Anagram / Rasprave i koncepti - teorija, umjetnost, kultura
6. 10. 2008.

Davor Dukić

Osmanizam u hrvatskoj književnosti od 15. do sredine 19. stoljeća

U Danici ilirskoj, prvom književnom časopisu na hrvatskom jeziku, u 30-im godinama devetnaestog stoljeća često se, u pjesmama te u fikcionalnoj i povijesnoj prozi, tematizira turska/osmanlijska vlast na zapadnom Balkanu. Riječ je o vremenu konstituiranja moderne hrvatske nacije, o vremenu u kojem se programski jezično i književno nastoje objediniti dotad (a dijelom još i tada) politički razjedinjeni hrvatski prostori, pa i širi južnoslavenski, o vremenu u kojem se uspostavlja jedinstven hrvatski kulturni imaginarij. U tom skupu manje-više povezanih i vladajućim ideologemima uvjetovanih predodžbi o sebi i drugima (autopredodžbi i heteropredodžbi) Turci/Osmanlije/Osmansko Carstvo zauzimaju posebno mjesto. Iz mnoštva mogućih navoda iz Danice ilirske koji reprezentiraju predodžbu o Turcima u tom književnom prilogu političkim Novinama ilirskim, izabrao sam dva:

U ono strahovito doba, kad su Turci vlast svoju u Europi utemeljiti nastojali, i grozovitim běsom svojim cvatuće kotare pustošili, palili sela i gradove, i nekrive ljude u sužanjstvo kervoločne samovolje svoje odvadjali...1

Pravi samo izpovědaoci i naslědnici Muhameda biahu u zemlji onoj gospoda i gospodari od zemlje, živući u tverdih i obzidanih kastelih, od kojih se jošte i dan današnji mnoge poderine vide uz turske medjaše. I davahu zemlje i marhu podložnikom svojim, koji starověrni kerstjani biahu, da život borave. // Po tverdih tih kulah živiše gospoda turska u lasti i gnjetoše na sve moguće načine podložnike kerstjanske, koje kano robove svoje smatrahu. Štogod bi im se od imanja podložnikova sviknulo, sve im to moradiaše ona sirota dat bez svakoga opora, bila to njegova žena, il kći, il drugo štogodir od siromaške njegove stoke, ako nije htio i rad najmanje protimbe izgubit života svojega. U takvoj zgodi biaše zapovědajući turčin sve sam, i sudac i kervnik, koi opornom onom nesrětniku vlastitom rukom bez svakih drugih ceremoniah biaše običan odsěcati glavu. // Ob dan jahahu turci navadno za několiko urah u polje, za pogledat svoje zemlje i dražit pod svakom izlikom svoje podložnike. Ali kakogod bi se smarklo, vratjahu se odmah u svoje kule i zatvarahu se po cělu noć do bělog dneva, tako da se u noći nebi bili otvorili, makar sve u naokolo ognjem izgorělo. // Po ovih običajih turskih ravnahu se dakle krajišnici u svom četovanju, koje na isti način ob noć četovahu, neimajući se tadar ništa bojati podložnikah spainskih, koji pod težkim jarmom robskim bihu postanuli narod bez srca, i suprotivljahu se nepriateljem svojim samo onda, kad oni i vlastitost njihova u pogibeli biahu.2

Navedeni ulomci prikazuju Osmanlije kao okrutne, inovjerne osvajače s Istoka koji su u porobljenim hrvatskim i bosanskim zemljama vladali samovoljno i nasilno nad podloženim im kršćanima. Takvo shvaćanje uloge Turaka u europskoj povijesti vjerojatno će se mnogima i danas doimati ispravnim, neproblematičnim, samorazumljivim, gotovo prirodnim. Drugim riječima, takva će se ocjena uloge Turaka u povijesti jugoistočne Europe mnogima činiti kao stvar dugog trajanja, kao uvid što je nastao već pri početku nesretnog susreta s muslimanskim osvajačima i nepromijenjen preživio sva kasnija vremena. Doduše, neki će možda, zbog neizbježnih asocijacija na današnju Republiku Tursku i muslimane uopće, pretjerano inzistiranje na osmanlijskim povijesnim nepravdama doživjeti kao »politički nekorektan« govor.

U ovom tekstu pokušat ću relativizirati tu ustaljenu predodžbu, odnosno pokazati:

  1. da navedeno shvaćanje o Turcima kao okrutnim osvajačima i tlačiteljima kršćana ima svoju povijest, odnosno da je moguće rekonstruirati genezu tog antiturskog narativa u hrvatskoj kulturi;
  2. da se kroz čitavo vrijeme javljaju i tekstovi u kojima se o Turcima i turskoj civilizaciji piše afirmativno.

I. Predodžbe o Turcima u hrvatskoj književnosti ranog novovjekovlja

I.1. Vrijeme lamentiranja

Premda je hrvatsko-turskih sukoba bilo i prije, najstarija bitka između Hrvata i Turaka koja je ostala u hrvatskom kulturnom pamćenju jest bitka na Krbavskom polju 1493. U toj se bici hrvatska plemićka vojska suprotstavila vojsci bosanskog paše Jakuba, što se nakon pljačkaškog pohoda po slovenskim zemljama (Štajerskoj: Celje, Ptuj) i Hrvatskom zagorju preko središnje Hrvatske povlačila u Bosnu (gdje su Turci vladali već tridesetak godina). Bitka je završila potpunim hrvatskim porazom; u njoj je uništena hrvatska plemićka vojska koja se dugo neće oporaviti. O toj je bici znamenito svjedočanstvo ostavio pop Martinac, koji je u to vrijeme prepisivao jedan glagoljski brevijar. Iz Zapisa popa Martinca rado se navodi sintagma kojom se hrvatski jezik poistovjećuje s narodom i zemljom, a u kojoj se kaže da Turci »nalegoše na ezikь hrvatski« (= navališe na narod hrvatski).

i k tomu buduĉi mi v skr’bi. i priobiždenь misliju vs(ь)gda bihь. za rati velike v nemiriê êže priključiše se v’ vr(ê)m(e)na n(a)ša. juže dvigoše turci suĉi ot iĉediê z’maila s(i)na agari rabine avraamale proti vsei vselenêi z(e)m(a)lь. i obuêm’ši vsu grčiju i bulgariju bos’nu i rabaniju nalegoše na ezikь hrvatski posilajuĉi zastupi velike voivode sil’ne tvorahu brani mnogie s pl’komь hr(ьst)ьenskimь pobiêjući se na polih’i i na pasihь i na brodihь vodь. tьgda že roblahu vse z(e)mle hrvatske i slovin’ske do save i drave daže do gore zaprьte vse že dežele kran’ske daže do mora. robeĉe i harajuĉe i domi b(o)žie paleĉe ognemь. i ol’t(a)ri g(ospodь)ne raz’drušujuĉe. prestarih’ že izbiêjuĉe oružiemь. junoti že d(ê)vi i vdovi daže i kvekajuĉiê čeda. plkь b(o)žii pelajuĉe v tuzê usiliê. svezani suĉi železomь preprodajuĉi e na tr’žiĉihь svoihь êkožu s’kotu običai estь.

I k tomu sam bio u brizi i stalno ožalošćen mišlju zbog velikih ratova i nemira koji su se zbili u naše vrijeme, koji digoše Turci koji potječu od Izmaila, sina Abrahamove sluškinje Agare, protiv svih zemalja svijeta. I zauzevši Grčku i Bugarsku, Bosnu i Albaniju, navališe na narod hrvatski šaljući velike čete. Silni vojvode zametahu česte bojeve s kršćanskim pukom tukući se na poljima i na gorskim prijelazima i na prilazima voda. Tada robijahu sve zemlje hrvatske i slovinske do Save i Drave, čak do Gore Zaprte (= Moslavine), sva mjesta kranjska čak do mora; robeći, harajući, kuće Božje paleći i oltare Gospodnje rušeći. Starce su tukli oružjem, mlade djevojke i udovice, čak i kmečeću djecu; ne samo da su odvodili puk Božji u tuzi nasilja, vezan lancem, nego su i prodavali ljude na sajmovima kao što je običaj činiti sa stokom.3

Kako je riječ o glagoljskom tekstu upisanom u rukopis koji tipološki pripada srednjovjekovnoj književnoj kulturi, Zapis popa Martinca može se doimati kao najstariji hrvatski tekst na »tursku temu«. No, u hrvatskoj književnoj kulturi u širem smislu, koja uključuje i latinske tekstove hrvatskih autora, Martinčevu je Zapisu prethodila skoro polustoljetna tradicija antiturske literature. U tom kontekstu motivi turske okrutnosti poput uništavanja crkava, nasilja nad starcima, ženama i djecom te odvođenja ljudi u ropstvo, koji se u Zapisu spominju, nisu nikakva novost; oni su već antiturski stereotip. Naime, od sredine 15. stoljeća odnosno od prvih kršćansko-turskih sukoba u prostoru ugarskih interesa (Bosna, Srpska Despotovina) hrvatski autori pišu antiturske poslanice i govore. Riječ je o političko-publicističkom žanru koji je u to vrijeme (sredina 15. st. do druge polovice 16. st.) cvjetao posvuda u jugoistočnoj Europi koja je bila izložena osmanskim osvajanjima i u kojoj je svaki kršćanski narod doživljavao sebe kao »antemurale christianitatis« (predziđe kršćanstva).4

