Ivo Pranjković: »Jezik i beletristika«

Zagreb: Disput, 2003.

Lingvisti se prilično rijetko odlučuju govoriti o komunikacijskim činjenicama. Puno su češće načelne raščlambe i opisi jezika kao sustava ili kojeg njegova dijela, standardizacijske kategorizacije pravopisnoga ili gramatičkoga tipa. U tim slučajevima obično nam se kao primjeri nude rečenice-vampiri, rečenice koje postoje samo u gramatikama i sličnim priručnicima kao što neke životinje žive a neke rijeke teku samo u križaljkama. Stoga je uvijek događaj kada se koji naš jezikoslovac dohvati stvarnoga života jezika, realiziranih usmenih ili pisanih govornih praksi, navlastito kada se uhvati u koštac s književnošću.

Ivo Pranjković spada među rijetke stručnjake koji kontinuirano propituju književnost iz lingvističke perspektive. O tom njegovu interesu svjedoči i knjiga Jezik i beletristika u kojoj je objedinio 16 rasprava nastalih u zadnjih 30 godina. Knjigu otvaraju dva iznimno lucidna i instruktivna teksta u kojima Pranjković supostavlja stilistiku i normativistiku, odnosno frazeologizam i aforizam. Iako su u pitanju gotovo sučeljeni pojmovi, on upućuje na mjesta njihovih diskretnih dodira te na njihovu međuovisnost. Sugerira, među inim, kako stilistika (dakako lingvistička) propituje stilogenost određenih jezičnih ostvaraja upravo zahvaljujući postojanju norme odnosno kako frazeologizam počesto motivira nastanak aforističkih iskaza, upućujući pritom i na osobitosti svoje strukture i na osobitosti strukture aforizma. Ta dva teksta metonimijski naznačuju prostor unutar kojega će se Pranjković u ovoj knjizi kretati te sugeriraju njegova metodološka uporišta. Ostale rasprave tematiziraju poimanje jezika pojedinih pisaca (Šimić, Desnica), stručnu recepciju njihova beletrističkog stila (Andrić) te jezik pisaca i djela (Šimić, Cesarić, Dizdar, Alić, Kajan, Pešorda, Andrić, Kumičić, Muradbegović i Laušić).

Od rasprava o autorskim opusima ili o pojedinačnim tekstovima najinstruktivnije su one o Dizdaru, Šimiću, gramatičko-leksičkim osobitostima suvremene hrvatske poezije te o Cesariću. U njima je autor uspio izdvojiti ključne odlike promatranih lirskih retorika, minuciozno analizirati izričajne, sintaktičke i sintagmatske konstante pojedinih tekstova te upozoriti na mjesta na kojima se događaju bitni semantički pomaci. Lingvist Pranjković u literaturi najčešće traži novotvorenice, »egzotične« sintagme i sintaktičke konstrukcije, slučajeve širenja valentnosti jezičnim jedinicama, morfološke osobitosti i sl. Procesi koje zaključno obično ističe kao posljedicu pojave ovih elemenata u tekstu najčešće su deautomatizacija koda i resemantizacija. On se u govoru o književnom tekstu predstavlja rijetko pomnim čitačem koji uočava signifikatne jezične detalje, izdvaja ih, opisuje, prikladno imenuje, navodi obilje primjera za pojave koje tematizira.

Kao u svakoj ozbiljnoj knjizi, kao kod svakog ozbiljnog istraživača, i u Pranjkovića, dakako, ima teza s kojima se svaki čitatelj ne može i ne mora bez ostatka slagati. U knjigu Jezik i beletristika uvršteno je tako nekoliko tekstova, nastalih raznim povodima, u kojima odabrana metodologija »skriva« predmet, čak ga mjestimice opravdava i stvara. Mislim konkretno na tekstove o Kajanu, Muradbegoviću i Pešordi. Govoreći o dekontekstualiziranim pojedinostima, Pranjković nenamjerno (ili možda namjerno) sugerira iznimno artistične tekstualne cjeline. No, bojim se da bi uvid u cjelinu ponudio drukčija čitanja, pa i lingvostilistička.

U knjizi Jezik i beletristika autor više puta naglašava da su njegove analize lingvističke kao što su lingvistički i razlozi za njih te kako nemaju težinu književnoznanstvenih ocjena. Pišući o suvremenom pjesništvu doslovce tvrdi da izbor pisaca o kojima piše nije važan odnosno da je korpus na kojemu radi »nebitan za istraživanja ovoga tipa«. Mislim da je Pranjković preskroman i da si nepotrebno oduzima literarnu kompetenciju. Kada je riječ o korpusu, uvjeren sam da je važan relevantan uvid u korpus, neovisno o poziciji iz koje se govori. Taj uvid je pretpostavka da se izdvoje najtipičniji fenomeni i da se ilustriraju na vrednijim tekstovima i opusima. Kada bih htio biti zločest, mogao bih kojeg lingvista, pa i Pranjkovića, upitati što bi učinio sa sonetom čovjeka koji u visokom stilu opjevava svoj dom, a igrom slučaja (recimo da je stranac koji je na alternativan način naučio hrvatski) poznaje samo inačice iz niskog stila za dom, dakle: ćumez, gajba, straćara, brlog i sl. Bi li taj lingvist postavio pitanje jezičnoga korpusa osebujnome sonetopiscu ili ne? Ovim sam primjerom zapravo htio naglasiti nešto što se više tiče lingvostilističke metode nego Pranjkovićeve knjige. Ta metoda, naime, omogućuje opis izdvojenih detalja koji po principu metonimije jednako zanimljivima mogu prikazati i dobrog i lošeg pisca. Drugim riječima, ako se stilistička analiza pretvori u oblikovanje zbirke značajnih detalja, u pravljenje kataloga označenih pojedinosti koje se suprotstavljaju neoznačenom kontekstu, maniristični i ekscentrični će pisci proći uvijek bolje. Primjerice, Ladanov će Bosanski grb biti iznimno artističan roman, a Andrićevi će tekstovi djelovati potpuno bezlično. A znamo (ili bar osjećamo) da stvari ne stoje baš tako. Ako ta metoda možda vjerodostojno svjedoči o Ladanu, počinje vidno hramati kada pokuša prijeći ćupriju na Drini.

Na koncu, unatoč iznesenim primjedbama koje su više posljedica mojih nedoumica o metodologiji lingvističke stilistike, a puno manje rezulat čitanja Pranjkovićeve knjige, htio bih kazati sljedeće: Ivo Pranjković je vrstan i iznimno discipliniran filolog koji je - kad govori o literaturi - jasan u tezi, precizan u njezinoj eksplikaciji i iscrpan u njezinu oprimjeravanju. Rekao bih da su njegovi stilistički ogledi ukoričeni u knjizi Jezik i beletristika u najboljoj tradiciji tekstova te vrste, dakle onoj tradiciji čije su perjanice Krunoslav Pranjić i Branko Vuletić. Razlika između Pranjkovićeva načina i načina dvojice spomenutih je u tome što je Pranjković manje afektivan, tj. distanciraniji je od teksta koji analizira. U svakom slučaju, Jezik i beletristika je rijetko dobrodošla knjiga.