Držić i Machiavelli
Nacrt za jedno čitanje Držićeva makijavelizma
Rad posvećujem Dunji Fališevac, za prijateljstvo, razgovor, dobre pouke i nesebičnost u dijeljenju ideja
I. Vlastela
Važan trenutak u povijesti tumačenja opusa Marina Držića predstavljalo je Dayreovo otkriće urotničkih pisama krajem siječnja 1930. u Državnom arhivu u Firenci.1 Rešetar ih je dobio od Dayrea u trenutku kad je već završio rad na kritičkom izdanju za ediciju Stari pisci hrvatski, i jedino što mu je preostalo biloje tek prokomentirati njihov sadržaj i objaviti ih,2 na kraju predgovora, zajedno s različitim historiografskim zapisima (ulomak iz spisa Bibliotheca Ragusina Serafina Crijevića, izvadak iz genealogije Antunina i genealogije Jera Vlahova Držića: Orrigine et discendenza della famiglia di Darsa che al presente sono citadini di Raugia – Podrijetlo i potomci obitelji Držić koji su sada građani Dubrovnika, izvadak iz Diversa Cancellariae o potvrđivanju Držića za opata i rektora crkve Svih Svetih (Domino) u Dubrovniku i crkve sv. Petra na Koločepu 1526. godine).3 Pisma je prvi put 1963. preveo Ivo Batistić, poprativši ih komentarima i pogovorom u kojemu je urotu označio kao posljedicu »razdraženoga, a možda i patološkog duševnog stanja starog pjesnika«,4 što će potonji istraživači odbaciti, okvalificiravši njegovu interpretaciju »nepotpunom i pristranom«.5
I inače je urota različito procjenjivana u književnoj historiografiji. Već je, naime, Dayre – obavještavajući o pronalasku pisama – rekao: »Prvi je dojam neugodan: izazivlje u nama prezir njegovo pozivanje stranog princa, kojemu nagoviješta, da može podjarmiti njegovu domovinu, jednako kao i njegove ambicije i pretjerane namjere, i sve ono, što se odatle naslućuje kod toga tobožnje starog veseljaka«,6 zaključujući da je takvo što mogao zamisliti »samo potpuno bezazlen čovjek«.7 Isto je sudio i Rešetar: »Ovo je bio D-ćev plan – smiješno naivan i bez ikakvoga izgleda da bi se mogao izvršiti!«.8 Jorjo Tadić – inače zaslužan za mnoge arhivske vijesti, ali i posve proizvoljnu sliku o Držiću »koji je celoga veka, živeći u neradu, pravio dugove i vodio borbu s neimaštinom i koji je u novcu gledao najveću sreću i preimućstvo nad drugima«9 – predstavio je Držićevu urotu nimalo ugodnim riječima: »Dok nosioci državne vlasti budu mirno spavali, Držić će povesti u borbu čitavu ovu čudnu četu Italijana sa svih strana sakupljenih, i u svojoj režiji izvesti, na dubrovačkoj Placi, neozbiljno zamišljenu igru, gde će se, kao u komediji zbaciti jedna vlada i postaviti druga. Ceo ovaj plan bio je toliko fantastičan i smešan da autoru vojvoda nije ni odgovorio na pisma i predstavke. (...) Ali, Držić je mogao znati da je sve to neozbiljno i da mu takvo preduzeće, bez čvršćih osnova, neće doneti korist. Možda je hteo da u Firenci skrene na sebe pažnju, da se prikaže pred toskanskim dvorom kao važna ličnost ili da se, kao običan avanturista, bilo čime istakne i pohvali. (...) Kao da to nije više onaj nekadašnji Marin Držić: sa njim se nešto dogodilo. Već sama namera da se u onim godinama baci na kovanje zavera i to, verovatno, sam, a iz onih razloga i s onakvim sredstvima, otkriva čoveka neobična, štaviše, ne sasvim zdrava, sa izvesnim duševnim nedostacima«.10
Osim tih negativnih, nerijetko podrugljivo intoniranih sudova, od pedesetih godina 20. stoljeća – osobito nakon interpretacije Držićeva djela koju je ponudio Živko Jeličić – javljaju se pokušaji temeljitijega razumijevanja Držićeva čina. Tako je, primjerice, Dragoljub Pavlović trezvenije, na temelju arhivskih istraživanja razložio motive firentinske epizode, zaključujući da je »Držićev pokušaj prirodna posledica naglog jačanja gornjeg sloja dubrovačkog građanskog staleža, koji već u Držićevo doba ne ustupa vlasteli ni po bogatstvu ni po raskošnom i ugodnom životu, a koji će već početkom XVII veka preuzeti u svoje ruke najveći deo dubrovačke pomorske i kopnene trgovine«.11 Bernard Stulli nerealnost Držićeva plana objašnjava utopijskim stremljenjima: »On je vizionar koji zamišlja ›ljude nazbilj‹ i jedan svijet pravde i poštenja dostojan ljudi; on je utopist, koji želi taj pravi svijet, zna da je za njegovo ostvarenje potrebna borba, ali ne vidi kada i kakva borba. On je preteča, koji doduše nema osjećaja za praktično-političku stranu provedbe svojih ideala, ali uočava njihovu neophodnost, duboku ljudsku vrijednost, smisao i potrebu žrtve za njih. A baš zato što je on pjesnik-vizionar i utopist preteča a ne i političar-praktičar, njegovi ›konkretni‹ planovi Cosimu Mediciju nose tako izrazit pečat naivnosti i fantastičnosti«.12Milan Ratković se uglavnom nastavlja na Pavlovićeve zaključke, ublaženo mu pripisujući odsutnost pragmatičnosti: »Prije svega, on kao da nije bio svjestan od kolikog bi političkog zamašaja bilo učvršćenje neke nove, strane vlasti na teritoriju Dubrovačke Republike. Kako je mogao samo pomisliti da bi evropske države – Turska, Španjolska i Venecija – mirnim okom gledale na svoga novoga konkurenta i da ne bi ništa poduzele protiv njega i njegova nasilja! (...) Razmišljajući nakon četiri stoljeća o posljednjem aktu Marina Držića, pred oči nam dolazi simpatičan lik jednoga našeg čovjeka koji je godinama, i sve do kraja života, nosio u sebi veliku i plemenitu misao o ljepšim i pravednijim odnosima među ljudima; koji se nesebično, iskreno i ustrajno borio za oslobođenje malog i bespravnog čovjeka iz njegova podređenog i teškog položaja. Ali za ostvarenje tog ideala Držićeva bilo je još prerano!«.13
Iz spomenutih se navoda dade razabrati da su književni historiografi – kako god formulirali svoje stavove – svejednako isticali Držićevu političku nekompetentnost, uglavnom zaobilazeći pitanje je li njegov čin iskaz domoljublja ili pak izdajništvo, izuzevši Rešetara, kojemu je Držićev pokušaj urote doduše nerazumljiv, ali iz njega ne izvodi dalekosežne etičke prosudbe: »Nego ja se nadam da slijepa D-ćeva mržńa protiv dubrov. vlastele nije išla tako daleko, te je on ovaj put pošao u Mletke zbiļa zbog prave zabave ili kojeg drugog bezazlenog uzroka, te da tako ne trebamo s imenom D-ćevim spajati sliku mahnitog izdajice svoje domovine«.14 Vinko Foretić, nakon detaljne analize sadržaja pisama, precizno odgovara na postavljeno pitanje: »Mi ne možemo Držića smatrati izdajnikom, već samo pobornikom jedne druge političke koncepcije... On ne zamišlja da bi vojvoda zavladao nekom apsolutističkom vlašću u Dubrovniku, kao što je stvarno već vladao Firencom i ostalom Toskanom, već da bi bio onaj koji vrši samo vrhovnu vlast nad Dubrovačkom Republikom te joj pruža kao velika vlast zaštitu i potporu u odnosu prema Turskoj, a s druge strane štiti novi zavedeni politički poredak ravnopravne kondominacije starog plemstva i višeg puka«.15 Konačno, urotu će lucidno razmotriti Josip Pupačić te zaključiti: »To nam daje za pravo zaključiti da je – prema pismima – jedan od prvih i jedan od najodsudnijih motiva Držićeve pobune bio u svojoj osnovi patriotske naravi te da su drugi Držićevi motivi (prije svega humanistički) – kojih je moralo biti više, a koji su, ma koliko nam se eventualno činili osobnim, imali opće značenje, jer su imali svoje izvore u društvenoj i političkoj stvarnosti tadašnjeg Dubrovnika – proizišli iz ovog prvog ili su usko s njim povezani«.16 To stajalište ostat će na snazi do danas.
Pronalazak i publiciranje pisama upućenih firentinskome vojvodi Cosimu I. Mediciju i njegovu sinu Francescu rezultiralo je s dvije krupne posljedice: prvo, zanijekana je slika o Držiću kao prpošnom komedijantu, ležernome popu, »veselom Dum Marinu«,17 vječnom dužniku i izjelici; drugo, interpretacijski napori usredotočili su se na Držićev odnos prema sustavu vlasti Dubrovačke Republike. Tumačenja su krenula u novome smjeru, čemu su priloge dali ponajprije Živko Jeličić, Leo Košuta, Josip Pupačić, Franjo Švelec, osobito Frano Čale i Slobodan P. Novak. Shvatilo se, naime, da je prvi prolog Dunda Maroja, koji izgovara negromant Dugi Nos od Velicijeh Indija, nužno čitati u kontekstu urotničkih pisama, ljude nazbilj i ljude nahvao povezati s dubrovačkom vlastelom, konačno, postalo je jasno da je Držićev opus cjelina zasnovana na nekoliko temeljnih antiteza (čovjek – zvijer, mudrost – ludost, mladost – starost, nazbilj – nahvao). Artikulirana je teza da je Držić govorio o prevladavanju opreke između dvaju svjetova, borio se – kako je zapisao u prvome sačuvanom pismu od 2. srpnja 1566. – protiv »dvadesetorice nenaoružanih, ludih i bezvrijednih nakaza« (str. 26), zalažući se za, slobodno rečeno, novoga čovjeka koji nije određen aristokratskim podrijetlom, nego ljudskim vrlinama, zahvaljujući kojima se može izboriti s nestalnom fortunom. U 1551. godine izvedenom Dundu Maroju – nastavku 1548. Prikazanoga Pometa18 – Držić je iznio misli o vladaru, utjelovljenom u liku Pometa. U svakom slučaju, postao je Držić – neznanstveno kazano – simpatičniji, njegova utopijska, transgresivna gesta dala je i njemu i njegovu djelu značenja koja do otkrića pisama nisu imala. Tumačenje najvažnije i najkompleksnije Držićeve komedije više se ne može zamisliti bez urotničkih pisama (i obratno), a alegorijske implikacije iz monologa Dugoga Nosa čitaju se kao šifrirane poruke koje je Držić o pokladama spomenute godine upućivao Gradu i njegovu oligarhijskome sustavu.
Međutim, je li Držićev odnos prema vlasteli uvijek bio takav, što se dade zaključiti iz sačuvanih tekstova? Ponajprije, da je ta relacija iz nekoga razloga bila važna za Držića vidi se iz Genealogije Jera Držića, sina Držićeva brata Vlaha. Dio posvećen Marinu zapravo je uočljivo oskudan podacima – nije zabilježena godina rođenja, a naslovom nije navedeno nijedno Držićevo djelo, nego Jero književni rad predstavlja vrlo općenito: »Fu poeta in lingva n[ost]ra non solam[ente] lirico, ma comico et tragico ancor come si uede per moltissime opere che compose oltre di cio, era musico eccelentiss[im]o et sonaua d‹ogni sorte de instrumenti«.19 No, bilo mu je važno napomenuti sljedeće: »Poi tornando nella patria si fece prete et fu molto amato dalla nobilta Raugia«.20 Taj podatak, dakako, ne mora odgovarati istini i može biti posljedica obiteljske frustracije gubitkom plemstva u 14. stoljeću, no indikativno je već i to da je kroničar smatrao potrebnim unijeti i jednu takvu opasku. Prema Kastropilovim istraživanjima, Jero je pouzdan, dapače, on se »trudio da za sve svoje navode nađe oslonac u arhivskim dokumentima«.21 Ipak, prešutio je pravi razlog gubitka plemstva – kršenje ženidbene klauzule pretka Marina Držića – i utekao se legendi o njegovu napuštanju grada za vrijeme kuge 1348. godine unatoč strogoj zabrani Senata.
Da je Držić uživao naklonost stanovitoga broja plemićkih obitelji nedvojbeno je. Već i sama činjenica da mu je Senat 24. kolovoza 1538. odobrio financijsku potporu od trideset dukata za školovanje u Sieni – premda s malom razlikom u glasovima (osamnaest za, petnaest protiv) i uz jamstvo Bartola Zuzorića i Nikole Ivanova Mažibradića – govori da je tu beneficiju nekako zaslužio.22 U drugome prologu Tirene – napisanom za pir Vlaha Nikolina Držića i Marije Sinčičević 1551. godine – Obrad će kazati – nakon što podsjeti na sumnje koje su neki iznijeli o Držićevu pjesničkom umijeću te da je uzalud boravio u inozemstvu na školovanju23 – da je Držić lijepo prihvaćen (»Ma kad on dođe, pak i poče sviriti, / tuj kako manen, svak ide ga sliditi«, s. 129-130, str. 192), pa zatim dodaje:
er toga Držića ljube ti vlastele
kako sve mladića ljubežljiva vele. (s. 139-140)
Da barem u jednom dijelu te konstatacije ima ponešto istine, možda može potvrditi i napomena u posveti Maru Makulji Puciću u kojoj Držić, između ostaloga, za sebe kaže da je stvoren za »poslužit i pogodit svakomu u stvari razložite« (str. 204), dakle doista je mogao biti ljubežljiv pa zbog toga i respektiran u svojoj sredini. U prvome prologu Tirene Držić će Dubrovniku namijeniti sve same laude: pohvalit će mlade i stare, vladike i graćke, a zatim će uzdizati vlastelu, s tim što treba zapaziti da u istoj rečenici veže Grad i vlastelu, kao da je – u nekoj zamišljenoj širokoj Vučetinoj gesti rukom – pokazujući vlastelu istodobno pokazao i Republiku:
Vidiš li ovi grad i vlastele ove?