Hrvatski autori protuturskih poslanica i govora bili su književnici u užem i širem smislu riječi, često istodobno diplomati ili crkveni velikodostojnici (Ivan Vitez od Sredne, Juraj Divnić, Frano Marcelo, Bernardin Zane, Ivan Statilić, Marko Marulić, Frano Andreis, Šimun Kožičić Benja i dr.), odnosno visoki vojni časnici (Stjepan Posedarski, Bernardin Frankopan i dr.). Njihovi su tekstovi bili upućeni moćnim ljudima kršćanskog svijeta – papi, ugarskom kralju, habsburškom caru, poljskom kralju, mletačkom duždu i drugima koji su mogli biti zainteresirani za obranu od Turaka ili za stvaranje protuturskog vojnog saveza odnosno za pokretanje ofenzivnog rata protiv Osmanskog Carstva. Turci su u antiturskim govorima i poslanicama uglavnom prikazani kao okrutni osvajači: oni razaraju gradove i sela, pale polja, zarobljavaju kršćane i siluju ih bez obzira na dob i spol; siluju čak i redovnice i pretvaraju crkve u štale, što se posebno ističe kao simbol krajnjeg neprijateljstva spram kršćana. Uz taj katalog stereotipnih turskih zlodjela obično se vezuju i stereotipi o turskim osvajanjima kao božjoj kazni za grijehe kršćana te o vlastitom prostoru kao predziđu kršćanstva, kao i stereotipna ideja o opasnosti od požara u susjedovoj kući, što se, preuzeta iz 18. Horacijeve epistole, beskrajno varirala s jasnom porukom o potrebi jedinstva kršćanskog svijeta u borbi protiv Osmanlija.5

S obzirom na svoju konkretnu političku funkciju antiturski su govori i poslanice oblik rane političke propagande. Tako se i izrazi straha od Turaka i njihovo stereotipno sotoniziranje mogu razumjeti kao pragmatična sredstva u cilju postizanja političkih ciljeva, tj. financijske i vojne potpore u borbi protiv Turaka.

Slični stereotipni motivi kao u antiturskim govorima i poslanicama mogu se pronaći i u istodobnom političkom pjesništvu, također pisanom na latinskom jeziku. Kanonski i paradigmatičan primjer jest Elegia de Sibenicensis agri vastatione (Elegija o pustošenju šibenskog polja) šibenskog humanističkog pjesnika Jurja Šižgorića (oko 1420–1509), koja je vjerojatno nastala potkraj 60-ih godina 16. stoljeća, kad su Turci prvi put napali polja u okolici Splita, Šibenika i Zadra. Još prije Šižgorića antiturske se poruke mogu pronaći u pjesmama Janusa Pannoniusa (1434–1472), najpoznatijeg hrvatskog humanističkog pjesnika. Tradiciju će kasnije, u prva dva desetljeća 16. stoljeća, nastaviti i neki dalmatinski pjesnici na latinskom jeziku (Toma Niger, Frane Božićević Natalis, Frano Andreis).

Stalno ponavljanje opisa zlodjela osmanskih osvajača i patnji kršćana koje se javlja u ranoj hrvatskoj literaturi o Turcima potiče osjećaje straha, nemoći i mržnje, pa se stoga taj prvi period (otprilike od sredine 15. st. do prve četvrtine 16. st.) može nazvati »vrijeme lamentiranja«. Latinski je segment hrvatske književne kulture tu bio od odlučujućeg značenja. Uzaludno je u protuturskim latinskim govorima, poslanicama i pjesništvu tražiti neke hrvatske posebnosti; ta je literatura naprosto dio antiturske književne proizvodnje u onodobnoj srednjoj i jugoistočnoj Europi. Ipak, hrvatska je književna historiografija učinila Marka Marulića simbolom književnog otpora turskim osvajanjima. U latinskom dijelu njegova opusa nalazi se jedna antiturska poslanica, napisana 1522. i upućena papi Hadrijanu VI. Za Marulićevo posebno mjesto u povijesti hrvatskog osmanizma još su važnije dvije hrvatske pjesme: »Tuženje grada Hjerozolima«, pjesnički poziv papi i europskim vladarima u »sveti rat« protiv Turaka, te »Molitva suprotiva Turkom«, u kojoj se patnje kršćana opširno opisuju na već poznat stereotipan način:

Luge, sela, grade popliniv sážegoše, / muže, žene, mlade svezav povedoše. / Ubiše junake koji se arvihu, / a ine nejake u sinžir vedihu. / Sinke porubiše od krila materam / i jošće činiše vašćine njih hćeram. / Daleč rastavljaju od draga miloga, / tih tamo prodaju, a simo inoga. / Eno još oltari tvoji raskidaju / i sve svete stvari tlačiti ne haju. / U temple tve svete konje uvajaju, / prilike propete pod noge metaju. / Svite, u kih tebi služba se činjaše, / razkrajati sebi u kavadih jaše. / Pehare kovaše od kaležev tvojih / i još pokovaše pase sabalj svojih. / Oto, ča je gore, divstvo odckvar(n)iše / divic ke, pokore čineć ti, služiše; / ter ditcu neumiću obrizav, tiskoše / u veću nesriću ner kih posikoše!6

U antiturski dio Marulićeva opusa obično se ubraja i njegov biblijski ep Judita, premda se u tom djelu Turci uopće ne spominju: ni u stihovima, ni u proznom predgovoru. Unatoč nedostatku izravnih tekstnih pokazatelja za alegorijsko tumačenje, uvijek se nastojalo, zbog sadržajne analogije epa, tj. Biblijske priče o Juditi, sa suvremenom političkom situacijom, pripisati Marulićevu epu antitursko obilježje. Naime, ep je napisan (1501) i objavljen (1521) u vremenima mletačko-turskih ratova; u epu, osobito pri opisu asirske vojske, Marulić se koristi mnogim turcizmima (paša, subaša, sultan, vezir i sl.), no to je već rezultat kulturne/jezične razmjene.7

Navedeni citati iz Zapisa popa Martinca te iz Šižgorićeve i Marulićeve pjesme paradigmatični su za prvo razdoblje predočavanja Turaka u hrvatskoj književnosti. Tu relativnu ideološku/aksiološku jedinstvenost, koja odgovara ustaljenim antiturskim predodžbama u spomenutom razdoblju, narušava tek djelo Trogiranina Koriolana Cipika o mletačko-turskom ratu u 70-im godinama 15. Stoljeća Petri Mocenici imperatoris gesta (Ratna djela vrhovnog zapovjednika Petra Moceniga, Venecija 1477). U toj knjizi, jednom od najstarijih djela hrvatskih autora na »tursku temu«, autor opisuje ofenzivni rat Mletačke Republike na terenu koji su Turci već zauzeli i naselili – na grčkim otocima, u Maloj Aziji i na Balkanu. U knjizi se realiziraju neki negativni stereotipi o Turcima, no još se više prostora posvećuje okrutnosti mletačkih napadača-pobjednika.

I.2. Vrijeme novog susjedstva

Robinja (oko 1520) Hanibala Lucića (oko 1485–1553) prva je hrvatska drama s (kvazi)povijesnim sadržajem. Glavni muški lik – mladić iz ugarske plemićke obitelji (Derenčin) – dolazi u Dubrovnik kako bi na trgovištu robljem otkupio jednu mladu, lijepu robinju, također plemićkog podrijetla, koja je nesretno završila u turskom zarobljeništvu. Mladi Derenčin je u robinju zaljubljen i želi je zaprositi. No prije toga htio bi znati da li i ona njega voli (drami prethodi jedna ljubavna pretpriča) i je li u zarobljeništvu sačuvala svoju nevinost. Za to mu je potreban duži razgovor s robinjom, što nije uobičajeno na trgovištu robljem. Derenčin stoga mora tražiti dopuštenje za razgovor od turskih trgovaca, što mu u prvom činu polazi za rukom, pa se željeni razgovor s robinjom odvija u drugom, središnjem i najdužem činu drame. U trećem činu drama završava happy endom: robinja odlazi s Derenčinom, u zarobljeništvu je sačuvala nevinost, pa drama može završiti pirnom svečanošću. Dogovor Derenčina s turskim trgovcima robljem u prvom činu drame prvi je motiv kršćansko-turske suradnje u hrvatskoj književnosti. Taj će se motiv, s različitim ideološkim konotacijama, javljati kasnije u mnogim književnim djelima.

Politički odnos Dubrovnika prema Osmanskom Carstvu, točnije godišnji tribut koji je Grad od 1458. plaćao Turcima, bio je i sam po sebi dovoljan poticaj za tematiziranje kršćansko-turske suradnje. Hvarski književnik Hanibal Lucić, dakle građanin Mletačke Republike, opravdao je dubrovačku politiku u pjesmi »U pohvalu grada Dubrovnika«, i to varijacijom stereotipne ideje iz onodobne antiturske literature: Osmansko je Carstvo vojna velesila, koju bi tek ujedinjene kršćanske zemlje možda mogle poraziti, ali s obzirom na to da je kršćanski svijet razjedinjen, malom Dubrovniku ne preostaje ništa drugo, osim mirnog suživota s moćnim susjedom. Istu ideju opravdanja tadašnje dubrovačke politike izrazio je i dubrovački pjesnik Mavro Vetranović (1482–1576) u političkoj pjesmi »Pjesanca slavi carevoj«. Za Lucića i Vetranovića osmansko je susjedstvo bilo, dakle, realnost s kojom se moralo živjeti.

U vremenu u kojem se Osmansko Carstvo etabliralo kao nova sila i novi susjed kršćanskog svijeta u jugoistočnoj Europi motivi kršćansko-muslimanske suradnje, kao i interes za tursku kulturu, čine se samorazumljivim. Spomenuti interes za Turke u hrvatskoj se ranonovovjekovnoj književnoj kulturi ponajviše javlja u latinskoj historiografiji i putopisnoj literaturi.

