Anagram / Čitanje proze
25. 4. 2005.

Evelina Rudan

O predaji u »Dugi« i kazivačkoj situaciji u »Mladosti«

Dva aspekta usmenoga u Šimunovićevoj prozi

Sve i kad se za Dinka Šimunovića ne bi moglo reći da »među prozaistima moderne (...) zauzima jedno od najzapaženijih mjesta« (Šicel 1978, 245) ili da je »Pripadajući darovitom naraštaju (...) u kojemu literarna mjerila postavljaju Matoš, Vidrić, Begović, Domjanić, Nazor (...) upravo on najsnažniji pripovjedač« (Frangeš - Žmegač 1998, 182), on bi proučavateljima usmene književnosti i dalje bio zanimljiv zbog obilja usmenoknjiževnih oblika koji su ušli u njegovu prozu, ali i zbog informacija o usmenoknjiževnoj komunikaciji koje nam ta proza posreduje.

No, prethodna dva navoda o vrsnoći Šimunovićeva pisma nisu sporna i veze s usmenom književnošću moraju se promatrati i kroz učinke koje stvaraju odnosno koliko te veze i na koji način oblikuju tekst proze u kojoj se pojavljuju.

Veze s usmenom književnošću nisu promicale Šimunovićevim proučavateljima. Konkretnim usmenoknjiževnim oblicima u Šimunovićevim djelima podrobnije su se bavili Maja Bošković-Stulli1 i Goran Novaković2, a Dunja Detoni Dujmić u monografiji o Šimunoviću te veze promatra u kontekstu mitskoga nasljeđa razlažući »poetiku mitologiziranja kao osnovu semantičkog i kompozicijskog organiziranja tekstova.« (Dunja Detoni Dujmić 1991, 25).

Šimunovićeve se porabe usmene književnosti mogu promatrati na barem dvije razine: kroz učinke koje ona proizvodi u njegovoj prozi i kroz informacije koje o usmenoj književnosti ta proza posreduje.

U ovom će se radu na prvoj razini istražiti jedan od mogućih načina na koji usmenoknjiževni oblici uspostavljaju odnose s drugim dijelovima teksta. Istraživat će se na primjeru novele Duga čija češća iščitavanost čini od nje skliskiji, ali i izazovniji, teren. Na drugoj razini pokušat će se vidjeti koje to i kakve informacije o kazivačkim situacijama, dakle o situacijama u kojima se usmenoknjiževni oblici aktualiziraju, posreduje Šimunovićeva proza. I to na primjeru iz autobiografskih zapisa Mladost.

Duga je vjerojatno najpopularnija Šimunovićeva novela. Njome je Šimunović zastupljen u Antologiji hrvatske novele Krešimira Nemeca (Nemec 1997, 174 - 196), upravu nju su za interpretaciju izabrali Frangeš i Žmegač ustvrdivši: »No tražimo li među piščevim djelima tekst koji je reprezentativan, a ujedno se najlakše uklapa u imaginarnu antologiju europske pripovjedne proze iz razdoblja oko prijeloma stoljeća, na prvom će mjestu izbora zasigurno biti Duga, novela koja je po srodnosti motiva i vrijednosti usporediva s pripovjednim djelima suvremenika, poput Hessea, Hamsuna, Gorkoga ili Pirandella.« (Frangeš - Žmegač 1998, 185), nadalje Duga, uz Alkara, najčešće predstavlja Šimunovića i u lektiri tj. ona mu na neki način osigurava poznatost u široj čitateljskoj recepciji3 i, na koncu, upravo je ona postala referencom i u zbirci usmenih pripovijedaka (Marks 1998, 140).

Unatoč tome što se Duga od svih Šimunovićevih novela najmanje može požaliti na kritičku pozornost, čini nam se da postoji još jedan aspekt koji bi vrijedilo istražiti i rasvijetliti. Žanr usmenoknjiževnoga oblika koji je u osnovi te priče navodi se kao predaja, ali i kao bajka ili širim skupnim određenjem kao legendarna građa. Tako npr. najsustavnija Šimunovićeva proučavateljica Dunja Detoni Dujmić navodi: »Globalne upotrebe lokalne legendarne građe primjerne su za Dugu i Alkara. Usmeni pripovjedač generira predajnu dimenziju priče.« (Detoni Dujmić 1991, 36) ili: »Šimunovićeva pripovijest Duga slobodna je književna obradba predaje o simbolici duge iz narodna vjerovanja; to je priča o djevojčici Srni kao žrtvi patrijarhalnog odgoja pogospođenih roditelja, odnosno o njezinom tragičnom pokušaju da ostvari bajku te pretrčavši ispod duge postane dječak.« (Detoni Dujmić 1994, 79).

