Pet stoljeća hrvatske književnosti
tako je govorila zaratustrina kći
marija kaže:
franjo, ti si profesor koji ne zna
skrivati sjaj u očima
dok zgodne studentice
izlažu seminare
o vinkovačkim književnicima.
i ne znaš glumiti skromnost
dovoljno dobro
da bih odabrala između
zaljubiti se u tebe
i poslati te u pičku materinu.
moraš poraditi na tome,
jer studentice vide
kada im profesori gledaju
u sise,
a to nije lijepo,
jer za koje ćeš im desetljeće
moći biti otac.
vražja nevjesta
sva si jednostavna,
umalo sam joj na to odgovorio,
što je dobro,
jer moji naglas izgovoreni
komplimenti
zvuče kao uvrede.
u znaku djevice
i podznaku vage
valjda nemam drugog izbora
nego biti nesiguran
i vagati
što ću reći
što ne
s. v.
inicijali su dobre vile
u 66-oj sobi
prvoj desno od ludila
drugoj od smrti.
ona je, marija kaže,
kronično slaba na dečke,
što je potvrdila
i marina
koja će do kraja života
pisati poeziju
pazeći na kombinatoriku
ritma i neologizama.
slaba je na dečke, kažem i ja,
premda su joj usta
naherena na pogrešnu stranu,
udovoljavajući činjenici
da mi je dvadesetšest,
a da se muškarcem ne postaje
prije tridesete.
semantika bijesa ubila je polarnu svjetlost
u polumraku power pointa
neke su od njih izgledale
kao manjak poštovanja.
u glavi sam napravio klik
zamislivši da uzimam pištolj
i skidam ih
jednu po jednu.
one će se već nekako udati,
a ja ću ostati sam.
hipnoza
prava je istina
da ih i nisam mogao gledati
drugačije:
samo što to ni marija
nije mogla znati.
na desnoj strani života
mi se ljevoruci
ne snalazimo
najbolje.
ja njih gledam, a one meni:
profesore, da ste se nacrtali
s nekim drugim očima!
odmah!
parapsihološki blues za apsolventice
da vikendom ne pijem
kao saša meršinjak
pomislio bih kako su pjesnici
čuđenje u svijetu.
ovako znam da su obično smeće,
pa kada me one zamole
da im pričam o svojoj poeziji
odmahnem rukom
i kažem im:
kolegice drage, pa vi jako dobro
znate da nitko nije
vlasnik umjetnosti,
a ako griješim
slobodno me ispravite.
jedna od njih, plava kao naranča
paula valerya,
na to podigne ruku kao da ide u 8.c,
a ja, umoran od istine,
zapucketam prstima.
sat anatomije profesora nagulova
stilistika počinje rezom
u tkivo shvaćanja,
pojasnio sam svojim kolegicama
pokazujući im EKG napravljen
ljeti 2007. zbog povišenog
krvnog tlaka
i vrtoglavice koja mi je prijetila
smrću, iako ne volim
hitchcocka i gorsku službu spašavanja.
kada vam kažu
da je o pjesmi najbolje ne znati
ništa
pozovite ih na kavu,
a onda ih lijepo pošaljite kvragu.
poezija je krajnji oblik jasnoće
i vi ćete to shvatiti
čim na primjeru mog ubrzanog pulsa
ustanovite tranziciju metafore
u bol koja ne može proći,
kao ni vlak za brčko
otajstvo
tu nema tajne, kolegice moje:
seminari koje pišete
sve su rekli o vama.
a ja, baštinik alternativne sljepoće,
zbog toga znam
da ste zimi bolje, nego ljeti.
iako vam manjak odjeće pristaje
kao davidu iz firence
koji se još uvijek boji golijata,
a što i vi možete vidjeti
pogledate li mu spolovilo
veličine topografskog znaka.
i zato vam vaš profesor
bez imalo sustezanja kaže:
ljeti šećite pse uz dravu.
zimi se bavite poezijom
i odgajajte svoju
nerođenu djecu.
