Slovenske povijesti

Peter Štih, Vasko Simoniti: Slovenska povijest do prosvjetiteljstva. Sa slovenskoga prevela Anamarija Paljetak. Zagreb: Matica hrvatska, 2004.

Janko Kos: Duhovna povijest Slovenaca. Sa slovenskog prevela Anamarija Paljetak. Zagreb: Matica hrvatska, 2004.

U samo tri mjeseca u Matici hrvatskoj objavljene su dvije knjige koje u naslovu imaju odrednicu slovenske povijesti. Slovenska povijest do prosvjetiteljstva objavljena je kao peta knjiga Povijesne knjižnice, dok je Duhovna povijest Slovenaca objavljena u Maloj knjižnici Matice hrvatske.

Peter Štih i Vasko Simoniti, pišući o vremenu i prostoru slovenske povijesti od prapovijesti do prosvjetiteljstva, posebno problematiziraju odnos duhovnoga i materijalnoga unutar svake velike cjeline. Tako je, na primjer, više od polovice teksta o srednjovjekovlju studija o utjecaju politike i javnosti na svakodnevni život, uhvaćen između onoga što autori nazivaju cura animarum (crkve i samostani) i društva u previranju (ocrtanog unutar temata: plemstvo i dvorci, seljaci i sela, građani i gradovi). Zanimljivo je primijetiti da se u tom kontekstu dodatno i vrlo inventivno preispituju odnosi visokoga i niskoga, osobito vidljivi u vrijednosnoj razlici između nasljednih i ženidbenih odnosa – ženidbeni su odnosi središnji u životu srednjovjekovnog plemića, dok je kod seljaka upravo suprotno – je li tko slobodnjak ili neslobodnjak ovisi o statusu stečenom rođenjem, dakle nasljednom, i nikakvim se ženidbenim vezama ne može promijeniti. Razlikovanje istogeneracijskih (ženidbenih) odnosa u i međugeneracijskih (nasljednih) odnosa jedan je od mnogih primjera uočavanja i tumačenja ispreplitanja stalnosti i promjena koje je u ovoj knjizi, kao u malo kojoj povijesti, izrazito vidljivo i čini je zanimljivim i aktualnim štivom, premda je riječ o razdobljima koja su mnogima daleka samo zato što su davno za nama. Jasnoća uspostavljenih odnosa te argumentiranost stavova (za što je izvrstan primjer rasprava o grofovima Celjskim), uz nerijetko novu i intrigantnu logiku povezivanja činjenica, kao uzorna metoda približavanja znanstvenih istraživanja i onima kojima to nije primarna struka, možda je najvažniji prinos ove netom prevedene knjige. Tim je veća šteta je što je u knjizi tako široka potencijalnog dosega, a posebno objavljenoj kod tako eminentnog izdavača koji nastoji trajno unaprjeđivati jezičnu kulturu i podizati jezičnu svijest, propušteno znatno više korektorskih, a pogotovo pravopisnih pogrešaka, nego što bi se i u kojem ozbiljnom izdanju smjelo tolerirati. Griješiti jest ljudski, ali pogreške treba i popravljati.

U malim sredinama, u kojima nevelik broj stručnjaka »pokriva« određeno područje, širina uvida gotovo da je određena onim da »nema tko«. Zbog toga knjiga koja u naslovu nosi atribut duhovna povijest posebno intrigira, jer se od nje očekuje obuhvatnost i pregled manifestacija svega onoga što se smatra duhovnošću. A upravo u tom dijelu knjiga akademika Kosa iznevjeruje očekivanja, tako da se mora reći da je duhovnost obuhvaćena ovom knjigom tek dio onoga što bi, pretpostavljam, većina intelektualaca podrazumijevala pod tim pojmom. Izbor je vjerojatno uvjetovan autorovom primarnom strukom (komparativnom književnošću i književnom teorijom), premda treba istaknuti da upravo iz krugova komparatista (istina, mlađih), pa i u nas, dolaze oni koji najradikalnije i najargumentiranije propituju ulogu književnosti u formiranju duhovne slike svijeta. Kos, čini se, nema takvih dilema. On religiju i književnost smatra središnjim manifestacijama duhovnosti, pa njih prati kroz stoljeća, tek usput spominjući likovnost, glazbu i arhitekturu, a posve izostavljajući sve ostale manifestacije duhovnog života (samo se u uvodu lapidarno, bez ozbiljne problematizacije, navodi os plemenska zajednica – pučanstvo – narod – nacija na koju se, prema autorovu mišljenju, oslanja identitet Slovenaca, dok se o prirodnim znanostima ili politici kao zrcalu javnosti, kao što je shvaćena u Slovenskoj povijesti, ne govori ništa). U tom kontekstu on, prateći odnos katoličanstva i slobodoumlja kroz stoljeća, zapravo piše tradicionalnu linearnu povijest (uglavnom književnosti). Premda, za razliku od Slovenske povijesti do prosvjetiteljstva, ne donosi bitno novih uvida, nego većinom niz impresionističkih pasaža, knjiga akademika Kosa može se, uz navedena ograničenja, smatrati vrijednim prilogom povijesti slovenske književnosti, ponajviše one u posljednjih dvjesto godina, i to zato što se upravo tim razdobljem u svom znanstvenom i stručnom radu najviše bavio i u kojem je najviše dao (prije svega objavljujući brojne monografije i priređujući djela Prešerena, Vodnika, Cankara i mnogih drugih).

Za nas, koji smo Slovencima susjedi i bližnji, i po prostoru koji dijelimo, ali i po višestoljetnoj civilizacijsko-kulturološkoj povezanosti i djelomičnom preklapanju naših pojedinačnih povijesnih slika (i to ne samo na rubnim područjima), takve su knjige uvijek, a danas kad intenzivno propitujemo vlastiti identitet, izuzetno potrebne. Jer činjenicu da smo bili, jesmo i bit ćemo dionici istog šireg kulturnog obzora ne mogu promijeniti ni izbrisati nikakve trenutne ni časovite sklonosti ili nesklonosti jednih prema drugima. Te i takve knjige važne su nam i zbog njih, onih o kojima je u njima riječ, da bismo ih bolje razumjeli, ali i zbog nas, da bismo sami sebe bolje razumjeli u kontekstu drugoga. A jedna od konstanti naših (dobro)susjedskih odnosa svakako je i činjenica da jedni protiv drugih nikada u povijesti nismo ratovali, što vrijedi pamtiti i čuvati kao moralni kapital i zalog iz povijesti za budućnost.