Psiho, ptice
Ledeno doba
Danas mi je bio jedan čovjek,
govorio mi je kako bi uskoro mogao umrijeti,
kako bi me mogao pregaziti automobil,
pasti cigla na glavu, srušiti se drvo,
progutati rijeka, ubiti grom, otpuhati vjetar.
Sve mi se to može dogoditi, ali jedno je sigurno,
mojima bi bilo lakše ako bi za to dobili šaku novaca
od kojih bi zasigurno mogli kupiti novu perilicu rublja,
perilicu suđa, mikser, električnu drobilicu oraha
ili već nešto što bi me dostojno zamijenilo.
Govorio mi je to pred mojim trogodišnjim sinom
pred čijim se očima topio posljednji veliki ledenjak,
pred čijim su očima mamut, sabljasti tigar i možda ljenjivac
upravo spašavali svijet.
Volim imati takve stvari
Eto, dogodilo se
i ona je to znala.
Zato o tome više
nisam htio razgovarati.
Bilo je to isto kao
kada na ulici
naletiš na nekoga
i oboje krenete u istu stranu
pa se nikako ne možete mimoići.
Prvo krenete na lijevo
pa na desno
i tako nekoliko puta
dok se konačno ne dogovorite.
Nakon par dana
samo je sjela na vlak,
otišla u Zagreb
i vratila se
s punom torbom
bespotrebnih stvari.
Dok ih je vadila iz torbe
i slagala na stol,
rekla je:
Volim stvari koje
ničemu ne služe,
osim za ukras.
Jednostavno,
volim imati takve stvari.
Ženin pas
Prijatelj mi priča o ženinom psu.
Baš tako kaže: ženin pas.
Bio je to, ustvari, i njegov pas,
ali ga on nije volio.
To ne kaže.
Ženinog je psa
prije godinu dana
pregazio auto.
Jedva ga je lopatom
odvojio od asfalta, kaže.
Zakopao ga iza zgrade.
Žena misli da je pas odlutao
i još uvijek čeka da se vrati.
Normalno, prepoznaje ga
u svim psima na ulici.
Čak i u onima druge pasmine.
Zove ih njegovim imenom,
a kada se ne odazovu,
rasplače se.
On joj nikako nema hrabrosti
reći da je pas mrtav.
Ustvari, ne želi joj reći.
Tako je bolje, kaže.
Kod kuće cijelo popodne
razmišljam o ženi moga prijatelja
i njenom psu.
Netko bi toj ženi
konačno morao reći istinu.
Stvarno bi joj to netko morao reći.
kuća
kuća
to je jedino što znaš nacrtati
prvo crtaš prozore
kažeš
najvažnije je da ima puno svjetlosti
tako kuća izgleda prostranije
onda crtaš vrata
kažeš
vrata govore kakvi ljudi žive u kući
zidove crtaš da bi kuća bila toplija
kažeš
mogli bi biti i od stakla
jer ti nemaš što skrivati
na kraju crtaš krov
kažeš
krov ne smije biti previše šiljast
jer tada kuća izgleda opasno
ograda mora biti niska i drvena
kažeš
jer takva se ograda najlakše preskoči
još samo nedostaje drvo
kažeš
jer drvo je najtočniji sat
i po njemu vidiš koliko si ostario
a kada ćeš nas nacrtati
kažem
već sam nas nacrtala
kažeš
evo sjedimo tu u sobi i ja ti govorim
kako bi već jednom mogao upaliti tu vatru
ali nisi nacrtala dimnjak
kažem
sve moram ja
kažeš
i crtaš dimnjak
i dim što se izvija u nebo
Psiho, ptice
Vidiš, ovo je nacrt moje tjeskobe.
Kada se nađem tu u središtu,
pomislim kako nikada neću ispraviti
sve te kutove,
a srce zvecka poput novčića po pločniku.
Vidiš, tako se zasigurno osjećaju
ptice zarobljene u staklenoj kocki.
33. stranica
Neuspjeh je prirodan dio kreativnog procesa –
rekao je Walt Disney onoga jutra kada je
dobio otkaz na poslu zbog nemaštovitosti.
Evo, ja već nekoliko tjedana sjedim ispred
ugašenog televizora i osjećam kako dolazi nešto veliko.
Pa, nisam valjda stvoren da cijeloga života udaram pečate
na 33. stranici Čudnovatih zgoda šegrta Hlapića.
Taj Walt Disney baš zna razveseliti čovjeka
i pri tome ostati mrtav hladan.
Smak
Skandinavci vjeruju
da će se posljednja bitka na svijetu
voditi oko drveta breze,
a preživjet će oni
koji se sakriju
pod njenom krošnjom.
Igorova baka,
baš nekako pred smrt,
u povjerenju nam je rekla
da će uskoro smak svijeta
i kako će se spasiti oni
koji se nađu pod orahovim drvetom.
Čula je,
da se taj orah nalazi u Ivankovu,
u onoj dugačkoj ulici
što vodi prema Vinkovcima.
Zato sam ja uvijek na oprezu
i nikada ne idem daleko,
jer tko zna, možda ću
baš sutra morati reći:
Molim vas,
do Ivankova u jednom smjeru!
Čisto, dobro osvijetljeno mjesto
Evo tu, na ovome mjestu, je
nekada stajalo stablo oraha
– pokazuje joj mjesto rukom,
a ona ga strpljivo sluša,
kao da tu priču čuje prvi put
– sa svojim čvornatim granama,
ispucanom korom i mahovinom.
