Starčevićeve pamfletske strategije: svijet ekstremnih antiteza

Ulomak iz studije O »Nekolikim uspomenama« (1870) Ante Starčevića

»Saborske godine« (1861–1867) donijele su Starčeviću najteže razočaranje u životu prema kojem se njegovo napuštanje i prevladavanje ilirizma čini zanosnom odlukom. Bila je to treća prekretnica u njegovu životu, ako kao prvu označimo napuštanje svećeničkog poziva, a kao drugu njegovu spoznaju da je pripadao »sramotnom« ilirskom pokretu. Gledano politički, postoji samo jedna prekretnica: zaokret od jugoslavenstva (ilirizma) k ideji suverene hrvatske države-nacije. Ta je prekretnica sazrijevala u vrijeme apsolutizma, a učvrstila se i afirmirala u prvim saborskim godinama. U »Nekolikim uspomenama« on nema dovoljno snažnih riječi da izrazi svoju gorčinu. Za njega se u ovim godinama i u ovim saborima dogodila nevjerojatna »izdaja« koju je počinio »izmet Hervatske proti Hervatskoj«, »proti pravu i volji naroda njegovi domaći izdajice.« (str. 58. – sve je citirano prema izdanju iz 1870). Ovu »izdaju«, te »sluge i izrode«, taj »izmet i smetje« želi pribiti na stup srama.

Moglo bi se reći da je to jedina tema »Nekolikih uspomena«, i to je istina. Ipak, ako to kažemo, tada kao da ne vidimo ono što je u njima bitno: strast kojom je ta tema izrečena. Sve djeluje kao opći napad u kojem živi želja za uništenjem protivnika. Starčević nije slučajno svojim »Uspomenama« stavio kao moto Rousseauov poziv »nebu« da »razotkrije obmanjivače i primora njihova barbarska srca da se otkriju pogledima ljudi«.1 Namjera mu je bila da u sjećanjima na proživljeno njegov glas postane ovo Rousseauovo »nebo« (dakle božanski glas) koji će izreći istinu te predočiti hrvatskom narodu tko su ti izdajice, kakva im je narav, a kakvo ponašanje. Zato se »Uspomene« prije svega doimaju kao polemički spis, kao politički pamflet. Pamfletsko opovrgavanje »izdajica« širi se na cjelinu »Uspomena« pa se katkada čini da u njima ništa drugo i ne postoji. Ali nije tako.

»Uspomene« nisu samo osuda izroda, nego i prava autobiografska priča o jednoj, kako on kaže, »strašnoj« spoznaji. Priča nije skladno i pregledno izložena jer je često preplavljena usputnim detaljima, uvijek istim uvredama i polemičkim grubostima u kojima se gube i glavna nit i etape spoznavanja. U svim dijelovima priče čuje se bijesno i jednolično mrmljanje koje kao da sprečava osamostaljenje prostora izvan sebe: pamfletski mlin svojom bučnošću djeluje nezaustavljivo, samozadovoljno. Ali, autobiografska je priča ipak tu kao posebna struja ovog teksta. Ušavši 1861. u hrvatsku politiku na velika vrata, Starčević nije mogao zamisliti da u Hrvatskoj postoje ljudi koji Hrvatsku žele namjerno izdati, nanijeti joj zla i izručiti ju Beču, tom najvećem hrvatskom neprijatelju. Malo-pomalo politički ga je život uvjeravao da takvi ljudi postoje, da su oni moćni i opasni za Hrvatsku. »Uspomene« prikazuju kako je kroz četiri etape – od sabora 1861. preko pokušaja Austrije da nametne novi centralizam/1862–1865) do saborskih zaključaka 1866/67. – rasla ova spoznaja pretvarajući se u »strašnu istinu« koja se raspuštanjem sabora 1867. nametnula kao neoboriva. Priča dakle upućuje na izvor pamfletskog ogorčenja (na »strašnu istinu« koja ga je rodila) pa s njim čini nerazdvojivo jedinstvo.

Da bi se bolje upoznalo i pamfletsku dimenziju teksta i njegovu autobiografsku struju, potrebno ih je odvojiti i posebno prikazati ne gubeći iz vida njihovu isprepletenost i neraskidivost. Ovaj se postupak neće zaustaviti samo na njihovu opisu i analizi jer mu je pravi cilj širi. On se sastoji u pokušaju pronalaženja osnove iz koje niču i pamflet i priča. U krajnjoj konzekvenciji radi se o određenju svijesti u kojoj oni žive kao u svom prirodnom zavičaju.

To drugim riječima znači da se »Nekolikim uspomenama« ovdje prilazi kao tekstu koji je sposoban sugerirati (ili naznačiti s puno sigurnosti, čak gotovo nametnuti) fundamentalnu hipotezu (Starčevićev ekstremni antitetički monizam) koja ne samo da optimalno interpretira ovaj tekst (nalazi njegovu istinu) nego istodobno utvrđuje princip koji prožima cjelinu Starčevićeva duha te otkriva način na koji taj duh općenito funkcionira, ostajući u različitim situacijama vjeran samome sebi. Samim tim određena je metoda koja stoji u osnovi ovog istraživanja: fundamentalnom hipotezom započinje interpretacijski krug, nikad dovršen, uvijek otvoren i istodobno zatvoren. Hipoteza se trajno provjerava u raznim verifikacijama kako bi u tom procesu prevladala svoje ishodišno siromaštvo (praznu općenitost) te izrasla do metodološke i teoretske punoće koja joj daje karakter eksplikacijske teze. Ona međutim »zna« da nikada neće iscrpsti svoj predmet (»Nekolike uspomene« – Starčevićev život i rad) pa se čuva svoje sveobuhvatne lakoće i pušta predmetu (onoliko koliko joj to njezin karakter dopušta) da progovori što direktnije o sebi.

U tom se sukobu konstituira spoznaja o Starčeviću, ali i produbljuje spoznaja o fundamentalnoj hipotezi kao trajnom obliku (čovjekove) strukture. Dvostruko se spoznavanje međusobno nadopunjuje, sprečavajući hipotezu da se pretvori u shemu ispunjenu »činjenicama«, onemogućavajući predmet da se nametne svojom pukom (»slobodnom«) raznolikošću. Idealna točka ovog jedinstva između hipoteze i predmeta nije nikada dosegnuta, nego ostaje projekt koji vodi misao k završnoj točci, ali i k svijesti o beskonačnosti spoznaje: svjetlo koje prodire u Starčevićevu tamu nikada ju ne ukida u potpunosti.

Na pamfletskom nivou – što ovdje znači na ekstremnom polemičkom nivou usmjerenom protiv političara, suvremenika i kolega po zvanju – Starčević se služi raznim strategijama ne bi li protivnika smaknuo. Četiri se strategije izdvajaju kao premoćne:

• nagomilavanje pogrdnih i zajedljivih izraza (takozvanih etiketa ili naljepnica),
• opovrgavanje pomoću grubih karakterizacija-moralnih osuda,
• radikalno obezvređivanje postignutog isticanjem suprotnog, idealnog,
• višestruko ponavljanje (»betoniranje«) glavnih misli do kojih je Starčeviću osobito stalo.