Po svemu svitu sad dobro ime njih slove.
Istočna gospoda po božjoj milosti
otmanskoga ploda miluju ih dosti;
i tamo od zapada uzmnožna gospoda
ljube ih sva sada, – milos im tuj Bog da;
razmirja ne imaju na svitu s nikime,
korablje plivaju njih vitrom svakime. (s. 39-46, str. 206)
Na početku prologa Dugoga Nosa obratit će se Držić »svijetlijem, uzmnožnijem dubrovačkijem vlastelom«, zatim će ih titulirati »moji uzmnožni vlastele, svitla krvi«, a u drugome prologu »plemeniti i dobrostivi skupe«. Među tom vlastelom Držić je imao prijatelja; u najmanju ruku morao je to biti Maro Makulja Pucić, kojemu se u posveti Tirene obratio sve samim biranim riječima:
I razmišljajući er bez pomoći od uzvišena gospodina ona bi bila kako lijepa djevica bez uresa od svitlih haljina, odlučio sam (uzdavši se u ljubav ku mi si vazda nosio za tvoju slatku narav kojom si svakomu drag, kako su sve izvrsne stvari drage) rečenu komediju stavit prid tvoje svitlo lice, da ju ti tvojom dobrotom nakitiš, tvojijem razumom uresiš, tvojom plemenštinom braniš i kriposti mnozima, kojima sjaš među vlasteli, tvojima druzi, kako sunce među zvjezdama. Sada, svitla krvi, hrabreni vlasteline, časti grada Dubrovnika, sinu velikoga vlastelina Dživa Makuljića, koga je svitla vridnost među nami kako sunčani zrak na nebi i na zemlji... (str. 204).
Tu je, zatim, Sabo Nikulinov Menčetić, kojemu je uputio poslanicu nakon potvora da je plagirao Vetranovića, možda i zato – kako pretpostavlja Franjo Švelec24 – što je Sabo pripadao onima koji su povjerovali u objedu (»Lupežom i mene još čine prid tobom, / kako oni ki sciene i sude svih sobom«, s. 15 -16, str. 185). Premda nam danas nisu jasni Držićevi odnosi s plemićem Lujom Sarakom, zajedno su se našli u Anconi 4. siječnja 1543, kad Držić od Firentinca Jeronima Gerina posuđuje stotinu zlatnih dukata, a Saraka mu je jamac. Treba podsjetiti da je u tome trenutku Saraka mlad, ima oko dvadesetak godina. 25 Bio je Držić blizak i s Ambrozom Gučetićem i Marinom Džamanjićem, čijim je posredovanjem stupio u službu Christopha Rogendorfa, s kojim je o Božiću 1545. krenuo put Beča, a u jesen 1546. U Carigrad. Među Držićevim manje ili više bliskim prijateljima bili su valjda i plemići za čije je pirove pisao svoja djela: Martolica Vitov Džamanjić (Novela od Stanca, 1551), Rafo Marinov Gučetić (Džuho Kerpeta, 1554), Sabo Stjepanov Palmotić (Skup, 1555), Vlaho Valentinov Sorkočević (Grižula, 1556). Konačno, prijateljima u pismu Francescu Mediciju od 28. kolovoza 1566. godine naziva Luka Sorkočevića i Frana Lukarevića.
O Držićevu odnosu s vlastelom zacijelo svjedoče i scenski prostori koji su mu bili na raspolaganju. Mislim ponajprije na Vijećnicu, središte političke vlasti Republike, raskošnu gotičko-renesansnu građevinu smještenu između Arsenala i Kneževa dvora, dovršenu 1493, stradalu u potresu 6. travnja 1667, zatim obnovljenu, potom uništenu požarom 1816, a 1863. potpuno srušenu.26 Ako se zna da je u taj ekskluzivni prostor pristup imala samo vlastela, pa ako se zna da je Malo vijeće odlučivalo o tome hoće li se koja predstava u vrijeme poklada prikazati ili ne27 – sjetimo se samo dviju zabrana Hekube, 9. Ožujka i 21. svibnja 1558.28 – ako, dakle, uzmemo u obzir nadzor nad svim područjima života Grada i njegovih stanovnika, onda u činjenici da je Dundo Maroje – a mislim da je tako bilo i s Pometom29 – prikazan baš u Vijećnici, a ne, primjerice Prid Dvorom, treba vidjeti osobit znak odnosa vlastele prema Držiću. Je li se već te 1551. godine promijenio odnos Držića prema vlasteli – točnije rečeno, prema jednom dijelu njezinih pripadnika – i je li već tada smišljao ono što će u Firenci pokušati provesti 1566, možemo nagađati, premda su se dosadašnji istraživači utruđivali pokazati da jest. No, ukoliko o činu ustupanja Vijećnice za izvedbu Dunda Maroja razmišljamo u kontekstu iznimnoga opreza dubrovačkih plemića, onda je teško zaključiti da je Držić u nju ušao slučajno. U tome smislu čini mi se neprihvatljivom teza Petra Kolendića o nekakvom navrat-nanos prenošenju scene Dunda Maroja ispred Kneževa dvora u Vijećnicu zbog vjetra, kiše ili čega sličnoga.30 Teško mi je, naime, prihvatiti da se u Vijećnicu stupalo lako, da bi vlastela dopustila da u taj prostor uđe bilo što što bi joj se činilo makar i malo sumnjivim. Uostalom, posve je nevjerojatno – kad bismo prihvatili Kolendićevo mišljenje – zamisliti ne samo tehničke poslove koji takvo premještanje prate, a još teže stratifikaciju onih koji će u Vijećnicu ući. Jer, bio je to prostor s ograničenim brojem mjesta, i za sjedenje i za stajanje. Budući da u prologu Dugi Nos pozdravlja i stari puk, pa onda žene, zacijelo je bila riječ o predstavi za koju se znalo tko će joj od staroga puka – dakle bogatijih građana – pribivati. Prije će biti da je Dundo Maroje u svakome smislu planirana predstava, da je prošla malovijećnički imprimatur, da je Držić unaprijed znao gdje će se komedija igrati. Konačno, dramska složenost, opsežnost tekstualnoga materijala, koji traži pojačan glumački angažman, pa nešto složeniju scenu s trgom, krčmama i balkonom, sve to upućuje da Dundo Maroje u Vijećnicu nije stigao slučajno, a to zacijelo ipak treba pripisati Držićevu statusu među plemstvom.31 Ne treba, uostalom, zaboraviti da u obraćanju Svojim prijateljem – posveti knjizi iz 1551. – Držić kaže da je »komediole, koje su ovdi unutra, u dva sjedenja sklopio, er me je tako brijeme silovalo i potreba od prijatelja komu, u ovi način za poslužit, mnokrat sam obećao« (str. 172). Termin komediola odnosi se na Novelu od Stanca i Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena, i ti su tekstovi za kratko vrijeme mogli biti napisani. I premda je Petar Kolendić dokazivao da je Novela prikazana na piru Martolice Vitova Zamanje i Anice Kaboga »negde pred kraj aprila ili prvih dana meseca maja 1550. godine«,32 a Milan Rešetar nijekao takav zaključak, držeći da je prikazana 1551.33 – dakle iste godine kad i Pripovijes i drugi put Tirena – ono što je bitno primijetiti jest da Držić govori o prijateljima, a ne primjerice o rođacima, što bi možda bilo primjerenije, ako se prihvati pretpostavka da mu je knjigu financirao Vlaho Nikolin Držić, ili ju je možda sam isfinancirao pozajmicom kod Martina Ivanova Šumičića (16. VIII. 1551), kako pretpostavlja Leo Košuta.34 Budući da je barem jedno od djela iz knjige – Novela od Stanca – prikazano na plemićkome piru, spomenuta odrednica nema u Držića stalešku dimenziju: njegovi prijatelji potjecali su iz različitih slojeva dubrovačkoga društva.
Vijećnica je imala zlatno-plavi strop, niz sjedalica s kasnogotičkim naslonima; bio je to skup prostor, a u simboličkome značenju svet i u njega se doista nije ulazilo kad se komu prohtjelo. Uostalom, ne treba sumnjati u Držićeve riječi da likovi Pometa »ugodni vam biše« – a riječ ugoda i poslije se često spominje – pa zašto ne pomisliti da je probrano gledateljstvo još jednom htjelo uživati u doba poklada, u zatvorenom prostoru, bez bojazni da će im užitak bilo što omesti – vremenske nepogode ili mnoštvo gledatelja natiskanih od Sponze do Gospe.
II. »Književna republika« i Republika
Kakav je status Držić imao u Republici, onoj književnoj i onoj političkoj? O mukama Držića kao pjesnika već je mnogo toga rečeno.35Svojedobno je Jakša Ravlić iznio tezu da je napad na Držića nakon prikazivanja Tirene bio plasiran u stihovanoj pisanoj formi.36 Držić se vehementno branio u poslanici Sabu Menzeu, zastupajući svoj počten glas, višeputno ponavljajući riječ lupež, valjda i zato što se nakon Tirene češće čula. Istaknuo je kategoriju časti, naglasio da ga nitko ne može odvratiti od pjesnikovanja (»U meni ter pravim, učinit tko će toj / da ikad ostavim sej pjesni, bože moj!«, s. 71-72, str. 186). To što je na njegovu stranu stao Mavro Vetranović moralo je imati jak odjek. A taj isti Vetranović – nedvojbeno cijenjen u svoje vrijeme, pjesnik kojemu su poslanice pisali Petar Hektorović, Nikola Nalješković, Sabo Bobaljević i drugi – dao je do znanja da su napadi na njegova prijatelja stigli iz redova pjesnika:
Svieh vas molim rad ljuvezni,
plemeniti Dubrovčane,
ki pojete rajske pjesni
i sijete po sve strane:
tako da bi vaša mlados
u vesel‹ju segaj svieta
svako dobro i svaku rados
uživala mnogo ljeta,
vašeg starca namirite
kriva suda ne čineći,
kiem Držića sad tvorite,
svoga truda ne scieneći. (s. 1-12)37
Koji su to pjesnici bili, danas više ne možemo znati.38Ako se pregleda popis imena koje je u pjesmama Drugi san i U pohvalu pjesnika dubrovačkijeh naveo Antun Sasin (Vetranović, Nalješković, Bobaljević, Miho Monaldi, Marin Burešić, Maroje Mažibradić, Nikola Dmitrović, Dinko Ranjina, Sabo Gučetić Bendevišević, Frano Lukarević Burina), ostavljajući pritom po strani one koji u Držićevo vrijeme nisu živi (Džore Držić, Šiško Menčetić), i one o kojima ništa pobliže ne znamo (Andrija Zlatar, Maro Lila, kojemu je, inače, Vetranović ispjevao dva nadgroblja), onda je među njima teško identificirati potencijalnoga napadača, odnosno, može se posumnjati tek na Nalješkovića, Burešića i Dimitrovića. Ostali su ili potvrđeni Držićevi prijatelji, ili su mlađi od njega, ili su u doba objeda bili djeca (Ranjina i Lukarević, na primjer). Samo, Nalješković je pučanin, Dmitrović i Burešić isto, sva su trojica međusobno prijateljevala (Nalješković i Dmitrović su k tomu rođaci) i razmjenjivali poslanice. Podrijetlo tih pjesnika, međutim, ne slaže se s Vetranovićevom napomenom o »plemenitim Dubrovčanima« koji »poju rajske pjesni«, osim ako pridjev plemeniti nije uzet u značenju literarnoga posla, a ne u smislu pripadnosti staležu, a rajske pjesni u smislu pjesništva uopće, a ne tek jednoga njegova odvjetka, onoga s ljubavnom tematikom.39 Doduše, najveća sumnja pada na Nikolu Nalješkovića, pjesnika koji je napisao mnogo poslanica, no nijednu nije uputio Držiću, premda ga je sigurno poznavao, a istodobno je cijenio Marinova brata Vlaha, spomenuvši ga u knjizi Dijalog o sferama svijeta (Dialogo sopra la sfera del mondo, Venecija, 1579), hvaleći njegov reljefni globus izrađen za kardinala Rudolfa Pija, a i rodbinskim je vezama bio povezan s obitelji Držićâ.40 No, to su ipak nagađanja o suparničkoj zavisti:41 obojica su bili dramski pjesnici, a Nalješković se javio prije Držića – njegova Komedija V. izvedena je na piru Mara Klaričića 1541. ili 1542. godine.42 Ipak, zanimljiva je činjenica – premda opet može biti riječ o slučajnosti – da Vetranović – osvjedočeni Držićev prijatelj – Nalješkoviću nije uputio nijednu poslanicu, premda mu je ovaj pisao od 1539. – i to iz zatvora – do smrti 1576, slaveći ga i hvaleći, tražeći od njega i blagoslov i književne radove.
