Nives Opačić: »Iza riječi«

Zagreb: Matica hrvatska. Biblioteka Vijenac. 2005.

Ispod jednostavnog naslova knjige odabranih kolumni koje Nives Opačić od 1999. objavljuje u časopisu Vijenac stoji i podnaslov - Prtinom i cijelcem. I jedno i drugo tiče se puta, korak po korak, kroz snijeg, onoga kojim su već kročili drugi (premda je uzak i jedva prohodan, proprćen za jednoga čovjeka), ali i onoga gdje treba uzeti lopatu u ruke i put prokrčiti sam. Upravo je to ono što dugogodišnja učiteljica jezične kulture mnogih generacija stalno čini - govori i piše o riječima kao o našim suputnicima koji jedni s drugima žive u skladu i miru, bili rođaci ili samo prijatelji, susretali se u kafiću, kavani, baru, buffetu ili gostionici, od Adama do Eve, ili gdje drugdje gdje se skuplja sva tušta i tma, bilo riječi, bilo ljudi.

Knjiga u kojoj se u devedesetak pričica pričaju priče o riječima i oko njih onakva je kakva joj je i autorica - zaokružena i bez dlake na jeziku, duhovita i angažirana, prožeta životnim iskustvom i djetinjom radoznalošću, izrazito sociolingvistički orijentirana i etimološki osviještena, stručno »potkovana« i ljudski dosljedna. Jer Nives jest takva, a uz to i osoba silno živa duha, široka i temeljita obrazovanja i pogleda na svijet, a posebno na jezik i glazbu. U većini se priča, zgusnutih na 2-3 stranice, pripovijeda i o starom i o novom - o riječima koje su nam domaće i o onima za koje nam se čini da to jesu, a zapravo ih s mukom uguravamo u svoj jezik, nerijetko dopuštajući da zbog pomodnosti izgubimo svoje jezično ja, ali i o onima kojih jedva da se još tkogod sjeća, jer ih se nema gdje upotrijebiti, jer ih je pregazilo vrijeme, jer je došlo novo novo vrijeme. Baš te riječi, koje poput starih predmeta nemaju opću vrijednost, nego su važne i vrijedne samo onima kojima su dio njihova svijeta, autorica posebno voli i posvećuje im posebnu pažnju. Čini to iz uvjerenja koje je i kao sveučilišna nastavnica i kao ona koja se uvijek kad je o jeziku riječ svakomu tko je pomoć tražio našla pri ruci, da je više više, da od viška glava ne boli i da uvijek treba težiti nekom višem cilju. Jer, ona ne samo da ponavlja kako samo onaj koji više zna može istinski obogaćivati svoj jezik i jezik svojih sugovornika, nego to još upornije iz dana u dan i čini.

Osim toga, ili upravo zbog svega toga, autorica zna da je jezik ogledalo svijeta pa zato u svakom tekstu progovara o sustavu društvenih vrijednosti koji se mijenja pred našim očima, a ona te promjene uočava, negativnosti britko kritizira, podsjećajući na sve ono što smo i prečesto skloni odbaciti i zaboraviti. Isto tako zna i govori onima koji žele slušati, da je jezik sam po sebi poezija ljudskoga uma i vrhunski izraz kreativne sposobnosti i da svakomu tko se samo malo potrudi, govori kao što je zemlja nekada govorila seljaku. Onima pak koji se ni oko čega ne žele truditi ne preostaje drugo nego da žive u neznanju, a nama ostalima da se, u autoričinu stilu, držimo stare poslovice: Tko je lud, ne budi mu drug!