Milovan Tatarin: »Bludnica i svetica«
Starohrvatska legenda o Mariji Egipćanki. Zagreb: Naklada Ljevak, 2003.
Iz svetačkih životopisa, kako se čini, suvremeni svijet nema što izvući. Rijetki su oni koji u prašini u koju su se pretvorile priče o svecima znaju pronaći njihovu nekadašnju očaravajuću moć. Zbog naglašene vjersko-poučne zadaće literarnim su hagiografijama i književni povjesničari dodjeljivali tek mjesto na klupi za rezervne igrače. Uočavajući njihovu brojnost i važnu ulogu koju su nekoć imale u određenim hrvatskim krajevima i za određeni sloj čitateljske publike, Milovan Tatarin svoj znanstveni opus u dobroj je mjeri utemeljio upravo na tome segmentu hrvatske dopreporodne književnosti. Svojim se predmetom njegova najnovija knjiga nastavlja na prethodne autorove radove s kroatističkim književnopovijesnim temama. No u jednoj se bitno i razlikuje. Ona je, naime, monografija o jednoj legendi i o njezinim pojavljivanjima u hrvatskoj književnosti.
Bludnica i svetica proučava šest hrvatskih obrada legende o aleksandrijskoj svetici Mariji Egipatskoj, koje su nastajale od 11. do kraja 18. stoljeća. Dok se najstarija varijanta legende o pokajanoj bludnici u prostoru hrvatske pismenosti pojavljuje na latinskom jeziku, ostalih pet verzija pisano je hrvatskim. Riječ je o četiri prozne obrade koje čine dijelove većih cjelina (Ivančićev zbornik, 14/15. st.; Život nikoliko izabranih divic Fausta Vrančića, 1606.; Dubrovački legendarij, 17. st.; Cvet sveteh, 2. dio, Hilariona Gašparotija, 1756) i o jednoj samostalnoj stihovanoj verziji, ujedno i posljednjoj obradi te legende u hrvatskoj književnosti (Život i pokora svete Marije Egipkinje Nikole Marčija, 1791).
Knjiga je vrlo pomno komponirana. Ide od općega prema pojedinačnom te neprestano ima na umu da je problematika slabo poznata. Zahvaljujući postupnosti i opsežnosti svakoga koraka i brižljivo provedenoj podjeli na zaokružena poglavlja, koja bi mogla funkcionirati i svako za sebe, čitatelj se s lakoćom kreće kroz knjigu. No čini mi se da bi se ova studija, prema profilu potencijalnih čitatelja, mogla podijeliti u dva kvantitativno podjednaka dijela. Jedan bi dio činila središnja poglavlja, važna za struku u užem smislu riječi, koja svjedoče o mukotrpnom i polaganom poslu koji je, pretpostavljam, od autora iziskivao i nešto više radne discipline nego što je to bilo potrebno za vanjska poglavlja. U tim se, naime, središnjim poglavljima ispituje odakle je legenda stigla u hrvatsku književnost te se detaljno govori o pet proznih obrada, kojima se utvrđuju prototekstovi i poetika. Nasuprot tome, građa za prvih pet poglavlja, u kojima je riječ o različitim aspektima legende same, o kulturološkome kontekstu u kojemu se ta srednjovjekovna priča pojavljuje i o njezinu mjestu među hagiografskim tekstovima s temom »pokajane prostitutke«, i za završno poglavlje, koje govori o Marčijevoj stihovanoj obradi iz druge polovice 18. stoljeća, nešto je atraktivnija za širu publiku. Premda je knjiga u cijelosti pisana dosljedno znanstvenim stilom, taj njezin vanjski dio, koji nije u tolikoj mjeri zasićen tekstološkim pitanjima, po prirodi svoga predmeta omogućuje čitatelju koji nije iz struke da s autorom lakše podijeli istraživačku radost nad materijalom.
Ustrajno zanimanje osječkoga znanstvenika za hagiografije još je jednom opravdano činjenicom da je taj korpus u struci do sada slabo čitan. Ono što ga je naputilo na navedenu temu bio je upravo nerazmjer između popularnosti i »ljepote priče o grešnici koja se pokajala« i niskoga stupnja njezine obrađenosti u povijesti hrvatske književnosti. Tatarin poznaje i poštuje rad svojih prethodnika, ali im nikada ne vjeruje bez ostatka, a posebno je oprezan kada je riječ o vrednovanju. Kao i u mnogim prethodnim radovima, on i ovdje inzistira na revalorizaciji, ističući osobito neke nezapažene ili podcijenjene odlike Marčijeva spjeva. Do kraja uronjen u problematiku o kojoj se već dugo ne piše sustavnije i ozbiljnije, na prvi pogled neuglednu i za znanstvenika ne osobito atraktivnu, Tatarin je stekao i širok uvid u kontekst u kojemu se legenda pojavljuje i istančanost za nijanse. Svoje uvide podastire čitatelju, upozoravajući ga na činjenicu da se ispod zajedničke oznake utilitarnosti, koja prati sve hagiografije, mogu pronaći i tekstovi koji, premda im to nikada nije bilo primarno, posjeduju i estetske kvalitete.