Već pri početku 16. st. Dubrovčanin Feliks Petančić (1455–1517), koji je veći dio života proveo kao kaligraf i diplomat na ugarskom dvoru, napisao je tri teksta o povijesti i geografiji Osmanskog Carstva. Rukopis Historia turcica ostao je neobjavljen.8 Njegovo drugo djelo Genealogia Turcorum imperatorum objavljeno je pet puta u 16. st., ali tek nakon autorove smrti i uvijek anonimno. U prvom dijelu knjige nalazi se genealogija osmanskih sultana od Osmana I. do Bajazida II, a u drugom dijelu se opisuju turska vojska, činovništvo, zakoni i običaji. Najpoznatije Petančićevo djelo jest De itineribus in Turciam (O putovima koji vode u Tursku), sažet opis devet putova koji vode iz Europe u Osmansko Carstvo. Knjiga je također objavljena tek nakon autorove smrti, ali je u ranom novovjekovlju doživjela petnaest izdanja na latinskom i tri u njemačkom prijevodu. U njoj gotovo da i nema imagološki zanimljivih sadržaja, osim nekoliko kratkih zapažanja o karakteru balkanskih naroda koji žive uz opisane putove. Sva tri turkološka djela Petančić je napisao u vrijeme svoje diplomatske aktivnosti početkom 16. st., kad je ugarski kralj Ladislav II. uzaludno pokušavao organizirati veliki protuturski rat. U tom smislu Petančićev turkološki opus, pored tematiziranja turske civilizacije, ima i nedvosmislenu antitursku političku funkciju, pa je njegov položaj u ovdje predloženoj shemi povijesti turske teme u hrvatskoj književnoj kulturi ambivalentan.9

U djelima Bartola Đurđevića (1506–1566) javlja se čitav niz kulturološki relevantnih tema o Osmanskom Carstvu. Đurđević je sudjelovao u Mohačkoj bici (1526), gdje su ga Turci zarobili. Iz zarobljeništva je pobjegao nakon trinaest godina, a svoja je iskustva iz tog vremena, znanja o osmanskoj civilizaciji i razmišljanja o kršćansko-muslimanskim odnosima objelodanio u više tekstova. Od 1544. do kraja 17. st. njegova su djela objavljena u 77 izdanja, ponekad kao pojedinačni tekstovi, ponekad kao kompilacije – uglavnom na latinskom, ali i na drugim jezicima (njemačkom, talijanskom, francuskom, nizozemskom, poljskom, češkom, engleskom). U predgovoru upućenu čitatelju u knjizi Libellus vere Christiana lectione dignus diversas res Turcharum brevi tradens (Knjižica doista vrijedna da je kršćaninpročita iznosi ukratko građu o Turcima, Rim 1522) Đurđević naglašava da piše samo ono što je sam vidioili čuo, odnosno da ništa ne preuzima iz literature. Đurđevićevi tekstovi imaju različita žanrovska obilježjapoput putopisa, etnografskog opisa nekog prostora, memoarske literature, antiturskoga govora, religioznepolemike i sl. Zbog različitih funkcija pojedinih tekstova mogu se u Đurđevićevu opusu pronaćiproturječni iskazi o istom objektu, ponekad čak i unutar jednog teksta: primjerice u Exhortatio contra Turcas (Bodrenje protiv Turaka) osmanska se vojska najprije podcjenjuje zbog fizičkih i psihičkih nedostatakau odnosu na vojnike kršćanskih naroda, da bi se neposredno zatim pohvalila njezina disciplina,neporočnost, poslušnost i vjernost, što sve nedostaje kršćanskim vojnicima. Kad se, međutim, promatra Đurđevićev opus u cjelini kao izvor za jedinstven osobni imaginarij, mora se ustvrditi da je Đurđevićna vrijednosno neutralan način opisao mnoge aspekte osmanskog društva i kulture poput bogomolja,muslimanskih duhovnika, vjerskih praznika, hodočašća, milostinje, pogrebnih običaja, visokih državnihdužnosnika, škola, sudstva, poljodjelstva, obrta, lova, arhitekture, svadbenih običaja, odijevanja, hrane i pića. Posebno afirmativno piše Đurđević o bogobojaznosti Turaka, o njihovoj odanosti sultanu i o hrabrosti janičara. I pored toga Turci se prikazuju i kao nepomirljivi vjerski neprijatelji kršćana i nasilnici, posebno pri opisu života kršćanskih zarobljenika i uopće kršćana pod osmanskom vlašću; pritom se kao primjer turske okrutnosti ističe devşirme (»danak u krvi«). Đurđević rabi i poznati stereotip o Turcima kao božjoj kazni i o razjedinjenosti kršćanskog svijeta. On poziva na »sveti« antiturski rat, ali istodobno vjeruje u mogućnost mirne kristijanizacije Turaka. Tom mješavinom prozelitizma i vjerske mržnje, odnosno istodobnom fascinacijom turskom civilizacijom i prezirom prema njoj, Đurđević je tipičan reprezentant ranonovovjekovnog europskog osmanizma.10

Dok je Đurđević bio još na početku svog zarobljeništva, životno je djelo najboljeg hrvatskog povjesničara 16. stoljeća, Ludovika Crijevića Tuberona, već bilo završeno. Njegov rukopis Commentarii de temporibus suis (Komentari o mojem vremenu) objavljen je, međutim, tek 1603. u Frankfurtu na Majni, kad su Đurđevićeva djela već bila poznata širom Europe. Doduše, dio Crijevićeva djela, i to upravo onaj u kojemu je riječ o povijesti Osmanskog Carstva, objavljen je nešto ranije: 1590. u Firenci pod naslovom De Turcarum origine, moribus et rebus gestis commentarius. U ukupno 11 dijelova Komentara Crijević je obradio povijest jugoistočne Europe, odnosno Italije, Ugarskog Kraljevstva i Osmanskog Carstva od 1490. do 1522. Crijević, koji je studij završio na pariškoj Sorboni, ali svoj čitav kasniji život – izuzev jednog putovanja u Ugarsku 1508. – proveo u benediktinskim samostanima Dubrovačke Republike, pisao je dakle o aktualnim događajima svog vremena, doduše s dvije iznimke: povijest Dubrovnika (u 5. dijelu) i Osmanskog Carstva (u 6. dijelu) prikazani su od samih početaka. Crijevićeva predodžba Turaka ne razlikuje se bitno od mlađe, ali ranije recipirane predodžbe u Đurđevićevim djelima. Najčešći stereotipi poput onih o Turcima kao božjoj kazni, o razjedinjenosti kršćanskog svijeta u borbi protiv Turaka te o okrutnom osmanskom despotizmu, prisutni su i u Crijevićevim Komentarima. I Crijevićeva je predodžba Turaka ambivalentna: dubrovački povjesničar hvali izdržljivost i borbeni duh turskih vojnika, tursku bogobojaznost, gostoprimstvo i vjernost sultanu. No, i kod njega se javljaju kontradiktorni iskazi o istom predmetu: jednom se turskim osvajačima nekoga grada predbacuje okrutnost, drugi put im se pripisuje human odnos prema pobijeđenima.11 Imagološki je zanimljiva njegova opaska da Turci u privatnom životu drže zadanu riječ, ali ne i u javnom, pogotovo ako prijevara može poslužiti širenju ili učvršćivanju njihove vlasti.12 Crijević je u svoje djelo inkorporirao i jednu fiktivnu religijsku polemiku između muslimana i kršćanina, koja je trebala istaknuti sličnosti dviju religija,13 no kod Crijevića nema prozelitističkih poruka; štoviše, svaka se kršćansko-turska suradnja najoštrije napada.

Djela Petančića, Đurđevića i Crijevića najvažniji su prinosi hrvatskih pisaca europskom ranonovovjekovnom osmanizmu. Ona su bila recipirana širom Europe i u njima se, kao i u latinskim govorima i poslanicama, teško mogu pronaći neke regionalne specifičnosti. U ranom novovjekovlju ta djela nisu prevođena na hrvatski, pa su ostala dostupna samo najobrazovanijim krugovima čitateljske publike. Poznato je, naime, da su povijesna i putopisna djela, kao učeni žanrovi, u hrvatskoj ranonovovjekovnoj kulturi gotovo isključivo pisana latinskim jezikom.

Ipak, i u toj epohi ima nekoliko hrvatskih povijesnih djela koja su pisana upravo za manje obrazovanu publiku, u koju se može ubrojiti i niži kler. Već je Šimun Kožičić Benja (oko 1460–1536), autor dvaju antiturskih latinskih govora, na crkvenoslavenskom jeziku hrvatske redakcije objavio u svojoj glagoljskoj tiskari u Rijeci 1530/31. Knjižice od žitija rimskih arhijerejov i cesarov, kompilaciju životopisa papa i rimskih careva. U knjizi se nalaze tri orijentalistička ekskursa: o povijesti Perzije, o proroku Muhamedu i počecima islama, te o turskoj povijesti. Unatoč različitim naslovima u sva se tri ekskursa obrađuje povijest Osmanskog Carstva. Hrvatski čitatelj, koji nije čitao latinski, ali je poznavao glagoljicu i crkvenoslavenski jezik, mogao je u Kožičićevoj knjizi napokon saznati nešto o Proroku Muhamedu i islamu te o povijesti Osmanskog Carstva od početaka do Selima I. Kožičić stavlja naglasak na tursko osvajanje jugoistočne Europe: on navodi najvažnije bitke, ali posebno opširno opisuje osvajanje Carigrada, neizbježan motiv mnogih kasnijih djela o turskoj temi. I za Kožičića su Turci nevjerni osvajači, koji samo zbog nejedinstvenosti kršćana ne mogu biti zaustavljeni. Posebno oštro Kožičić piše o Proroku Muhamedu, koji je u hrvatskoj ranonovovjekovnoj kulturi bio uvijek povezivan s Turcima kao prvim nositeljima muslimanske vjere u široj regiji. Osmansku povijest u užem smislu, tj. smjene na prijestolju i širenje osmanske države, Kožičić je prikazao vrijednosno neutralnim jezikom i prilično informativno.