Ne čini se izvjesnim da bi autorica uz predaju koristila termin bajke zato što ne razlikuje ta dva žanra, nego zato što tvrdnje predaje tretira jednako (ne)mogućim kao i tvrdnje bajke. Ona govori iz pozicije zbilje koja nadnaravno ne priznaje. U takvoj poziciji mogućnost da vila čarobnim štapićem stvara haljine, pretvara miševe u konje i sl. jednaka je mogućnosti da se prolaskom ispod duge promijeni spol. K tome još joj dvije okolnosti daju za pravo: jedna je rječnička prema kojoj bajka osim određenog žanra, pokriva i značenja: »svakojako pretjerana priča o nečemu; izmišljotina« (Anić 1991, 20) npr. u iskazu: Ne pričaj mi bajke, a druga je unutartekstna: i sam pripovjedač Duge tretira tvrdnje predaja kao da su bajkovne. Vidljivo je to npr. u objašnjenju koje slijedi nakon prepričavanja predaja o otvaranju neba i zapitkivanju blaga i sreće: »Isto kao u Luškim selima tako se i u Čardacima govorilo o tim čudesima mnogo, a nije bilo čuda u koje se ne bi vjerovalo.« (Šimunović 1996, 76), ali taj koji nas o tome izvješćuje, ne vjeruje. Njegovo nevjerovanje smjestilo se u kondicional, ali i u samu potrebu da se to vjerovanje drugih objasni i komentira.

Međutim, Srna nije umrla zato što je pokušala ostvariti bajku, nego zato što jest ostvarila predaju. Preciznije bi bilo reći zakonitost načela po kojima se oblikuje predaja. Kad bi naš tekst dopuštao veći stupanj metaforizacije, moglo bi se reći parafrazirajući onu evanđeosku: Tko se predaje laća, od nje i pogiba, a jasnije se može reći da će se u tekstu pokušati pokazati da je vrsnost Šimunovićeve novele i u tome što je u kulminacijskoj točki svoga zapleta do kraja dovela i potvrdila dva zakona koji pripadaju dvama različitim sustavima i to sustavima koji imaju dodirne točke, ali su međusobno potirući.

Bajka ne traži od recipijenata da se postupci o kojima ona izvješćuje provjeravaju u zbilji, a ni opstojnost njezina svijeta ne ovisi o takvim tipovima provjera, »uz pojam bajke (se) vezuje nevjerodostojnost jednoga izvješća.« (Biti 1981, 166) i njezini recipijenti, pa već i oni desetogodišnji poput Srne, toga su svjesni. Predaja je ta čiji je sustav izgrađen na temelju vjere u istinitost, »u realnost onoga što se kazuje (recentnom ili nekadašnjem)« (Bošković-Stulli 1975, 122), predaja je »valjana riječ za izvješće, prema kojem je čovjek odgovoran i koje ne može izvrtati prema vlastitom nahođenju.« (Biti 1981, 166).

U sustavu koji izgrađuje pripovjedač, promjena spola nije ostvariva, posebnost i izdvojenost4 se plaća, nevina krivnja junaka5 završava tragedijom. Da je tako, potvrđuje i paralelna priča, ona u koju nas uvodi glavni pripovjedač: »a Savi se srce pred udovicom rasplakalo, pa sve kazuje i kazuje, kako nikome dosad nije kazivala« (Šimunović 1996, 80), a onda prepušta priču njenoj glavnoj protagonistici: »U mog je ćaće bilo ...« (isto). Tu je paralelnu priču Matoš držao suvišnom: »a u Duzi je vrlo slaba kompozicija, jer tu nalazimo dvije zasebne, paralelne priče, mjesto jedne« (Matoš 1976, 212). Naime, da mu je upravo ova Savina bila suvišna, možemo iščitati iz pohvale iskazane protagonistici prve priče »kao Serdarova divna Srna, poetičnija od Đalskove Maričonke.« (Matoš 1976, 213). No, upravo je Savina priča važna i to ne samo zato da bi se u njoj zrcalila Srnina6 nego da ›odzrcali‹ zakon koji vlada sustavom koji izgrađuje pripovjedačev tekst, a taj zakon govori da se izdvojenost, želja i čežnja za promjenom okolnosti plaćaju i da je plaća vrlo visoka, u Savinom slučaju ta će plaća biti život u kojem je njena »sreća svršila davno« (Šimunović 1996, 85) ili, u Srninom kasnije, smrt sama.