Koliko god bile samostalne, ove strategije nisu odvojene jedna od druge, dapače često su međusobno ne samo povezane nego i čvrsto uklopljene jedna u drugu. Naprimjer, vrlo su rijetke posve izdvojene pogrdne riječi. Ove su etikete obično u uskoj vezi s karakterizacijama-osudama kao njihov početni ili završni dodatak, a sve je dosta često uklopljeno u višestruko ponavljanje s anaforičnim rečeničnim nizovima, kao što se to lijepo vidi u sljedećem primjeru (sve sam ja istaknuo i potcrtao):

Slavoserbi su smetje naroda, versta ljudih koji se prodavaju svakomu tko i po što ih hoće, i svakomu kupcu davaju Hervatsku u nametak; versta ljudih, koje će svatko, ako se neda više, kupiti i za zdjelu krumpirah; ljudih koje imati svatko bi se stidio osim Austrie i drugih herdjavih vladah; ljudih kojih najverstniji možda bi dobili od prave vlade da čiste lule; ljudih koji su po svojoj sužanjskoj naravi proti svemu što je dobro, slavno, veličanstveno; koji su se zakleli narod hervatski sbrisati s lica zemlje, ter o tomu i rade. (str. 28)

Svečano »betoniranje« osude ponajviše se (po svojoj prirodi) pojavljuje kao veliki uskličnik na svršetku razvijanja neke teme kao naprimjer u završnom odlomku ove knjižice gdje anaforični uskličnik sažima cijelu Starčevićevu misao:

Narod je hervatski poznao nečistu kerv koja mu je onu sramotu i nesreću zadala; narod hervatski smatra tu kerv za tudju, slavoserbsku; narod hervatski neće terpiti, da ta sužanjska pasmina oskvernjujesvetu zemlju Hervatah; narod hervatski dade novo pokolenje koje će obnovit i učverstit njegovusreću, slavu i veličinu; narod hervatski kroz i uz svoje sinove i prijatelje okrepit će se na suncu,koje se radja za unesrećene narode. (str. 58)

Nije međutim isključeno da »betoniranje« najavljuje temu ili ju pak kao središnji most prenosi od početka prema kraju učvršćujući ono što je dotada rečeno i najavljujući što će u tom smislu biti rečeno, kao što se to lijepo vidi u četvrtom poglavlju gdje se ističe što je narod – tj. Starčević – očekivao od »njegova veličanstva« na prijelazu iz 1860. u 1861:

A što narod i sabor hervatski od njeg. veličanstva čeka i zahteva, ovo je: neka njegovo veličanstvo upodpuni i sjedini našu kraljevinu koja je izudjena osobito za gospodovanja njegove obitelji; neka njeg. veličanstvo upodpunjenoj kraljevini povrati njezin podpun ustav; neka njegovo veličanstvo dokineobstojeće bezzakonje u kraljevini; neka njegovo veličanstvo dade proti upropastjivanju njegovedomovine. (str. 13)

a) Nagomilavanje pogrdnih i zajedljivih izraza: lijepljenje etiketa

Nagomilavanje pogrdnih i zajedljivih izraza ide za tim da se protivnika uprlja, osramoti, popljuje. To je najvidljivija strategija u Starčevićevim pamfletskim nasrtajima. Ona je djelovala porazno na suvremenike, bila je novost u hrvatskoj književnosti i publicistici pa Gajevo upozorenje (u prvom godištu »Danice ilirske«, 1836) da »izdajice« u »cijeloj Iliriji« neće imati ni »kućišta ni ognjišta »prema njima zvuči dosta blago. Na prvi pogled čini se kao da je ovaj (satirički) izvor neiscrpan, ali nije tako. Starčević više varira jednom izmišljene izraze nego iznalazi nove. Neke od njih upotrebljava gotovo na svakoj stranici. Obično su to imenice i pridjevi te njihove složenice (razne sintagme). Evo onih najvažnijih koji defiliraju «Nekolikim uspomenama« u raznim kontekstima:

• »austrianski špioni« (1),
• »pohervatjeni Cigani i drugi barbari po Hervatskoj« (4, radi se o onima kojima se sviđao Mažuranićev jezik u spisu »Hervati Magjarom«),
• »domaći urotnici« (10),
• »sužanjska pasmina« (16),
• »zakleti urotnik proti Hervatskoj« (16),
• »lupežtina« (21),
• »zobeni akademici« (23, tj. akademici Jugoslavenske akademije),
• »Dakavci« (25, tj. oni koji svakoj vlasti kažu »da«, te potvrđuju sve zahtjeve Beča),
• »oni koji zarokćaše kako i ona životinja na kojoj slanina raste« (25),
• »štenci austrianski« (25),
• »sustavni, zakleti izdajice« (25),
• »zakleti izdajice Hervatske« (26),
• »ljudi vertoglavi i prodani« (26),
• »smetje naroda« (28),
• »(žele narod) učiniti kopiletom, ter mu nametnuti ime sramotno« (tj. jugoslavensko, 35),
• »beamterske ćudi« (37),
• »Janičari«2 (39, tj. Mažuranićevi pristaše u Samostalnoj narodnoj stranci, kojima on daje posla),
• »Mameluci«3 (39, tj. Strossmayerovi sljedbenici koji žive na njegovoj kesi),
• »osnovana i zakleta izdaja« (39),
• »herdje« (40),
• »kukavci« (49),
• »slepa i neumna herpa« (50),
• »šarlatani« (53),
• »domaći izrodi« (58),
• »izmet Hervatske« (58),
• »nečista kerv Hervatske, tudja kerv« koju »narod hervatski neće terpeti« (58).

Već samo nabrajanje ovih uvredljivih riječi pokazuje da one pripadaju krajnjem rubu Zla (»smetje«, »izmet«, »štenci«, »izrodi«, »nečista kerv«...) i da im je funkcija upravo u tome da podsjete da ovdje žive ljudi koji »oskvernjuju svetu zemlju Hervatsku« (58). U nekim kontekstima one nisu samo pljuvanje po glavama onih koji drugačije misle i rade, nego su one poziv »narodu hervatskome« da ih iz »naroda iztrebi« (28) i očisti svoju zemlju od »zakletih izdajica Hervatske«. Još nešto: u pozadini zajedljivosti osjeća se slast igranja ovim riječima kao da je Starčeviću u njegovom porazu za »saborskih godina« preostao jedino užitak vrijeđanja.

Zanimljivo je da Starčević u »Nekolikim uspomenama« nije nijednom upotrijebio kovanicu »Magjarolci« kojom je kao čestim epitetom častio »izdajice« l868/69, osobito u satirama pisanima pod naslovom »Pisma Magjarolacah«. Magjarolci su za Starčevića oni politički djelatnici koji žele biti i Mađari i Tirolci (Magjar + Tirolac), tj. oni koji se žele skloniti i pod Ugarsku i pod Austriju te čas traže zaštitu kod jednih čas kod drugih. Vjerojatno je ovdje namjerno izostavio kovanicu »Magjarolci«, pretpostavivši da se »epitetu« izlizala oštrica ili je mislio da termin sada nije dovoljno »crn« za one na koje je prije bio primjenjivan. Doduše, brojne aluzije upućuju na taj izraz, ali njega ipak nema. Najčešće su te aluzije vezane uz pridjev »vertoglav« (nepouzdan) i njegove odnose s drugim riječima (»ljudi vertoglavi i prodani«, itd.). Sve se tiču pristaša Narodne stranke, koji stalno »vertoglave« jer čas idu k Mađarima (adresa od 10. ožujka 1866. i Strossmayerova regnikolarna deputacija u Pešti, proljeća 1866), čas se bacaju u zagrljaj Tirolcima, tj. Austriji (adrese od 12. veljače i 18. prosinca 1866. te Strossmayerova deputacija u Beču kod kralja 22. prosinca 1866). Na jednom mjestu je takvo ponašanje osuđeno kao izdaja svojstvena Magjarolcima, ali ime se ne spominje:

Tko će, kako li će poverovati, da su god. 1866. Hervatsku proglasili austrianskom krunovinom i oni koji su deržeć se načelah »adrese« 1861. dobili slavu, ime, upliv? Da Hervatsku proglasiše magjarskom krunovinom i oni koji su skovali članak 42: 1861.? Kad nas izdadoše Tirolcem, da nas još i Magjarom izdadoše? Kad su snovali onu izdaju, da su išli i ovu izdaju učiniti? Tko će, kako li će poverovati, da ljudi u supor živim opomenam izdadoše narod, na dve, na sve strane, koje se javiše? To verovati može samo onaj tko pozna Slavoserbe. (55-56)