Sva navedena obilježja predodžbe Turaka ima i kronika svjetske povijesti od biblijskih vremena do suvremenosti, što ju je na kajkavskom 1578. u Ljubljani objavio Antun Vramec (1538–1588). U Vramčevu se djelu svijet uglavnom ograničuje na srednju i jugoistočnu Europu. Njegova kronika sadrži više informacijao turskim osvajanjima, posebno o turskim prodorima u Hrvatsku, nego Kožičićevo djelo.

Istom žanru popularno pisanih kronika svjetske povijesti pripada i Kronika aliti spomen vsega svijeta vikov (Zagreb 1696, 21744, 31762) Pavla Rittera Vitezovića, čija je glavna tema u poglavljima od 14. st. Dosuvremenosti upravo turska povijest.

U spomenuta tri djela hrvatske ranonovovjekovne historiografije Turcima je posvećivano sve više iviše prostora, no njihova je povijest uglavnom reducirana na kronologiju ratova s kršćanskim svijetomi na smjene na osmanskom prijestolju. Zanimanje za tursku povijest uvijek je kontekstualizirano u okvirkršćansko-muslimanskih sukoba i nikad nije vodilo do tematiziranja turskog načina života ili osmanskedruštvene strukture, što je bio slučaj u latinskoj historiografiji i putopisnoj literaturi hrvatskih autora.

Ponešto od tog interesa za tursku civilizaciju po sebi imaju, međutim, neka hrvatska književna djela u užem smislu. Na prvom mjestu svakako treba spomenuti ep Osman Ivana Gundulića (1589–1638), koji je, doduše, objavljen prvi put tek 1826, ali je u 17. i 18. st. bio dostupan u brojnim rukopisima te je na kasniju ranonovovjekovnu epiku snažno utjecao. Od ilirskog pokreta naovamo Osman ima status kanonskog djela hrvatske književnosti, čime je odigrao važnu ulogu u oblikovanju predodžbe o osmanskoj ranonovovjekovnoj civilizaciji. Glavna tema epa jest rušenje mladog sultana Osmana II. (1604–1622) nakon neuspjeha u bici protiv Poljaka kod Chocima 1621, što je, uz neke prijeporne sultanove odluke, dovelo do janičarskog ustanka. Tom je ustanku, nakon lakune što ju čine dva izgubljena pjevanja, posvećena posljednja četvrtina epa (16–20. pjevanje). Tu se prvi put jedno hrvatsko književno djelo fokusira na jezgreno područje Osmanskog Carstva, a ne na prostor osmanskih osvajanja. Pritom je posebno zanimljivo da epski pripovjedač, u suglasju s Gundulićevim aristokratsko-konzervativnim gledištem, simpatizira legitimnog vladara Osmana II. i njegove najbliže suradnike, prije svih velikog vezira Dilavera.14 U završnom komentaru na kraju epa Gundulić, međutim, napada »institucije« osmanske civilizacije, koje su i u onodobnoj europskoj literaturi o Turcima bile često tematizirane, kao primjerice despotizam, devşirme (»danak u krvi«), bratoubojstva na osmanskom dvoru prilikom stupanja na vlast novog sultana, doktrina predestinacije kao poticatelj vojničke hrabrosti, poligamija itd.

Pad Osmana II. bio je temom još jednog onodobnog hrvatskog književnog djela, drame Osmanšćica dalmatinskog povjesničara i književnika Ivana Tomka Mrnavića (1580–1637). Za razliku od GundulićaMrnavić je svoje djelo objavio (u Rimu 1631), ali ono nije imalo utjecaja u svom vremenu i brzo je palou zaborav. Unatoč tome Mrnavićeva je drama kulturnopovijesno i imagološki zanimljiva. Autor je u njojpokušao vrlo kompliciranom fabulom prikazati janičarski ustanak. Mladom sultanu i njegovim pristalicamate osmansko-poljskom ratu ostavio je Mrnavić, za razliku od Gundulića, malo prostora. SudbinaOsmana II. trebala je biti shvaćena kao simptom skorašnje propasti Osmanskog Carstva; beogradski kadijaRedžep, lik koji u drami ima ulogu objektivnog pripovjedača i komentatora, dolazi u Istanbul kakobi upozorio sultana na jedno za Turke katastrofalno proročanstvo, no njegova misija ostaje bez rezultata.15

U jednom od imagološki najzanimljivijih djela hrvatske ranonovovjekovne književnosti, u epu Dubrovnik ponovljen (u značenju »obnovljen«) Jakete Palmotića Dionorića (1623–1680), nalazi se vrijedna građa za rekonstrukciju onodobne predodžbe Turaka. U opširnom epu (20 pjevanja, 15.644 osmerca) Palmotić Dionorić opisuje pokušaj dubrovačke diplomacije da nakon velikog potresa 1667. izbjegne plaćanje visokog tributa, koji je, s obzirom na to da su mnoge bogate obitelji stradale u potresu, Dubrovnik trebao platiti sultanu. Palmotić, koji je obavljao funkciju dubrovačkog diplomata u Istanbulu, a u potresu izgubio cijelu obitelj, ispunio je epsku priču mnogim autobiografskim elementima. On je osobno bio član delegacije, čije su putovanje i diplomatske aktivnosti u Turskoj opisani u epu. Dubrovnik ponovljen jedinstven je književni spomenik dubrovačkoj diplomaciji, pa je i opis Turaka u njemu u neku ruku diplomatski: među Turcima Dubrovnik ima i prijatelje i neprijatelje. Pritom su potonji ili lokalni moćnici u Bosni i Hercegovini ili osobe na osmanskom dvoru, koje protiv Dubrovnika potiče sam pakao. Epska priča, zahvaljujući dubrovačkom zaštitniku sv. Vlahu (Blažu) i njegovoj pobjedi nad paklenim silama, ima happy end. S imagološkog je gledišta posebno zanimljiv opis putovanja dubrovačkih diplomata kroz Hercegovinu i Srbiju, koje su autoru poslužile kao mjesto radnje za neke romantične epizode. Prostor na kojem se kreće sultan prikazan je – u suprotnosti s razorenim Dubrovnikom – kao prostor bogatstva, raskoši i uživanja. Premda je Palmotić Dionorić vrlo vješto obradio građu neprimjerenu baroknom epu, njegovo je djelo objavljeno samo jednom, i to u 19. st. (Dubrovnik 1878), a u hrvatskoj književnoj povijesti ono nikad nije bilo kanonizirano. Razlog tome mogao bi se tražiti u tematiziranju licemjerne dubrovačke politike, ili možda u nedostatku jednoznačne antiturske tendencije.

I.3. Vrijeme nade u propast Osmanskog Carstva (17–18. st.)

Već se u antiturskim govorima i poslanicama u 15. i 16. st. te u opusu Bartola Đurđevića nailazi na ideju da se turska sila može pobijediti zajedničkom vojnom akcijom kršćanskih zemalja. Velika pobjeda kršćanskih snaga u pomorskoj bici kod Lepanta 1571. pronašla je, međutim, u hrvatskoj književnoj kulturi malo odjeka: samo u jednoj pjesmi dalmatinskog pjesnika Šime Budinića (između 1530. i 1535–1600) u njegovoj zbirci prijevoda psalama (Pokorni i mnozi ini psalmi Davidovi, Rim 1582) nalazi se jedna reminiscencija na spomenutu bitku. Daleko više nade u kraj osmanske moći izazvao je pad Osmana II,o čemu je već bilo riječi.

Pravi praoblik devetnaestostoljetnog stereotipa o »bolesniku na Bosporu« nalazi se u latinskom tekstu De presenti statu Ottomanici imperii (O sadašnjem stanju Osmanskog Carstva), što ga je Dubrovčanin Stjepan Gradić (1623–1683), kustos Vatikanske knjižnice, kao poslanicu uputio svom prijatelju, padernbornskom biskupu Ferdinandu Firstenbergu 1664. U njemu Gradić polemizira sa starijim autorima, koji su hvalili organizaciju osmanske države te hrabrost i disciplinu njezinih vojnika, kao što je to, primjerice, činio njegov sugrađanin Ludovik Crijević Tuberon u svojoj knjizi napisanoj početkom 16. stoljeća, objavljenoj tek u 17. st. i u Gradićevo vrijeme još uvijek vrlo utjecajnoj. Kao netko tko je imao pristup informacijama u diplomatskim krugovima Rima, Gradić piše o teškoj društvenoj krizi Osmanskog Carstva: turska je vlast korumpirana, turski gradovi i polja propadaju, a janičari su postali lijeni i bave se »prljavim poslovima«, štoviše toliko su neposlušni i samovoljni da su se usudili pogubiti dvojicu sultana (Osmana II. 1622. i Ibrahima 1648. godine). Stoga bi, smatra Gradić, francusko-habsburška koalicija, upravo tad kad u zapadnoj Europi nakon Tridesetogodišnjeg rata vlada mir, mogla pobijediti osmansku vojsku. Gradićeva analiza tadašnjeg stanja Osmanskog Carstva, međutim, nije imala, za razliku od literature koja je u njoj bila kritizirana, nikakav utjecaj na literaturu o Turcima u svom vremenu.