S druge pak strane, s mnogim je pjesnicima Držić bio u dobrim odnosima. Vidi se to najbolje po nadgrobljima. Vetranović, duhovnik koji se povukao u samoću Sv. Andrije, pisac značenjski netransparentnoga Pelegrina, posvetit će mu dva nadgroblja – Na priminutje Marina Držića Dubrovčanina, tužba (dulje) i Nadgrobnica gornjega rečenoga Marina (kraće) – koja uvelike nadilaze konvencionalnost toga žanra i svjedoče o jednom zaista prisnom prijateljstvu. Inače, sastavak Na priminutje Marina Držića Dubrovčanina, tužba opširan je, Vetranović spominje Držićeva djela (Tirena, Hekuba), detaljno nabraja instrumente koje je svirao, na četiri mjesta spominje Držićev počten glas, apostrofira ga i po nadimku, kaže da je umro u Mlecima. Kao da je htio ostaviti što više podataka, kao da je slutio da bi se Držića moglo zaboraviti pa niže biografske podatke, posve netipično kad je o nadgroblju riječ, žanru koji je uglavnom stereotipno panegiričan, nerijetko retorički hladan. Stari remeta Držića oslovljava intimno, nadimkom Vidra, rabi emfatične i pijetetom oplahnute sintagme »Držiću dragi moj«, »srčani druže moj«, »Držiću dragi moj«, a nedvojbeno iskreno zvuče stihovi: »er veće takoga, jamačno mogu reć, / prijatelja drugoga, ni druga neću steć«. Pri kraju kaže:
Ter bih ja žagoran sve Bnetke obašal,
pribijeli mramoran dočijem bih grob našal,
ter bih taj mramor bil, gdi Vidra počiva,
suzami vas polil i s desna i s liva.43
Antun Sasin se s mnogo žalosti sjeća Držića u sastavku Antun Sassi u smrt Marina Držića (»Marin moj Držić«, »moj Držiću«), Sabo Bobaljević Mišetić, sifilitičan i gluh, čovjek na kojega se gledalo s prezirom, posvetio je Držiću talijanski sonet (Darsa il cui puro, vago, e dolce canto – Držiću, čiji sladak čist i mio),44 kao i Miho Monaldi (Darsa novello Cittadin del Cielo – Držiću, s kojim u nebu se diče). Pritom ne treba zaboraviti ni sljedeće: Bobaljević piše nadgroblje Vetranoviću, obojica su ga pak napisala Držiću; Bobaljevića napadaju da nije pjesnik – dakle, isto kao i Držića – o čemu se žali Monaldiju, koji je također napisao nadgroblje Držiću; Bobaljević piše Marinu Kabogi, piše i Lukareviću, kojega Držić spominje u posljednjem urotničkom pismu. Kad se mozaik tako složi, vidi se da je Držić imao svoju književnu republiku (Vetranović, Bobaljević, Sasin, Monaldi, Lukarević), samim tim i stanovit ugled u svojem vremenu. Spomenutim imenima treba svakako pribrojiti i Nikolu Vitova Gučetića – rođenoga 1549. – koji u djelu O ustroju država (Dello stato delle republiche, Venecija, 1591) spominje da je kao dječak (»najnježnije doba«) igrao u komedijama i tragedijama Marina Držića, te hvarskoga vlastelina Mikšu Pelegrinovića kojega u poslanici Odgovor Saba Mišetića Piligrinu – pisanoj 7. siječnja 1557. godine – pozdravlja Bobaljević (»I Držića kî u slavi / spjeva pjesni sve ljuvene, / vele drago ti pozdravi / i rec‹ ove riječi od mene«45). Tako dobivamo relativno zaokruženu sliku Držićeva književnoga kruga koji, ako ćemo pravo, nije bio ni tako malen ni tako neznatan, a zacijelo je komunikacija među spomenutim pjesnicima bila mnogo življa no što to možemo naslutiti iz sačuvanih nadgroblja i poslanica.
Držić je imao i ne tako zanemarivu društvenu poziciju u Republici, koja se donekle dade rekonstruirati.Ponajprije, stric mu je bio Džore Držić, kojega s velikim slavama spominje u prvome prologu Tirene,također i u poslanici Sabu Nikulinovu, što je u Gradu moglo nešto značiti među onim slojem dubrovačkih patricija i građana koji su se bavili skladanjem. Patronat nad crkvama Svih Svetih u Dubrovniku i sv. Petra na Koločepu po tradiciji je pripadao kući Držićâ, što Jero Držić posebno ističe u Genealogiji, pozivajući se i na papinu potvrdu.46 Marin ga je preuzeo 12. travnja 1526, nakon što je s te službe odstupio stric Andrija. Je li riječ o Držićevu izboru ili o spletu okolnosti i nuždi, neka ovom prigodom ostane po strani. Rektorat je donosio određene povlastice – prihodi od bratovštine kamenara koja je u Dominu imala sjedište, prihodi od koločepskih vinograda itd. Nadalje, krajem veljače 1538. Držić je postao orguljaš u stolnoj crkvi, uz plaću od sto perpera godišnje. Dakle, Držić do svojega kazališnoga nastupa 1548. godine nije bio anoniman u Republici, a ni bez, makar i ograničenoga, utjecaja. Jesu li, barem neki, Držića do odlaska u Sienu poznavali i kao pjesnika, može se nagađati. No, spomenuta financijska potpora morala je, barem jednim svojim dijelom, imati uporište u dotadašnjem Držićevu obnašanju javnih funkcija u Gradu. Da je on od mladosti – a rektor je postao kao osamnaestogodišnjak – bio onakav kakvim ga je prikazivao Milan Rešetar ili pak Jorjo Tadić, teško da bi Vijeće umoljenih odriješilo kesu za njegovo školovanje, pogotovo zato što je bio u visokim godinama.
Da je Držić imao utjecaja u političkom životu grada, svjedoči u pismu Cosimu I. Mediciju od 2. Srpnja 1566. Predstavljajući, naime, okrutnost i nepravednost kaznenoga sustava Republike, govoreći o različitim oblicima penalizacije, ispripovijedat će sljedeći slučaj:
Neka Vaša Preuzvišenost čuje o još jednom slučaju koji se nedavno dogodio. Jedne noći tri golobrada mladića odu da se zabave po gradu, pa im neki čovjek učini nekakvu neugodnost, a budući da je dubrovačka mladež jako dobre ćudi, kad se u igri siječe udara pljoštimice. Ti se mladići dogovore da napadnu onoga što im je napravio neugodnost, ne s ciljem da ga rane, nego samo da ga malo natjeraju u bijeg. Kad su ga pronašli, dvojica ga od njih na takav način i napadnu, ali treći, koji je bio malo nesmotreniji, zamahne i rani ga u ruku. Idući dan skloni se u crkvu, a ona druga dvojica koja nisu učinila nikakva zla ne htjedoše bježati. Ranjeni čovjek bijaše plemić, pa njegovi rođaci samovlasno odu u crkvu i s nekoliko ga dukata izvuku iz crkve. Prestrašeni dječak svali krivnju na drugove, pa oni mahnito pograbe i njegove drugove, a kako jedan od njih, koji nije plemića ranio, bijaše rekao »Napadnimo ga!«, oni donesu presudu da mu se odsiječe ruka, a onome koji je ranio dadoše blagu kaznu. Na moju molbu ispravi se tolika nepravda, ali je spomenuti dječak ipak bio osuđen na dugotrajno tamnovanje u okovima i još je i danas tamo. (str. 28- 29)
U koju se crkvu mladić sklonio, ne kaže se. Ipak, treba zamijetiti važnu Držićevu posredničku ulogu u ublažavanju kazne mladiću koji plemića nije ranio, ali je prijatelje poticao na osvetu. Naime, on jasno ističe da »na moju molbu ispravi se tolika nepravda«. Budući da ne znamo tko su bili krivci, nemoguće je reći zbog čega je Držić bio zainteresiran intervenirati u tome slučaju. Nije, po svemu sudeći – barem to ne spominje – svjedočio napadu. Za njega je ipak znao, mladiće je zacijelo poznavao. Držićeva je riječ, dakle, nešto značila za predstavnike suda jer su kaznu, na njegovu molbu, ublažili, premda je nisu i ukinuli, što su – po Držićevu mišljenju – trebali, budući da je osuđeni mladić manje kriv od onoga koji je plemića ranio.
Inače, treba se ovdje prisjetiti da se mladost često veže uz Držića: u prvome prologu Tirene kaže se da će predstavu izvesti izbrana mlados, Nikola Gučetić je u vrijeme dječačke nježnosti sudjelovao u izvedbama Držićevih predstava, Vetranović u duljem nadgroblju kaže »Velja je još tužba u gradu nastala, / gdi je tvoja sva družba jak niema ostala, / ter mlados tuguje s velikom žalosti, / er veće ne čuje minule sladosti«,47 a sam Držić u prvome sačuvanom urotničkom pismu ističe da »sva bi mladež prihvatila ove moje planove«. Da je Saraka bio mladić, već je spomenuto, a nije nezanimljivo nadodati da su i Luka Sorkočević i Frano Lukarević – kad ih Držić susreće u Firenci, pokušavajući pokrenuti urotu – mladi: prvi ima dvadeset osam ili dvadeset devet godina, drugi dvadeset pet. Osim toga, i retorička razina gornjega navoda ukazuje na Držićevu naklonost mladosti: za njega je »dubrovačka mladež jako dobre ćudi«, onaj koji je ranio plemića bio je »malo nesmotreniji«, poslije »prestrašen«. Konačno, nije potrebno spominjati da se o mladosti koju starost ne razumije govori u Tireni, Noveli od Stanca, Dundu Maroju, Skupu. Držićevo posredovanje da se dječaka ne kazni sječom ruke nije samo primjer njegova humanističkoga i kršćanskoga milosrđa, nego i, čini se, potvrda utjecaja u svakodnevnom životu Grada, primjer da je njegova riječ imala težinu, da Držić nije bio neozbiljni komedijant koji se naokolo samo zaduživao.
Ipak, slika Držića i njegova statusa, kakva se dade pročitati iz ovdje izdvojenih fragmenata, može se i subverzivno potkopati, a povod za to daje sam Držić. Naime, u urotničkim pismima od 3. srpnja i 28. kolovoza 1566. postoje dvije rečenice koje su se u interpretaciji Držićeva djela i života manje eksploatirale, možda i zato što bi mogle podržati jorjotadićevsku sliku o Držiću kao neodgovornom zabavljaču. Stoga se valjda toliko inzistiralo da on Rogendorfu nije bio sobar (»fù accetato per cameriero«), nego osobni tajnik,48 a nekako je utišan i njegov prvi susret s Rogendorfom.49 Držić je sigurno znao da će zbog odluke da otputuje s grofom imati neprilika s vladom Grada, ne samo zato što je ona i inače pazila na svako intenzivnije druženje sa strancima, nego i zato što je Držić bio, slobodno kazano, dužnik toj vladi, što je imao mjesto u strukturi Grada. Ipak, otišao je, bez obzira na to što je grofu na tome putubio – zabavljač, sobar, komornik, ili nešto što danas ne možemo u potpunosti razumjeti, kao što ne možemopoznavati motive koji su ga na to nagnali, neovisno o onome koji sam navodi – »vidjeti svijeta«.Uostalom, Držić, jest bio i zabavljač – većina njegova opusa napisana je za pirove plemenitaških sinovai kćeri, samo je manji dio nastao iz unutarnjeg književnog impulsa: Pomet, Tirena i, djelomično, Dundo Maroje. Međutim, ta spoznaja nipošto ne umanjuje njegov talent; tek realizirao se on u određenom institucijskom okviru, a Držić je prigode iskorištavao i u tekstove upisivao značenja koja su nadilazila puku pirnu zabavu.
Može li napad Vlaha Stjepanova Kanjice – koji se zbio 16. travnja 1548. godine u Crevljarskoj ulici – štogod reći o Držićevoj poziciji u Gradu?50Kako Kanjičine izjave nema, o motivu napada ne znamo ništa, a budući da je Držić Vlahinu majku upitao zašto je to njezin sin učinio – a ona odgovorila: »Piu tosto voria che fosse morto« (Radije bih da je mrtav)51, dok je pak Kanjica stanovitoj Peri, svjedokinji u tome slučaju, potvrdio samo to da bi ga udario i jače ne da bi ga i ubio) da mu palica nije zaplela o plašt – razumjelo se da Držić doista nije znao o čemu je riječ. Zato se nagađalo da je u pitanju bio kakav krupniji razlog, čak i da je atentat bio naručen, a Vlaho instrument u rukama anonimnih, a moćnih Dubrovčana. Činjenica je da je Kanjica palicu na Držića potegao 1548, dakle u godini prikazivanja Pometa, povezivala su se ta dva događaja tako što se domišljalo da se netko možda prepoznao u kojemu od likova komedije pa to Držiću nije mogao oprostiti.52 Ne bih išao tako daleko u pretpostavkama: 1536. Benediktinka Marta iz Sv. Andrije tužila je Držića jer njezinu samostanu nije platio stanarinu dvije godine, 1549. Optužili su ga za plagijat, 1554. Držić je tužio Ivana Paskova Dračevicu jer ga je vrijeđao na Placi.53
Zbog nedovoljnoga poznavanja Držićeva života svaki je podatak važan i zacijelo neki događaji za nas imaju mnogo veću dimenziju no što su je imali u pjesnikovo doba, pogotovo kad ih uklapamo u sliku o Držiću urotniku. Dakako, ne treba im umanjivati važnost, ali ih ne treba ni precjenjivati – o Držiću je ostalo zabilježeno ono što je predstavljalo eksces, povredu privatnih prava, za što je bio nadležan kazneni sud. Ipak, čini mi se da je Držićev život – smješten između osobnih želja i stege zakonodavnih tijela Dubrovačke Republike – uvelike sličan životu današnjega čovjeka, premda o mnogim povredama ne ostaje nikakvih tekstualnih tragova: i današnji se čovjek sudi, trpi institucijske i osobne uvrede, posuđuje novac, kreditira na različite načine itd. Sve te mikroprocese teško je pratiti, premda su važni za unutarnji čovjekov život, a o mnogočemu uopće nema zapisa, a ako ih i ima, svedeni su u suhi jezik struke i njezina funkcionalnoga diskursa. Hoću reći da napad Vlaha Kanjice ili pak Ivana Dračevice mogu biti signifikantni, ali ih ne bi trebalo uzimati kao presudne u procjeni mjesta koje je Držić imao u životu Grada. Oni koji nasrću palicom ili omalovažavaju grubim riječima na trgu, ti svakako zauzimaju slabo mjesto u motivacijskom sustavu Držićevih političkih planova. Njega su ipak zanimali oni koji su se služili mnogo suptilnijim, pa dakle perfidnijim oblicima »pripitomljavanja drugoga«.