U sustavu predaje promjene su moguće samo valja precizno izvršiti zadatak: npr. protrčati ispod duge kad si mala curica7: »Samo se male curice mogu u muško pretvoriti, kad ispod duge protrče. Ja sam to znala, ali isto nijesam nikad trčala.« (Šimunović 1996, 85). Upravo u ovom ulomku neke od važnih žanrovskih karakteristika predaje dolaze do izražaja: najprije udovica Klara navodi formulu koja izražava blagu sumnju: »Bit će da se tako govori« (isto), a zatim Sava uvjerava u istinitost predaje, iako je i ona bila prije posumnjala u mogućnost da se zadatak izvrši: »Samo ne znam, može li se i protrčati ispod nje«(isto), ali ne i u istinitost posljedice, ako se to doista i učini. Srna je dobro shvatila predaju i ponijela se prema zakonima koje ona uspostavlja. Ti zakoni kazuju da su i čini i riječi djelatni, samo im se valja podvrgnuti.

I kao što potvrdu zakona koji vladaju pripovjedačevim sustavom dobivamo u Savinoj priči, tako i potvrdu zakona koji vladaju predajom dobivamo u jednoj prethodnoj predaji u dvije varijante8: »A kad se nebo rastvori, dosta je onaj čas zapitati u Boga što mu drago, a već imaš. Samo treba reći brzo i da ti pane na pamet upitati zgodnu stvar. Tako su pripovijedali, da je kći kovača Miće, kad se nebo rastvorilo, htjela zapitati veliku sreću, no u brzini viknula: ›daj mi, Bože, veliku vreću!‹ - a vreća - bub! - s neba pred nju. Kažu da veće vreće nigdje nema.« (Šimunović 1996, 76) i druga varijanta: »A poljar Sinovko sa Buline glavice zaželio veliko blago, pa zapitao veliku glavu - i glava mu buknula ka’ var’ćak. Ništa ga ne boli, ali glava postala veća nego ičija u selu.« (isto).

Zadatak je rezultirao promjenom, nešto je doista palo, a to što nije palo ono što se željelo, posljedica je neprecizno izvršenih uputa. Sustav nije iznevjerio, on to i ne može jer bi se dokinuo. Iz ovoga primjera je vidljivo da predaje koje tematiziraju ostvarenje neke želje, kao što su to često one koje govore o ozdravljenjima različitih vrsta, možemo razložiti na četiri elementa:

  1. traženje promjene
  2. saznavanje postupka
  3. izvršenje postupka
  4. promjena

Aktanti su tražitelj promjene i davatelj postupka. Prvi je obično pojedinac, a drugi može biti i pojedinac, ako je riječ o specifičnim znanjima za koje je potrebno i posjedovanje nadnaravnih moći koje je prema predajama o liječiteljima različitih vrsta individualno i tajno9, ili to znanje, ako u postupku koji preporučuje ne sudjeluju nadnaravne moći pojedinca, može posjedovati i zajednica i proslijediti ga tražitelju.10

Promjena je najvažniji element i bez nje nema potrebe za generiranjem predaje. Predaja se generira jer ima zadatak izvijestiti kolektiv o događaju, prenijeti znanje i potvrditi ga. Ako se nikakva promjena nije dogodila, nema ni materijala koji bi strukturirao priču.

U navedenom primjeru o otvaranju neba i zatraživanju sreće i blaga do promjene je došlo parcijalno, kao posljedica loše obavljena postupka, i predaja dobiva obrise anegdotalnog. No, ona se pamti i prenosi ne samo zbog užitka u smiješnom i ne samo zbog užitka u priči samoj, već i zato da upozori da postupak valja precizno izvršiti, nadalje da to precizno izvršenje nije jednostavan zadatak (mogućnost pogreške je vrlo visoka), ali i da je postupak funkcionalan (dobili su ono što su zapitali).

Šimunović u autobiografskoj prozi Mladi dani prenosi priču svoje majke (memorat) u kojoj je ona bila tražiteljica i ponijela se prema zakonu predaje saznavši od starice Jeke, koja je bila davateljica postupka, da za promjenu spola valja protrčati ispod duge. Majka je postupak izvršila parcijalno, odnosno ne može se vidjeti je li na koncu potrčala ispod ili nije jer je duge nestalo, ali za zakon predaje važno je da je povjerovala tekstu predaje i da ga je krenula izvršiti. U svakom slučaju trčala ispod duge jest. Nije promijenila spol, ali zakon predaje ipak nije iznevjeren jer iz majčine priče saznajemo da ona i nije toliko željela promjenu spola, koliko očevu ljubav koju on zbog čežnje za sinom nije bio sposoban pokazati: »Verala sam se i milovala uza nj, a i on bi pogladio mene, ali zakratko. Okrenuo bi glavu, uzdahnuo i turnuo me rukom sebe. Turnuo me lagano, ali bi ipak turnuo, a ja bih zaplakala znajući i onako malena, što je njemu.« (Šimunović 1952, 47).