Dok je Gradić pisao svoj tekst, Nikola Matija Iljanović pobjegao je iz turskog zarobljeništva u kojem je proveo 26 godina. Otprilike petnaest godina kasnije objavio je taj malo poznati autor djelo o Osmanskom Carstvu Relatio status Ottomanicae domus (Izvještaj o stanju na osmanskom dvoru, Beč 1679) i posvetio ga habsburškom caru Leopoldu I. Premda Iljanović, koji je prema vlastitim riječima proveo 18 godina na turskom dvoru, opisuje isto vrijeme kao i Gradić, njegova se dijagnoza stanOsmanskog Carstva bitno razlikuje od Gradićeve. Već na početku svog teksta naglašava Iljanović da je sultanova vlast milostiva i pravedna. Unatoč pojedinim slučajevima korupcije, Osmansko Carstvo ima dobar sustav kontrole pri ubiranju poreza, smatra Iljanović. On hvali organizaciju osmanske vojske i religioznost Turaka. Ipak, u posljednjem dijelu teksta poziva Iljanović kršćanski svijet na antiturski rat. Pritom ističe nadmoć kršćanske civilizacije, a u nejedinstvenosti kršćanskih zemalja i poročnu životu njihovih vojnika vidi jedini uzrok vojne i političke premoći Osmanlija. Iljanovićev život i djelo podsjećaju na Đurđevića; Iljanović čak preuzima od Đurđevića vrijednosno proturječan prikaz turske vojske, no recepcija i utjecaj njegova teksta ne mogu se uspoređivati s uspjehom Đurđevićevih djela.

U hrvatskoj književnosti prije 1683. (prije Druge turske opsade Beča) ideja o skoroj propasti Osmanskog Carstva javlja se, pomalo iznenađujuće, u panegiričnoj pjesmi jednog dubrovačkog pjesnika. Vladislav Menčetić (1617–1666) posvetio je naime svoje djelo Trublja slovinska (Ancona 1665) hrvatskom plemiću, banu, vojskovođi i pjesniku Petru Zrinskom, koji će u Wiener Neustadtu šest godina kasnije, kao sudionik u protuhabsburškoj uroti, biti pogubljen. Menčetić slavi Zrinskog prije svega zbog objavljivanja hrvatskog prijevoda mađarskog epa njegova brata Nikole o opsadi Sigeta 1566, u kojoj je junačkom smrću poginuo njihov pradjed Nikola Šubić Zrinski, a smrt na drugoj strani našao i veliki turski sultan Sulejman Zakonodavac. U panegiričkom se stilu, međutim, slavi i antiturski angažman Petra Zrinskog, kojeg Menčetić čak vidi kao osloboditelja Carigrada. Efekt iznenađenja, što ga proizvodi objavljivanje nedvosmisleno antiturskog djela iz pera jednog dubrovačkog pisca, donekle relativizira povijesni kontekst u kojem je djelo nastalo: Vladislav Menčetić pripadao je, naime, onom dijelu dubrovačke aristokracije koji se protivio osmanskom vrhovništvu nad Dubrovnikom i koji je pri kraju Kandijskog rata (1645–1669) vidio mogućnost prekida te političke veze.

Slična je, čak i veća nada u prekid političkih veza Dubrovnika s Osmanskim Carstvom potakla dva desetljeća kasnije još jednog dubrovačkog pisca da objavi jedno antitursko djelo. Petar Toma Bogašinović (oko 1625–1700) opjevao je u kronici u stihovima naslova Beča grada obkruženje od cara Mehmeta i Kara Mustafe velikog vezijera (Padova 1685) Drugu opsadu Beča 1683. i događaje koji su slijedili nakon nje. Poput baroknih epičara Gundulića i Palmotića Dionorića, i Bogašinović je turski tabor vrijednosno izdiferencirao: pored zlih i agresivnih likova javljaju se i oni razumni i pomirljivi (primjerice, muftija savjetuje velikog vezira da ne napada Beč). Pripovjedač iskazuje suosjećanje prema poraženim turskim vojnicima, što će kasnije, u 18. stoljeću, postati stereotipom pri opisu turskih poraza. Diplomatski karakter Bogašinovićeva djela dolazi na vidjelo u pohvalama dvojice dubrovačkih branitelja Beča (Petra Ricciardija i Frana Gundulića, sina pjesnika Ivana) i austrijskog cara Leopolda, u kojemu je Bogašinović očito vidio novog političkog zaštitnika svoga grada. Dubrovnik je doista 1684. Zaključio ugovor s Habsburškom Monarhijom o povratku pod suverenitet ugarskog kralja, no taj ugovor nije mogao biti realiziran.

Turski poraz u Drugoj opsadi Beča 1683. i habsburška rekonkvista južne Ugarske već su kod autora 18. stoljeća shvaćeni kao prekretnica u povijesti zapadnih dijelova Osmanskog Carstva. Izrijekom to se zapažanje javlja u djelima dvojice najvažnijih dalmatinsko-franjevačkih pisaca: u Cvitu naroda i jezika iliričkoga aliti rvackoga (Mleci 1747) Filipa Grabovca (1697–1749) te u Razgovoru ugodnom naroda slovinskoga (Mleci 1756, 21759) Andrije Kačića Miošića (1704–1760).

Nada hrvatskih pisaca u protjerivanje Turaka iz Europe, doduše uzaludna, dosegnula je vrhunac pri kraju 18. stoljeća, u vrijeme posljednjeg habsburško-turskog rata (1788–1791), kad se jedna od bojišnica protezala duž rijeke Save. Taj je rat bio najopjevaniji događaj ranonovovjekovne povijesti u hrvatskoj književnosti, prije svega u njezinoj slavonskoj dionici. Riječ je, međutim, o pučkoj prigodnoj epici, o jednoj vrsti rane publicistike potkraj ranog novovjekovlja, koja nikad nije pripadala hrvatskom književnom kanonu, što ne umanjuje njezinu imagološku važnost, pogotovo s obzirom na popularnost u širokoj čitateljskoj publici krajem 18. stoljeća.16

Opadanjem osmanske moći na jugoistoku Europe opada i interes za Osmanlije u onodobnoj hrvatskoj književnosti: u 18. stoljeću nema nijednog teksta koji bi se, poput ovdje spominjanih djela 17. stoljeća, fokusirao na osmanski svijet. Pojam »Turčin« ograničuje se u to vrijeme na muslimanske susjede koji govore slavenskim jezicima. Doduše, u Grabovčevu se Cvitu razgovora nalaze ulomci o povijesti islama i Osmanskog Carstva, no i u tom djelu, inače otužnom svjedočanstvu netolerancije i vjerske mržnje, autor posvećuje daleko više prostora vlastitu zavičaju – dalmatinskom zaleđu, pograničnom području prema Osmanskom Carstvu. Rješenje za »nepodnošljivo susjedstvo« sa slavenskim muslimanima Grabovac je tražio u prozelitizmu, u prijelazu muslimana na kršćansku vjeru, odnosno u povratku islamiziranih Slavena u vjeru svojih predaka (»poturice«).17

U najpopularnijem hrvatskom djelu 18. stoljeća, u Razgovoru ugodnom naroda slovinskoga Andrije Kačića Miošića posvećeno je kršćansko-turskim borbama u Dalmaciji neusporedivo više prostora nego u Grabovčevoj knjizi. Mletačko-osmanska granica u Dalmaciji za Kačića je poprište dvoboja (megdana) hrabrih ratnika s kršćanske i turske strane. I premda su i u njegovu djelu Turci karakterizirani kao osvajači, nasilnici i vjerski neprijatelji, često im se pripisuje i atribut moćnih ratnika (»silnih junaka«). Posljednja pjesma u knjizi posvećena je tako bosansko-muslimanskim junacima: Kačić pritom naglašava da su i oni Slaveni, koji su u vrijeme osmanskih osvajanja prešli na islam. U Razgovoru ugodnom ne tematiziraju se osmanska povijest i civilizacija u užem smislu. Nešto od toga može se, međutim, pronaći u Kačićevoj pučkoj kronici svjetske povijesti (Korabljica, Mleci 1760), koja se dijelom oslanja na Vitezovićevu Kroniku, ali se ipak uglavnom usredotočuje na biblijsku povijest.

U najčitanijoj knjizi slavonske književnosti 18. stoljeća, u Satiru iliti divjem čoviku (Dresden 1762, Osijek 21779) Matije Antuna Relkovića (1732–1798) Turci postaju metaforom primitivnog hedonizma: svi su slavonski običaji, koje Relković kritizira u svojoj prosvjetiteljskoj analizi onodobnog slavonskog društva, tvrdi on – ostaci turske kulture odnosno turske jednoipolstoljetne vladavine u Slavoniji. Lako se stoga može zaključiti da se domena mentaliteta koji Relković napada nalazi u Bosni.

Tim ograničavanjem na prostor slavenskog Balkana dobila je hrvatska literatura o Turcima u 18. st. u izvjesnom smislu provincijalni karakter, no istodobno ona je time pripremila teren istovrsnoj književnosti sljedećeg stoljeća.

U pojedinačnim hrvatskim književnostima ranog novovjekovlja primjećuju se lako razumljive razlike u predstavljanju Turaka. Tako je turska tema u dubrovačkoj književnosti dobro zastupljena, ali je zbog političke vezanosti uz Osmansko Carstvo uglavnom obrađivana s dosta opreza. Pojedini dubrovački pisci, primjerice, Ludovik Crijević Tuberon i Mavro Vetranović, u svojim djelima sugeriraju da je za njihov grad-državu politički neprijatelj br. 1 Mletačka Republika, a ne Osmansko Carstvo. Ukupna političko-ratnička aktivnost Venecije protiv Turaka u dubrovačkoj je književnosti gotovo bez iznimke prešućena.18

Samorazumljivo je da dalmatinski književnici slave mletačku borbu protiv Turaka: općenito antiturska je tendencija došla do najjačeg izražaja u književnosti mletačke Dalmacije (Marulić, Mrnavić, Grabovac itd.). Kajkavska književnost Banske Hrvatske obrađuje sve do kraja 18. st. gotovo isključivo religijske teme, kao i slavonska književnost do kraja prve polovice spomenutog stoljeća. Stoga je u njima turska tema sve do posljednjeg habsburško-turskog rata (1788–1791) slabo prisutna.

