Nečastivi u spilji
Ivo Brešan: Vražja utroba. Zagreb: SysPrint, 2004.
Prozna dionica kojoj se Ivo Brešan gotovo potpuno posvetio posljednjih godina, u većini slučajeva može se smjestiti u model fantastike koji ovome uvaženom dramatičaru, scenaristu i prozaiku otvara mogućnosti da o nekim aktualnim ili povijesnim temama progovori s odmakom ili pak alegorijski. Nakon što je u zbirci priča Pukotine i romanu Astaroth prošetao nekim od najvažnijih i najtragičnijih stranica novije hrvatske povijesti, a u Kockanju sa sudbinom tematizirao nedavne ratne zločine, prošle se godine okušao i u SF-u jer je njegov roman Država Božja 2053. smješten u budućnost i funkcionira kao svojevrsna negativna utopija. Nakon izleta u budućnost, Brešan se novim proznim naslovom vraća još jednom od ključnih motiva svoga opusa - motivu Sotone, Nečastivog, Vraga, svejedno kako ga zvali. Ovoga puta ne radi se samo o pojedincu koji je, onako faustovski, prodao dušu vragu, pa potom bio pokretačem brojnih tragičnih događaja, kako je to bilo u Astarothu; Nečastivi se ovdje nije ukazao ni na Filozofskom fakultetu, kako glasi naslov Brešanove davne drame, premda Vražja utroba itekako nastavlja tu dionicu u kojoj ovaj autor s raznih strana propituje zlo u čovjeku koje (pre)često postaje vodičem pojedinca koji za sobom povlači čitave grupe, pa čak i cijele zajednice.
Danteovski silazak u pakao
Vražja utroba, i to ne samo zbog uvodnog citata, naslanja se na danteovsku ideju silaska u pakao, čija je »replika« ovdje jedna podvelebitska spilja koje nema na kartama, poznata tek rijetkima koji tvrde da ona emitira stravične slike, utvare s kojima će biti suočen onaj tko u nju siđe. U avanturu ulaska u Vražju utrobu upustit će se sedmero ljudi koje na to nagoni jedan od smrtnih grijeha - pohlepa za bogatstvom koje bi mogli steći pronalaskom židovskoga zlata koje su, navodno, za vrijeme NDH skrili baš tamo, u sige špilje. Svakoga od njih drugi motivi vuku prema zlatu, odnosno tjeraju u špilju, ali posve je jasno kako nitko od njih u svojim predživotima i za vrijeme ekspedicije nije spašen od raznoraznih grijeha i kako se nisu slučajno baš oni našli na tom mjestu. Naime, prije no što počne sam ulazak u Vražju utorbu, bit će naznačene najvažnije dionice iz života svih likova, i tu je Brešan zamislio zanimljivu i znakovitu galeriju likova; bivšeg liječnika kojemu je karijera prekinuta zbog alkoholizma, inače pripadnika druge generacije hrvatskih iseljenika u Argentini, hadezeovskog saborskog zastupnika i njegovu ljubavnicu zbog koje on čini financijske malverzacije, znanstvenika koji je proglašen šarlatanom jer je utvrdio kako su spilje svojevrsna živa bića, koji u trenutku ludila ubija ženu i njezina ljubavnika, zatim nekada poštenog velikog domoljuba i policajca koji nakon razočarenja osniva zaštitarsku tvrtku ogrezlu u kriminalni milje te jednog alpinista koji u špilji postaje preljubnik.
Zlo čuči u svakome od nas
Brešan je, tako, preko svojih likova dao svojevrstan presjek društva i kritiku istoga. Među njima je i tajanstveni »poslovni posrednik« Urban Tomaš koji će se, kako priča napreduje i postaje jasno kako iz Vražje utrobe, kad se jednom u nju uđe, nema izlaska, sve više iskazivati kao »posrednik« u drugom smislu. Fantastični inventar, osim u vizijama utvara s kojima se susreću likovi, tiče se prije svega Tomaša, koji osim nadnaravnih osobina ima i sposobnost transformacije jer ga svi likovi otprije poznaju u nekom drugom ljudskom obličju. Uz njega je vezana i glavna teza romana, koja se otkriva paralelno s Tomaševim razotkrivanjem - kako je nečastivi u svakom čovjeku, kao njegova druga polovica protiv koje se bori, ali ponekad bezuspješno. Filozofija romana, dakle, bila bi - svi smo mi Tomaš, odnosno zlo čuči u svakome od nas. Glavni motiv preko kojega je to slikovito pokazano u romanu jest motiv kanibalizma koji se pojavljuje u trenutku kad više nema nikakve druge šanse za preživljavanje i na kojemu se otkrivaju i padaju karakteri.
Brešan je roman strukturirao tako da na početku i kraju nalazimo okvir priče koji se tiče policijske istrage pokrenute nakon što je u podvelebitskom kanalu pronađen leš nepoznatoga muškarca s porukom u kojoj priznaje kako je odbacio sve ono što čovjeka čini čovjekom. Misteriozna smrt povezana je s nestankom drugih ljudi, ali nikada nije do kraja razjašnjena. Brešanu je, kao što je to bio slučaj i s ranijim proznim uradcima, važnija tezičnost, a odmak u pravcu fantastike samo je sredstvo kojim se postiže taj cilj.
