Errata (non) corrige! Ili: o teorijskom taloženju iskustva
George Steiner, Errata: propitani život. Prevela Giga Gračan. Zagreb: Antibarbarus, 2004
Hrvatsko čitateljstvo Georgea Steinera upoznalo je daleke 1979. godine kada se ista prevoditeljica, Giga Gračan, odlučila prevesti njegovu Smrt tragedije (The Death of Tragedy, 1961). Tom knjigom, ustvari odbijenom doktorskom disertacijom, Steiner, uostalom, ulazi u angloameričku znanost o književnosti, pristupajući korpusu europske (rano)novovjekovne drame - ne isključivo tragedije - osobitim teorijskim aparatom, na granici različitih disciplina »studia humanitas«, ponajprije antropologije i filozofije. Štoviše, u Steinerovu opusu takva transdisciplinarna interpretativna paradigma ostat će nadasve prisutna do njegovih zadnjih komparatističkih uradaka. Naime, to ne znači da Steiner izbjegava klasične teme ili klasične pristupe koji su se šezdesetih godina - a to je ustvari razdoblje njegove znanstvene afirmacije - nametnuli u europskim književnim studijima, pri čemu ponajviše mislimo na zasade nove kritike. Utjecaj filološkog i filozofskog obrazovanja, doduše, u Steinerovu je slučaju bio mnogo snažniji ili mnogo »formativniji«.
Ukoliko letimično pogledamo Steinerov komparatistički opus vidjet ćemo kako se u njemu s istom interpretativnom snagom, dakle istom svježinom u pristupu, tumače klasična djela europske književne kulture, primjerice mnogobrojne i raznovrsne dramske, operne ili ine Antigone (Antigones, 1984), Shakespeare (A Reading Against Shakespeare, 1986), zatim europski klasici Homer, Goethe, Kafka i filozofske veličine poput Kierkegaarda i Husserla, Sigmund Freud i hebrejski sveti spisi (No Passion Spent, 1996) itd. Potom, George Steiner je u mnogočem zacrtao osnovne smjernice za proučavanje književnog prijevoda kao autonomne stvaralačke/spisateljske djelatnosti, o čemu bez imalo lažne skromnosti progovara u svojim memoarsko-autobiografskim esejima. Vrlo lako mogli bismo ustvrditi da su Steinerova razmišljanja na polju književne traduktologije isto toliko vrijedna, zanimljiva, poticajna koliko i sve njegove komparatističke studije (After Babel: Aspect of Language and Translation, 1975; Homer in English, 1996).
Ipak, njegov se kritički rad nerijetko nalazio na meti kritičara - bez obzira govorili oni o Steinerovu razigranu jeziku, površnosti, nedovoljnom teorijskom obrazovanju ili pak suprotstavljanju suvremenijim teorijskim paradigmama, osobito poststrukturalizmu. Zanimljivo, Steiner je rijetko kad odgovarao na takve provokacije, vrlo vjerojatno (ukoliko se to iz njegova »propitanog života« može zaključiti) stoga što su drugi redovito bili u pravu. Na Steinerovu paradoksalnu prirodu upozorava nas, naime, i sâm autor! Primjerice, u mnogobrojnim razmatranjima o riječi/jeziku, prijevodu i raznolikim oblicima lingvističke akulturacije, Steiner nas upozorava da su sve suvremene teorije, sve odreda, zapravo rezultat čitateljske intuicije koja je ubrzo postala nestrpljiva. Nekoliko redaka kasnije, u Errati, autor se ipak priklanja poststrukturalističkim razmišljanima o nepostojećem stalnom i/ili ustaljenom značenju, odnosno o neprestanom »fluktuiranju« smisla između čitatelja, autora i teksta. Moguće je, naravno, ustvrditi kako George Steiner, bez obzira u kojemu ga stadiju njegova misaonog razvoja promatrali, uvijek razmišlja na granici nekoliko jezika, na rubu, posve svjestan svoje pozicije u tom jezičnom melting pot-u. Jednom prilikom u Errati autor zapisuje sljedeće rečenice o svojoj obitelji, između ostalog i o majci: »Moja je majka običavala, u tipičnoj bečkoj maniri, rečenicu započeti na jednom jeziku, a završiti na drugom. Činilo se da uopće nije svjesna svih onih blistavih modulacija i pomaka u nakani koji su na taj način nastajali. U kući su svagdje letjeli jezici. Engleski, francuski i njemački u blagavaonici i salonu. U dječjoj sobi 'pruski' njemački moje dadilje; mađarski u kuhinji, gdje su, slučajno ili planski, baš gospođe Mađarice - koje pamtim kao voluminozne i kolerične - jedna za drugom pripremale očeva omiljena jela. Ne sjećam se koji mi je jezik bio prvi ili temeljni. Kasniji pokušaji iskopavanja toga jezika iz moje nutrine - psihološki testovi, hipoteza da je jezična baza sasvim sigurno jezik na kojem sam vikao supruzi kad nam se dogodila automobilska nezgoda - pokazali su se zaludnima (čak u trenucima panike ili šoka jezik se upotrebljava kontekstualno - ovisno o partneru ili lokalitetu).« (93) Potraga za tim temeljnim jezikom, za primordijalnim jezičkim iskustvom, uostalom, vidljiva je u svim Steinerovim radovima. Njegov je engleski - o čemu nam u potpunosti, uistinu vjerno ili »toliko sočno« svjedoči prijevod Gige Gračan - izmješten u svojevrstan »lingvistički međuprostor«. Kompetentniji čitatelji engleskih izdanja Stenerovih eseja ili studija, primjerice i onih sakupljenih u knjizi No Passion Spent, a osobito ovih autobiografskih odlomaka iz Errate - ubrzo će shvatiti da se tu radi o svojevrsnom palimpsestu jezičnih iskustava ili naslaga različitih kulturnih tradicija. Čini mi se kako upravo ta činjenica, činjenica koja je, uostalom, vidljiva prima vista, za koju ne treba baš nikakva čitateljska ili interpretatorska kompetencija, omogućava George Steineru da piše o vrlo različitim područjima, ulazeći istovremeno u područja filozofije, religije, antropologije, muzikologije itd.