Iz ovog je citata vidljivo da je umjesto kovanice Magjarolac ovdje upotrijebljen mnogo teži i grublji izraz Slavoserb. To je najčešća riječ »Nekolikih uspomena«. Starčevićev je govor bez nje jednostavno nazamisliv: zabraniti mu tu riječ bilo bi isto kao da mu se zabrani riječ Hrvat. Slavoserb je zajednički nazioni svih pogrdnih izraza, sinteza koja u sebi sažima sve negativne osobine, pojam kojim se najbolje izražava zlo što se u nekome može skupiti: dvostruki rob: sclavus + sevus : slavo-serb. Starčević je preuzeo taj termin povodeći se za jezikoslovcem P. J. Safařikom koji mu nije dao vrijednosni, nego deskriptivni karakter: Slavoserbi su svi štokavci, Hrvati i Srbi. U predgovoru prvom izdanju »Pisma Magjarolacah« u knjizi (Sušak, 1879) Starčević obavještava »štioca« da je htio »Pisma Magjarolacah« u »Hervatu« nazvati »Pisma Slavoserbah«, ali su mu se suprotstavili najbliži suradnici Matok i Kvaternik jer nisu shvaćali što to ime znači, a Matok je usto tražio da se prestane »vikanjem« i »kuđenjem«. Starčević je sa žaljenjem popustio i pristao da ih nazove onako kako ih je »Zvekan« već bio preporučio. Međutim, duh i sadržaj »Pisama« pokazuje da su temeljni antitetički pojmovi Slavoserb i Stekliš, tj. Slavoserb i Starčević sam.

Zato: ako bi se već sada htjelo približno odrediti tko su i što su Slavoserbi, najbolje je poći od ove antiteze pa reći: Slavoserbi su svi oni koji nisu ono što Starčević jest. Ili točnije: Slavoserbi su svi oni ljudi – u korpusu obrazovanih, situiranih itd. osoba nacionalne zajednice što imaju pravo i mogućnost sudjelovanja u njezinom društvenom i političkom životu – koji su suprotno od onoga što Starčević misli da jest, što ne znači da Starčević to doista i jest. Kako on sebe vidi, doživljuje i određuje kao Subjekta, Istinu, Dobro i Vrijednost, to oni koji su mu suprotni mogu biti samo Objekt, Laž, Zlo i Nevrijednost.

Starčević je uvjeren da jedino njegov politički program može Hrvatskoj donijeti (kako on kaže) »život, dobro i sreću«, što znači da svi oni koji se tome suprotstavljaju moraju biti za Hrvatsku »propast i nesreća«. Onog časa kad je sebe (svoje kategorije) podigao na stupanj apsolutnog kriterija u spoznajnoj, mo109 ralnoj, političkoj i estetskoj sferi, Starčević je morao svoje protivnike ocijeniti kao »izrode«, »lupežtinu« i »izdajice«, tj. kao Slavoserbe. Ako, dakle, za nekoga kaže da je Slavoserb jer živi samo u svojoj sebičnosti i samo za svoju sebičnost, to znači da on, Starčević, nasuprot tome, živi jedino i isključivo u svom nesebičnom idealu. Što god rekao, on istodobno potvrđuje svoj apsolutni Ja i ekstremno negira ono što nije u skladu s njim. Na taj je način Starčevićev govor u isto vrijeme govor i o sebi i o Slavoserbu: sadržajno određujući sebe, on određuje i onog sebi suprotnog; i obratno: određujući onog sebi suprotnog, on određuje sebe. Samim svojim postojanjem Starčević reže kružnicu moralne i političke stvarnosti (ili šire: kružnicu cjelokupna života) na dva nepomirljiva dijela: na apsolutno pozitivan i na apsolutno negativan dio, na Nebo i dno.

Starčević, naravno, nije ni Nego, ni Istina, ni dobro, ni Ljepota, ali ga isključivost njegova Ja prisiljava da sebe vidi takvima: apsolutni Ja ne poznaje prijelaze ili sumnju, nego samo Sebe i svoju antitezu. Drugim riječima, Starčević je tipičan primjer esencijalističkog monizma koji se na planu politike i morala obično naziva statičkom, apstraktnom ili moralističkom sviješću. Svojim je monizmom utjecao ne samo na 19. stoljeće nego mnogo šire: monistički monolog, koji je on donio na hrvatsku scenu, ostao je trajno otporan. Monistička svijest daje uvijek prvenstvo samoj sebi i svojoj konstrukciji, a ne svijetu u koji je uronjena. Ona ostaje nepokolebljivo vjerna svom idealu kojem podvrgava ili silovito želi podvrgnuti postojeće, život u cjelini. Nesnosna i netrpeljiva, ona je istodobno čuvar Ideje koju je stvorila ili ju je preuzela. Iz ove kontradikcije izrasta sav Starčevićev neuspjeh, ali i sva njegova slava.

Odrediti Slavoserba kao Starčevićevu antitezu početak je (ili ishodište) izgrađivanja tog pojma kao negacije svega pozitivnog. Tek cjelina Starčevićeva djela i razvoj njegovih temeljnih pojmova mogu odrediti potpun (ili što potpuniji) sadržaj pojma Slavoserb. On će se i u ovoj studiji postepeno otkrivati i »ispunjavati«, i to na dvostruki način: Starčevićevim direktnim osudama Slavoserba i Starčevićevim isticanjem svojih ideala, svojeg programa, svojih moralnih i političkih imperativa.

Literatura o Starčeviću obiluje raznim interpretacijama pojma Slavoserb. Razilaženja postoje pretežno u odnosu na pitanje je li Starčević pod tim pojmom ubrajao u jednu »pasminu« isključivo amoralne ljude (teza Vase Bogdanova) ili je u taj pojam uključio i Srbe u Hrvatskoj, ne kao pokvarene »pravoslavne Hervate«, nego kao narod koji je po svojoj »pasmini« pokvaren (teza Jaroslava Šidaka). Da je tim pojmom obilježio sve »izdajice« Narodne stranke i Samostalne narodne stranke, bili oni po narodnosti Hrvati ili Srbi, a prije svega Strossmayera i Mažuranića – o tome nema sumnje. Sumnje, međutim, može biti da li se u »Nekolikim uspomenama« pojam Slavoserb odnosi na Srbe kao narod koji je »izmet Hervatske« te »oskvernjuju svetu zemlju Hervatsku«.

Očito je da se Starčević negiranjem Srba u Hrvatskoj (pretvorivši ih u Hrvate) našao u teškoj dilemi. Ako kaže da su svi »pravoslavni Hrvati« Slavoserbi, tada među njima nisu mogući stekliši, a oni postoje (najbolji su primjer Kvaternikovi suborci s kojima je Kvaternik pripremao ustanak u Rakovici); ako popusti pa kaže da nisu baš svi »pravoslavni Hrvati« i Slavoserbi, onda ne može prilijepiti etiketu Slavoserb cijelom srpskom narodu u Hrvatskoj. U toj dilemi (u želji da sve Srbe ocijeni kao Slavoserbe i pred činjenicom da svi Srbi ipak nisu Slavoserbi jer ih ima i kao stekliša) Starčević nije mogao izbjeći ovo ogično rješenje: svi su »pravoslavni Hrvati« po svom »biću« (po svojoj »tudjoj i nečistoj kervi«) Slavoserbi, ali ima nekih koji su iznimka (kao u svakom pravilu). To mu se rješenje nije moglo činiti uspješnim i on se ovoj dilemi nije htio vraćati te se ponašao kao da iznimke ne postoje: pobacao je grubo sve »pravoslavne Hrvate« u pakao slavoserbstva. I to rano. Prema Šidakovom mišljenju Starčević je već 1867. (u »Pasmini slavoserbskoj po Hervatskoj«) poistovjetio »slavoserbsku pasminu« sa srpskim narodom u Hrvatskoj.4

Starčevićevo je negiranje Srba kao naroda bilo tako snažno da je rano bio sklon tome da ih sve jednostavno drži Slavoserbima, tj. moralno krajnje štetnim ljudima. Izmislio je taj pojam (u kojem se srpsko ime nalazi u nakaznoj i prljavoj sintagmi) upravo zato što u »Kraljevini Hervatskoj« nije bilo 95% »čistih« Hrvata, ali je zato bilo 23% »pravoslavnih Hervata« koji su bili ozbiljna (politička) snaga. Da stanje u Hrvatskoj nije bilo takvo, nego da je Srba u Hrvatskoj bilo svega 5%, tada bi pojam Slavoserb mogao biti isključivo moralno negativnog karaktera. Po svoj prilici ga ne bi ni bilo jer bi Starčević izmislio za ontološku podjelu ljudi na moralne i nemoralne neki pojam u skladu s moralističkom tradicijom, naprimjer»realist«, »malograđanin«, »prljavi pragmatik«, »trbuholjubac«, »koristoljubac«, itd. Za Narodnu stranku bi uz pojam »ljudi bez morala« (ili: »nemoralni ljudi«) bila dovoljna etiketa »izdajica« i podrugljivost kovanice Magjarolac. Starčevićevoj je mržnji pojam Slavoserb bio blizak i važan: on nije označavao samo moralno dno (dvostrukog roba), nego je sadržavao u sebi srpsko ime u moralno pogrdnom značenju.

