje za uzbuđenost pred nečim i visoku ogradu i jednu sjenicu u kojoj ćemo provesti popodne, okruglo i htjet ćemo u toj sjenici biti promišljeni, i precizni ne ovako prljavo, nikad više ovako zamućeno nego it is in your head reći uzajamno, i onda će doći pod naše ruke maleno cvijeće, još maleni ždralovi

 

Subota

kao kad nakon buncanja
vidiš da ima sreće u rečenici, koja s puno ushita srlja
svojoj točki, veseli se, što štima, kao terenac koji odvaljuje
kamenje na cesti, i zadržava me od glazbenog spota, jer krenuo je pjevač
u turneju, a lijepi slijepac svojoj gesti.
tako i svaka ispeglana vijest, na radiju, koju se redaktori
pripremili, spiker pročitao, mi smo slušali, to više nije moja briga
možda je ovo tren kad čovjek sve ono što voli
više ne voli. tako, tako. ah, kako smo nasamo, kako kad napuštamo
brod s jedrima, i ponese nas pjena: kad čovjeku ostane malo. kad u svemu što voli…na poziciji broj dva snimam tekst
bacam glazbu koja me je dovela u ovo stanje, u blizinu plesa. započeli smo se obnavljati, zar ne.
najbolje je sačuvati kose oči, ispraviti izražaj, biti Japanka. kako svim čudima upravlja prozirnost, a divna se bit života slijeva kao ptica, i ako ne znaš kamo, pjevaj, leti dušo, da, to štima, kako je sve pod kontrolom, prošlog tjedna dobiti par rukavica, koje drže toplinu tijela, i everything se pomiče prema svakom predmetu, i puno toga još ulazi u prostor, jedna ptica, kolekcija pjesama, i 95.-ta godina, i zamisli, jedan nokat, koji se malo skratio, i radijator, subota, i hit dana subota je subota je subota

 

jack koji se pucao u pjesmama

to tvoje brisanje otisaka s limuzine koja vozi po new jerseyju
pa skrene u new hampshire, mumljaš, limuzina vozi, mijenjaju se
brzine: prva, druga, treća,
majka vuče dijete preko zebre, slažeš cd-ove u kutiju, dok oni prelaze,
a zebra je ispred tebe, a limo klizi, javlja se jedini pjevač, pa se hladiš. kad prolaziš pališ grijanje, i brisači rade, pa se snađeš sa zimskim gumama, i lancima, a dok se spuštaš prema kaliforniji prema meksiku misliš na jacka koji se pucao u pjesmama, prelazio svoju svijest
i je li bio onda više i onda bio, pa opet dođeš u zonu semafora, tamo gdje sitni treptaji označavaju nešto, svjetla u trobojama koja znače puno, pada noć, i dolazi obilje svjetala, koja pokazuju da su tu kuće,
imaju vlasnike, u boji fasade, travnjake, da si ti raspoložen, a imaš limo, imaš i cd-ove, i nevidljive tetovaže na kojima piše: bird, ili nešto tome slično, da ćeš sve nadoknaditi, sve što piše na jogurtu. kalcij, proteine. da moraš biti. svi moramo biti.
okej, to je suvišno.

 

što šapću romkinje

s istrganim vrećicama, za kojeg se svi slažu kao i za našeg predsjednika, kojem je prihvatljiv samo program koji prelazi dvjesto tisuća milijuna, od prodaje banaka i poduzeća, tko danas ulazi u nadilaženje, koga se apsorbira akcija! akcija! na optuženičkoj klupi bi trebali sjediti, krmu žvakati, globiti i biti globljeni, zar ridanje i smijanje, sve van iz sebe, ponovi, nebesa, hladni dani, topli dani, grijanje! ugostitelji! ja u novoj haljini naručujem juneći sečuan! pijem sprite! akcija! akcija! ostavljam, stižem tebi, ako me trebaš i ako me smatraš heroinom, muškobanjom, ako ti se prijetim, onim finim ucjenama za nesigurnost, akcija! akcija! dobar je dan za vjenčanje, za lifting, prodor bjelokosnog jer biti tužan je grijeh, zločin nad dušom, perje leti, romkinje šapću: otvoreno, otvoreno, uđite

 

sjever

kad je bio dijete vidio je vrlo mršavo dijete na televiziji. rekli su da je otišao po bananu u kuhinju i razmazao je po ekranu.
upoznao je djevojku koja se bavila dlanom, ali ne unutrašnjom stranom dlana, nego zapešćem. izbrojila mu je crte na zapešću. rekla da je idealist koji sam sebe vara. koji se pretvara da je idealist jer dobro zna kako stvari stoje.
kad prođe zaljubljenost, ostaje ljubav koja daje mir. doživljaj je još svjež i on može raditi puno i smireno. i nije mrzovoljan. ne, mrzovolja se javlja kad zrake više ne dolaze, kad kao ponornica kipti i traži sebi izlaz. tad počinje siktanje.
nekad bi bio zadovoljan ženama, komplimentima.
nekad nije ni ustajao, nije išao ni baciti smeće.
zamalo je to izgledalo kao manična depresija.
ali nije bilo. bilo je to ništa. trebao je biti glumac. bio je teatralni subjekt. dubina je uvijek bila pretvaranje dubine. površina je uvijek bila pretvaranje površine. dalje se uvijek pretvara da je dalje. bliže se pretvara da je bliže. lijevo se pretvara da je lijevo. desno se pretvara da je desno.
ne postoji sjever.

Bilješka o autorici