Kako se promjena ipak ostvarila? Te iste večeri, nakon povratka kući i izgubljenih ovaca, svi su je grdili i tukli, a otac je iskazao više ljubavi nego ikad prije: »poljubio me je i prosjedio uz moj krevetić, sve dok nisam zaspala. A sjutradan kupio mi je novu kapu i prišio na nju ›cvanciku‹«(Šimunović 1952, 48). I tu nije kraj promjeni, zakon predaje ostvario se u promjeni spola u njenoj kući, dvije godine kasnije rodio joj se brat. Da majka (pripovjedačica predaja u tekstu) to povezuje s dugom signalizira se dva puta: u uvodnom dijelu svoga memorata kaže, ovim redoslijedom: da je magla i duga sjećaju djetinjstva. Ipak kad počinje pričati najprije razlaže zašto je duga sjeća što znači da je to onaj događaj koji se u tekstu ostvaruje kao uzročnik, a kad objašnjava zašto magla (bila je velika magla kad joj se rodio brat), onda i maglu i taj događaj datira dvije godine od događaja s dugom.

Srna je tražiteljica promjene, kolektiv je taj koji zna kako se promjena može ostvariti jer to nije nikakvo tajno znanje i ona ga čuje usput. Kao što usput čuje i to da joj upravo takva vrsta promjene (promjena spola) može omogućiti da čini ono što želi, da bude svoja i drukčija. Sustav koji oformljuje tekst pripovjedača takvu vrstu promjene ne dopušta. S jedne strane, ona nije moguća jer sustav u njeno ostvarenje ne vjeruje, a s druge, kad bi i bila moguća, potrla bi Srninu izdvojenost koja je važni dio njenoga identiteta. Ta je izdvojenost određuje više od spola. On je tek lakmus na kojem se to izvrsno vidi, a pripovjedačev sustav ne vjeruje da se izdvojenost može riješiti promjenom spola, zapravo taj sustav izvdvojenost uopće ne vidi kao rješiv problem.

Sustav koji oformljuje predaja ne zanima rješavanje izdvojenosti. U njemu je moguće promijeniti spol i postoji postupak koji to omogućuje: prolazak ispod duge. Srnin prolazak ispod duge morao se ostvariti, ona je učinila ono što je bio zadatak i nešto se moralo promijeniti da bi sustav uopće funkcionirao. Rezultat prolaska je dvostruko motiviran: uzrokuju ga silnice prvoga sustava jer se mora dokazati da je izdvojenost nerješiva i uzrokuje ga zakon sustava predaje. U tom drugom sustavu ako tražitelj izvrši postupak, do promjene mora doći. Ako ne izvrši precizno, kao u primjeru o sreći i blagu, doći će do parcijalnog rezultata. Lik nije nastradao zato što je predaja nemoguća nego zato što se našao u procijepu između zakona predaje koji promjenu ostvaruje nadnaravnim sposobnostima i zakona pripovjedačeva sustava koji nadnaravne promjene ne omogućuje. Da bi se pomirila ta dva zakona, rezultat je smrt. Ona je zadovoljila i jedan i drugi zakon. Drugi, onaj predajni, potvrdila je parcijalnim rezultatom. Naime, u tekstu nije izravno rečeno da je Srna prošla ispod duge, tj. da je precizno izvršila uputu, a ako nije, potpuni očekivani rezultat, nije bio moguć. Parcijalni jest. Naime, ako za promjenu spola, jedan spol mora umrijeti da bi drugi zaživio, smrt je polovična, ali, prema zakonu sustava, pravedna promjena.