Da je o Držiću, međutim, ipak postojala stereotipna predodžba, posvjedočio je sam. U drugome sačuvanome pismu, požurujući Cosima, kaže: »Za mene bi najveća milost bila kad bih dobio neku brzu odluku, kako moj dugi boravak ovdje ne bi u naših izazvao kakvu sumnju ili pomisao da u Firenci nešto pregovaram, dok ja svakoga obmanjujem da sam ovdje jedino radi zabave« (str. 35). U posljednjem pismu – upućenom 28. kolovoza 1566. godine Cosimovu sinu Francescu – piše: »S Vašim dopuštenjem, u društvu s gospodinom Lukom Sorkočevićem i gospodinom Franom Lukarevićem, svojim prijateljima i odanim slugama Preuzvišenosti Vaše, otputovat ću krećući prema Dubrovniku, prikazujući se tim plemićima kao da ovdje nisam imao drugog posla nego sam ostao četiri mjeseca radi zabave« (str. 36-37). Te su dvije izjave višestruko simptomatične. Ponajprije, otvara se pitanje prirode Držićeve službe kao kapelana mletačkoga nadbiskupa u kojoj je sigurno od kolovoza 1563. Kakva je to služba bila kad Držić jednostavno na više mjeseci može otići u Firencu? Je li u tome trenutku uopće bio u službi ili se vratio – kako kaže – u Dubrovnik? Dalje, iz prvoga navoda vidi se da se pribojava sumnje naših, dapače, pretpostavlja da bi mogli pomisliti da nešto pregovara. Tko su naši, treba se zapitati, a najlogičniji odgovor jest da je riječ o Dubrovčanima koji u tome gradu trguju i koje on, valjda, susreće, što opet potvrđuje napomena da svakoga obmanjuje, dakle, odgovara na pitanja što u Firenci radi. Napomena pak o pregovaranju vodi zaključku da u tome trenutku Držić nosi teret potencijalno sumnjive osobe. U kojemu ga je trenutku stekao, ne možemo kazati, kao što je nejasno zbog čega je u jednome trenutku otišao u Veneciju i tamo našao kapelansku službu.
Također, u drugome navodu spominje imena dvaju plemića, što je u pismima takva sadržaja zapravo opasno. Zašto je to učinio, nejasno je. Sorga možda zato što je Cosimu I. Mediciju u listopadu 1562. posudio osam tisuća škuda, pa pozivajući se na prijateljstvo s njim valjda računa na kakvu Cosimovu reakciju. Nedvojbeno je, međutim, da se Držić u to vrijeme sa spomenutim plemićima u Firenci družio, izrijekom kaže da su bliski, a oni su jedini Dubrovčani koje spominje u pozitivnom kontekstu, pa je nemoguće oteti se dojmu da su nešto o Držićevim planovima morali znati. Josip Pupačić razmišlja ovako: »Naprotiv, obavještavajući Francesca a preko njega i Cosima I, kako će ›spomenutim plemićima‹ kazati da je u Firenzi boravio ›radi zabave‹ (sjetimo se riječi kojima je obrazlagao zbog čega je išao s Rogendorfom u Carigrad!), Držić nas sam navodi na pomisao da su ova dvojica mlade vlastele, ili da je bar jedan od njih mogao biti obaviješten o pravom karakteru Držićeve ›zabave‹. Na takvu nas sumnju pogotovo navodi buran život Frana Lukarevića-Burine, također pjesnika (što nije bez ikakva značenja), ali i bankrotiranog trgovca, napuljskog tajnog agenta, što je od posebna značenja; teška osuđenika i, na koncu, bjegunca i štićenika napuljskoga potkralja«.54
Ono što je u Držićevim izjavama najzanimljivije jest da on kao moguću ispriku navodi zabavu, kako god taj pojam razumjeli. Ako on to piše Medicijima, u pismu vrlo ozbiljna sadržaja, koje – da se realizira – može proizvesti dalekosežne posljedice, onda zacijelo vjeruje da će takvo obrazloženje, kolokvijalno kazano, proći. Zašto? Zato što je, valjda, u tome trenutku – unatoč ozbiljnim godinama u kojima se nalazio – Držić imao takav image. Jer, ne govori on napamet, sigurno dobro zna što kao valjan izgovor može biti prihvaćeno, a to je predodžba o čovjeku sklonom zabavi, koji doista može otići u koji grad i u njemu ostati četiri mjeseca ni zbog čega drugoga nego radi zabave. To govori svećenik, kapelan pri mletačkoj kuriji! Zapravo, najmanje je tu presudna činjenica da je on duhovnik; važnija je spoznaja o slici koju su njegovi sugrađani o njemu imali i u koju se savim lijepo mogao uklopiti boravak u Firenci, a da se pri tome ne posumnja da se iza toga krije i nešto subverzivnije. Ukratko rečeno, Držić referira na predodžbu naših o sebi i izlazi joj u susret.
Što se iza svega krije, danas je nejasno. Za mnoge godine Držićeva života nemamo podataka, ne znamo kamo se sve kretao, kamo je otišao kad je napustio Sienu, je li i kad bio u Rimu – a pretpostavljamo da jest, jer u posveti Maru Makulji Puciću spominje skulpturu Pasquina – ništa ne znamo o njegovu boravku kod Mikše Pelegrinovića, zašto je otišao u Veneciju itd. Jedno je, ipak, sigurno: Držić 1566. Točno zna što o njemu misle pa to koristi kao valjanu ispriku. Kad je i zašto stekao takav ugled, opet se može samo nagađati: je li baš zbog pisanja komedija i pastoralnih drama za pirove? U svakome slučaju, bit će da se i slika o njemu vremenom mijenjala, da nije uvijek bila ista, da je u jednome trenutku mogao s Pomet družinom ući u Vijećnicu i ishoditi blažu kaznu danas nepoznatom mladiću, a potom se – zbog koječega što danas ne znamo – prometnuti u čovjeka koji se, eto, zabavlja u Firenci. Ne treba pritom zaboraviti da Vetranović u duljem nadgroblju ističe Marinov počten glas (četiri puta), što zacijelo nije bez razloga, kao što nije samo konvencionalna fraza kad kaže: »Dubrovnik a grad svoj, u kom se porodi, / bolježljiv nepokoj i trude provodi«.55 To sada više nisu trudi iz Pjesance Marinu Držiću u pomoć, tu više nije riječ o pjesniku koji »razmi svoju svies lomeći / ter gizdave pjesni sklada, / bez pokojna sanka bdeći« (s. 18-20), tu je sada riječ o ozbiljnijim životnim nedaćama o kojima ništa ne znamo. Tek, sam je Držić posvjedočio da su ga, iz tko zna kojih razloga, a možda ponajprije njegovom zaslugom, svjesnim ustrajavanjem na izgradnji predodžbe o lepršavoj prirodi, drugi vidjeli kao zabavljača. Takav se status lako stječe, a teško gubi. Kao nitko, ni Marin Držić ga nije morao voljeti, pogotovo ne onaj Držić koji strasno uzvikuje Sabu Nikulinovu: »Lupeštvom, ah, time ne tvor‹ me nitkore / neznano er ime još slavno bit more« (s. 21-22, str. 185). No, u jednome se trenutku njime poslužio zbog višega cilja koji, međutim, nije dostigao.
III. Vijećnica
U pjesmi kojom brani Držićevu pjesničku čast Vetranović navodi i publiku koja je gledala Tirenu: »inostranci ki su s dvora«, zatim »građani plemeniti«, »vlašci«, knez. Pobrojani su, zapravo, svi slojevi stanovništva, dapače, ako je vjerovati Vetranoviću, predstavu su 1549. pogledali i neki nedubrovčani. Bila je to, dakle, izvedba namijenjena doslovno svima. S Dundom Marojem nije bilo tako. Ušao je Držić u gradsku Vijećnicu kao književno ime čiji ugled nije bio zatrt ni skandalom s Tirenom, a ni nekim drugim, recimo to tako, osjetljivijim epizodama iz njegova života: Kanjičinim napadom iz 1548, putovanjima s Rogendorfom od 1545. do 1547, zbog čega je i tajno saslušan u Malome vijeću, pogotovo zato što je bio u kontaktu s braćom Bočinčićima, neprijateljima Republike. Je li pritom Držićevo objašnjenje da je, putujući s Rogendorfom, želio »vidjeti svijeta«, bio ponešto ublažen izraz za obavljanje i kakvih špijunskih zadaća u korist vlade, teško je reći.
Onima koji sjede u Vijećnici i čekaju početak Dunda Maroja mnogi likovi iz Pometa (Dundo Maroje, Pomet, Grubiša, Pavao Novobrđanin) – Negromantovim riječima – bili su ugodni, što znači da je barem jedan dio publike vidio Pometa, i Držić to zna. Da je vlastela sumnjala u Držića, bi li mu prepustila Vijećnicu za izvedbu Dunda Maroja? Bi li zvali Držića da im komedijama uveliča pirove da je bio persona non grata? Ipak, oni ga pozivaju jer je zacijelo najbolji zabavljač u tome trenutku, možda je imati njegovo djelo na piru stvar prestiža, ako već ne i zajamčeno veselje. Drugo je pak pitanje što je Držić te prigode koristio pa se usudio reći i nešto takvo kao što je »useru hasase« (Miho u Noveli od Stanca), odlazak u dumne usporedio s »vječnom tamnicom« (Pjerin),56 ismijao odlazak na proštenje,57 sv. Vlaha u cijelome opusu spomenuo samo jedanput, rugao se kilavim Kotoranima (krepadure), često spominjao lokalitete Prijeko, Pelile, Duičine skaline, dakle mjesta gdje su stanovale prostitutke, a vilama u Noveli od Stanca dao imena onodobnih javnih žena.58
Da je Dundo Maroje najkompleksnija Držićeva komedija, povezujem s činjenicom da je prikazana u Vijećnici, odnosno s pretpostavkom da je Držić znao da će imati prigodu nastupiti upravo u tom prostoru, da je imao na pameti gledatelje, pa ju je tako i koncipirao. Pritom upada u oči da se u drugome prologu kaže da će je gledati žene (»ali su ove žene lijepe koje ju će gledat«), a dobri (muškarci?) će je slušati (»i vi dobri koji ju ćete slušat«). I poslije će izvođač prologa kazati: »Žene, para li vam ovo malo mirakulo Rim iz Dubrovnika gledat« (str. 307).59 Nije nebitno zamijetiti da se Dugi Nos obraća publici koja Pometa očito poznaje: »ako se spomenujete«, »scijenim da nijeste zaboravili«. To bi moglo značiti da u publici sjedi barem dio onih koji su bili i na premijeri Pometa. Da tomu nije tako, besmisleno bi bilo podsjećati nekoga na nešto što mu je nepoznato. Zašto sumnjati da je predstava bila dobro prihvaćena i da je Držić baš zato – a možda i zamoljen da to učini – napisao njezin nastavak? Jer kad kaže: »U njoj će biti jedna stvar koja scijenim da vam će draga bit, er će bit nova i stara, – nova, er slijedi onu prvu komediju od Pometa, kako da je ona i ova sve jedna komedija, i u tu smo svojevolju oto mi sami upali« (str. 307; ist. M. T.), onda se čini logičnim zaključiti da je Dundo Maroje pisan s jasnom namjerom: udovoljiti očekivanjima onih kojima likovi iz Pometa »ugodni biše«, onima koji su poželjeli nastavak. Imajući te rečenice na pameti treba se zapitati: je li Držić Pometom nekoga doista povrijedio, i to toliko da bi Kanjica – po nekim interpretacijama – bio produžena vlasteoska ruka, svilena rukavica kojom je elegantno trebalo ukloniti Držića ne samo s kazališne pozornice nego i mnogo drastičnije – s pozornice Grada? Ne bih se priklonio takvu tumačenju, pogotovo zato što nastupa u Vijećnici, i to s komedijom koja se izravno nastavlja na Pometa, dapače, Držić upozorava da se je »ovjezijeh komedija njekoliko arecitalo nazbilj u vašem gradu, koje su svršile u tradžediju!«.60 Ako se i u Pometu govorilo kako Maro – uz Pometovu pomoć – starome ocu krade dukate, ali ih na kraju vraća, dakle, ako je i u njemu bila riječ o temi koju je Dubrovnik nazbilj poznavao, pa ako se ta tema i dalje razvija – sada u perspektivi na kurtizanu potrošena novca namijenjenoga trgovini – onda mi se teza o drastičnim implikacijama koje je Držić morao podnijeti nakon prikazivanja Pometa ne čini do kraja uvjerljivom.
Uostalom, ako su zbog čega Dubrovčani voljeli Držićeve komedije, onda je to, između ostaloga, i zato što su u njima prepoznavali osobe s Place. Konačno, da je Dundo Maroje na neki način naručena komedija za probranu vijećničku publiku, možda mogu potkrijepiti i rečenice s početka drugoga prologa: »Ma ovo brijeme od poklada budući od starijeh našijeh odlučeno na tance, igre i veselja, i videći se našoj družini od Pometa ne puštat proć poklade bez kojegodi feste ili lijepe ili grube, stavili se su za prikazat vam jednu komediju koja, ako i ne bude toliko dobra i lijepa, ali su ove žene lijepe koje ju će gledat, i vi dobri koji ju ćete slušat. U njoj će biti jedna stvar koja scijenim da vam će draga bit, er će bit nova i stara...« (str. 307). U njoj više vidim potvrdu za dobru recepciju Pometa, zbog čega je Držić i odlučio napisati njegov nastavak. Inače, praksa sustavnoga pokladnoga kazališnoga veselja prije Držića arhivski nije najbolje posvjedočena. Znamo, primjerice, da je 1525. »dopušteno (...) nekim mladim plemićima da u jednoj privatnoj kući predstavljaju neke Plautove komedije, bez sumnje na latinskom jeziku«, 61 družina Marina Mihova Bunića 1536. dobila je dopuštenje za pripremanje »nekakve komedije«, možda je o Božiću 1537. u franjevačkoj crkvi izvedeno Vetranovićevo prikazanje Od poroda Jezusova,62 na Klaričićevu je piru izvedena Nalješkovićeva Komedija V., 1546. izvedeno je Vetranovićevo prikazanje Posvetilište Abramovo.63 Nije nerealno pretpostaviti da se u Dubrovniku predstavljalo i više nego što nam to govore oskudni zapisi, no tek je s nastupom Marina Držića otvorena – slikovito kazano – redovna kazališna pokladna sezona.