Latinska historiografija i putopisna literatura ipak su imagološki najzanimljiviji dio hrvatske ranonovovjekovne književne kulture. S druge strane, u književnosti na hrvatskom jeziku turska je tema naglašeno prisutna u epici19, bitno manje u drami, a naročito slabo u komediji.20 To bi moglo voditi do jednostavnog zaključka: da je u pograničnom prostoru, koji se nalazio u stalnoj ratnoj opasnosti, bilo jedva moguće sliku Turčina tj. Neprijatelja oblikovati na komičan način. Unatoč tome u ukupnoj su se hrvatskoj ranonovovjekovnoj književnoj kulturi razvile različite stereotipne predodžbe o Turcima: Turci kao osvajači, nasilnici, vjerski neprijatelji, hedonisti, razbludnici i homoseksualci, ali i istodobno hrabri ratnici, bogobojazni ljudi, vjerni podanici, da se samo spomenu oni najvažniji stereotipi.

II. Skica za sliku Turaka u hrvatskoj književnoj kulturi 19. stoljeća

Čini se da su političke okolnosti u Europi pri početku 19. stoljeća pridonijele slabijem interesu za Osmanlije u onovremenoj, još uvijek predpreporodnoj hrvatskoj književnoj kulturi. U vrijeme napoleonskih ratova turska je tema u drugom planu. No, već u dvadesetim i tridesetim godinama događaji u Osmanskom Carstvu – reforme sultana Mahmuda II. i otpor na koje su one naišle u Albaniji i Bosni te separatistički pokret u Egiptu koji će u konačnici dovesti do njegova osamostaljenja – opet su zaokupili europsku, pa i hrvatsku javnost. U tridesetim godinama započinje proces stvaranja jedinstvenog hrvatskog kulturnog prostora – vođe ilirskog pokreta nastoje, doduše, kulturno ujediniti čitav južnoslavenski prostor, no rezultat njihova nastojanja bit će tek rušenje dotad vrlo dubokih »pokrajinskih granica« unutar Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Jezična standardizacija (i/jekavska štokavština kao temelj jedinstvenog književnog jezika), Zagreb kao jedinstven kulturni centar te pojava političkog i književnog periodičnog tiska temeljni su činitelji kulturnog procesa koji se danas, prema kriteriju stvarnih dosega, a ne prema intencijama njegovih protagonista, s pravom naziva hrvatskim narodnim preporodom. Sve spomenuto, a posebice periodični tisak i književna djela koja su se čitala na širem hrvatskom (pa i južnoslavenskom) prostoru, preduvjet je stvaranja novog, modernog hrvatskog kulturnog imaginarija. Taj se imaginarij ne nastavlja u kontinuitetu na imaginarije ranonovovjekovnih hrvatskih kultura – devetnaesto će stoljeće, primjerice, tek otkrivati hrvatsku ranonovovjekovnu književnost (osobito na stranicama Danice ilirske), a pri svom kraju uspostaviti i njezinu službenu povijest.

II.1. Novine i Danica

Za rekonstrukciju ranog hrvatskog kulturnog imaginarija iz vremena ilirskog pokreta/hrvatskog narodnog preporoda, a onda i predodžbe Turaka kao njegova sastavnog dijela, od posebne su važnosti periodične publikacije – Ilirske narodne novine (pokrenute 1835. kao Novine horvatske) i njihov književni prilog Danica ilirska (u prvoj godini izlaženja Danica horvatska, slavonska i dalmatinska). Novine su izlazile dva puta na tjedan, a Danica jedanput, obje u istom formatu i opsegu (na pola arka). Ako se pogledaju tekstovi o Turcima/Osmanskom Carstvu u prvih pet godišta Novina i Danice (1835–1839), a riječ je o posljednjih pet godina vlasti reformistički nastrojenog sultana Mahmuda II, dolazi se do zanimljivih zaključaka. Naime, Turcima je u Novinama posvećeno razmjerno puno prostora, a najveći broj vijesti može se podvesti pod ključne riječi »europeizacija/modernizacija«. Izvješćuje se tako, primjerice, o investicijama u graditeljstvu, prometu i industriji;21 o podizanju školstva, osobito sveučilišta;22 o mjerama za suzbijanje korupcije i veću učinkovitost vlasti;23 o širenju tiska;24 o popularnosti talijanske opere i europskih balova u Istanbulu25 i sl. Ističu se primjeri vjerske tolerancije: sultan posjećuje gradilište pravoslavne crkve, dopušta gradnju pet katoličkih crkava u Istanbulu te ulazak kršćana u džamije, a vjersku snošljivost propagira i u javnim istupima.26 Na stranicama Novina demontira se i rašireni zapadni stereotip o ropskom položaju žena u islamskoj kulturi – čak i žene iz sultanova harema odlaze na šetnje zu Bospor i druga mjesta u Istanbulu, a one »obične«, kako se saznaje iz neke uredbe kojom se nastoji upristojiti građanke Istanbula, običavaju ostajati na ulici u muškom društvu i u kasnim večernjim satima,slobodno odlaze na sladoled u kavane Pere i Galate, s mladim trgovcima nasamo razgovaraju u dućanima, a ne samo ispred njih i sl.27 Kao protuteža optimističnoj, europeizirajućoj slici Osmanskog Carstva u Novinama se pojavljuju i vijesti o gusarskim napadima u turskim teritorijalnim vodama te o čestim epidemijama kuge,28 koje, doduše, potkraj 1830-ih godina osmanska vlada nastoji suzbiti ambicioznim mjerama zdravstvene zaštite.29U nekim se tekstovima tematizira i unutrašnja oporba reformističkoj politici Mahmuda II: ističe se kako su reforme daleko bolje primljene u Istanbulu nego u provinciji, ali i da ih i sama izvršna vlast često sporo provodi.30

U Danici ilirskoj, za razliku od Novina, modernom se Osmanskom Carstvu posvećuje beznačajno malo prostora. Orijentalni je svijet nazočan tek kao mjesto radnje brojnih prosvjetiteljskih, mahom prevedenih, pripovjedaka.31 Pojam »Turčin« odnosi se, dakle, u Danici gotovo isključivo na muslimanske susjede na zapadnom Balkanu. U faktografskim tekstovima Danice, uglavnom u primjerima rane zemljopisne ili etnografske literature, dosta se pisalo o Bosni, Srbiji i Crnoj Gori, pri čemu se često isticao i antiturski, ratnički duh Crnogoraca i Srba.32 S druge strane, u književnoj fikciji, u brojnim umjetnim i narodnim pjesmama, ali i u pripovijetkama s (kvazi)povijesnim sadržajem, slavila se borba južnoslavenskih kršćana protiv Turaka.33 Ta je protuturska crta primjetna i u izboru iz ranonovovjekovne hrvatske književnosti – iz Gundulićeva se Osmana objavljuje upravo epizoda o Ljubdragu i Sunčanici, kao poetska slika južnoslavenskog prostora pod »turskim jarmom«.34

Predodžba Turaka u Danici u suglasju je s programskim ciljevima tematiziranja povijesti južnoslavenskih naroda, što su ih Ljudevit Gaj i njegovi suradnici navijestili već u »Oglasu« za prvi broj Novina i Danice. Ta se smjernica osobito slijedila u četvrtom godištu (1838): u pripovjednoj i povijesnoj prozi tematizirali su se odabrani događaji iz povijesti hrvatsko-turskih ratova, primjerice opsada Gvozdanskog 1577. godine te bitke kod Siska i Petrinje 1593. i 1594.35

Ovaj jezgrovit prikaz jasno upućuje na goleme razlike u oblikovanju predodžbe Turaka u Novinama i Danici. Kako objasniti tu diskrepanciju kad se ima u vidu da je riječ o dva dijela jedinstvenog novinskogpoduhvata koji izvodi jedan, razmjerno malen krug ljudi.36 Neuvjerljiva bi bila postavka da je pozitivnaslika Osmanskog Carstva u Novinama rezultat nekritičkog preuzimanja iz stranog tiska.37 Uostalom,usporedba Novina i bečkog Österreichischer Beobachter, jednog od važnijih izvora zagrebačkog polutjednika,pokazuje da je uredništvo Novina radije biralo vijesti o modernizaciji Osmanskog Carstva i glamuroznomživotu njegove prijestolnice nego suhoparna izvješća o kadrovskim promjenama, kretanjuratnog brodovlja i sl., u čemu bečki list ne oskudijeva. Posebno je zanimljivo da se u Novinama ne moženaći nimalo simpatija uredništva za separatističke pokrete na rubovima Carstva – u Egiptu, Albaniji iBosni – o čemu se inače naširoko izvješćuje. I dok se, primjerice, u Danici veliča ratnički, protuturski duhSrba i Crnogoraca, u Novinama se opširno opisuje posjet srpskog kneza Miloša Obrenovića Turskoj, naglašavajuse njegovi dobri odnosi s Portom, koja upravo Srbiju namjerava iskoristiti u pacifikaciji nemirne Bosne.38 Logično je stoga naposljetku postaviti otvorena pitanja: Je li mlada hrvatska intelektualna elita okupljena oko Novina i Danice u Bosni (i uopće u južnoslavenskom muslimanskom svijetu) i u maloazijskoj jezgri Osmanskog Carstva vidjela dva različita objekta? Jesu li, kad je u pitanju zapadni Balkan, na djelu prikrivene imperijalne težnje »oslobađanja« prostora koji se u skladu sa široko prihvaćenom interpretacijom povijesti smatrao vlastitim, dok se, s druge strane, europeizacija Turske, na pozadini vlastitih civilizacijskih težnji i žudnje za pripadanjem europskom Zapadu, bezrezervno simpatizirala?

II.2. Tri kanonska djela preporodnog vremena

Predodžba Turaka u tri kanonska djela preporodnog vremena – u putopisu Pogled u Bosnu Matije Mažuranića, u drami Juran i Sofija Ivana Kukuljevića Sakcinskog te u epu Smrt Smail-age Čengića Ivana Mažuranića – nedvojbeno stoje na istoj idejno-aksiološkoj crti kao i književni prilog Danica.