Međutim, pripovjedač je taj koji nam je omogućio da saznamo predaju pa onda implicitno i o zakonu koji njome vlada, on ju je uvukao u svoj tekst, on je u taj tekst uvukao i primjere koji taj zakon potvrđuju i to što nam on priča priču, posljedica je pokretanja događaja koje je inicirao. Odnosno događaj (Srnina smrt) koji je posljedica zakona predajnog sustava, generirao je novu predaju, vjerodostojno izvješće o Srni, koja sustav potvrđuje. Prema sustavu koji je u temelju generiranja predaja, priča Duga je upravo zato i nastala i natjerala pripovjedača da uđe »u kožu usmenog pripovjedača« (Detoni Dujmić 1991, 36) i »ispriča novelu« koja je cijela - nova predaja. To pripovjedačevo ulaženje u kožu usmenog pripovjedača koje se vidi na lingvostilističkom planu11 ocrtava pravu mjeru Šimunovićeve pripovjedačke vrsnosti jer na taj način svaka iskazna jedinica uspijeva istodobno u savršenoj ravnoteži funkcionirati kao jedinica teksta koji proizvodi oblik pisane književnosti - novelu i kao jedinica koja se generira iz usmenoknjiževnog oblika i njemu pripadajućeg sustava, a da se egzotopnost predaje kao sustava ne narušava.

Drugi aspekt Šimunovićeva suodnošenja s usmenom književnošću htjeli smo, kako je u uvodu spomenuto, okušati na pitanju koje informacije o usmenoknjiževnom kontekstu iz njegovih proza dobivamo. Naime, čini se da su pripovjedačke/kazivačke situacije u njegovim prozama realnije i bliže takvim pripovjedačkim situacijama u zbiljskom usmenokomunikacijskom procesu, nego one što ih nalazimo u terenskim zapisima. Naravno, pri takvim sudovima valja biti oprezan iz najmanje dva razloga: literarno transponiranje neke situacije ne može biti valjani dokument usmenokomunikacijskog procesa zbog same prirode literarnog transponiranja, ali može biti koristan i zanimljiv podatak koji se omjeruje o rezultate na terenu; a drugi razlog je: književno djelo može otrpjeti da ga tretiramo i kao riznicu podataka koji su nam iz nekog razloga korisni (npr. kao tekst na kojem će se istraživati npr. frazemi ili metafore), ali je dobro uvažavati, makar ako je to uvažavanje samo podrazumijevano, da je riječ o cjelovitom, dovršenom djelu u kojem se ti podaci distribuiraju iz drugih razloga i za drugu namjenu. U našem ispitivanju podataka o kazivačkoj situaciji to će uvažavanje biti na takvoj, podrazumijevanoj, razini. Kazivačke situacije, opisi aktualiziranja usmenoknjiževnih oblika u Šimunovićevoj prozi nisu rijetkost. Takve situacije vidjeli smo već u Dugi: Sava priča udovici svoju životnu priču (žanr kazivanja iz života ili priče iz života), a u to se upleće i predaja o prolasku ispod duge, u Mladim danima kad majka kazuje svoj memorat ili npr. u istom djelu kad starac počinje priču o susretu s medvjedom (Šimunović 1952, 39), u Alkaru pisac u ulomku s Vukeljom »interpolira simuliranu predajnu situaciju sa svim podrobnostima žive izvedbe« (Detoni Dujmić 1991, 37), itd.

Istražujući metatekst kao okvir usmene priče u koji ulazi pripovjedačev komentar i ocjena, Maja Bošković-Stulli analizirala je i postupke »kojima su ugrađivali priče u književne okvire svojih djela« neki od hrvatskih književnika, među njima i Šimunović. Izabrala je novele Duga i Kukavica, za prvu zaključivši da se u njoj »usmena predaja vjerno citira kao uvod, kao metanaracija za stvaranje vlastite priče, kojoj zamisao nije folklorna« (Maja Bošković-Stulli 1994, 105), a za drugu da »se usmena predaja ne navodi, ali ona čini intertekstualnu pozadinu.« (isto, 105). Međutim, u istom tekstu navodi i rečenicu: »Situacijski kontekst pripovijedanja i diskurzna povezanost kreirani su u toj noveli zbiljskije nego u kakvom realnom folklornom zapisu.« (isto, 106). Novela na koju se taj navod odnosi je Krležina Smrt Franje Kadavera. No, navod o situacijskom kontekstu pripovijedanja koji je zbiljskiji nego u kakvom realnom folklornom zapisu posve je primjenjiv i na neke kazivačke situacije iz Šimunovićevih proza, a za primjer izabrali smo jednu kazivačku situaciju iz autobiografskog djela Mladost. Upravo ta situacija bliska je iskustvu terenskoga istraživača u kazivačkim situacijama u kojima nije u ulozi istraživača, već tek sudionik, jedan od recipijenata ili i sam kazivač.