U »Nekolikim uspomenama« ne postoje direktne izjave koje bi upućivale na misao da je Starčević sve Srbe uključivao u Slavoserbe dajući im na taj način krajnje negativne značajke, tj. prilijepivši im sve one pogrdne izraze što su maločas navedeni. Može se ipak na temelju nekih indikacija zaključiti da je bio blizu takvog uvjerenja. Govoreći o Mažuranićevu jeziku u spisu »Hèrvati Magjarom« (iz travnja 1848) on kaže da je taj »jezik tako raztezan i blezgav, da se ne može hvatati osim možda pohervatjenih Ciganah i drugih barbarah po Hervatskoj« (4). Drugim riječima, samo su »pohervatjeni Cigani i drugi barbari po Hervatskoj« – za razliku od Hrvata – osjetljivi za Mažuranićev »blezgav« jezik. Nije isključeno da u ove »druge barbare« ubraja i Srbe pa bi ovi zbog svoje barbarske osjetljivosti na »blezgav« jezik pripadali u slavoserbsku »sužanjsku pasminu«.

Nadalje, Starčević je naglašavao da su Slavoserbi izmislili dogmu po kojoj Hrvati ne mogu biti samostalan narod, nego se moraju za svoj opstanak osloniti na jednu od dviju sila koje im prijete ne bi li se oslonom na jednu obranili od druge. Ovu dogmu on drži izvorom velikog zla: ona stvara u Hrvata »sužanjski« mentalitet. Postoje u »Nekolikim uspomenama«, tu i tamo, naglasci u kojima se osjeća da ovu dogmu posebno šire Srbi u Hrvatskoj, a ne samo Narodna stranka: »I to (ići s Mađarima – moja primjedba) bi Slavoserbi volili, nego li da Hervati budu svoji« (18). Ovo suprotstavljanje Slavoserba Hrvatima nosi u sebi prizvuk tadašnjih srpskih objeda da Hrvati nisu sposobni za samostalnost te upućuje više na Srbe nego na Slavoserbe.

Jedna od najizrazitijih naznaka da je već tada vidio sve Srbe kao Slavoserbe nalazi se u završnom odlomku spisa gdje je riječ o »nečistoj kervi« (58) koja je donijela nesreću hrvatskom narodu pa »narod hervatski smatra tu kerv za tudju, slavoserbsku; narod hervatski neće terpiti, da ta sužanjska pasmina oskvernjuje svetu zemlju Hervatah« (58). Teško se može prihvatiti da on ovdje misli samo na Strossmayera i Mažuranića, a ne na Srbe u Hrvatskoj: »nečista kerv«, »tudja kerv« suviše jasno govore o stranom tijelu unutar Hrvatske. One su izrečene u kontekstu koji poziva »narod hervatski« na »čišćenje« zemlje od Slavoserba. Savršena anaforična (»narod hervatski«) polimerna konstrukcija tog odlomka nije bila sastavljena samo zbog vođa Narodne stranke:

Narod je hervatski poznao nečistu kerv koja mu je onu sramotu i nesreću zadala; narod hervatski smatra tu kerv za tudju, slavoserbsku; narod hervatski neće terpiti, da ta sužanjska pasmina oskvernjuje svetu zemlju Hervatah; narod hervatski dade novo pokolenje koje će obnovit i učverstit njegovu sreću, slavu i veličinu; narod hervatski kroz i uz svoje sinove i prijatelje okrepit će se na suncu, koje se radja za unesrećene narode. (58)

S pojmom Slavoserb skuplja se cijelo područje pogrdnih izraza u jednu točku koja je negacija svega pozitivnog. Na suprotnom se polu, dakle, nalazi ono posve pozitivno kao antipod Slavoserbstva. O ovoj pozitivnoj strani nema mnogo direktnih riječi u »Nekolikim uspomenama«, ali je nedvojbeno da se tu radi o Stranci prava (o »steklišima«), o samom Starčeviću kao utjelovljenju negacije Slavoserbstva. Štoviše, kao prava antiteza Slavoserbima suprotstavljen je sam hrvatski narod. Jer, stranka, Starčević i Narod čine jedinstvo: program Stranke prava »žive u svemu narodu hervatskomu«, »ova stranka ide za umnom i plemenitom sverhom« (9), ona je »bez novacah i vlasti, verno ogledalo svojega naroda« (9). U antitetičkom prostoru – Slavoserbi vs hrvatski narod: Narodna stranka vs Stranka prava – nema mjesta za mađarone (za Unionističku stranku) koji traju kao blaža varijanta »izdajica«: oni žele Hrvatsku podvrgnuti »Ungarii«, ali nisu moćni pa ih ne treba uzimati u obzir, »o njih, kao o kakovoj stranki, nebiaše ni govora« (39). Slavoserbi jesu i bit će u nesamostalnoj Hrvatskoj oni koji su na vlasti, a Stranka prava i hrvatski narod oni koji će im pružati otpor: sredine nema, kako sada za mađarone (u manjini u saborima do 1867) tako uskoro za Nezavisnu narodnu stranku u doba Mažuranića i Khuena.

Analiza nagomilavanja pogrdnih i zajedljivih izraza, osobito Slavoserbstva, otkrila je da je za Starčevića svijet podijeljen na dvije krajnosti između kojih nema ni prijelaza ni pomirenja. Nije teško pretpostaviti – osobito s obzirom na već otkriveni sadržaj pojma Slavoserb – da bi se ovaj antitetički svijet mogao skrivati i u osnovi drugih polemičkih strategija.

b) Opovrgavanje pomoću grubih karakteristika – moralnih osuda

Osnovna karakteristika – moralna osuda kojom Starčević počašćuje svoje političke protivnike – dakle Slavoserbe – zove se trbuh: »zabrinjeni za svoje terbuhe« (21-22): sve što čine, čine iz svog neposrednog interesa, nesposobni da se dignu iznad zainteresiranosti i da djeluju moralno postavljajući Dobro – Čovjeka i Narod – u središte svog djelovanja: amoralna bića bez truna altruizma. Zbog trbuha oni postaju prodane duše, izdajice. Ovu konstantu Starčević ni časa ne gubi iz vida. Često ju ponavlja, od prvih rečenica »Nekolikih uspomena« u kojima je Strossmayer strpan u »fruges consumere nati« (rođeni da uživaju plodove) do zadnjih osvrta na Mažuranića gdje kaže da ovaj »za sve izdaje proti Hervatskoj dobi (golemu svotu – moja primjedba) 4000 for. godišnje penzie« (57). Trbuh ih sve čini »sužnjima«, pretvara u »sužanjske naravi« i onemogućuje im da vide ono što narodu treba. Obuzeti vlastitim probicima, sebično čuvajući postignuto, boreći se za bolja mjesta u društvu, mrzeći one koji su njihova suprotnost, ti su ljudi jednostavno nesposobni za neku višu ideju: traju iz dana u dan bez programa, priklanjajući se čas ovamo čas onamo, ali uvijek onome tko daje više i kod koga se može bolje profitirati: gmižu po zemlji, bez ideala, bez vizije. Ovu mučnu sliku Starčević katkada sažima u nekoliko rečenica kao u ovoj anaforičkoj polimernoj definiciji kojoj se nema ni što dodati ni što oduzeti:

Slavoserbi su smetje naroda, versta ljudih koji se prodavaju svakomu tko i po što ih hoće, i svakomu kupcu davaju Hervatsku u nametak; versta ljudih, koje će svatko, ako se ne da više, kupiti i za zdelu krumpirah; ljudih koje imati svatko bi se stidio osim Austrie i drugih herdjavih vladah; ljudih kojih najvestnii možda bi dobili od prave vlade da čiste lule; ljudih koji su po svojoj sužanjskoj naravi proti svemu što je dobro, slavno, veličanstveno; koji su se kao zakleli narod hervatski sbrisati s lica zemlje, ter o tomu i rade. (28)

Zbog toga Starčević pribija na leđa svojim protivnicima drugu karakteristiku kao logičan produžetak prve: »vertoglavi« plaćenici, čas janjičari, čas mameluci. Nijednog svjetla u tom plaćeničkom taboru, svijet tame, opačine i otrova. Zatvoren krug Zla. Starčević podrobno opisuje kako su se u pojedinim situacijama ovi plaćenici ponašali, ali istodobno nastoji odrediti i objasniti što je njihova bit, srž njihove plaćeničke duše: ne poznaju »veličanstveni ne« (12), »za te ljude neima uma, ni prošlosti, ni života, za nje neima ništa izvan njih samih, vodi ih najblatnia sebičnost, najnižji ostan (nagon – moje tumačenje) životinje« (15), »sverha je Mamelukah (Strossmayerovih pristaša – moja primjedba): srušiti Janičare (Mažuranićevi činovnici – moja primjedba) i zauzeti njihove službe i plaće.« (39), »ludoriom kersti sve što je dobro i koristno, sve što je pametno i veličanstveno po narod« (57). Starčević ih ne može vidjeti drugačije nego kao svoju suprotnost: u usporedbi s njegovom nezavisnošću, principijelnošću i neprekidnom brigom za dobro naroda (ni za šta drugo osim za dobro naroda ) njegovi protivnici ispadaju čas kao lutke na koncima svojih gospodara, čas kao svjesni izdajice. U svakom slučaju, narod im je deseta rupa na svirali, a vlastita korist jedini cilj. Ni oni najveći među njima – Strossmayer i Mažuranić – tome ne izbjegavaju, dapače, oni su na čelu te plaćeničke vojske i time ispadaju kao pravi Starčevićevi antipodi, osobito Strossmayer.

Jer: treća i možda najvažnija karakteristika kojom Starčević obilježuje svoje protivnike jest njihovo jugoslavenstvo koje on vidi ne samo kao izdaju naroda nego kao poniženje hrvatstva. Za njega su jugoslavenstvo i hrvatstvo nepomirljivi antitetički pojmovi koji potpuno isključuju jedan drugoga. U jugoslavenstvu prepoznaje samonegiranje, gotovo mazohističko pljuvanje po samome sebi. Njegova mržnja prema jugoslavenstvu isto je toliko snažna kao mržnja prema Slavoserbstvu. Uostalom teško ih je odvojiti: jedno počiva u drugom, rađa drugog. Starčević nastoji u »Nekolikim uspomenama« uvjeriti hrvatski narod da su Austrija, Jelačić i Strossmayer već u doba apsolutizma naumili »Ilirizam nadomestiti Jugoslavizmom i Hervato-Serbizmom« (3). Preuzimanje ovog »sramnog imena«, spajanje svog imena s tuđim imenom čini mu se vrhunskim zlom: ono lišava narod identiteta i pretvara ga u hibrida, bastarda, mješanca – u kopile:

Jer i zbilja, što drugo znamenuje zaterti ime slavno, ime njegovo narodno, ime pod kojim samim on ima prošlost, pravo, domovinu, i jemstvo za budućnost, time učiniti narod kopiletom, ter mu nametnuti ime sramotno, za koje se zna samo u bolestnih moždjanih, u raztrovanih serdcih onih ljudih, koji su se urotili proti narodu hervatskomu? (35).

To su riječi kojima se Starčević obara na Strossmayerove velike novčane priloge za »jugoslavensku akademiju i jugoslavsko sveučilište« (35). Strossmayerova plemenita gesta – usmjerena na bolje upoznavanje, zbližavanje i sjedinjavanje svih dijelova »našeg (jugoslavenskog) naroda« postala je i morala je postati u Starčevićevoj svijesti udarac u leđa. Njegova svijest pretvara svijet u antitetičku podijeljenost – nespojivu, nepomirljivu, krajnje odvojenu: Dobro jednoga znači Zlo za drugoga, Istina jednoga pretvara se u glavi drugoga u čistu Laž, sve su Vrijednosti obilježene suprotnim predznacima pa »ludoria« postaje mudrost, a mudrost »ludoria« (57).

c) Radikalno obezvređivanje postignutog isticanjem suprotnog, idealnog

Radikalno obezvređivanje postignutog putem usporedbe s idealnom (programatskom) vizijom (ili s apsolutnom vrijednošću) spada u poznate polemičke strategije svakog ekstremizma. Dio je to registra takozvane »radikalne kritike svega postojećeg«. Starčević je 1861. (u predstavkama i govorima) izložio taj krajnji cilj kao realnu mogućnost: nezavisna Hrvatska (u personalnoj uniji s dinastijom) kao država slobodnog i jedinstvenog hrvatskog naroda koji sam odlučuje o svojoj sudbini demokratskim upravljanjem i slobodnom voljom svojih građana, a u svijetu u kojem treba vladati sklad među suverenim državama zasnovan na međunarodnim ugovorima (Starčevićeva varijanta Kantova »vječnog mira«). Za njega je to prije svega značilo da 1861. Hrvatska treba izaći iz Monarhije i da se Hrvatski sabor, koji se sastao nakon desetgodišnjeg monarhijskog despotizma, treba ponašati kao suvereni glas suverenog naroda kojem nijedan drugi glas nije nadmoćan: o suverenosti Hrvatskog sabora i hrvatskog naroda kao vrhunskog imperativa nije moglo biti govora bez obzira u kakvim se situacijama Hrvatska našla.

Ova je idealna slika prevladavala i u svijestima drugih saborskih zastupnika, ali rijetki su poput njega vjerovali u mogućnost njezina ostvarenja. Dok je Starčević bio uvjeren da se njegov idealni program može i mora ostvariti, dotle su vođe Narodne i Unionističke stranke smatrali da Hrvatski sabor ne može i ne treba, na način revolucionarnog »reza«, prekinuti dotadašnju hrvatsku povijest te odvojiti Hrvatsku i od njezinih povijesnih veza i od sadašnjih okolnosti: vjerovalo se da se sporazumijevanjem može sklonuti i primorati hrvatske protivnike i sugovornike (Ugarsku i Austriju) na priznavanje cjelovitosti hrvatskih zemalja i suverenosti Hrvatske, bilo u okviru federacije ili u okviru dualizma. To su već 1860. zastupali Strossmayer u Carevinskom državnom vijeću i Mažuranić na Banskoj konferenciji u Zagrebu. Za Starčevića je to značilo »prositi« i srozati Hrvatsku na status općine, »pretvoriti našu samostalnu i neodvisnu kraljevinu u (austrijsku) obćinu« (12). Strossmayer i Mažuranić nisu bili bez programatskih vizija, ali su osjećali teret i pritisak prošlosti i vidjeli opasnosti tamo gdje za Starčevića opasnosti nije bilo jer je za njega slobodan narod najjača sila. Oni su možda bolje od njega znali gdje žive i usvojili onu mudrost koju je Krležin Emerički opisao svom sinu ovako:

Jer šta je, na kraju, preostalo nama Hrvatima nego da se u onoj jezivoj turskoj katastrofi sklonimo pod protektorat Austrije? Ono je bila grdna napast, ali nije, nažalost, bilo nikakve treće mogućnosti! Ili Turci ili Habsburg, a ni danas, nažalost, isto tako nema treće mogućnosti (...) Mali seljački narod u relaciji spram premoćne madžarske gospode budimskih magnata, spram ogromne financijalne snage koja kreditira gospodi grofovima milijarde, pa to su, spram naše jadne tangente, dijete moje, krokodili, a šta može čovjek goloruk protiv krokodila? I tu, usred ove madžarske krokodiline, ne postoji nikakva etiketa, dakako, tu vrijedi isključivo i jedino staro pravilo: tko je jači, taj kvači«.5

Kao da su bili svjesni da se stoljeća tuđih zagrljaja ne lome tako jednostavno kako je to zamišljao Lajos Kossuth 1848/49. Tuđe zagrljaje treba ponajčešće slomiti silom, uglavnom ratom, a ni tada nije isključeno da nećeš upasti u zagrljaj onoga tko ti je pritom pomogao. U svojoj 150-godišnjoj modernoj povijesti od 1848. do danas hrvatski je narod to dobro iskusio. Između Starčevićeva radikalizma i narodnjačke realne politike zjapio je ponor. Bio je to razgovor gluhih, a da oni toga nisu bili posve svjesni.

U »saborskim godinama« (1861–1867) Starčevićeva je stranka dobila svega nekoliko mandata (1861: dva ili tri, 1865: četiri ili šest), dok je hrvatsku politiku kreirala (bez obzira na ne baš malu snagu konzervativnih unionista, predstavnika aristokracije) većinska Narodna stranka koja je bila spremna na pregovore i o onome što za Starčevića nije ulazilo u sferu pregovora. Narodna je stranka doživjela do 1868. brojne poraze (možda nije bila dovoljno vješta, možda nije imala sve konce u rukama, možda je suviše popuštala), ali je isticala da je ipak zahvaljujući njoj (članku 42:1861) Hrvatska postala država, okrnjena država, ali ipak država. Doista, bila je to sjena od države, ali, ipak, Hrvatska je bila jedina »historijska zemlja« u Austro-Ugarskoj koja je dobila državnu autonomiju. Iako sjena od države, Hrvatska je zahvaljujući toj sjeni počela živjeti na način moderne Evrope s institucijama koje su hrvatski narod uvele u sva evropska društvena, politička i kulturna kretanja. Taj se proces zahuktao osobito za Mažuranićeva banovanja (1873–1880), a bio je već na dobrom putu i početkom šezdesetih godina: hrvatski kao službeni jezik (»jugoslavenski jezik«: članak 58:1861, Starčević na taj naziv nije reagirao, Kvaternik se na kraju složio), hrvatski dvorski dikasterij 1861, osamostaljenje sudstva (Stol sedmorice, 30. lipnja 1862), kulturne i znanstvene institucije (osobito akademija i sveučilište), kazalište, novinstvo, reforma administracije, počeci suvremenog zdravstva, modernizacija prometa (željeznica, ceste, rijeke), bankarstvo, zanatsko- -industrijsko postrojenje, gospodarska društva, začeci radničkog pokreta (1869. tipografi osiguravaju desetsatni radni dan), uspjesi narodnjačkoga gibanja u Dalmaciji, Istri, pa i u Bosni i Hercegovini itd.

Za Starčevića je sve to skupa »smetje« i »šarlatanstvo«, luk i voda. On polazi od principa samostalne države kao jedinog rješenja jer tek ono vodi suverenoj individualnosti u kojoj se može izraziti nacionalni subjektivitet: potpuni primat politike nad društvom. Vidio je tadašnju Hrvatsku kao »općinu« tuđe države, a ne kao volju koja sebi određuje svoje ciljeve i sebe gradi prema svojoj mjeri. Dva pristupa povijesnoj situaciji, sukob apriorizma i empirizma, pojedinačnog ili kolektivnog: kako se odnositi prema onome što si ocijenio kao Zlo. Zato one najavljuju i dileme koje će u dvadesetom stoljeću pred hrvatsku politiku postaviti radikalni pokreti koji su kompromise smatrali izdajama. Četrdeset godina nakon Starčevićeva rušenja Strossmayerovih i Mažuranićevih nastojanja da se »izvuče maksimum« iz mogućeg, revolucionarna omladina obnovila je njegovu misao koju je Krleža izvrsno izrazio u sukobu dvojice Emeričkih, u riječima »razumnog« oca i »pobunjenog« sina koji je, to je očito, stao na stazu hrvatskog Robespierrea:

- Zviždimo mi na vaše činovnike i na vašu demokraciju! Tko smo »Mi«? To je barem jasno: »Mi«, mi smo generacija koja će kulturnom svijetu predstaviti našu Hrvatsku kao suverenu, slobodnu zemlju baš zato, jer smo Evropa i jer ne ćemo da ostanemo madžarska kolonija! Mi ne klečimo pred madžarskim kraljem kao »vi«, madžarski regnikolarci, »Mi« smo stigli, »Mi« smo tu, »Mi« mislimo svojom glavom, a vi ćete, gospodo, davno biti već sagnjili salonroci u Arkadama na Mirogoju, kad će o »Nama« govoriti historija.

- Bombasta je bilo otkad ima svijeta i vijeka, šta će tu još od »Vas« nastati, tko to može znati, ne treba se suviše hvastati pred historijom! Kako ćete »Vi« položiti svoj ispit pred historijom, to je drugo pitanje, a za moju generaciju historija je već utvrdila što smo »Mi« bili i značili. Mi smo imali poštenu namjeru da našu kmetsku, soldačku zemlju evropeiziramo i sada, bilo kako bilo, »Mi« smo ovoj zemlji ipak osigurali kakve-takve državne atribute, i da ovo, što je nama zagarantirano državnim zakonima, danas, u okviru Monarhije, imaju, na primjer, Kranjci ili Pemci, Totovi ili Vlasi, mislili bi da su na bijelome konju.6

Starčević nije u »Nekolikim uspomenama« sagledao nijedan čin svojih protivnika kao dobro rješenje ili barem primjerno rješenje unutar stanovitih situacija i otvorenih mogućnosti, nego je uvijek i jedino procjenjivao njihove poteze s gledišta svog imperativnog stava i nedodirljivog programa. Logično je da s tog aspekta sva nastojanja Narodne stranke izgledaju kao bezglavo bauljanje koje je lako ismijati, osuditi i protumačiti kao urotu protiv Hrvatske:

»Od pervoga do zadnjega dana, za svega »saborenja« (1861–1867. – moja primjedba), režahu Janičari i Mameluci jedni na druge, kao na protivnike. To valja samo u pogledu na službe i plaće. A drugačie, u supor dokazom koje nacertah, u supor obstojnosti da su jedni i drugi složno, kao jedan, glasovali za sramotu i za smert Hervatske, u supor svemu tomu, oni itako neopaziše da su svi samo jedna urota, jedna slepa i neumna herpa, u tudjih šakah, proti svojoj domovini. U istinu, to nevideti, znamenuje više nego slep, znamenuje Slavoserb biti.« (50)

Starčevićeva strategija ništenja svega što je u »saborskim godinama« učinjeno najjasnije se očituje u njegovom odnosu prema Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti, koja je stvorena Strossmayerovom akcijom i pomoći. Dovoljno je bilo jugoslavensko ime pa da Starčević ne vidi ništa drugo nego »smetje« i »izdaju«. Ali, da je bila osnovana i pod hrvatskim imenom bila bi – kao i hrvatski dvorski dikasterij/hrvatska dvorska kancelarija (kojoj je Mažuranić već 1861. promijenio jugoslavensko ime u hrvatsko) – srušena kao »smetje«. Razloge je, usput rečeno, već naznačio: »Jugoslavska« je Akademija bez adekvatnih sredstava, ona nije i ne može biti »narodni« prioritet, nego je ruglo znanosti itd. Nije ulazila u Starčevićev državotvorni program i morala je zato biti tako ocijenjena. Ukratko, antiteza ovdje glasi: Hrvatska nije ono što nastaje, što se s mukom rađa – kao svaka praksa: polovično, vijugavo, s porazima i uspjesima – nego je Hrvatska program Stranke prava, još točnije: Hrvatska je ono što živi u glavi Ante Starčevića.