Matija Mažuranić (1817–1881), ohrabren od starije braće, iliraca Ivana i Antuna, otputovao je 1839 –1840. u Bosnu, hrvatskoj javnosti još uvijek slabo poznatu susjednu provinciju Osmanskog Carstva. Dvije godine kasnije, nakon zajedničke cenzure sve troje braće, u kojoj su izbačeni politički nepoćudni dijelovi teksta, u Gajevoj je tiskari objavljen putopis Pogled u Bosnu (Zagreb 1842). Knjiga se sastojala od dva dijela: u prvom je Mažuranić opisao osobne doživljaje s puta (Put u Bosnu i natrag), dok je u drugom iznio opaske o kulturi, običajima i karakteru Bošnjaka (Različne opazke o Bosni).

Bosna je prikazana kao siromašna i nazadna zemlja. Tako, primjerice, stari odrpani spahija, kojeg Mažuranić susreće već na početku putovanja, ne poznaje riječ za kišobran, pa ga naziva »čador«;39 jedan ćehaja nikad nije vidio žig, pa ga s Mažuranićeva putnog lista pokušava odlijepiti noktom;40 bosansko je seosko stanovništvo tako siromašno da gosta može ponuditi samo kukuruznim kruhom, rakijom i kavom.41 Bosna je prostor bezakonja; Turci nemaju čvrstih zakona i propisa, već samo običaj – »hadet«, ali »hadet iđe kako je njima bolje«.42 Mažuranić prikazuje Bosnu i kao prostor snažnih proturječnih osjećaja: » A poslije kavazi, kao i svi Turci, čas jedan s drugim živu kao bratja, a čas opet gledaju, kako bi jedan drugomu ulomili vrat«.43 Osim vjerske u Bosni vlada i međuetnička mržnja: franjevci propovijedaju protiv Muhameda i Kurana, muslimanski Bošnjaci i bosanski Osmanlije međusobno se mrze, a mrze se, što autoru posebno teško pada, i katolici i pravoslavci premda su i »po krvi i po svetoj vjeri prava rodjena bratja«.44Muslimansko tlačenje kršćanskog stanovništva stalno se ističe: Turci prisiljavaju lijepe kršćanke da prijeđu na islam; bogatijim kršćanima nastoje oduzeti njihove lijepe kuće; bračna je nevjera muslimanima zabranjena, osim ako je Turčin počini s nekom kršćankom.45 U etničkoj karakterizaciji bosanskih Turaka u Mažuranićevoj se knjizi javljaju varijante stereotipa poznatih još iz ranonovovjekovne literature: Turci su bogobojazni; svojim su vladarima i gospodarima slijepo poslušni; rado pomažu ljudima u nevolji, bez obzira na njihovu vjersku pripadnost, ali su isto tako samoljubivi i pohlepni; njihovi su razgovori besramni, u čemu ih počinje slijediti i kršćanska mladež.46

Mažuranić dopušta bosanskim muslimanima da bace pogled na susjedni habsburški prostor: Bošnjaci tvrde da »Švabe« rado proturječe svojim gospodarima, ali zato bivaju i oštro kažnjeni;47 čude se i povijesnoj preciznosti i iskrenosti njemačkih podanika – kod »Švaba« je sve zapisano: koliko su puta s Turcima vodili rat, koliko je ljudi poginulo i tko je pobijedio; oni ne prešućuju ni turske pobjede, čude se Bošnjaci i uspoređuju to s lažima i pretjerivanjima u vlastitim narodnim pjesmama.48

Mažuranić je proputovao i jedan dio Srbije, što jezgrovito opisuje pri kraju knjige. Sami Turci kažu da je Srbija sad bogatija nego ikad, ali da Turci, koji su se sad tamo sakrili u gradove, sve moraju skupo plaćati Vlasima, kako bosanski muslimani nazivaju susjedno slavensko pravoslavno stanovništvo. Bosanski se Turci, tvrdi Mažuranić, hvale da će na proljeće osloboditi Šumadiju, kako oni nazivaju Srbiju, pokušavajući izbjeći njezinu etničku oznaku.49 Putopisac hvali ljepote Srbije i uzdiže junački duh Srba, posebice omladine.50 Simptomatično je da borbeni duh bosanskih muslimana prikazuje kao razmetljivo hvalisanje,51 a isti osjećaj srpske mladeži kao izraz želje za osvetom za povijesna nedjela što su ih počinili Turci.52 Unatoč aksiološki neutralnom opisu nekih aspekata bosansko-muslimanske kulture u drugom dijelu knjige, Mažuranićeva je Bosna čudan, egzotičan, u moralnom i civilizacijskom smislu prema susjednim kršćanskim zemljama posve inferioran prostor.

U tiskari Ljudevita Gaja otisnuta je 1839. povijesna drama Ivana Kukuljevića Sakcinskog Juran i Sofija ili Turci pod Siskom. Komad je iste godine u Sisku praizvela jedna amaterska družina, a sljedeće ga je godine u Zagrebu i Karlovcu izvodio profesionalni ansambl »Domorodno teatralno društvo«. Dan prve zagrebačkeizvedbe, 10. lipnja 1840, smatra se početkom rada Hrvatskog narodnog kazališta. Drama jepostavljena na pozornicu i u ljeto 1989, očigledno kao primjeren komad politički turbulentnom vremenu.Ti podaci svjedoče o kulturnopovijesnom, odnosno imagološkom značenju Kukuljevićeve povijesnedrame, čak i usprkos pretpostavci da je hrvatski pisac za predložak uzeo jednu izgubljenu dramuaustrijskog dramatičara Lorenza Gindla, da je, štoviše, svoju dramu najprije napisao na njemačkom jeziku. 53

Kakvu je predodžbu Turaka čitateljska i kazališna publika mogla pronaći u Juranu i Sofiji? Povijesna je pozadina drame habsburška (hrvatska) pobjeda nad Turcima u bici kod Siska 1593. Dramska se radnja, međutim, koncentrira prije svega na sudbinu Jurana, od Turaka utamničenog sina hrvatskog banaTome Erdödya, odnosno na pokušaj Juranove žene Sofije da svog muža oslobodi iz zarobljeništva.Drama tematizira, za književnost tog razdoblja i inače karakterističnu, opreku između patriotskih dužnosti i intimnih ljubavnih osjećaja, pri čemu je Katarina, žena bana Erdödya i Juranova majka, jedini karakter u drami koji patriotskom principu nadređuje princip (materinske) ljubavi. Turci su snažno sotonizirani: hrvatski ih likovi u drami najčešće označuju atribucijama poput »dušmani«, »kopilad«, okrutnici«, »zulumćari«. Opis sudbine kršćana u hrvatskim područjima napadnutima od Turaka u Juranovu govoru podsjeća na slična mjesta u antiturskoj literaturi 15. i 16. stoljeća:

Hiljade bratje naše odvađaju okrutnici oni u zvěrsko robstvo, pale sela i gradove, robe i plěne isto najmanje blago seljana, ter ubijaju i okreću pod mač sve što im pod ruke dojde; iste žene i nevinoga čeda u materinskoj utrobi ne štedi zvěrinska njihova běsnoća.54

Hasan, glavni lik turskog tabora, nakon što ga je Sofija prevarila, pokušavajući omogućiti svom mužu bijeg iz zarobljeništva, ne pokazuje nikakvu milost prema njoj; bio bi je čak i ubio da je u posljednjem trenutku nisu spasili Juran i prijatelj mu Drašković.

Kršćane u turskoj službi, ponekad čak i muslimane, hrvatski likovi nazivaju »robovima«. U skladu s tim je i peta scena drugog čina, u kojoj se u versificiranom/pjevanom dijalogu jednog starog Srbina s vođom Bošnjaka (bosansko-muslimanskih Slavena) i njihovim korom otvara tema zajedničkog, »ilirskog« podrijetla sva tri naroda koja sudjeluju u bici. Stari Srbin naglašava to »ilirsko srodstvo«, dok se vođa Bošnjaka zalaže za suvremenu političku realnost, odnosno za borbu protiv Hrvata. Neki iz kora Bošnjaka daju za pravo starom Srbinu, neki svojem vođi. Nije slučajno da je upravo ta scena uzeta kao središnji dio reklame Kukuljevićeve drame, što je potkraj 1838. otisnuta u Danici (br. 47, str. 192).55

Godine 1840. hercegovačkog su pašu Ismail-agu Čengića na spavanju ubili pripadnici jedne crnogorske čete. Taj je događaj stvarna, povijesna pozadina glasovitog epa Ivana Mažuranića Smrt Smail-age Čengića (Zagreb 1846). Mažuranić je Smail-agu prikazao kao sadističkog tiranina, što povijesni Ismail- -aga Čengić nipošto nije bio. Doduše, epski pripovjedač više puta glavnom liku pridaje atribut »junak«, ali sve što Smail-aga u epu čini daleko je od junaštva, sve je čista okrutnost. Stoga je i akcija Crnogoraca – u stvarnosti tek krvava osveta i podmuklo ubojstvo – prikazana u epu kao herojsko djelo.