U V. poglavlju protagonist i njegov prijatelj Tito Viličić »koji postade moj učitelj u gospodskim manirima i u talijanskom jeziku« (Šimunović 1952, 100) vraćaju se iz dvorca u kojem mu je Viličić pokazivao bibliotečnu raskoš koja je protagonista istodobno privlačila i odbijala. Privlačila ga je znanjem, starinom i vrijednošću, a odbijala sviješću da on nije dijelom te vrijednosti, barem ne u onoj mjeri u kojoj je to Viličić. Kad konačno nađe nešto čime bi pred Viličićem stekao kakav-takav legitimitet - Marulićevu Juditu, ispostavlja se da mu je taj jezik prilično nerazumljiv pa se osjeća dvostruko izmještenim.

Kazivačka situacija na koju nailaze po povratku iz dvorca, tu će izmještenost samo pojačati jer se seljaci, za koje je Viličiću bio pripovijedao da su »divna i neprispodobiva čeljad« (isto, 106), neće pokazati takvima, odnosno njihove nevjerojatne priče pred dva mlada studenta ne mogu se mjeriti s netom razgledanom bibliotekom.

U prizoru su Jakarani i Jakaranke koji pripovijedaju, prvi dio pripovjedačke situacije, pripovjedač prepričava: »Pripovijedahu kao osobitu novost, da bule pokrivaju lice, da je kralj u Beču i da su Mleci ›jedan veliki grad na moru‹. Budalastijih razgovora moje uho još nije čulo i baš sam stoga prisluškivao i pogledao ih onako ›svisoka‹, ali me ne razumješe. Govoraše o Rusiji, za koju rekoše da ima ›milijun milijuna‹ samih konjanika i ›lumbarde‹ po kilometra duge; o zemlji Indiji gdje su ljudi sa samim jednim okom na čelu, i o kugi, što u vidu bijele mršave žene šeta svake stote godine po selima. Pripovjedahu, da je Banat zemlja koja i bez oranja i bez kopanja silno rodi, ali dio nje se može prispjeti jedva u pet godina i to na dobru konju. A posve nevjerojatne dokaze potvrđivali su čudnim dokazima:

- Bijaše subota, a nebo išarano kao da su ga kokoši počeprkale, taman, kao jutros. Iziđem na vrata, prihvatim se lijevoga praga i ugledam ... što mislite ljudi moji? ... ugledam svetu Nedjelju, maše mi i plače! - i ove potankosti služile im samo zato, da povjerujemo u nemogući događaj što će ga ispripovijedati.« (Šimunović 1952, 107-108).

Pripovjedač u tekst o kazivačkoj situaciji uključuje svoje komentare: jedna vrsta tih komentara pokazuje njegov odnos prema čutom tekstu (ironija u izrazu »kao osobitu novost«, ironija smještena u navodnike u izrazu »milijun milijuna«, ili npr. »lumbarde«, ili izravna ocjena: »Budalastijih razgovara moje uho još nije čulo«), a druga vrsta komentara funkcionira kao interpretacija čutoga koja je na tragu uočavanja žanrovskih karakteristika predaja: »I ove potankosti služile im samo zato, da povjerujermo u nemogući događaj, što će ga pripovijedati.«

U drugom dijelu opisivane kazivačke situacije pripovjedač otvara prostor kazivaču koji izravno kazuje predaju o blagu.

Kazivač te predaje najprije je osvojio svoj kazivački prostor u pripovjedačkoj situaciji, a zatim i prostor u pisanom »izvješću« o toj situaciji. Naime, unatoč tome što protagonist, već otprije frustriran osjećajem izmještenosti, te priče gleda »svisoka« i omalovažava i njih i situaciju u kojoj su se pričale (»Budalastijeh razgovora...«), jedna od priča toliko ga zavede da joj priznaje da mu se »duboko zasjekla u pamet« (Šimunović 1952, 108) i to joj otvara mogućnost izravnog ulaska u tekst.

