Stjepan Krasić: »Pape i hrvatski književni jezik u XVII. stoljeću«

Zagreb/Čitluk: Matica hrvatska, 2004.

Stjepan Krasić, redoviti profesor crkvene povijesti i metodologije znanstvenoga rada na Papinskom sveučilištu sv. Tome Akvinskoga u Rimu autor je 13 knjiga i brojnih znanstvenih rasprava. Sagledavajući jezik kao bitnu odrednicu i sastavnicu identiteta nekog naroda, autor u pregledno napisanoj raspravi analizira doprinos papa i katoličke crkve procesu uspostave identiteta na našim prostorima u XVII. stoljeću.

Nanovo osvjetljavajući i problematizirajući već poznate činjenice iz vanjske povijesti južnoslavenskih jezika, autor upozorava na pojedina, naizgled možda čak i nepovezana djelovanja crkvenih visokodostojnika kojima je očito odavno bilo posve jasno da se ni misionarski, a ni ikakav drugi ozbiljan posao, ne može obavljati bez poznavanja jezika naroda u koji se ide. O tome svjedoči već naređenje iz 1236. o učenju jezika susjednih naroda u svim provincijama reda, a posebno papinski dekret iz 1622. kojim se ilirski jezik, uz hebrejski, grčki, latinski i arapski, uvrštava među jezike koji se imaju učiti na visokim crkvenim učilištima. Taj stav, kao očit pokazatelj visokog stupnja pragmatičnosti crkve i njezina rada (s isključivo pozitivnim predznakom), nije uhvatio korijena u našim životima. Jer da jest, nesumnjivo bi bilo mnogo više onih koji bi znali, na primjer, talijanski, slovenski i mađarski, u nas gotovo potpuno zanemarene jezike čije bi poznavanje ne jednom bitno olakšalo sporazumijevanje na svim razinama. Jer, susjedi smo bili i bit ćemo, bez obzira na sve što se oko nas ili u nama promijeni. Upravo zbog toga ističem sljedeće - i autoru koji je najveći dio svoga intelekturalno produktivnoga vijeka proveo u Rimu, u okruženju u kojem se toliko puta u povijesti odlučivalo o našoj glavi, ali i svima nama, put prema razumijevanju prinosa u ovoj knjizi utrt je tekstovima akademika Radoslava Katičića, također našijenca koji je najveći dio svoga radnoga vijeka proživio u Beču. Teško bi, dakako, bilo reći ima li za nas većih središta od Rima i Beča, pa je tim važnije što su se upravo u njima našli ljudi takve snage i znanja koji otvaraju nove prostore razumijevanja i potiču istraživački rad. U tom kontekstu svakako treba reći da je Krasić erudit koji svoj tekst gradi na ispreplitanju izvornoga promišljanja i uspostave odnosa prema odabranoj literaturi o i oko teme. Stoga se u raspravi donosi doista iscrpan pregled djela u kojima zainteresirani čitatelj može proširiti svoje znanje i produbiti razumijevanje.

Zbog svega toga knjigu profesora Krasića čitam kao osobit prilog proučavanju poredbene povijesti južnoslavenskih jezika, a posebnom vrijednošću smatram objavljivanje dokumenata na kojima se temelji zaključivanje (u izvorniku i prijevodu), a čime je omogućen uvid i onima kojima je Rim (ipak) daleko. Kako je riječ o nizu prijelomnih odluka nezaobilaznih prilikom proučavanja oblika jezične standardizacije, dakle o jezičnome planiranju i o provođenju jezične politike, o čemu u nas kao da je još uvijek zazorno govoriti, prinos ove rasprave tim je važniji. Jasno je da je crkva, sagledana iz Krasićeve perspektive »insidera«, univerzalna ustanova koja misli i djeluje u univerzalnim kategorijama. Upravo stoga zaključak da su pape odabrali ilirski jezik potaknuti legendom o Čehu, Lehu i Mehu i proširenim uvjerenjem da je upravo on najsavršeniji među slavenskim jezicima smatram otvorenim pozivom na stručnu raspravu. Potrebu za preispitivanjem podupire i činjenica da dvojba o utemeljenosti poistovjećivanja »ilirskoga« imena s »hrvatskim« ipak nije razriješena, prije svega zbog centrifugalnih i centripetalnih silnica koje se vežu uz pojam »ilirski«. Naime, podjednak je broj autora koji su ilirsko ime smatrali širim od hrvatskoga i onih koji su ga smatrali užim od njega. Stoga se problem imenovanja, oko kojega su se koplja, posebno oštra u graničnim područjima, lomila oduvijek (a naše su zemlje tijekom svoje povijesti uglavnom bile upravo takvo područje), itekako tiče i nas današnjih i onih naših sedamnaestostoljetnih predaka koje su i drugi, a i oni sami sebe, nazivali različitim imenima.

Na kraju, citirajući citat, zajedno s Krasićem možemo reći kako se otkriće sastoji u tome da se vidi ono što su svi drugi vidjeli, a da se misli ono što nitko nije mislio, a onda dodati i dvostruko hvala - za sve izneseno u knjizi i za svaki poticaj koji urodi novim promišljanjem.