Ep Smrt Smail-age Čengića, koji je već u svoje vrijeme bio kanoniziran, može se tumačiti isključivo kao izraz snažne antimuslimanske mržnje. On je svojevrsni vrhunac hrvatske antiturske literature. I premda je to djelo zbog nesumnjive estetske kvalitete zauzelo čvrsto mjesto u nacionalnom kanonu hrvatske književnosti, a to znači da ga kao obveznu školsku lektiru treba čitati svaki hrvatski srednjoškolac, njegovu, barem danas, neprihvatljivu idejnu poruku ne mogu relativizirati ni formalna ljepota Mažuranićevih stihova, ni pozivanje književnih povjesničara na hiperbolici sklonu poetiku književnog romantizma.56

Istraživanje predodžbe Turaka u ranom novovjekovlju može istraživanju istog imagema u 19. Stoljeću poslužiti tek za usporedbu, jer te dvije epohe u povijesti hrvatske kulture ne tvore jedinstvenu tradiciju. Povijest hrvatske ranonovovjekovne književnosti – u smislu kronološkog prikaza i sinkronijske klasifikacije prema regionalnim, jezičnim i žanrovskim kriterijima – nastala je tek potkraj 19. st. Hrvatska književnost 16. do 18. stoljeća postupno je »otkrivana« u vremenu ilirskog pokreta.

Takozvana lijepa književnost (fiction) uglavnom je imagološki potentnija od takozvane fakcijske. Izdjela poput Smrti Smail-age Čengića, Jurana i Sofije i Pogleda u Bosnu te iz idejno sličnih tekstova Danice može se konstruirati antiturski narativ, koji je u brojnim varijacijama u književnim tekstovima, publicistici i školskim udžbenicima preživio do naših dana. Prema tom su narativu Turci nevjernici s Istoka, koji su osvojili kršćanske prostore u jugoistočnoj Europi i tamo, tlačeći kršćane, vladali više stoljeća; njihova je vlast odvojila osvojeni prostor od civiliziranog, kršćanskog, zapadnog svijeta i time prouzročila njegovo civilizacijsko zaostajanje. Sve (ili gotovo sve) negativne stereotipne predodžbe o Turcima (Osvajač, Vjerski Neprijatelj, Nasilnik, Primitivac) mogu se supsumirati pod taj narativ, odnosno mogu se shvatiti kao njegov sastavni dio. Turčin kao »vječni neprijatelj« bila je ideja, koja je dobro korespondirala sa svim hrvatskim južnoslavenski orijentiranim ideologijama. S druge strane, slika europeizirajućeg Osmanskog Carstva jednog Mahmuda II. brzo je zaboravljena ili je, u najboljem slučaju, preživjela tek u visoko specijaliziranoj historiografiji.57

Hrvatski antiturski narativ vjerojatno se ne razlikuje bitno od odgovarajućih narativa u drugim južnoslavenskim kršćanskim kulturama. No, predodžba Turaka ima u svakoj pojedinačnoj kulturi svoju vlastitu morfologiju i vlastite specifičnosti, koje se mogu objasniti u povijesnom kontekstu.

Izvori i literatura

  • Albrecht, Edelgard. Das Türkenbild in der ragusanisch-dalmatinischen Literatur des XVI. Jahrhunderts. München 1965.
  • Blažević, Zrinka. »Osmanistički diskurs kao polje de/stabilizacije kulturalnih inskripcija Drugoga«. Kolo, XVI (2006), 2, str. 211-232.
  • Bogašinović, Petar Toma. Beča grada obkruženje od cara Mehmeta i Kara Mustafe velikoga vezijera. Hrvatska književna baština, 3 (2004), str. 361-419.
  • Bojović, Zlata. Osman Dživa Gundulića. Beograd 1986.
  • Budinić, Šime. Izabrana djela. Hrsg. F. Švelec, Zagreb 2002. [Stoljeća hrvatske književnosti].
  • Crijević, Ludovik Tuberon. Komentari o mojem vremenu. [=Commentarii de temporibus suis]. Prir. i prev. Vladimir Rezar. Zagreb 2001.
  • Damjanović, Stjepan. Slovo iskona: Staroslavenska/starohrvatska čitanka. Zagreb 2002.
  • Dukić, Davor. Figura protivnika u hrvatskoj povijesnoj epici. Zagreb 1998.
  • Dukić, Davor. Sultanova djeca: Predodžbe Turaka u hrvatskoj književnosti ranog novovjekovlja. Zadar 2004.
  • Dukić, Davor. »Turska tema u preporodnoj drami«. U: Hrvatska književnost u doba preporoda (ilirizam, romantizam). Ur. N. Batušić i dr. Split 1998, str. 316-325. [Dani hvarskog kazališta XXIV].
  • Đurđević, Bartol. Libellus vere christiana lectione dignus diversas res Thurcarum brevi tradens [Knjižica doista vrijedna da je kršćanin pročita iznosi građu o Turcima kako su me zarobili i odveli u Tursku]. Prir. Jürgen Schwarzwald; Prev. Mate Križman. Croatica – Bibliografije, VI (1980), 27, str. 99-151.
  • Fališevac, Dunja. »Shvaćanje povijesti u Mrnavićevoj Osmanšćici i Gundulićevu Osmanu«. U: ista, Kaliopin vrt II: studije o poetičkim i ideološkim aspektima hrvatske epike. Split 2003, str. 27-47.
  • Gligo, Vedran (ur.). Govori protiv Turaka. Split 1983.
  • Grabovac, Filip. Cvit razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti rvackoga. Prir. T. Matić. Zagreb 1951. [Stari pisci hrvatski XXX].
  • Gradić, Stjepan. »De praesenti statu Ottomanici imperii«. Prev. B. Nikšić. Gazophylacium, III (1998), 1-2, str. 26-43.
  • Gundulić, Ivan. Osman. Prir. Milan Ratković. Zagreb 1964. [Pet stoljeća hrvatske književnosti 13].
  • Horvat, Josip. Povijest novinstva Hrvatske 1771-1939. Zagreb 22003.
  • Jembrih, Alojz. »Feliks Petančić i njegovo djelo«. Gazophylacium, 1-2, 1995, str. 114-146.
  • Jembrih, Alojz. O Vramčevoj Kronici. Varaždin 1992.
  • Kačić, Miošić Andrija. Razgovor ugodni naroda slovinskoga. Prir. T. Matić. Zagreb 1942. [= Stari pisci hrvatski XXVII].
  • Kniewald, Dragutin. Feliks Petančić i njegova djela. Beograd 1961. [Posebna izdanja SANU, knj. CCCI; Odelenje literature i jezika, knj. 12].
  • Kožičić, Šimun Benja. Knjižice od žitiě rimskih arhierěov i cesarov. U: Günter Tutschke, Die glagolitische Druckerei von Rijeka und ihr historiographisches Werk: Knjižice od žitiě rimskih arhierěov i cesarov,München 1983, str. 38-240.
  • Kukuljević, Ivan Sakcinski. Juran i Sofija ili Turci kod Siska. U: Izabrana djela. Prir. N. Batušić, Zagreb 1997, str. 199-271. [Stoljeća hrvatske književnosti].
  • Lucić, Hanibal. Djela. Prir. M. Franičević. Zagreb 1968. [Pet stoljeća hrvatske književnosti 7].
  • Marko Marulić. Epistola domini Marci Maruli Spalatensis ad Adrianum VI. pontificem maximum de calamitatibus occurrentibus ex exhortatio ad communem omnium christianorum unionem et pacem [Poslanica gospodina Marka Marulića Splićanina Hadrijanu VI. vrhovnom svećeniku o sadašnjim nevoljama i pobudnica za općekršćansko ujedinjenje i mir]. Zagreb–Split 1994.
  • Marulić, Marko. Pisni razlike. Split 1993.
  • Mažuranić, Ivan. Smrt Smail-age Čengića. Prir. D. Fališevac. Zagreb 2000.
  • Mažuranić, Matija. Pogled u Bosnu ili Kratak put u onu Krajinu: Učinjen 1839-1840. po Jednom Domorodcu. Zagreb 1992. [Pretisak]. 103 - Menčetić, Vladislav. Trublja slovinska. U: Zbornik stihova 17. st. Prir. Rafo Bogišić. Zagreb 1967, str. 127-145. [Pet stoljeća hrvatske književnosti 10].
  • Nemec, Krešimir. »Poetika hajdučko-turske novelistike«. U: Hrvatska književnost u doba preporoda (ilirizam, romantizam). Ur. N. Batušić i dr. Split 1998, str. 112-123. [Dani hvarskog kazališta XXIV].
  • Nikšić, Boris. Osmansko carstvo 17. stoljeća očima bivšeg zarobljenika: opis osmanskog dvora i države Nikole Matije Iljanovića. Zagreb 2001.
  • Pšihistal, Ružica. »Treba li Marulićeva Judita alegorijsko tumačenje?«. Colloquia Maruliana XI, 2002, str. 153-186.
  • Rapacka, Joanna, »Tankred u Carigradu«. U: ista, Zaljubljeni u vilu. Split 1998, str. 137-163.
  • Relković, Matija Antun. Satir iliti divji čovik. Prir. Josip Vončina. Zagreb 1988. [Temelji 4].
  • Soldo, Josip Ante (prir.). Makarski ljetopisi 17. i 18. stoljeća. Split 1993.
  • Šižgorić, Juraj. Elegije i pjesme. Zagreb 1966. [Hrvatski latinisti, knj. 6].
  • Štefanić, Vjekoslav (ur.). Hrvatska književnost srednjega vijeka. Zagreb 1969. [Pet stoljeća hrvatske književnosti, knj. 1].
  • Vetranović, Mavro. Pjesme. Zagreb 1871. [Stari pisci hrvatski, knj. III].
  • Vramec, Anton. Kronika. Prir. Alojz Jembrih. Zagreb – Varaždin 1992. [Pretisak].

Prvi dio ovog teksta zapravo je sažetak moje knjige Sultanova djeca: predodžbe Turaka u hrvatskoj književnosti ranog novovjekovlja (Zadar 2004), dok je prikaz predodžbe Osmanskog Carstva i Turaka u preporodnom tisku preuzet iz moje rasprave »Dvije ilirske Turske: imagološki pogled na Novine i Danicu od 1835. do 1839.«, Kolo, XVI (2006), br. 2, str. 233-249.