Možda je još bolji primjer ove strategije sistematskog obezvređivanja svega onoga što dotakne Strossmayer njegova osuda Strossmayerova ponašanja u Pešti gdje je Strossmayer u proljeće 1866. (uoči rata s Pruskom) vodio hrvatsku regnikolarnu deputaciju na pregovore s ugarskim zastupnicima o mogućoj realnoj vezi Hrvatske s Ugarskom u smislu članaka 42-1861. Ovu deputaciju Starčević podrugljivo ove Argonautima prema grčkim junacima koji su na brodu »Argo« otputovali u daleku Kolhidu na Crnom moru. Ovi su se Argonauti, prema njemu, ponašali u Pešti upravo onako kako ih je okarakterizirao u cjelini svog spisa: kao gladni i pohlepni trbusi. Vjerojatno ponekom »kaživanju« i ne uzimajući u obzir cjelokupnu situaciju u kojoj se Strossmayer našao Starčević zaključuje da Argonauti nisu pristojno odgovorili na mađarsku gostoljubivost, nego su za sebe čuvali novce što ih je Narod dao da se dostojno ponašaju i ne uprljaju narodni obraz:

»G. biškup Strosmajer i njegovi drugovi Argonaute u Pešti imadiahu iz hervatskog žepa 10. for. Na dan. Trošak za simo i tamo na putu, posebice im je plaćen. Tim ljudem dade magjarski odbor sjajnu gostbu. Proti najrazpuštenioj pristojnosti, proti najzapušteniemu odgojenju, oni Argonaute neuzvratiše tu gostbu magjarskomu odboru.

Izdavati se za zastupnika naroda, od toga naroda u to ime lep novac brati, pak i tako neplatiti svoj obed, to znamenuje činom dokazati hteti, da narod nemože ni ono platiti što pojede, nego da je tu vezan na milost tuđinca. Takova što učiniti ili podneti može samo obraz, značaj g. biškupa Strosmajera i njegovih drugovah Slavoserbah, koji tu sramotu na očigled sveta učiniše narodu hervatskomu, naprama narodu magjarskomu.« (56)

Svatko tko nešto malo zna o Strossmayeru može se na ovu naivnu objedu samo tužno nasmijati kao na onu vrstu bjesnila što ga neminovno proizvodi ekstremni antitetički pogled u kojem Zlo, jednom pronađeno, mora u svemu ostati Zlo inače se zgrada ruši.

d) Višestruko ponavljanje (»betoniranje«) glavnih misli do kojih je Starčeviću osobito stalo

Da se antitetička zgrada (dobro vs Zlo) ne bi srušila, pa ni ljuljala, Starčević se služi strategijom višestrukog ponavljanja (»betoniranja«) i variranja onih misli do kojih mu je osobito stalo. Radi se pretežno o osudama protivnika ili pak o iznošenju vlastitog stava u kojem je negacija drugog implicitna. Otuda na tim mjestima mnogostruki nizovi riječi i rečenica.

Lako se može konstatirati da su na takvim mjestima vrlo rijetke tvrdnje izrečene jednom jedinom riječi u nezavisnosloženim i ili zavisnosloženim rečenicama. Čak i dijada Starčeviću tada ne djeluje dovoljno uvjerljivo pa se na tim mjestima njegove dijade najčešće »produžuju« prema dvostrukim dijadama, trijadama ili mnogostrukim nizovima.

U običnim ili nenaglašenim mjestima sve vrvi od dijada, pa se čini kao da je »dijadni« ili binarni ritam njegov »prirodni« način govora, kako to svjedoče primjeri samo na stranici 11:

Da se proglase i učine hotice njezinimi obćinami (...) prolivaju svoju kerv i troše svoje novce (...) snovati i voditi (...) koliko je učinjen i potrošen samo na njihovu nesreću (...) da oni to sve rade i terpe (...) na stotine tisućah bajunetak i lumbardah (...) da će drugi Austriu proti volji njezinih narodah braniti i deržati (...) mi imamo dužnost i priliku (...) ter je na slavu i sreću naroda (...) obraniti čast naroda, občuvati pravo kraljevine (...) itd.

Ako su dijade udvostručene, tada je to siguran znak da Starčević želi nešto istaknuti:

I da sablazan (riječ je o sudjelovanju krajiških zastupnika u Saboru 1861. – moja primjedba) bude podpuna, tu bazzakonu, tu sramotnu zabranu primiše i obderžaše slavoserbi. (10)

Zašto hinite rečmi i čini, zašto ste za Magjare i proti Magjarom, a za Austriu i proti Austrii? (19)

Za većinu naniza g. Rački, po svojoj navadi, po sduhi Austrie, herpu sablaznih i bezumjah. (52)

Počesto (ali ne i često) dijadu zamjenjuje klasična trijada koja (prema klasičnoj retorici) sadržava i sklad i inzistiranje: skladom poziva na razumnu distanciju, inzistiranjem upozorava na posebnu važnost rečenoga. Ona je uvijek znak iznimnosti: svojim velikim (ali ne prevelikim) brojem nameće se kao umjerena (savladana) strast:

Je-li moguće, da je tko zaboravio jučeranje barbarsko tlačenje, deranje, progonjenje, koje terpismo od Austrie? (9)

Tko će, u takovih stvarih, takovoj Austrii popustiti, tko izdati svoju domovinu, tko obružiti svoj narod? (12)

Kako bi danas stajao narod hervatski i kod kuće i u mnenju narodah, da ga nebudu domaći sinovi obružili, izdali, i raztrovali! (58)

Dok je upotreba dijade na nenaglašenim mjestima uobičajeni element Starčevićeva polemičkog stila (upotrebljava ju gotovo bez mjere), dotle on s trijadom posvuda postupa opreznije jer se s njom ulazi u samo središte polimernih konstrukcija: ona je na neki način most između dijade i mnogostrukih nizova. Kao samostalna jedinica trijada još upućuje prema dijadi, ali već i sugerira mogućnost što je sadržava mnogostruki niz: »U tomu stanju Hervati biahu pravedno prezirani, merženi i žertvovani svakomu« (27). Spojena bilo s dijadom ili mnogostrukim nizom, ona svojim ternarnim ritmom obično dominira: proširuje uskoću binarnih grupa i istodobno sažima raspršenost polimernih nizova. Pokretač i čuvar discipline, trijada uvijek smiruje polimernu grupu bez obzira na to nalazi li joj se u njezinu središtu ili ju uokviruje kao u ovom uzornom primjeru (sve sam ja istaknuo):

Već davno sav svet zna, da oni prosti graničari, oni pravi sinovi i zastupnici naroda, god. 1861. Pokazaše više pameti, više uma, više deržavničke mudrosti, više poštenja, više otačbeničtva, nego gg. biškup Strosmajer i I. Mažuranić i cela družba njihova. (22)

U spojevima ternarnog rečeničnog ritma s binarnim grupama obično se stremi njihovoj ravnoteži s pravilnim paralelizmima. Ako i dođe do lagane prevage trijade nad dijadom, rijetko se ruši njihov skladni odnos. Obično je pronađena dodatna ravnoteža ili se pak mijenja njihov položaj u odnosu na rečenično središte. Vrlo su sugestivni oni njihovi odnosi kada dijada i trijada stvaraju kružnu periodu oko glavne rečenice pa nastaju konstrukcije poput ove u kojoj nizovi imaju glavni cilj da istaknu, pod svaku cijenu, bitnu misao kao onu koju je važno uočiti (sve sam ja istaknuo);

Nu da će oni ljudi navlaš, da će činiti Hervatskoj i više zla nego moraju, da će oni svom silom hteti Hervatsku izdati, to, u ono doba, poverovati ja bih bio mogao samo kad bi se bio odrekao svakoga uma i svakoga morala, ili kad bi već onda znao strašnu istinu, da se sužanjske, slavo-serbske pasmine povlači po Hervatskoj; da je ta pasmina zakleti urotnik proti Hervatom, i da Beč tu pasminu diže, neguje, uzderžava samo na nesreću i sramotu naroda hervatskoga. (16)

Ne treba mnogo muke pa da se uoči spoj suprotnih težnji što ih ova kompozicija sjedinjuje: šest vezničkih da istodobno izražava i strastvenu napetost i njezino prevladavanje u pravilnosti ternarnih i binarnih grupa s osobito naglašenom završnom binarnom poantom. Osjeća se žestina strasti i racionalna suzdržanost. Upravo zbog ternarnog okvira (tri da + tri da) ove suprotnosti još ne stižu do vrha suprotnosti u svom paradoksalnom jedinstvu. K tom vrhu vode tek polimerne grupe kao najjače sredstvo naglašavanja u Starčevićevoj pamfletskoj retorici.