Međutim, protagonist svoju skepsu pokazuje tijekom kazivanja: svako malo prekida kazivača i postavlja mu pitanja, npr.: »A zašto zlato treba sušiti kao slamu?« (Šimunović 1952, 108) ili još jače: »Kako možeš pripovijedati takove laži i još predamnom?« (Šimunović 1952, 109). Kazivač pak koristi različite strategije kako bi zadržao svoj kazivački prostor: u prvom slučaju ignorira ga i nastavlja govoriti tišim glasom čime zadržava zanimanje ostalih recipijenata, a u drugom mu se najprije ljutito suprostavi pozivajući se na svjedoke, a zatim ga ismije izrekom: »Nije ta glava za dvije noge!« (Šimunović 1952, 109) priskrbivši sebi potvrdu ostalih recipijenata. Ta je izreka zapravo ocjena recipijentove nekompetencije jer kao što kazivač mora pokazati svoju kompetenciju da bi uopće osvojio prostor, tako je mora pokazati i recipijent. Njegova kompetencija podrazumijeva pristajanje na kod i pristajanje na kontekst, a to pristajanje uključuje i barem djelomično poznavanje konteksta sustava iz kojeg se oformljuje predaja kako bi bile moguće tzv. prešutke o kontekstu. »Komunikacija među adolescentima počiva u velikoj mjeri na ›prešutkama u kontekstu‹ (...) Ovladavanje ›kontekstualnim informacijama‹ postaje sredstvo stjecanja komunikacijske nadmoći. Uz pomoć podrazumijevanog znanja govornici stječu pravo na pripadnost skupini, a unutar nje uvjete za povlašten položaj...« (Velčić 1991, 47) navodi Mirna Velčić opisujući spoznaje do kojih je došla Amy Shuman. Te postavke A. Shuman, iako je ona do njih došla istražujući pripovijedanje u adolescentskim grupama, s malim su pomacima primjenjive i na predajne kazivačke situacije u kojima dob ne igra preveliku ulogu. Naime, spomenuta kazivačeva izreka-opomena legitimacija je njegove nadmoći, ali i nadmoći ostalih recipijenta koji se s njom slažu, a time i potvrđivanja pripadnosti činu aktualizacije predaje. No, njegov prethodni ljutiti odgovor12 ne želi pokazati recipijentu da ne pripada situaciji, već mu nastoji naći mjesto, uvući ga u situaciju time što ga opskrbljuje onim informacijama koje bi inače mogao i prešutjeti jer ih ostali sudionici podrazumijevaju. Te informacije zapravo legitimno grade tekst predaje.

No, nije pripovjedač jedini koji je prekinuo kazivača usred kazivanja, to je učinila i jedna od neskeptičnih recipijentica uskliknuvši: »Bit će se nagrabili novaca!« (Šimunović 1952, 109).

Kazivačke situacije u svom prirodnom kontekstu, posebno kad je riječ o žanru predaje13, ne izvode se onoliko monološki koliko smo to navikli vidjeti iz zapisa. Naime, kad istraživač zapisuje ili snima, on je nerijetko jedini recipijent, a čak i kad nije, ostali recipijenti uz stalnu prijetnju diktafona, magnetofona, olovke, ne ponašaju se onako kako bi se ponašali bez te prijetnje. Zapisivač i istraživač neće prekidati kazivača skeptičnim primjedbama (to im nije u istraživačkom interesu), a teško da će i nadopunjavati predaju udivljenim usklicima poput citirane recipijentice. Naime, da je doista riječ u funkcionalnom nadopunjavanju vidi se i po tome što kazivač prihvaća njenu primjedbu i uključuje je u daljni tekst predaje odgovorivši na nju. Međutim, kad uslijedi kazivanje pjesme o Tali Budalini, nju nitko od recipijenata ne prekida, a neprekidanje u ovom slučaju nije rezultat samo konsenzusa o fikcionalnosti (vidi bilješku 12), već, čini se, i zaštite koju pruža forma: prekidanje stihova imalo bi teže posljedice za aktualizaciju ili bi je čak onemogućilo.

Ako povjerujemo Šimunovićevu prizoru kazivačke situacije14, onda nam taj prizor posreduje nekoliko nezanemarivih informacija:

  • kazivačke situacije u kojima se kazuju predaje nisu monološkog karaktera, tekst predaje može15 se oformiti intenzivnijom interakcijom kazivača s recipijentima, dakle onom vrstom interakcije koja može uključivati primjedbe recipijenata ili njihove upite, a ne samo gestualna ili grimasna potvrđivanja ili tek slušanje, s druge strane strane kazivačke situacije u kojima se kazuju npr. epske pjesme takvu vrstu interakcije ne poznaju (pjesmu o Tali Budalini recipijenti nemaju potrebu prekidati)
  • strategije za osvajanje kazivačkog prostora koje razvija kazivač predaje s tom interakcijom moraju računati jer ih kazivačka situacija ne štiti dovoljno kao što ih štiti u slučaju kazivanja pjesme. Naime, nijedan recipijent nije zaustavio čak ni neuobičajeno skeptično zapitkivalo (u kojoj se ulozi našao pripovjedač Mladosti), a za vjerovati je da takva prekidanja u kazivačkoj situaciji pjesme ne bi trpjeli jer bi ona izvedbi nanosila izravnu štetu.
  • interaktivnost takvoga tipa ishodi iz žanra predaje kojoj je cilj, uz užitak u priči, prenijeti i neko znanje. Zato što je riječ o znanju, smije se postavljati pitanja, insistirati na razjašnjenju ili dodavati svoje komentare i oni se uključuju u tekst predaje.

