»Nedovršena potraga«, »Wittgensteinov žarač«
Karl Popper: Nedovršena potraga (intelektualna autobiografija). Zagreb: Algoritam, Biblioteka Facta, 2004.
David Edmods i John Eidinow: Wittgensteinov žarač (priča o desetominutnoj svađi dvojice velikih filozofa). Zagreb, Algoritam, Biblioteka Facta, 2004.
Povod su ovom tekstu dvije knjige, među kojima je Nedovršena potraga, tekst koji je napisao sam Popper, doista intelektualno provokativna, dok je druga, Wittgensteinov žarač, svjetski besteler dvojice novinara BBC-a napisan na temelju prepiske sudionika jednog od najrazvikanijih sastanaka u povijesti nekog sveučilišnog kluba, na kojem su se Popper i Wittgenstein sukobili oko pitanja postojanja pravih filozofskih pitanja, zanimljiva na svoj način, dijelom senzacionalistička (ako išta što je u vezi s filozfijom i filozofima danas još može biti senzacionalističko) i, što se Popperu sigurno ne bi svidjelo, historicistička. Svaka će od njih imati svoju publiku, a neki će možda, željni uvida u što više pojedinosti iz života velikog filozofa i logičara, pročitati obje.
Sir Karl Raimund Popper rođen je 1902. u Beču u uglednoj židovskoj obitelji (roditelji su se prije njegova rođenja pokrstili i time dijelom odredili i svoju i njegovu poziciju u onodobnom svijetu), a umro je 1994. godine u Engleskoj. Jedan je od najutjecajnijih filozofa 20. stoljeća, premda to u nas, zbog njegove izuzetno temeljite kritike marksizma, i nije bilo toliko vidljivo. Popper, koji se tijekom svog dugog života bavio temama kao što su osnovni problemi spozajne teorije, realizam i cilj znanosti, kvantna teorija i šizma u fizici, otvoreno društvo i njegovi neprijatelji, objektivnost spoznanje i drugima, u Nedovršenoj potrazi otvara vrata svoga svijeta, rukovodeći se pri tome nastojanjem da osvijetli sve za što smatra da ga je oblikovalo kao misleće biće, kao intelektualca koji je aktivno djelovao do u duboku starost (dakako, uz rezerve vezane uz autobiografski žanr koji je uvijek neka vrst razotkrivanja, ali i prikrivanja).
Silno duhovit od početka do kraja, pričanje započinje anegdotom o sebi kao o nesposobnom stolaru i o tome kako je kao filozof otkrio kako raditi na pisaćem stolu, a baviti se epistemologijom, dakle raditi duhovno, a ne fizički. Jedan od najupečatljivijih dojmova nakon čitanja je kako postoje razdoblja u kojima se čovjeku, nakon dugotrajnog skupljanja, ključne stvari dogode u samo godinu dana ili čak u samo nekoliko mjeseci. Tako je bilo i s Popperom. Prema vlastitim riječima, bitno ga je promijenio susret s marksizmom, koji mu je usadio vrijednost intelektualne skromnosti, a uz to je postao svjestan razlike između dogmatskog i kritičkog razmišljanja. Istovremeno je upoznao Einsteinov rad, o kojem, jednom drugom prigodom, kaže da je najvećim komplimentom koji je ikada u životu dobio, smatrao činjenicu da je Einstein došao na njegovo predavanje. O skromnosti treba reći da čitatelja s brojnih stranica zapljuskuje istinska ljudska skromnost koju je moguće odčitati i kao potku cijeloga pripovijedanja. S tim u vezi Popper više puta iznosi stav da teškoće na koje je nailazio proizlaze isključivo iz njegove vlastite ograničene sposobnosti razumijevanja i ni iz čega drugoga, a u knjizi ne da nema ni tračka ogorčenja ili optuživanja drugih za vlastite neuspjehe, nego se otvoreno iskazuje divljenje i poštovanje prema brojnim ljudima s kojima se u životu susretao (teško bi ih bilo nabrojati, ali podjednako su istaknuti majstor stolar i supruga, kao i velikani duha kao što su Albert Einstein i Bertrand Russell). Ostavimo li postrani što nam točno znači skromnost, bez razmišljanja bih se složila sa svakim tko bi tvrdio da je Popper izuzetno neskroman duh, ali istovremeno bar isto toliko skroman čovjek koji u onome što sam naziva intelektualnom biografijom na mnogim i mnogim mjestima zahvaljuje i odaje počast prethodnicima, a posebno svima onima od kojih misli da je nešto naučio. A takvih je nevjerojatno mnogo. Uvjerena sam da to može samo istinski velik čovjek. Među stavovima i odlukama koji su oblikovali Poppera onakvog kakvog ga poznajemo, bez sumnje je izuzetno važno to što je po vlastitom izboru studirao matematiku i teorijsku fiziku kako bi naučio nešto o mjerilima istine. To razdoblje, u kojem se kvalificirao za profesora matematike, fizike i kemije, a usput se obrazovao i za stolara, uvod je u ono po čemu ćemo ga pamtiti - razgraničavanje znanstvenih od pseudoznanstvenih teorija i trajno problematiziranje odnosa dogme i kritike, čime je definitivno stao na kraj mitu o znanstvenosti.
Sve rečeno, i još mnogo drugoga, ispričano je jednostavnim stilom i jezikom, tako da se čita tekuće poput priče, zbog čega sam sigurna da Nedovršena potraga može biti pouzdanim uvodom u Poppera za početnike, a vrhunskom intelektualnom zabavom za upućene, pogotovo zbog izvanrednog prijevoda Andree Modly. Vjerojatno je i bez posebnog isticanja jasno da je, unatoč jednostavnosti, riječ o zahtjevnu tekstu prepunom termina koji su (uglavnom) uspješno preneseni na hrvatski jezik. I za kraj, Popperove riječi o osnovnim stvarima, prije svega o odnosu objektivnoga i subjektivnoga, što je dalo pečat njegovim gledištima o svijetu i o životu još od najranije mladosti: »Ipak, dopustite mi da ponovim kako smatram da uspjeh u životu uvelike ovisi o sreći. On gotovo da nema veze sa zaslugom; u svim područjima života uvijek su postojali mnogi sposobni ljudi koji nisu uspjeli. Stoga možemo pretpostaviti da se to isto dogodilo i u znanosti i umjetnosti.«