Koji je Držićev udio u pripremanju Dunda Maroja bio – režijski, scenografski, a možda i glumački – zasad je nepoznato. No, da je ponuđenu priliku želio iskoristiti, mislim da nije sporno. Pritom nije teško uočiti da je Držićev svjetonazor upisan u nekoliko oduljih Pometovih monologa: II, 1 (str. 323-324); II, 10 (str. 335-336); III, 14 (str. 352-353); IV, 3 (str. 363-364); IV, 5 (str. 367). Dakako, neočekivana karakterološka napetost između rasprava o hrani i misli o životu vodila je do različitih zaključaka. Frano Čale je interpretaciju odlučno usmjerio prema djelu De Principatibus (O monarhijama) Niccolòa Machiavellija (1469–1527)64 – poslije autorove smrti nazvanim Il Principe (Vladar) – tumačeći da je Marin Držić »osobito stvarajući lik Pometov, izravno poznavao u prvom redu Machiavellijevo djelo i u komediji na svoj način proveo njegovu ›doktrinu‹«,65 da je, dakle, Držić čitao taj utjecajan politološki spis o vladanju i vladaru, napisan 1513. godine (Držić tada ima pet godina), a tiskan 1532. (Držiću su tada dvadeset četiri). Čalino dešifriranje Pometova lika – odnosno stanovite proturječnosti između njegovih kontemplacijona o hrani i filozofema o dobrome životu – usmjereno je prema traženju teorijske podloge koja bi objasnila spomenutu neskladnost, a lik Pometa izvukla iz stereotipnih predodžbi dotadašnje historiografije koja je u njemu vidjela lakrdijaša, glasnogovornika »obespravljenih siromaha u sukobu s moćnim bogatašima«.66
Čalin postupak komparatističke je prirode: tražio je on srodna mjesta u Machiavellijevu Vladaru i Pometovim monolozima, pri čemu je riječ vjertuoz ključ za odčitavanje Držićeva svjetonazora, dapače Pomet je za Čalu »eksplicitni tumač makijavelizma«,67 posebno tamo gdje govori o fortuni i vrlini. Izvukavši iz Pometovih monologa sva ona mjesta koja se tiču spomenutih pojmova, usporedivši ih s prikladnim navodima iz Vladara, Čale je pokazao da je Držić s pozornice u Vijećnici 1551. godine progovorio o promjenjivosti sreće, njezine uposlenosti »i za tuđe dobro ako je to njemu (Pometu – nap. M. T.) u korist«,68 o akomodavanju, o ženskoj naravi fortune, konačno i o turobnoj Machiavellijevoj viziji ljudi kao zlih, što Čale vidi ponajprije u odnosu Dunda i Mara, potvrdu potom pronalazi i u Tripčetinoj replici » Uzmi mi dukate, uzmi mi čast i život« (I, 1, str. 310), a zatim i u nizu Pometovih replika u kojima spominje kanalje, neljude, luđake, potištenjake, injorante. Zaključak je Čalin sljedeći: Držić je čitao Machiavellijev »katekizam tirana 16. stoljeća«, teze iz Vladara nije htio proturiti kao svoje, nego dati »umjetničku, što znači na vlastit način izrečenu poruku usvojene i općepoznate misli«,69 odnosno svojom pobjedom na kraju komedije pokazati da je do pobjede došao »ne u suprotnosti, već u skladu s etičkim načelima vremena«.70
Machiavelli je, inače, 1521. odbio ponudu Piera Soderinija71 da postane kancelar Dubrovačke Republike, no premda grad nikad nije posjetio, za njega je znao – spominje ga u Raspravama o prvoj dekadi Tita Livija (gdje govori o narodu kao vladaru), navodeći Dubrovnik kao primjer države koja je nastala pomicanjem naroda sa zavičajne zemlje i traženjem novoga sjedišta i traženjem novoga sjedišta. Zanimljivo je da u jednome pismu iz 1513. piše prijatelju Francescu Vettoriju (firentinski poklisar u Rimu) kako se njegov prijatelj, conte Orlando, »opet zatreskao u nekoga dubrovačkog momka«.72
Jedna je od važnih ideja Vladara pesimistička vizija o ljudima kao svjetini: »Jer o ljudima se općenito može reći ovo: nezahvalni su, nepouzdani, prijetvorni i himbeni, klone se opasnosti i pohlepni su za dobitkom; ako im dobro činiš, uz tebe su, nude ti krv svoju i imutak, život i djecu, kako sam već kazao, kad je potreba daleko; no kad se nevolja primakne, oni izmiču«.73 Nasuprot takvima nalazi se razborit pojedinac koji zna kolika je važnost sreće (fortuna), vrline (virtù), prave prilike, prigode (occasione; okazijon) i prilagođavanja (akomodavanje). O svemu tomu razlaže i Pomet, koji za sebe kaže da je vjertuoz, a posebno je Čale podvukao poznatu rečenicu: »Fortunu pišu ženom ne zaman« (IV, 3, str. 363), što odgovara Machiavellijevu zapažanju u dvadeset petom poglavlju Vladara: »Ja pak smatram da je bolje biti naprasit nego obazriv: jer sreća je žena, pa je moraš tući i krotiti; i vidi se kako se ona prije pokorava naprasitima nego obzirnima koji u svemu postupaju hladno. Sreća je, kako rekosmo, žena, pa je uvijek prijateljica mladih ljudi jer su bezobzirniji, žešći i s više joj smjelosti zapovijedaju« (str. 169). Ipak, nije na odmet primijetiti da Pomet fortunu ne bi tukao, nego bi ju karecao: »Ovo se more rijet čovjek, – ja sam čovjek ki s galantarijom idem, razumno se vladam, nijesam rustik, ala mi ne para da sam! Dobra srjeća sa mnom je, a s čovjekom je: umijem ju karecat, tako sa mnom dobrovoljno i stoji« (III, 14, str. 352-353). Machiavelli je – veli Čale – Držićev »učitelj«;74 preuzimajući Machiavellijeve teze i uklapajući ih u Pometove monologe, Držić je preko središnjega lika komedije izrazio svoj svjetonazor, »vjeru u promjenu režima« (str. 101). Čale tvrdi: »Tako je Držić u svijetu komedije umjetnički ostvario ono što je potkraj svog vijeka vojno- -politički pokušao postići urotom: prema kriteriju suvremenih etičkih načela u životu, politici, ljudskoj djelatnosti uopće, Pomet kao ›pravi čovjek‹, inteligentni, razumni, mudri čovjek ›nazbilj‹ raskrinkava i moralno poražava ljude ›nahvao‹ i zasluženo mijenja svoj status. A u urotničkim pismima pjesnik i zamišlja poraz nesposobnosti i oligarhije i podjelu vlasti između puka i vlastele« (str. 100).
Pitanje koje se nameće jest: čemu prisutnost Machiavellijevih misli u Pometovim monolozima? Niti su ti monolozi dramaturški funkcionalni, niti je Držić inače sklon takvim opširnim eksplikacijama. Jer, vodio je on računa i o prigodi u kojoj se prikazivao komad i o gledateljima, pa je zacijelo dobro znao odvagnuti gdje će što i kako spomenuti. Primjerice, Arkulin je komedija u kojoj se definitivno najviše psuje (osobito je frekventna uvreda becco fututo = jebeni jarče), a tih psovki neće nedostajati – premda u manjoj mjeri – ni u komediji Tripče de Utolče. »Jebâ t‹ pas mater!«, kaže Nadihna (II, 4, str. 508), i to je najprostačkija psovka u cijelom Držićevu opusu, izuzmemo li, primjerice, uvrede kurba, kučka (Tripče de Utolče, Arkulin), skatološke sintagme tipa »I govna li ovoga / mislite ženiti?« (Vukodlak, Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena, 1, str. 287), »Pjanico uscana« (Grubiša, Pripovijes, 1, str. 287), »useru hasase« (Miho, Novela od Stanca, 1, str. 268), »Odkle sam iz Grada, nijesam se usrao« (Bokčilo, Dundo Maroje, I, 1, str. 308), »Otac mu u gradu govno griza« (Niko, Dundo Maroje, II, 2, str. 327), »Maj prc!« (Vlah, Arkulin, I, 1, str. 537).
Pometovi monolozi mogu, recimo, biti i dosadni, ako ih motrimo iz perspektive onodobnoga dubrovačkoga neobrazovanoga gledatelja koji ne zna talijanski, pogotovo ne latinski. Po svemu sudeći, Držić ih je ispunio rečenim sadržajima zato što je znao tko će ih slušati: oni koji o Machiavelliju valjda ponešto znaju i mogu prepoznati reference na Vladara. U tome vidim jedan od dokaza da je Dundo Maroje doista prikazan u Vijećnici, da je od samoga početka i bio namijenjen za Vijećnicu, a ne za otvoreni prostor Prid Dvorom. Jer, tako duga komedija mogla bi jednostavno domorit onim gledateljima koji su u Držićev teatar dolazili iz drugih razloga, svakako ne da bi slušali duge rasprave o kralju od ljudi, ako već ne smijem nagađati da bi im moglo biti i hladno. Dakle, Držić zna tko će komediju gledati, gdje će je gledati, pa prema tome i koncipira njezinu strukturu: odulji, sadržajno neobičan i po funkciji netipičan prolog Dugoga Nosa, složeniji dramski zaplet, mnogo dionica na talijanskome jeziku, povremeni prodori (iskrivljene) latinštine, monološke dionice koje radnju usporavaju i sl.
Ono što impliciraju dosadašnje interpretacije odnosa Držića i Machiavellija jest da je 1551. Godine Držić već imao koncept urote, pa najavio ono što će petnaest godina poslije pokušati ostvariti u Firenci. Čale kaže: »Usvojivši vjerovanje da se pobjedom vrline nad fortunom otvaraju perspektive realizaciji humanističke koncepcije o neograničenim sposobnostima Čovjeka Držić je tu renesansnu ideju, barem na prvi pogled, utjelovio u liku Pometa, no kad je urotničkim činom htio provesti u djelo viziju svoje najbolje komedije odao je kako mu nije bio cilj ostati na razini renesansnog svjetonazora, nego je prevladao konvencionalne standarde i zašao u izrazitu manirističku modifikaciju«.75 Pritom je taj autor Machiavellijeva Vladara, a onda i Rasprave o prvoj dekadi Tita Livija (poglavlje O urotama) uzimao kao teorijske spise koje je Držić temeljito prostudirao i prema njima proveo, prvo književnu, a zatim pokušao izvesti i političku urotu. Dapače, na jednome će mjestu Čale reći da se Držić »oduševljavao novim makijavelističkim spoznajama o tome da veliki i plemeniti cilj za dobro domovine opravdava svako sredstvo«.76
Čaline analize išle su ponajprije prema tome da se s Držićeva urotničkoga pokušaja skinu negativni nanosi dvadesetostoljetne književne historiografije: htio je pokazati da je Držić usvojio humanistički ideal pobjede humanitatisa nad feritasom, a da je potom zamislio prevrat koji za njega nije bio nemoguć, nego naprotiv, provediv, da ga je precizno zamislio, predvidio potencijalne opasnosti, da je pritom bio svjestan preuzetoga rizika, konačno, da je po načinu razmišljanja – stvorenoga na temelju Machiavellijeve lektire – bio pripadnik europske intelektualne elite. Ideja snažne Držićeve teorijske ukorijenjenosti u Machiavellijevu misao Čali je poslužila i zato da konceptualno zaokruži Držićev život i književni opus, prožme ga jedinstvenom misli vodiljom: »Kada se urota ne odvaja od geneze u životu i djelu Držićevu, kad se pojedinosti u pismima i cjelovit pothvat retrospektivno povežu s tekstovima komedija i s Negromantovim prologom u Dundu Maroju, lakše će se razumjeti pjesnikov potez i ocijeniti kao jedna od najizrazitijih pojava u razdoblju manirizma. Olakim modernim, povijesno i kritički nedovoljno utemeljenim objedama Držića kao izdajice domovine treba, među ostalima, suprotstaviti jednu od činjenica koje karakteriziraju manirističke pisce, a to je kozmopolitizam manirističke elite kojoj je, duhovno i idejno, Držić nesumnjivo pripadao«.77
Što bi, međutim, bilo da ne poznamo Držićevu urotničku epizodu, kako bismo tada čitali Pometove monologe? Možda i dalje onako kako su ih svojedobno, primjerice, čitali Rešetar i Tadić: Pomet je Držić, Držić se često zaduživao, dakle bio je neodgovoran, rasipan, »vreme provodio na studijama u Italiji i trošio novac koji su oni (njegova braća – nap. M. T.) mukom sticali«, »veseli, bezbrižni, neozbiljni Marin Držić«.78 Nakaze, čovuljici iz Negromantova prologa imaju drukčije značenje izvan konteksta pisama; u njihovu kontekstu vode do kritike dubrovačkoga plemstva. Ne mogu a ne izraziti sumnju da je Dundo Maroje dospio na tako uglednu pozornicu, a da nitko od onih koji su o takvim stvarima odlučivali i koji su, uostalom, sjedili u Vijećnici, nisu znali o čemu će tu biti riječ. Čak i da nisu znali, nemoguće je da bar netko od vlastele nije prepoznao Pometov makijavelizam – ako je o makijavelizmu tu uopće riječ – i posumnjao da im Držić ipak nešto subverzivno podmeće. A ako je prepoznao, je li to imalo kakve konzekvencije za samoga autora?79 Držića, doduše, poslije 1551. nema na javnim pozornicama, ali ga ima u plemićkim palačama. U Vijećnici ga nema jer je Vijeće umoljenih 10. travnja 1554. zabranilo izvođenje predstava u tom prostoru. Nema ga ni Prid Dvorom, ali nema ni drugih dramskih pisaca. Ipak, ima ga na vlastelinskim pirovima, a teško da bi ga tamo zvali da je za što ozbiljnije osumnjičen. Uostalom, Držić u Pjerinu spominje Dunda Maroja: »Je li pravo da si ti tvomu ocu neposlušan? [...] Drugi se si učinio Maro Marojev, koji, kad splavio imanje biješe, ne htje da oca pozna« (III, str. 570). Već je Čale primijetio da ta intertekstualna referenca »svjedoči o velikoj popularnosti remek-djela«,80 što valjda znači da komedija nije naštetila Držiću, ali i to da je Pjerin prikazan pred nekim uglednijim skupom, onim koji je poznavao izvedbu Dunda Maroja. Konačno, Pjerin je nastao prema Plautovim Menehmima (Menaechmi), što upućuje da je pripreman za one koji imaju i, slikovito rečeno, višak znanja, jer Plauta u skuli legaju, za njega učeni znaju.