Predaje i kazivačke situacije u kojima su se one aktualizirale u Šimunovićevoj prozi tako se pokazuju dvostruko korisnima: a) bitno su sudjelovale u gradbi njegovoga pripovjedačkoga svijeta, a kako je taj svijet pripovjedački dobar, onda se i njihova upotreba pokazala isplativom, b) upravo u njima proučavatelji usmene književnosti mogu naći iskoristive podatke za svoja istraživanja.

Literatura

  • Anić, Vladimir: Rječnik hrvatskoga jezika, Novi Liber, Zagreb, 1991.
  • Bačić-Karković, Danijela: Nevina krivnja Šimunovićevih proznih junaka, u: Fluminensia, 1-2 (2000); 89-108.
  • Biti, Vladimir: Bajka i predaja, Sveučilišna naklada Liber, Zagreb, 1991.
  • Bošković-Stulli, Maja, Narodne priče i predaje Sinjske krajine, u: Narodna umjetnost 5-6 (1967-68); 303-342
  • Bošković-Stulli, Maja: Pričanje o pričama, u: Umjetnost riječi 2 (1994); 97-109
  • Bošković-Stulli, Maja: Narodna predaja - Volkssage - kamen spoticanja u podjeli vrsta usmene proze, u: Usmena književnost kao umjetnost riječi, Mladost, Zagreb, 1975.
  • Detoni Dujmić, Dunja: Dinko Šimunović, Zavod za znanost o književnosti, Zagreb, 1991.
  • Detoni Dujmić, Dunja: Pripovijesti Dinka Šimunovića. u: Dunja Detoni Dujmić - Krešimir Nemec: Večernji akt Pavla Pavličića, Mor Đure Sudete, Školska knjiga, Zagreb, 1994.; 55-104
  • Kekez, Josip: Hrvatski književni oikotip, Zavod za znanost o književnosti, Zagreb, 1992.
  • Lawrence, Deborah - Thomas, John. C.: Social Dynamics of Storytelling: Implications for Story-Base Design
  • Lovretić, Josip: Otok. (pretisak), KIC »Privlačica«, Vinkovci, 1991.
  • Frangeš, Ivo - Žmegač, Viktor: Hrvatska novela. Interpretacija, Škoska knjiga, Zagreb, 1998.
  • Marks, Ljiljana: Hrvatske narodne pripovijetke. Riječ, Vinkovci, 1998.
  • Matoš, Antun Gustav. Sabrana djela. sv. 6., JAZU, Sveučilišna naklada Liber, Zagreb, 1976.
  • Nemec, Krešimir: Antologija hrvatske novele. Naklada P.I.P. Pavičić, Zagreb, 1997.
  • Novaković, Goran: Usmena književnost Dalmatinske Zagore u djelima D. Šimunovića, v. Kaleba, V. Desnice, M. Božića, I. Raosa i I. Aralice.(magistarski rad), Dubrovnik, 1994.
  • Predaje iz Istre. vl. rkp. (zapisivane u razdoblju od 1998. do 2002.)
  • Šicel, Miroslav: Književnost moderne. PHK, knj. 5, Liber, Mladost, Zagreb, 1978.
  • Šimunović, Dinko: Alkar. Duga. (priredio Josip Kekez), Alfa, Zagreb, 1998.
  • Šimunović, Dinko: Djela. (priredio Vice Zaninović), knj. II, Zora, Zagreb, 1952.
  • Šimunović, Dinko: Izabrana djela. (priredila Dunja Detoni Dujmić), SHK, Matica Hrvatska, Zagreb, 1996.
  • Šimunović, Dinko: Pripovijesti. Mladi dani. Porodica Vinčić. (priredio Vice Zaninović), PSHK, knj. 70, Matica hrvatska - Zora, Zagreb, 1965.
  • Velčić, Mirna: Otisak priče. August Cesarec, Zagreb,1991.

Članak je objavljen u: Zbornik radova i pjesama. Kijevski književni susreti, (ur. Stipan Matoš), Općina Kijevo, Kijevo, 2002.