Vrhunac naglašavanja (ili pamfletskog »betoniranja«) postignut je anaforičkom polimernošću kojoj je Starčević bio osobito sklon, može se reći da ju je cijenio i volio. Ovi su anaforički rečenični sklopovi često brojni i dugi (veznički, glagolski, imenički, zamjenički...) pa stvaraju periode s ladicama koje se otvaraju jedna za drugom i jure smirenom brzinom svojoj završnoj (obično binarnoj) točci ostvarujući pritom gotovo savršene kompozicijske cjeline, kao što pokazuju ova dva primjera (sve sam ja istaknuo):

A što narod i sabor hervatski od njeg. veličanstva čeka i zahteva, ovo je: neka njegovo veličanstvo upotpuni i sjedini našu kraljevinu koja je izudjena osobito za gospodovanja njegove obitelji;

neka njeg. veličanstvo upodpunjenoj kraljevini povrati njezin podpun ustav;

neka njegovo veličanstvo dokine obstojeće bezzakonje u kraljevini;

neka njegovo veličanstvo dade dovoljno jemstvo i sigurnost narodu hervatskomu, proti budućim vređanjem njegovih pravah i proti upropastjivanju njegove domovine. (13)

Slavosrbi su smetje naroda, versta ljudih koji se prodavaju svakom tko i po što ih hoće, i svakomu kupcu davaju Hervatsku u nametak; versta ljudih, koje će svatko, ako se neda više, kupiti i za zdelu krumpirah; ljudih kojih najverstniji možda bi dobili od prave vlade da čiste lule; ljudih koji su po svojoj sužanjskoj naravi proti svemu što je dobro, slavno, veličanstveno; koji su se kao zakleli narod hervatski sbrisati s lica zemlje, ter o tomu i rade. (28)

Teško je naći bolje primjere spajanja suprotnih težnji u jednoj rečeničnoj skladbi: žudnja za emocionalnom nesputanošću spojena s najčišćom racionalnošću, tendencija raspršivanja uključena u zatvorenu konstrukciju. To je Starčević: on želi biti ono što oni, njegovi protivnici, nikada neće biti: apsolutna riječ koja spaja nespojivo i ostvaruje nemoguće – Istinu iz koje progovara Plamen. Ovoj istini nisu potrebna dodatna verificiranja, sebi je dostatna. Nosi ju Starčevićeva strast: ostvariti Svoju ekstremnu antitezu u odnosu na Njih pomoću jedinog oružja koje mu je ostalo – pomoću Riječi. Svojom paradoksalnom (oksimoronskom) riječi Starčević dijeli svijet, u kojem mu je bilo dano da živi sa »smetjem«, na dva nepomirljiva dijela: između njihove mlakosti i njegove zahuktale racionalne strogosti nema prijelaza. Dva svijeta zauvijek odvojena. Svijet Riječi i svijet Prakse, svijet Ideala i svijet Stvarnosti. Dok je svijetu stvarnosti stvarnost dovoljna da u njoj obnavlja svoje porušene ili okrnjene ideale, svijetu ideala ne preostaje ništa drugo nego da sruši svijet stvarnosti i stvori novi svijet u posvemašnjem skladu sa sobom (sve sam ja potcrtao):

U svoj ovoj nevolji, eto u čemu nalazi utehu Stranka prava: Narod je hervatski poznao nečistu kerv koja mu je onu sramotu i nesreću zadala; narod hervatski smatra tu kerv za tudju, slavoserbsku; narod hervatski neće terpiti, da ta sužanjska pasmina oskvernjuje svetu zemlju Hervatah; narod hervatski dade novo pokolenje koje će obnovit i učverstit njegovu sreću, slavu i veličinu; narod hervatski kroz i uz svoje sinove i prijatelje okrepit će se na suncu, koje se radja za unesrećene narode. (58)

Ove riječi treba zapamtiti jer su one i sažetak Monologa koji ih je stvorio i osuda tog Monologa: monološki govor o slobodi pretvara se samom prirodom svoje ekstremne subjektivnosti u negaciju slobode, u poziv na uništenje Drugog, u slavlje monističkog Ja. Ove riječi tutnje hrvatskom poviješću sve do danas podsjećajući svojim užasom i svojom nadom, svojom inzistirajućom patetikom da su povijesni izbori riskantne odluke, a ne apriorne antitetičke jednadžbe jer se u povijesnoj praksi pozitivni pol te jednadžbe, koji sebe vidi kao »sreću, slavu i veličinu« naroda lako pretvara u vlastitu suprotnost, kako to povijest često, prečesto, lijepo ilustrira i potvrđuje.

Studij i interpretacija Starčevićevih pamfletskih strategija vode zaključku da ih Starčević nije izabrao samo zato što se »lijepo« međusobno dopunjuju, nego su one izabrane prije svega zato što su po svojoj prirodi iste: dijele svijet na dva nepomirljiva dijela. Tko god izabrao makar jednu od njih, teško će se zbaviti krajnjih antitetičkih podjela. Jer: nijedna od njih nije samo »tehnika« polemiziranja, nego i izraz »pogleda na svijet«. Svaka od njih – i nagomilavanje zajedljivih etiketa, i grube karakterizacije-moralne osude, i radikalno obezvređivanje tuđih rezultata, i silovito inzistiranje polimernim nizovima – sadržava u sebi (poput apriornih kategorija) sposobnost konstruiranja svijeta u skladu sa svojim principom koji nije ništa drugo nego radikalno odvajanje pozitivnog od negativnog, idealnog od realnog, dobrog od zlog. U svakoj od njih živi imperativni nalog da svijet bude viđen i konstruiran na način ekstremne antiteze. Zato one prisiljavaju bilo koju misao da im se podvrgne (ako joj ta konstrukcija svijeta odgovara) ili da bude prema njima vrlo oprezna (ako joj je ta konstrukcija svijeta posve strana).

Ove strategije prirodno rastu i traju – uz druge apriornosti – u monističkom subjektu koji je sebe poistovjetio s »pravim«, »autentičnim« itd. svijetom (narodom, klasom itd.), a ono što mu proturječi odgurnuo u ne-svijet koji treba razoriti da bi napokon ostao samo Svijet odnosno transcendentalni Ja. Varijante su esencijalističkog subjektivizma brojne i raznog intenziteta, mogu ići od velikih totalitarnih ludila dvadesetog stoljeća preko više ili manje lucidnih samosvijesti do sitnih paranoja. Starčevićev je esencijalizam tragičan – neka vrsta paradoksalnog, bolnog subjektivizma (teško je reći stoicizma jer nije baš poznat stoicizam s toliko bijesa i mržnje): čas zanosna vjera u ispunjenje svojeg »deržanstva« (svoje dužnosti, ali uz striktno poštovanje legalnosti), čas potresno (gotovo depresivno) povlačenje u veličinu i nedodirljivost svog Ja koji ima pravo da u sebi »miruje« promatrajući »ludost« svijeta.