Koliko je to, dakle, Držić subverzivan i transgresivan u trenutku prikazivanja Dunda Maroja u Vijećnici, točnije rečeno, kome se Držić ruga kad pabirči po Machiavelliju, kako ga tumači i kakav je to uopće Držićev makijavelizam? Pometu se autor sigurno ne ruga, jer je to jedini lik kojemu se Držić ne smije, jedini u njegovu opusu koji optimizmom i humorom rješava životne krize i nedaće,81 jedini prema kojemu autor gaji neskrivene simpatije. Možda bi uputnije bilo zapitati se zašto je Držić jedan tip ideologije unio u komediju, zašto je neke od postavki spomenutoga talijanskoga političara i književnika eksplicirao u monolozima sluge, je li te 1551. godine time nešto htio poručiti, ako jest, što? Je li to doista najava urote i »vjera u promjenu režima«? Je li, ukratko rečeno – a to je pretpostavka ovoga rada – možda htio ironizirati Machiavellija? Jer, zašto se pisac koji se rugao svemu i svima, otvoreno, bez ustručavanja, ne bi rugao i Machiavelliju, zašto bi mu on bio poseban?
To su pitanja koja mogu zainteresirati, ponajprije ono koje se tiče Pometa kao Držićeva glasnogovornika i njegova zalaganja za čovjeka nazbilj koji zna vladati, a pritom nije plemenit po podrijetlu.Retrospektivno se ta misao odčitala iz urotničkih pisama, u kojima se, usput rečeno, Držić ipak nije zalagaoza puk općenito, nego za viši puk (popolo grasso).82 Ipak, ne mora biti daleko od istine da je Držić –nakon čitanja Vladara – naumio poigrati se s jednom koncepcijom te polazeći od pojmova vrline i srećeironizirati talijanskoga pisca. Pometovi monolozi nisu traktat, oni su oprimjerenje samo nekih teza traktata.Machiavelli daje savjete najmalobrojnijima (vladar), Pomet daje savjete svima – on nudi svjetopogledkoji nema veze s upravljanjem državom, nego s upravljanjem vlastitim životom. Doduše, možemo nagađati kakva je u Dubrovniku 16. stoljeća recepcija Vladara bila – Čale sluti da su vlastela »ništa manjedobri poznavatelji Machiavellijeve teorije nego što to bijahu vlastodršci sličnih državica na Zapadu«.83
Možda je to bilo tako, možda Držić referira na stav koji dubrovačka vlastela ima o Machiavelliju – pametan učitelj čiji nauk, međutim, ne treba javno podržati. Ipak, Držić ima razlog zašto parafrazira Machiavellija, zašto u Dundu Maroju, zašto to čini Pomet, zašto u komediji koja se predstavlja u Vijećnici. Što on, dakle, tumači gledateljima – »uzmnožnijem dubrovačkijem vlastelom«, koji to »sekret koji dosle od ovizijeh strana nijedan čovjek ni mudar, ni triš mudar nije znao« (str. 304)? Mislim da je jedno nedvojbeno – gledatelji znaju da ono što govori Pomet, govori Držić, da je Pometov svjetonazor – Držićev svjetonazor. Kad slušaju što im Pomet govori, slušaju Držića. Samo, problem je u tome što je u Držićevu diskursu sve višestruko preokrenuto, pa čitatelj/gledatelj nikad nije siguran kad su i u kojoj mjeri njegovi ironizacijski postupci aktivni i na što/koga se odnose.
Kakav je stav prema Machiavelliju vladao u Držićevo doba možda se može posredno zaključiti iz jedne strofe satirične pjesme Contra la nobilità di Ragusi (Protiv dubrovačkoga plemstva) plemića, doktora teologije i obaju prava Marina Kaboge (1505–1582), koji se, inače, dovodio u vezu s Držićem, premda nema izravnih potvrda da su se poznavali. Ipak, zbog Kabogina stava da »sama činjenica plemenita rođenja ne znači ništa osobito«84 i Držićeva urotničkoga pokušaja ta su dva Dubrovčanina međusobno povezivana. Stihovi glase:
Covi vendette ed i veleni annidi
Al cospetto del ciel che il tutto vede;
Vedove fai le spose, ed i mariti uccidi:
Dunque concluder deggio, che non si crede;
L‹utile stimi buono ed onesto
(Dettame dell‹empio Machiavelli)
E perciò sotto simulato pretesto
Deturpi questi, ed opprimi quelli.
(Ti osvete snuješ i otrove spremaš,
obzir prema nebu što se vidi nemaš.
Zaručnice jadiš, a ubijaš ljude:
pokazati moram čemu se svi čude.
Dobrim i poštenim smatraš što ti prudi
(to odavno uči Machiavelli hudi).
Pod izlikom koju vješto pronalaziš
jedne osramotiš, druge nogom gaziš.85)
Kaboga zacijelo nije spomenuo Machiavellija bez razloga: potkrijepio je on njegovim učenjem ono što su dubrovačka vlastela provodili u praksi – dobro i loše određuju se prema njihovim mjerilima, neovisno o nekom univerzalnijem moralu, što je, na sličan način, izrekao i Držić u Dživovu monologu: »Tihi ljudi tizijem paraju ludi; gospoctvo u glavi njeko nose s oholasti čijem hoće da je sve na njih način, a to je što se zove barbarija; što hoće i scijene njih htjenje da je razum« (Skup, IV, 8, str. 455). Spomen Machiavellija, doduše, ne potvrđuje da je njegov traktat bio priručna lektira dubrovačke vlastele, nego samo to da je Kaboga jedan tip vladanja sveo na Machiavellijevu doktrinu, istodobno pridjevom hud (dell‹ empio) sugerirajući odnos prema njemu i njegovim stavovima, a to znači i prema dubrovačkome tipu vladanja. Dubrovačka vlastela nisu se, dakako, smatrali pobornicima makijavelizma, premda se makijavelistički ponašali – praktično i pragmatično. Jer, sila je bila sastavni dio dubrovačkoga penalnoga sustava, dvostruka diplomatska politika prema Istoku i Zapadu sasvim prirodan način opstanka Dubrovačke Republike u složenim političkim odnosima (Turci, Mleci, Španjolska, Ugarska, Vatikan).
Ipak, mislim da neću pogriješiti ako kažem da je makijavelizam u 16. stoljeću bio – deklarativno, dakako – psovka. Vladar je, naime, samo eksplicirao ono što se provodilo u praksi. Uostalom, takvo stajalište Machiavelli nije krio: »Ali namjera mi je da napišem nešto korisno po onoga koji će razumjeti, pa mi se činilo mnogo doličnije držati se zbiljske istine stvari negoli njezina privida. Mnogi su zamišljali republike i monarhije za koje se nije nikada ni vidjelo ni čulo da su odista postojale. Od toga kako se živi do toga kako bi se valjalo živjeti toliko je daleko da onaj, koji zanemaruje ono što se radi zbog onoga što bi se imalo raditi, prije nastoji oko svoje propasti negoli oko svojega održanja; među tolikima koji nisu dobri mora propasti čovjek koji hoće da u svemu postupa kako je dobro. Stoga vladar koji želi opstati mora nužno naučiti da ne bude dobar, pa se toga držati, ili od toga odstupati, već prema potrebi« (str. 136).
U Kaboginoj perspektivi odnos dubrovačke vlastele prema Machiavelliju mogao bi barem donekle biti jasniji: Kaboga je svoje protivnike htio uvrijediti upravo spominjanjem imena onoga tko je u to doba bio na zlu glasu, a s kim se Dubrovčani nikako nisu htjeli vezati, premda su u složen mehanizam vladanja i opstanka već imali utkane njegove osnovne značajke. Držić pak poseže za njegovim traktatom, čije dijelove recitira Pomet u dvorani Vijećnice. Ipak, to ne znači da Držić prihvaća Machiavellijevu doktrinu. Netko tko je studirao Machiavellija, tko doista prihvaća njegove stavove, teško bi napisao onakva pisma kakva je Držić napisao Cosimu I. Mediciju, pisma iz kojih se vidi odsutnost političke pragmatike – premda Frano Čale tvrdi suprotno – u kojima se, doduše, traži potpora u ljudstvu, ali u kojima se neprekidno eksponira zamjenica ja. Nekako proizlazi da je urota Držićeva privatna misija, premda spominje potporu mladeži i jednoga dijela plemstva. On, primjerice, kaže: »... sve do one noći kad se pothvat bude provodio u djelo i kad im ja pokažem zapovijedi Vaše Preuzvišenosti« (str. 31); »Ja ću njima kad bude potrebno nabaviti arkibuze i oružje koje će im biti nužno« (str. 31); »... dok mu na koncu ja ne pokažem nalog Vaše Preuzvišenosti« (str. 32); »Ja bih pak s tim plemićem potajno i sa svom nužnom lukavošću djelovao u mornarici i među ljudima nenaviknutim na novotarije...« (str. 32); »Neka Vaša Preuzvišenost misli na to da se ja u ovaj pothvat ne bih upuštao kad ne bih imao čvrsta razloga da ću sigurno uspjeti...« (str. 32).86
Danas ne znamo pravi, duboko intiman motiv Držićeve urote, ne znamo na koga je mogao računati, ne znamo tko su »petnaest-dvadeset« ludih nakaza87 – očito manji dio upravljačkoga republičkoga tijela – ne znamo koliko je dugo o tomu Držić razmišljao,88 zašto se uopće obratio Cosimu, na koje to »dvije trećine« plemića misli kad kaže da bi i oni prihvatili plan »otimanja vlade i stvaranja nove republičice«, kako je to zamislio izvesti s pedesetoricom, odnosno sedamdesetoricom vojnika, i to – kako piše – noću. Ipak, uza sve podudarnosti s nekim mislima iz Machiavellijeva Vladara i Rasprava o prvoj dekadi Tita Livija, ne vidim u Držiću čovjeka »koji se oduševljavao novim makijavelističkim spoznajama«. S druge pak strane, treba biti oprezan kad se procjenjuje naivnost urotničkih pisama: osobe koje Držić u pismima spominje – Lorenzo Miniati, Lodovico Beccadelli, Luko Sorkočević, Frano Lukarević – ne moraju biti nepoznate Cosimu, dapače, već sama činjenica da u jednom tako osjetljivom spisu Držić izrijekom navodi probrana imena, može značiti da ta imena Cosimu nešto znače i da upravo njihov spomen nekako može uvjeriti Cosima da Držić nije neozbiljan u svojemu naumu. Primjerice, još je davno Dragoljub Pavlović iznio pretpostavku da je Držić Beccadellija spomenuo namjerno89 – inače je bio očevidac gruboga nastupa nekih plemića prema Lorenzu Miniatiju – računajući valjda i na zagovor nekadašnjega dubrovačkoga nadbiskupa (1555–1564), budući da je tom istom Beccadelliju Cosimo povjerio sina Ferdinanda na odgoj, a 1564. dodijelio mu prepozituru u Pratu. I inače su pisma intonirana intertekstualno – u najširem značenju te riječi – i računaju na neka prethodna znanja; da nije tako, doista bi bila psihogram uma koji živi izvan svijeta realnosti. Pisma jesu naivna kad je riječ o zamisli da se urota izvede gotovo bezbolno, u jednoj noći, bez krvoprolića, ali njihov sadržaj – barem se tako čini – ipak nije samo besmisleno nabrajanje činjenica koje možda nemaju kakvu prijašnju podlogu u Cosimovim znanjima o situaciji u Dubrovniku.