pekinezer
srećom, danas je takvo vrijeme
da o meni možete znati
i iz druge ruke.
samo odete na wikipediju
i upišete benedetto croce:
u gornjem desnom uglu
monitora
pojavit će vam se
crno-bijela fotografija
starijeg čovjeka
s knjigom u ruci
i viškom kilograma.
ipak, ako na kraju oženim
koju od vas
nadam se da mi neće uskratiti
ručanje mesa nedjeljom.
bez krvi nema poezije, a ona je jedini
razlog
da me volite.
andy
i dok smo pričali
o kemijskim elementima slavonije
u poeziji miroslava mićanovića
jedna je iz drugog reda
legaliziranog limba za početnike
namjestila svoju plavu kosu
tako da joj ni u ludilu ne prekinem
riječ:
profesore, zašto pričamo
o ženama kao objektu poezije
kada ste vi, htjeli priznati ili ne,
o warholu napisali više pjesama,
nego petrarca o lauri?
znam da je tako, otišla sam na wikipediju,
upisala benedetto croce,
pogledala u desni gornji kut monitora
i sve vidjela.
mi smo vam žene takve, sve vidimo.
kud vi, tu i vaša debljina!
pet stoljeća hrvatske književnosti
ako me ikada nađete
u kazalu mrtvih
znajte da nisam volio
kazalište
kao, uostalom,
ni zaslađenu hranu.
a jedna što me je valjda voljela
u leksikonu je pitala:
biste li voljeli jesti puding
s franjom?
na što sam napisao:
hvala bogu da ne bih!
i na što je ona,
željna pudinga,
čvrsto odlučila
ne biti željna mene.
ova pjesma nije oporučna, samo miriše na oproštaj
kvragu i naslovi:
ne volim ih kada su dugi kao ovaj,
a bit će i da ih uopće ne volim.
no, u ovoj sam, trinaestoj po redu,
došao u napast zaključiti
kako je ljubav prema njima
eksplicitna.
a onda si opet mislim:
a koja nije?
teško da u ljudskom genomu
postoje zaobilaznice
za toliko ljudske stvari.
za prazne kutije
u koje planiramo smjestiti
slabo nastanjene otoke.
pravac obustavljenog pokreta
nigdje ne idem bez svoje kosine.
negdje na sredini puta
saznanje budi potrebu
zamoliti smrt
za malo nježnosti:
ubojice života!, ti znaš
da su moje žene na drugom
kraju hodnika.
promatraju oglasnu ploču
planirajući
odlaske na predavanja.
molim te, nemoj im reći
da će ostarjeti.
ako one odustanu od lijepog,
ja više neću imati snage
pisati pjesme u kojima te spominjem.
morat ću stati
i s vrha neba pogledom skidati
golišave kosture figurativnih orlova.
i zato budi dobra i prvo se riješi mene.
one su mlade kao površina
tritona, a ja sam jedini koji se toga
sjeća.
treniranje nevinosti
dok još nešto znaju o poeziji
i dok još nešto znam o njima
svojim ću metaforama,
za potrebe naše religije,
obrijati međunožje.
a jedna će od njih,
kako god se zvala,
pred kraj predavanja
postaviti pitanje
čiji će odgovor biti glasniji
od svih pokušaja šutnje
kojima sam volio djevojke
u prvoj dekadi
dvadeset i prvog stoljeća
(u posljednjoj dekadi moje nevinosti):
profesore, hoćemo tako i mi?
da, anđeli moji!
tako ćete i vi!
tako će i one
dok još nešto znaju o poeziji.
dok još nešto znam o njima.
dok se ne udaju i ne rode.
tekst
sudeći po njihovim licima
ideja da planiranje obitelji
zamijene pretakanjem
godina u tekstove
nije im se svidjela.
neke su jamačno pomislile:
profesore, nađite si život!
neke su bile sigurne
da sam poludio.
jedna je komentirala
kako idući put ne može doći
jer joj se sestra udaje.