Onda gazi po neravnoj zemlji
obrasloj koprivama i govori
kako se zemlja još uvijek nije snašla,
kako nije znala popuniti toliku prazninu.
I dok gleda u nebo, baš kao da će tamo
vidjeti taj posječeni orah
priča o tome kako je od toga drveta
napravio svoju prvu skulpturu,
kako je skulptura izgledala
kao smušena i nedovršena rečenica,
kako je isklesao čitav jedan suvišan tekst,
kako je sve to glupost i smeće.
Onda još govori nešto o tome
kako drvo svejedno liječi, kako su mu,
dok je radio na jednom komadu drveta,
nestale bradavice s ruku,
iznenada, baš kao što su se i pojavile.
Ona ga tu prestaje slušati
i vidi sebe i njega
kako rukama pridržavaju nebo
što zatvara to čisto, dobro osvijetljeno mjesto.
kraj reda
kiša je jaka
kašika zemlje
uveče
uvuče se
duboko pod kožu –
kažem djedu,
a on me samo
pogleda i nastavi
okopavati kukuruz.
pri kraju reda
kaže:
nekad smo
jasnije govorili.
nije nam trebalo
puno riječi
da kažemo
kako će ove stabljike
zakriliti svjetlo.
dovoljno je bilo
pogledati zrno
pa da samo u podne
vidiš sunce.
i nismo tako jurili.
vidiš,
nikada ne bih došao
na kraj reda
da sam razmišljao
koliko je daleko.
te smo noći dugo hodali
te smo noći dugo hodali. gotovo pred jutro, naišli smo na neke zemunice. nismo ništa provjeravali, samo smo se uvukli unutra i pozaspali. bilo nam je svejedno. da su htjeli, mogli su nas sve pobiti na spavanju. bili smo preumorni, nismo ni straže postavili. bilo nam je svejedno, toliko smo bili umorni.
ujutro sam, na drvenoj gredi, pročitao svježe urezano tvoje ime. bio je to tvoj zadnji trag. nakon par godina, kada sam to ispričao tvojoj majci, samo je spustila glavu i zaplakala. nikada me više nije pogledala. nikada mi više nije rekla niti riječ. kao da me je krivila zbog tvog nestanka. ja sam samo vidio tvoje ime. ništa drugo, samo sam pročitao tvoje ime.
toga smo dana puno popili. pili smo cijeli dan, a onda poslijepodne čistili oružje i izležavali se ispod drveta. ni danas ne znam tko je prvi počeo. događa se. prvo grube riječi pa gurkanje, nekoliko udaraca, a onda svi polude. tko zna koliko bi sva ta gužva trajala da se nije začuo zvižduk pa udarac pa drugi pa treći. svi smo zalegli i čekali. ništa, samo prašina. znali smo da je gotovo, ali se nikome nije ustajalo. nitko nije htio narušiti tu tišinu.
sutra smo našli nekog dečka kako leži potrbuške, glave uronjene u potok. nitko se nije mogao sjetiti kako se zove. nitko se nije mogao sjetiti je li jučer bio s nama.
bilo je to na samom početku. doveli su nam nekog mladog svećenika koji nas je trebao utješiti i ohrabriti. dugo je i polako govorio. povjerovao sam u svaku njegovu riječ. činilo se da sve što govori govori zbog sebe, činilo se da svaku izgovorenu riječ polako omata oko sebe u čvrst i neprobojan štit. činilo se da svaku izgovorenu riječ polako omata oko nas.
znao sam da su nas vidjeli, baš kao što smo i mi vidjeli njih, ali ništa, baš ništa nisu napravili. nastavili su pušiti i potiho razgovarati, baš kao i mi.
kad god se sjetim tog događaja, vidim da smo učinili jedinu dobru stvar.
priliku za ubijanje smo dobili već sutradan, za mir smo morali pričekati još koju godinu.
samo se moraš sjetiti ovoga i naći ćeš put ma koliko bio izgubljen. slušao sam oca kako priča dok čekićem razbija tvrdu orahovu ljusku. onda reže jabuku na kriške i dijeli nam svakome, prvi umače jabuku u med, pa orah u med, i sve to pojede.
tri su nas dana ganjali po šumama, a mi smo bježali. četvrti dan nisam znao gdje sam niti je bilo ikoga da mi to kaže. peti sam dan kružio po šumi i onda odustao. bio sam izgubljen.
onda sam se sjetio i badnjaka i oraha i jabuka i meda i kako smo sve to zajedno umakali i jeli. ujutro sam shvatio da sam proveo noć na samome kraju šume.
trebao sam samo pretrčati livadu, na drugom su kraju bili naši položaji.
pretrčavali smo cestu, jedan po jedan. nismo mislili da će biti tako lako, a bilo je sve dok nisu otkrili posljednjeg. prikovali su ga za zemlju. trebalo mu je dva sata da se dovuče do jarka. odlučili smo sačekati jutro. ionako je sve bilo gotovo.
hodali smo polako. samo smo to i mogli, ionako je sve bilo gotovo. oružje smo predali, zapovijedi su odavno prestale stizati. trebali smo samo izaći iz šume.
nisu bili grubi, nisu vikali. gotovo da nisu ni govorili. to nas je još više plašilo. svašta smo čuli, ali nitko nije pričao da kraj može biti tako tih.