Ako je u Držićevo vrijeme Machiavelli imao onaj status koji mu pripisuje Kaboga (hudi),90 onda je teško pomisliti da bi dubrovačka vlastela prihvatila njegova Vladara – previše je mudra da bi javno podržala »priručnik za tirane«. Držić je morao znati za status te knjige, a opet, za njom poseže i djelomično je prepričava u Vijećnici. No, što je njemu u njoj zanimljivo? Mislim da je važno uočiti da on iz Vladara uzima dobre pouke, dekontekstualizira ih. Držić nije Machiavellijev obožavatelj, nije njegov sljedbenik, on posuđuje ideje i uklapa ih u novu cjelinu, daje im novi smisao. Kad se ne bi znalo iz kojega konteksta potječu, priče o vrlini i sreći, o prilagođavanju prilikama pametni su savjeti. Ipak, Čalina iscrpna analiza vezâ između sadržaja Pometovih monologa i Vladara, pa uočavanja Machiavellijevih rečenica i stavova u urotničkim pismima i izvođenje zaključka – u perspektivi pisama Cosimu – o »vjeri u promjenu režima«, bacila je prejaku sjenu Machiavellijeve surove pragmatičnosti na interpretaciju Držićevih stavova koje on 1551. godine nije morao misliti na rečeni način. Pri tome je osobito intrigirala činjenica da s pozornice o spomenutim idejama poučava pučanin, što se sasvim lijepo uklopilo u kontekst urote – da je Držić već pedesetih godina u književnosti razvijao ono što je potkraj života pokušao ostvariti nasilnim sredstvima: ograničavanje vladavine vlastele i uvođenje višega puka u upravno tijelo. Ipak, treba se prisjetiti da Dživo iz Skupa nije pučanin, a zastupa identičnu teoriju o ljudima nazbilj i ljudima nahvao, kao i Tripčeta iz Dunda Maroja, s tim što je s njim situacija još zanimljivija – ne samo da nije plemić nego je i Kotoranin, a njih Držić u komedijama Tripče de Utolče i Arkulin žestoko ismijava.91
Spremajući se za nastup u Vijećnici, svjesno nastavljajući novu komediju na Pometa – koji je, po autorovu svjedočenju, bio lijepo primljen – Držić je dramski zaplet opskrbio porukama koje nadilaze priču o dezvijanom sinu i splavljenim dukatima: onima koji su mu dopustili ući u Vijećnicu htio je poručiti da postoje dobri i loši ljudi. Treba se, naime, prisjetiti da Držić nije blagonaklon prema većini svojih likova, neovisno jesu li vlastela ili pučani, jer njemu i nije cilj – kako je već zapazio Vinko Foretić – »u komediji istaći ljude nazbilj«.92 Izuzetak su Pomet i Tripčeta Kotoranin u Dundu Maroju i Dživo u Skupu. Svi ostali unjigaju i lisiče, manipulanti su, traže osobni interes, egoisti su zauzeti parcijalnim, trenutačnim interesima. Kad govori o ljudima nazbilj i ljudima nahvao, on ne misli na podjelu vlastela/pučani, nego na podjelu razumni/nerazumni u smislu viđenja čovjeka uopće koji zna prihvatiti život i odrediti što je u njemu važno, a što ne. U tomu smislu Držić jest ironizirao Machiavellijev traktat koji je usmjeren na metodu vladanja i strategije vladareva očuvanja moći, a slijedom toga ironizacijska je oštrica usmjerena i prema gledateljima u Vijećnici koji su upravo tu gdje jesu zbog odluke od 12. svibnja 1332. kad je zatvoreno Veliko vijeće odlukom koja zauvijek priječi ulazak novih rodova u patricijski stalež.93 Takav status i nije ostavljao prostora za nešto drugo osim za neprekidnu brigu o položaju, što je umanjilo smisao života kao moći – postao je on neprestani strah od svega i svačega. Machiavelli piše kako se fortunu može pobijediti, kako je vladar može ukrotiti. Suprotno – Pomet se fortuni ne suprotstavlja, on je prihvaća, prihvaća ono dobro što mu donosi, ali i ono loše, znajući da se u trenutku može promijeniti i ponovno pokazati nasmijano lice, o čemu, uostalom, Pomet na više mjesta u komediji i govori. Machiavellijevo uvjerenje da je bolje biti »naprasit nego obziran«, da sreću treba »tući i krotiti« suprotno je Pometovoj filozofiji – on je vladar jer uzima i dobro i zlo brijeme, a sve zato što je razuman. Samo se nerazumni nerazumnim (nečasnim) postupcima pokušavaju oprijeti neumitnosti situacije i agresijom je preokrenuti u svoju korist.
Kako se pokazalo, Držić je imao prijatelja među vlastelom, među građanima, među običnim svijetom, među književnicima i političarima, a i u urotničkim pismima spominje dio plemića koji bi stali zu njega. Uostalom, Držić se u Dundu Maroju nigdje izravno ne ruga vlasteli – ruga se on svima odreda, a to što su neki vlastela, a neki pučani, posljedica je onodobne staleške strukture društva. U tomu smislu nisu Pometovi monolozi dokaz da je on umjetnički instrumentalizirao Machiavellija kako bi vlasteli pokazao da će Pomet – pučanin – postati kralj od ljudi u budućoj podjeli vlasti u državi. Preuzimajući tek dijelove jedne teorije vladanja i dobroga vladara, Držić ju je rekonceptualizirao i prilagodio svojim namjerama. Kojim?
Pomet primjerom pokazuje kako se vrlina i sreća mogu i trebaju uposliti u opću dobrobit. Jer, na kraju svi – zahvaljujući Pometovim zapletima – dobivaju što zaslužuju, pri čemu nitko nije oštećen. Spuštanje Machiavellijevih misli među ljude obične, među sluge i kurtizane, znak je Držićeva stava prema jednoj pragmatičnoj teoriji u kojoj mane mogu postati vrline, i obratno, koja ne odbacuje ni upotrebu sile, to je oponiranje toj teoriji. No, je li to Držić učinio zato da bi se nasmijao vlasteli u lice? Držim da su 1551. godine Držiću još daleke urotničke ideje – barem onakve kakve su artikulirane u pismima Cosimu – što opet ne znači da ne posjeduje vlastitu viziju života. Uostalom, pitanje je koliko je sam Držić mogao provesti u svom životu ono što je iznosio Pomet, koliko je znao »ugodit zlu bremenu, da se pak dobro brijeme uživa«, koliko se znao »s bremenom akomodavat«? Kako bilo da bilo, čini se da je Držić znao učiniti relativnima sve vrijednosti, pa i Machiavellija. Jer, ne treba zaboraviti ni sljedeće: Maro spendža pet tisuća dukata, a na toliko se zadužila Držićeva obitelj i propala; mladi i ozbiljni plemić Vlaho iz Dunda Maroja u Rim stiže iz Livorna, u kojemu je gradu 1544. na svome brodu u požaru poginuo Držićev brat Nikola; odnos Pometa i Uga Tudeška gledatelje je morao asocirati na Držićevu pustolovinu s Rogendorfom, veza je preočita da bi bila slučajna. Sve to pokazuje da Držić nema milosti ni prema komu, pa ni prema sebi, a svjesno uspostavljanje relacija s vlastitim životom trebalo je valjda pojačati humorističnu dimenziju komedije, izazvati kod gledatelja smijeh jer im je moglo biti simpatično kako se, eto, autor smije i na vlastiti račun.
Nije, na primjer, nevažno ni to da prije no što će iznijeti neke od ključnih misli Pomet mnogo govori o hrani. Kulinarija je bitan aspekt njegovih monologa, što ipak može navesti na krivi zaključak da je riječ o izješi kojega ništa drugo i ne zanima osim kopuna, kosovića i jarebica, osim profumanoga i sofriktanoga trbuha. Mislim da razbrbljana kulinarija svemu daje jednu vrlo ljudsku dimenziju, da preko nje Držić ne karakterizira Pometa, nego hoće pokazati nešto drugo – svi smo isti, tijelo ima svoje potrebe, jedemo i uživamo u tomu, i nismo zato ni bolji ni lošiji, tek smo ljudi s potrebama. Naoko neobavezno iznošenje životnih istina Pomet uklapa u razgovore o bogatoj trpezi, o delicijama, nakon kojih slijedi kontemplacijon izveden iz Machiavellija. Machiavelli je ozbiljan, Pomet je neozbiljan; Machiavelli bi fortunu tukao i krotio, Pomet bi je karecao; Machiavelli piše o pojedincu koji vlada, Pomet govori o sebi i načinima preživljavanja nedaća.
Možda je baš kontekst u kojemu se u pamet prizivaju misli iz Vladara, kao i žanr u kojemu je to učinjeno, bitan za odnos spram Machiavellija. Rekao bih da je Držić prema piscu Vladara ipak distanciran; barem ponekom gledatelju priziva Machiavellija u pamet zato da bi rekao da ono što on vidi u izabranom pojedincu, Držić vidi u svakom čovjeku. Uopće, u raspravama o odnosu Držića i Machiavellija ulog toga Talijana čini se gotovo presudnim za razumijevanje ne samo Dunda Maroja nego Držićeva opusa u cjelini, zapravo njegova života. A upravo je pitanje koliko je tada gledatelja čulo za Machiavellija, koliko ih je čitalo Vladara i znalo što on sadrži, odnosno, koliko im je činjenica njegove prisutnosti u Dundu Maroju bila važna. Držiću zacijelo jest, ali kakav je odnos imao prema spomenutome traktatu i zašto je baš njega izabrao, podložno je spekulaciji. Sam taj odnos ne bih podcijenio, ali ni prenaglasio, pogotovu zato što spomen Machiavellija nosi stanovitu hipoteku teorije vladanja sporne u nekoliko središnjih poglavlja (od petnaestoga do osamnaestoga). Jer, ne treba zaboraviti da se iz činjenice da je Držić Pometu namijenio priču o sreći i vrlini, o prilici i prilagođavanju ne bi trebali izvlačiti dalekosežni zaključci kakav je onaj da je Držić 1551. najavljivao uspon neplemenita po podrijetlu na mjesto koje u tome trenutku zauzimaju oni kojima je Vijećnica zajamčena plemićkim rodom.
Naime, Pomet nije reprezentant pučana. Slugu u komediji ima još, ali ni za jednoga se ne bi moglo reći da ga krase vrline: Bokčilo neprestano prigovara i gleda kako bi negdje nešto popio; Popiva je – u trenutku kad Mara nadmudri otac – spreman na sve (»Svijeća je došla na zeleno«, kaže on, V, 1, str. 375), ponavlja da nije »sad brijeme gubit«, a ni biti malankolik, predlaže da okradu Lauru, čak da ubiju Pometa. U tomu smislu, ono što izgovara Pomet nije manifest potlačenih, pametnih, a rođenih bez staleške povlastice, to je savjet za dobar život namijenjen svima, i »dubrovačkijem vlastelom« i »starom puku«. Priča o potrošenim dukatima krije sekret o pravim i lažnim ljudima, dakako, to jest priča koja kritizira vrijeme kad se slične tragedije nazbilj arecitaju u Dubrovniku, to jest kritika jurnjave za novcem, ali je to i filozofija življenja koja kaže da se u ljudskom vijeku izmjenjuju dobra i loša razdoblja koja treba znati preživjeti. Pometovi monolozi su, zapravo, recept za mudar život, pa prema tome i kritika onodobnoga života u kojemu središnje mjesto zauzimaju kojekakve druge vrijednosti (novac, odjeća, nakit itd.) zbog kojih život nije lagoda, nego strepnja. Tek, taj je recept sastavljen od kategorija koje je u posve druge svrhe upotrijebio Machiavelli, a Držić ih je iskoristio kako bi objasnio što je u životu važno, a što ne.
Pomet s pozornice prezentira Machiavellijeva obrazloženja, pokazujući da teze učena čovjeka mogu biti sastavni dio bilo čije pameti, neovisno gdje se rodio i što činio u životu. Nije, dakle, sporno je li Držić poznavao Machiavellijeva Vladara, je li ga čitao i njime se inspirirao, je li iz njega preuzimao neke postavke pa ih potom inkorporirao u komediju. Pitanje je tek kako se prema njemu odnosio. Pjesnik iz priručnika pisanoga za ljude nahvao preuzima pojedine misli – koje su, uostalom, misli renesansno83 ga doba – ali ih u tkivu komedije prekodirava u drugi sustav vrijednosti, suprotan onome na kojemu se temelji život njegova grada. U tom zapletenom preokretu Machiavellijevi ideologemi o sreći i vrlini višestruko su ironizirani; ponajprije, o njima govori sluga Pomet koji se ruga onima koji bi o takvim stvarima trebali znati mnogo više od njega, a ne znaju; drugo, ruga se onome od koga ih je preuzeo jer Machiavelli ipak priznaje da i sreću i vrlinu treba uposliti u postizanje jednoga cilja – vladanje, koje je opet – što je Machiavelli otvoreno rekao – zasnovano na sili, a Pomet postupa upravo suprotno – nenasilno; treće, implicitno uvlačenje priručnika o vladanju u žanr komedije već je neka vrsta stava prema njemu, a što opet ima veze s onima kojima se Držić alegorijom obraća u prologu Dugoga Nosa koji bi, valjda, trebali prepoznati Machiavellijeve misli, pa i shvatiti da su ljudi nahvao nerazumni. Pritom Držić kaže mnogo, ali i malo: nigdje izravnoga dokaza da su nahvao vlastela, a opet to mogu biti upravo ona. Ipak, budući da se Negromant pozdravom obratio i uzmnožnijem dubrovačkijem vlastelom i starom puku nitko nije isključen iz optužbe da spada među one »koji za zlo imaju ono što im se za dobro čini« (str. 304), i na jedne i na druge može se odnositi opomena da »ljudi su nahvao ljudi nahvao i bit će do suda« (str. 306). Igra koju Držić igra sa svojim gledateljima teško je protumačiva: on nudi sekret, a kako će ga tko protumačiti, ostaje u prostoru napetosti između mišljenoga i rečenoga.