ali taj se put nisam dao,
a moj inat pobrinuo se
da ih na kavu poslije predavanja
pošaljem sretne
kao mrlju od majčinstva.
svjetla ne gasimo prije osam
marija je rekla
da predavanja, sve u svemu, predugo traju.
kada bismo bili
za sat vremena kraći,
kazala je,
vrijeme bi nam se činilo dulje,
a onda bismo stigli odgajati djecu,
čitati poeziju
i kuhati svojim muževima.
ne znam zašto sam odbio tu zamisao,
ali znam što su mislile
i marija i marina i sve koje sam gledao:
zato što ih volim.
i znam da su mi oprostile,
iako nikada neću shvatiti
što mi trebaju oprostiti
i što uopće ljudi imaju od toga.
rekao sam im da se od osam živi,
a prije osam priprema za život
i da će im, nakon bavljenja poezijom,
vođenje ljubavi doći
kao nepatvoreno iskustvo.
cvijeće za autora
budite hladne kao antologija
i jednostavne kao ciganski orkestar.
tada će put na mjesec
biti jednostavan
kao u dvodimenzionalnim trenucima
braće méliès.
moći ću vas uokviriti
umjesto portreta vlastite majke
na zidu iznad kreveta
gdje su, dok sam obožavao živjeti,
visjeli nogometni posteri.
i budite zaslađene kao kondicional,
ali i suzdržane kao imperativ
u predavanjima iz teorije književnosti.
jer sve i može i ne mora biti tako
kako bi nam bilo
da nam nije
onako kako jest.
da nam pristaju zakašnjele interpretacije
pjesama koje su davno
dosadile.
aproksiomatsko približavanje izvoru rijeke
ovdje uz dravu
o bosutu vam mogu pričati
kao o rijeci koja se stoljećima
nije pomakla
s mjesta ubojstva.
nama je u vinkovcima
sasvim normalno
da rijeka stoji
kao lorcin put prema córdobi
od koje su jedino vinkovci
dalji i usamljeniji.
vinkovci u kojima od ponedjeljka do petka
mislim na vas
pripremajući stilističke analize
klasika domaće i svjetske književnosti.
jednom ćete to moći i same,
ovdje uz dravu,
gdje bosut zvuči zelenije od znanstvene fantastike.
gdje mitovi otječu krivuljom
uranovih ledenih vjetrova
i atletskom stazom domoljublja.
u smjeru galaktičke menopauze.
u inventarnu knjigu ničega.
jednom ćete moći.
albedo
izuzmem li potragu za bogom,
na popisu kućanskih potrepština
njihova su mi imena
najbitnija.
no, superlativ ugrađen u bit
ne može promijeniti činjenicu
kako na kraju stvari ostaju
nepromijenjene:
njihovi pogledi, lišeni dvojbi,
pronalaze svjetleću točku
u onom oku na koje žmirim
dok se trudim mrziti ih
kao dijagram zaborava
utkan u sugestivnu matematiku svakodnevlja.
pitaju li me, bit ću kratak:
to vam je albedo, učenice moje.
povratak
obustavljena protuslovlja znače
da ne moramo nužno biti
sretni zato što ćemo,
statistički gledano,
u 66-oj živjeti kao ginsberg
koji je tada napisao
jesenje lišće, najljepšu pjesmu
dvadesetog stoljeća
nakon miljkovićeve poeziju će svi pisati
i jedne updikeove
u kojoj se spominje
beskrajna, smeđa kava,
a kojoj, ni nakon čitavog semestra
zaljubljivanja u avangardu umora
na vašim večernjim licima,
ne mogu pronaći naslov.
zato sam odlučio ostati kod allena.
miljković je, naime, lagao,
što samoubojice uglavnom i rade
kada pišu o životu.
kava mi je, s druge strane,
prešla u rutinu
od koje bi do osam navečer
ogladnjeli i kudikamo
veći mesojedi od mene.
ostajem kod allena.
broj godina u pjesmi o jesenjem lišću
jednak je broju
na vratima našeg prostora.
nitko se, uostalom, neće sjećati
moje odluke.