Znači, »propitani život«, kako je autor podnaslovio svoju memoarsku ili autobiografsku zbirku mikroeseja Errata, uostalom, nije ništa drugo nego vješto zamišljena jezična igrarija. Pogreške kojima nam se predstavlja autor mogu se istodobno (pro)tumačiti kao pogreške u sferi privatnog života (jer, uostalom, Steiner progovara o svojim učiteljima, svojim prvim seksualnim iskustvima, svojim protivnicima, opsesijama) i pogreške akademske naravi (autor ne može prežaliti što nikada nije postao redovitim profesorom, dakle nastavnikom koji ima pravo ispitivati studente i držati ispite, na jednom od britanskih sveučilišta). Ipak, ne treba ishitreno zaključivati kako je ta Errata, bez obzira što je autobiografski ton karakterističan za književne tekstove tih razmjera donekle izostao, intimna ispovijest isključivo o pogreškama - koje valja ispraviti ili žaliti što su ikada počinjene. Prvenstveno, Steinerov život, propitani život, ustvari, još je samo jedna prilika da autor sintetizira vlastito čitateljsko/tumačiteljsko iskustvo - bez obzira uzima li za predloške »tekst« Bachove fuge, Shakespeareova Leara, Straussova čitanja analitičke filozofije i politike, iskustvo Holokausta ili Staljina, prevodilačko umijeće (primjerice, biblijski spisi, Homer, Shakespeare, Goethe i rimsko pravo) ili nešto drugo. On je sada zasigurno svjestan kako »greške postaju to nepodnošljivije što je manje moguće popraviti ih«. (175) Isto tako, iskustvo jezikâ, stalnih potraga za smislom koji je negdje drugdje (Steiner nam sugerira nekoliko odredišta: prostore djetinjstva, poneka razdoblja novije europske povijesti, Auschwitz, Njemačka tridesetih godina dvadesetog stoljeća ili jedan francuski Lycée na Manhattanu), autoru su temeljna preokupacija. Uostalom, sve su Steinerove refleksije u Errati svojevrsne »sinestezije« čitateljskog i životnog iskustva, ili »tvrdih« činjenica (hard facts) i mekoputne fikcije. Nadalje, spomenuto nam sinestezijsko iskustvo možda ponajbolje dočarava sljedeći odlomak iz Errate u kojemu autor otvara (inače, njegovu opsesivnu) temu nacističkih progona i iskustva Holokausta. Radi se, naime, o drugom poglavlju iz Errate, točnije o početku drugog poglavlja (sva su poglavlja nenaslovljena, označena samo rednim brojevima), u kojemu se anonimni glas s neke pariške radio-stanice povezuje s nadolazećom nacističkom prijetnjom: »Može li ljudski glas baciti ogromnu sjenu koja tjera na povraćanje. Na kratkom valu radio je piskutao i često se uz prasak gubio zbog atmosferskih smetnji. No djetinjstvo mi je bilo prošarano Hitlerovim govorima (otuda, mnogo godina kasnije, Prijevoz A. H. u San Cristóbal). napinjući sluh, otac bi se nagnuo prema radiju.« (15)
Iskustvo života u kulturalnom ili političkom »ekspres-loncu«, kako to na jednome mjestu životopisno formulira George Steiner, omogućili su mu da stvari promatra izvana, ne toliko kao outsider, znači izmješten iz prostorâ kojima se nekada vrlo suvereno kretao (francuski licej, američka i britanska sveučilišna/akademska zajednica), koliko kao »majstor čitalac« (Bernhard Setzwein) odnosno majstor-tumačitelj različitih pojavnosti društvene, zatim političke ili kulturne povijesti europskoga kruga. Uistinu, Steiner nigdje ne precizira kako se u njegovu autobiografskom spisu, u Errati, zapravo radi o njegovu životu ili - drugim riječima rečeno - jedino o njegovu životu. Kroz njegovu su knjigu »protrčali« i mnogi likovi intelektualne scene dvadesetog stoljeća, ne samo židovski intelektualci i europski književni klasici, nego, uz to, anonimna lica o kojima Steiner govori možda najživotnije ili, to svakako, najiskrenije. Usput rečeno, takvi su likovi redovito označeni inicijalima, ako se ne radi o njegovim bivšim studentima s kojima još uvijek surađuje. Ipak, Steinerov bismo »propitani život« trebali smatrati pokušajem da se revidira vlastita povijest, da se propitaju oni rukavci iz osobne prošlosti koji se nisu mogli »otekstoviti« u njegovim mnogobrojnim studijama. U tom je smislu ta Errata osebujna »Errata corrige!« i pokušaj da se nataloženo iskustvo teorijski uobliči - da se nešto ipak nauči na temelju (vlastitih) pogrešaka.