Poigravanje s Machiavellijem pridonosi toj napetosti: ne spominje ga, ali prepričava njegove stavove; afirmira važnost sreće i vrline, ali s drukčijom namjerom i u drukčijem kontekstu. Ono do čega je Machiavelli došao proučavanjem povijesnih primjera i onodobne političke prakse i što je bilo upućeno – kao neka vrsta posebnoga, tajnoga znanja – samo izabranima, Držić je izložio kao filozofiju života uopće, a ne kao ragion di stato. Hudi Machiavelli – kojega su neki gledatelji Dunda Maroja poznavali, a neki ipak ne – iskorišten je kao pledoaje za sasvim drukčiju utopiju: Machiavelli piše traktat za ljude nahvao, a Držić uzima upravo njegove misli da bi oblikovao sliku čovjeka nazbilj. Držić tako Machiavellija podvrgava dvostrukoj ironizaciji: njegove misli u niskomimetskom modusu eksplicira sluga, iznosi ih onima koji vladaju makijavelistički, pokazujući, međutim, da se može i drukčije i da Machiavellijevo znanje nije ekskluzivno znanje povlaštenoga staleža; konačno, za biti kralj od ljudi, za renjati na svijetu, ne mora se nužno biti amoralan – kako to izvodi Machiavelli – nego naprotiv: briga za sebe može uključivati altruizam i filantropiju. No, Držić otkriva svojim gledateljima tajnu da ima ljudi koji su nepopravljivo nahvao, takvi su se rodili i takvi će ostati, do suda, a to je – primjećuje Leo Košuta – »svaki čovjek koji je u odnosu prema bližnjemu izgubio razum i tako podlegao sebičnosti bez mjere«.94
Držić takve razobličava upravo koristeći Machiavellijeve teze, pokazujući im da ni mudri ni triš mudri ne mogu izbjeći sudbinu, ma kako naprasiti bili. Jer, Machiavelli kaže: »Vladar, a navlastito nov vladar, ne može se držati svega onoga zbog čega ljude smatraju za dobre, jer je, da bi održao vlast, vrlo često primoran raditi protiv onoga što nam zapovijeda vjernost, milosrđe, čovječnost, vjera. Stoga on mora imati duh sposoban da se okrene već prema tome kako mu to nalaže vjetar varljive sreće i neprestana promjenjivost okolnosti; ne smije se, kako već gore rekoh, ako može, udaljavati od dobra; ali mora znati zagaziti u zlo, bude li prisiljen« (str. 143). Pomet ni u jednome trenutku ne čini zlo, čak i kad se »varljiva sreća« promijeni, on je prihvaća. To je bitna razlika između Machiavellija i Držića: prvi neće zanijekati silu, drugi će zagovarati strpljivost; prvi će ovjeriti nasilje, drugi će zastupati galanteriju i klanjanje »s baretom u ruci«,95 čak i onda kad bi se moglo činiti suprotno. Na taj način Pomet ispada mudrijim i od mudroga Machiavellija, a time i od onih koji u njegovu spisu nalaze uporište za opravdanje vlastitih postupaka. Ujedno kazano: Držić osporava Machiavellija unutar njegova vlastita sustava, tako što mu oduzima komponentu nehumanosti. Drukčije nije ni moglo biti: Držić nije mogao s Machiavellijem podijeliti ragion di stato lišen moralne komponente, jer u protivnom njegova priča o ljudima nazbilj i nahvao ne bi bila smislena, točnije rečeno: da je Pomet makijavelist u doslovnom značenju te riječi, bio bi – u piščevoj tipologiji – nahvao. Oksimoronski kazano: Pomet je humani makijavelist, ironičan spram spomenutoga politologa, budući da je neke njegove postavke preuzeo, ali im se istodobno nasmijao, pokazujući da je moguće i drukčije vladati, bez sile i prisile.
Stoga, ako pretpostavimo da je barem jedan dio (plemićkih) gledatelja Dunda Maroja prepoznao kontemplacijon preuzet iz Vladar, onda je morao primijetiti ne samo da o njemu raspreda sluga, te time skida veo tajnosti sa znanja namijenjenoga povlaštenima, nego i da mu Držić oduzima tiranijski podtekst zbog kojega Machiavelli i jest dobio atribut hudi. Držić je, zapravo, načinio obrat: o vrlini, fortuni, okazijonu i akomodavanju – dakle Machiavellijevim pojmovima – govori Pomet, no makijavelistički se ponašaju svi ostali likovi: Maroje, Maro (»Lisiče otac i sin. Bože, tko će dobit?«, kaže Popiva, IV, 2, str. 362), Popiva, Laura, Sadi Žudio itd. I tu je, čini mi se, Držićev sekret: on ne nudi utopiju i ne prijeti promjenama, već kroz smijeh (»Je li se igda ovaka komedija učinila?!«, uzvikuje Pomet, IV, 6, str. 368) nudi gorku spoznaju – u svijetu će uvijek biti ljudi nahvao, takvi su, takvi su se rodili, nikad neće shvatiti ne samo svoju prirodu nego ni način kako treba živjeti na vlastitu sreću, ali i na zadovoljstvo drugih. Postojat će oni upravo u onim okvirima koje je ponudio Machiavelli – »unjigaj, umjej fengat« (Popiva, III, 13, str. 352), »Na brijeme valja umjet fengat« (Dundo Maroje, IV, 1, str. 359), »Ovdje trjeba učinit srce od lava a obraz od zle žene«96 (Maro, III, 8, str. 346). I, premda se čini da je Pomet prenositelj makijavelističkih premisa, i premda u njegovim monolozima pronalazimo najjače uporište za tezu da je Držić čitao Vladara, on se, mislim – u preokrenutom svijetu komedije – poigrao s Machiavellijem: pokazao je kako prolaze oni koji se Machiavellija pridržavaju, kakvi su to ljudi (nahvao), a njegovu teoriju ironizirao, lako joj izmičući oslonac upravo ondje gdje se čini uvjerljivom – u načinu ophođenja sa sudbinom.
Upravo je tu Držić suprotan Machiavelliju: potonji tvrdi da je bolje biti »naprasit nego obziran«, dok Pomet kaže: »Dobra srjeća sa mnom je, a s čovjekom je: umijem ju karecat, tako sa mnom dobrovoljno i stoji« (III, 14, str. 353). Nasmijao se, dakle, Držić svima onima koji su doista mislili da im je Machiavelli otkrio sekret, a on je taj sekret oborio i pokazao im drugi sekret: ono što im savjetuje talijanski pisac licemjerno je, a licemjerni su i oni koji su učenje prihvatili; oni su marijoli (varalice), fengaju (pretvaraju se), unjigaju (laskaju), lisiče (varaju). Pomet je pak čovjek, s galanterijom se kreće kroz svijet, razuman je, sreću kareca. Držić je gledatelje Dunda Maroja zavarao: dajući Pometu da tumači Machiavellija, oblikujući ga kao gurmana koji samo misli o sofriktanom trbuhu i njemu se tobože podčinjava, komikom je skrenuo pozornost s onih koji su utjelovljenje Machiavellijevih stavova. Ne čini mi se, dakle, da je Držić – kako veli Čale – »prihvatio i na svoj način primijenio njegovu ›doktrinu‹«,97 nego upravo suprotno – govorio je o njoj baš zato što ju je htio raskrinkati, prokazati na sceni njezinu pogubnost.
Uostalom, ako su Marin Kaboga i Držić bili vršnjaci, ako su obojica bili duhovnici, ako im je stav prema dubrovačkome plemstvu isti, zašto onda ne pretpostaviti da je Kabogin stav o Machiavelliju i Držićev stav o tom talijanskome piscu? Držić je uvelike prekodirao smislove Vladara. Jer, kaže Machiavelli: »Morate, dakle, znati da postoje dva načina borbe: zakonima i silom. Prvi je način svojstven čovjeku, drugi životinjama; no kako prvi način često puta nije dovoljan, valja se utjecati i drugome. Stoga je nužno da se vladar zna dobro poslužiti i ljudskim i životinjskim svojstvima« (str. 142). Ako tko u Dundu Maroju odgovara spomenutim odrednicama, onda je to Popiva, nipošto Pomet. No, premda su obojica sluge, bitno se razlikuju. Pomet će u jednome trenutku reći: »Je li ikomu na svijetu srjeća u favor kako je meni? Para da gdi hoću doć, tako mi i pripravi što hoću. Namurala se je na mene...« (III, 14, str. 352), zatim: »Vrag uzeo srjeću i nesrjeću. Fortunu pišu ženom ne zaman; i dobro čine tu joj čâs činit, ako se obrće sad ovamo sad onamo, sad na zlu sad na dobru stranu; sad te kareca, a sad te duši« (IV, 3, str. 363), a zatim: »Ah, srjećo, moja srjećo, fortuno draga, sad poznam er se mnom špotaš; očito vidim er se sa mnom salacaš, i vidim er me ljubiš; bogme me ljubiš; a ja, žimi, ja tvoj, ja mahnit sam za tobom« (IV, 5, str. 367). Popiva pak – kad Maru otac otme posuđenu robu, za koju je Laura dala veliku jamčevinu – ovako govori: »Pušta‹ sada malankoniju! S kurvami imamo što činit. Čin‹ da si sada mariol: unjigaj, umjej fengat« (III, 13, str. 352). To je rečenica izvedena iz Machiavellija. Pomet – svojim objašnjenjima, svojim djelima – pokazuje nešto drugo: on ne želi biti naprasit, naprotiv, želi biti obazriv, on ne želi »tući i krotiti«, on želi preživjeti najgore, jer zna da će iza toga doći bolje, a to zato što je shvatio smisao fortune: »Svakijem kami! Maro mi prijeti, a ja mu se s baretom u ruci klanjam; Tudešak me, moj idol, dviže s trpeze, s delicija! Srcem mučno idem – čijerom volontijero. I tko k meni dođe: ›Pomete, opravi mi‹, – opravljam; ›Pođ‹ za mene‹, – idem; konselj me pita, – umijem mu ga dat; psuje me, – podnosim; ruga se mnom, – za dobro uzimljem« (II, 1, str. 324).
I, što se na kraju pokazuje? Pomet će odjenuti velut i staviti kolajinu, što ne znači da je promijenio staleški položaj, nego tek da je jednostavno uzeo ono što mu život daje – u dobrim je trenucima uživao (»u bokunima popovskijem«), loše je prihvatio, ne snujući nikome zlo, očekujući da fortuna okrene svoje kolo. Njegova filozofija isključuje silu (Popiva u jednome trenutku hoće zaklat Pometa), koju je Machiavelli – uza sve dobre prijedloge – preporučivao kao legitimno sredstvo u čuvanju vladarskoga položaja.98 Držić je gledateljima Dunda Maroja doista otkrio sekret o životu u kojemu nije važno imati novac, biti doktur, junak, poeta ili mužik, nego treba znati s mjerom prihvatiti ono što život nosi, jer ti ništa ne može zajamčiti da ćeš zauvijek zadržati ono što u nekome trenutku imaš. O vladarskom prijestolju Machiavelli je napisao traktat, dao niz savjeta kako ga očuvati, dopustio sva sredstva u ostvarenju toga cilja. Držić je sve to uzdrmao, pokazujući da je samo – da se poslužim već isluženom frazom – mijena stalna, pa ako to naučimo, život će biti ako ne bolji, onda zacijelo lakši. Pometov makijavelizam zapravo je antimakijavelizam – uzaludno je trsiti se i proučavati slavne primjere vladanja, graditi utvrde, biti lisica i lav, biti okrutan, sve to ništa ne vrijedi. Tako Pomet pred gledateljima Dunda Maroja ironizira Machiavellijev traktat koji bi trebao poučiti o umijeću vladanja. On doista govori o fortuni i vrlini, ali ne zato da – poput Machiavellija – grčevito zadržiš to što imaš, nego da se naučiš nositi sa životnim promjenama. Ono što zna Pomet jest da ništa ne traje vječno. U tomu smislu, on se smije i vlasteli, svima onima triš mudrijem koji to još nisu naučili, vjerujući valjda da im je ono što su stekli bez truda zauvijek zajamčeno, pri čemu ne vide anksioznost vlastita života uzrokovanu brigom da to očuvaju. No, Držić im otkriva tajnu, filozofiju života, a oni koji su pametni »uzeti će za dobro što im se za dobro dobrovoljno čini«, a »sjeme prokleto (...) hulit će sve, od svega će zlo govorit, er iz zlijeh usta ne more nego zla riječ izit« (str. 306).
Dosadašnje interpretacije polazile su od čitanja Pometovih monologa iz perspektive urote, iz povezivanja nakaza iz monologa Dugoga Nosa i »ludih i bezvrijednih nakaza« iz prvoga sačuvanoga pisma Cosimu I. Mediciju, pa je onda i slijedio zaključak da 1551. godine Držić zapletenom alegorijom najavljuje nešto tako radikalno kao što je mijenjanje vlasti. U trenutku dok piše Dunda Maroja, Držić već ima kojekakvih negativnih iskustava, vjerojatno i nije zadovoljan načinom na koji vlastela upravlja gradom, zacijelo je svjedočio mnogim nepravdama, no – usudio bih se kazati – on još uvijek razumno motri svijet oko sebe. U to je vrijeme on ponajprije pjesnik koji ima lijepih prijateljstava u svim staležima i koji – osim što zna zabaviti dobrom pričom – može štogod pametnoga reći, ne iscrpljujući komediju samo u atraktivnosti i komičnosti igre, nego u nju upisujući i osobitu poruku o načinu življenja. Usuprot Machiavelliju koji se trsi poučiti kako nešto osvojiti i zadržati, Držić uči umijeće prihvaćanja – »ugodit zlu bremenu«. Zato držim da je, temeljeći Pometovu filozofiju na Machiavellijevim mislima, zauzeo ironijsku distancu spram Vladara iz kojega je preuzeo pojmovnik, ali ga je uklopio u jedan drukčiji svjetonazor, koji ne vrijedi samo za one koji vladaju, nego za sve koji žele vladati ne drugima, nego – svojim životom. Njegovi stavovi nemaju političke, već humanističke implikacije. Taj sekret otkrio je 1551. godine u Vijećnici Pomet. I zato tako samouvjereno zvuče njegove riječi:
Je li čovjeku na svijetu srjeća u ruci kako je meni? Je li itko pod nebom gospodar od ljudi kako sam ja? Bez mene se nitko ne može pasat, bez mene se ljudi ne umiju obrnut. Gdje nije Pometa, tu nije ništa učinjeno; gdi nije Pometova konselja, tu sve stvari naopako idu. Zatoj se je dobro reklo: čovjek valja za sto ljudi, a sto ne valjaju za jednoga (II, 10, str. 335).
