Hrvoje Šalković: »Pravi se da ovo nisi vidio«

Zagreb: V.B.Z. 2006.

Prošlogodišnji prvonagrađeni roman V.B.Z.-ova natječaja za najbolji neobjavljeni roman treće je ukoričeno djelo dosad u književnim krugovima nepoznatog Hrvoja Šalkovića. Njegove prve dvije knjige nisu dobile nikakve kritike, ali ovaj nagrađeni roman to obilato nadoknađuje.

Pravi se da ovo nisi vidio roman je ceste u kojem se odmotava vrpca putovanja i hedonističkih avantura Domagoja, bivšeg taksista, australskog Hrvata, čiji je pasivni život bio uronjen u rutiniziranu, profanu svakodnevicu koju se naglo prekida zahvaljujući slučajnom susretu s Charliejem, pustolovom s vizijom, čijem golemom životnom iskustvu po bogatstvu konkurira još jedino njegova mašta. Živopisni Charlie se javlja kao antipod Domagoju, kao utjelovljenje pustolova i avanturista koji je u Domagoju latentno tinjao, ali se, sve do susreta s Charliejem, nije našao neki vanjski poriv koji bi ga probudio. Osvježenje koji roman donosi, u odnosu na recentnu domaću književnu produkciju, svakako je minimalno referiranje na našu zbilju. Osim proputovanja kroz Beograd i Domagojev rodni Zagreb, u kojem se on kratko zadržava, ali dovoljno da se u tu epizodu sabije domaće političke konvertite i ksenofobiju, nezbrinute branitelje, firme u stečajevima, zagrebačku špicu, kavu s predsjednikom itd., ostatak romana je slobodan od autorova nastojanja da priču veže za domaći teren, te se on odvažno opire ziheraškom ciljanju na čitateljsku naklonjenost poznatim slikama i koordinatama.

Šalkovićev roman radije eksploatira scenografiju i kontekst što se podastire akterima putovanja: fragmentarne slike australskog pustinjskog sela, tajlandski priobalni gradići, istambulski noćni život, bikovi u Pamploni, London, Las Vegas... ali je neopterećen impresijama imanentnim putopisnom diskursu i ne zadire u suhoparno analiziranje sredina u koje dolazi. Osim što dosta referira na glazbu, roman nemalo duguje i filmu, tipično filmskim scenarističkim dosjetkama i rješenjima. Osim toga, pršti pozitivnom energijom, obogaćenom poskočnom naivnošću glavnog lika, njegovom nadom da će se ono najbolje tek dogoditi, vjerom da je štošta moguće samo treba htjeti, konstantnom nezasitnošću za novim i nepoznatim. Rastegnut na nekoliko kontinenata i koncentriran na epizode samog putovanja, koje se kaleme na inicijalnu priču, roman jest ponešto plošan i ima svojih slabih točaka. Primjerice, autor većinu epizoda završava tako što kloparanjem vlaka uspava svog glavnog junaka, a nove započinje tako što ga potakne da otvori oči i u prozorskom okviru ugleda novi dan; muški su likovi stripovski dvodimenzionalni i predvidljivi benevolentni pustolovi, a žene su zgodne kurve ili plesačice (ili oboje). Međutim, sve to ne zasjenjuje djetinju vedrinu kojom je roman napojen i pozitivan naboj kojim priča plete svoj tijek što je čini lakočitljivom ali ne i lakonotnom. U susretu s tim romanom, čitatelj nije inferioran ni frustriran luzer koji truli u svojoj fotelji i kojemu curi slina dok on čita, a drugi žive i guštaju, on je prije slijepi putnik kojemu, zbog njegova inkognito statusa, nije dano da sudjeluje u svim užicima što ih nosi putovanje, a opet je sudionik koji se dobro zabavlja. A na cilju konstatira da je veseo i prpošan. I da hoće još.

Šalkovićev je roman dobio znatan broj vrlo oštrih negativno intoniranih kritika. Iz tih se kritičkih tekstova vrlo lako može iščitati i lakoća cipelarenja nekog tko nije »jedan od nas«, ne pripada nijednom važnom šanku, uredništvu ili prijateljskom krugu.

Doista, Hrvoje Šalković je, saznajemo iz neuobičajeno bogate biografije na kraju knjige, tip koji se već afirmirao na dvama poljima - frajerskom i karijernom. Neloše izgleda, sklon je avanturizmu, puno je putovao i još će - koliko mu obveze na direktorskom mjestu obiteljskog poduzeća dopuste. I fakat, što mu onda još treba da se bavi pisanjem?

Svatkom od naših etabliranih pisaca-novinara tko si je dopustio luksuz napisati petparački roman za JL (skraćenica od Jedan list) oprostili smo jer je »unovčio novac« (nemuštu sintagmu posuđujem od jedne od Šalkovićevih kritičarki). Sudeći po kritičarskim reakcijama, Šalković si pak ne smije dopustiti izlet u književnost, osim ako nema vrhunski proizvod u rukama. Pobjednik V.B.Z.- ova natječaja, koji postoji već 5 godina, a od 2004. se realizira uz pomoć Večernjeg lista, nikad dosad nije dobio ovako loše kritike. »Problematičnost« V.B.Z.- ova natječaja, čini se, ove godine više leži u visini nagrade nego u izboru pobjednika. Neki kritičari amnestiraju žiri, jer možda uistinu »nije bilo boljih od Šalkovića«. Ali da čovjek još dobije i najizdašniju sumu od svih koje prate domaće književne nagrade, to mnoge iritira.

Za usporedbu, Jutarnji list već sedam godina zaredom dodjeljuje godišnju nagradu za najbolje objavljeno prozno djelo. Dakle, ta su književna djela, koja doguraju do finala tog natječaja, već prošla filtar truda da autor (pogotovo debitant) dopre do izdavača, zatim filtar uredničkog čitanja i selekcije, potom čitateljske i kritičarske recepcije i recenzije, žirijevog ukusa i vremenske stiske u kojoj je s velikim brojem naslova zatočen malobrojni žiri od trenutka zatvaranja natječaja pa do objave pobjednika. I kad kroz to usko grlo prođe jedan naslov i dobije prvu nagradu, s pravom želimo vjerovati da se radi o knjizi koja postavlja neki standard, neku odrednicu kvalitete godišnje književne produkcije, njezin najbolji dio.

U usporedbi s dosad nagrađenim djelima na spomenutom natječaju Jutarnjeg, Šalkovićev roman, koji je, podsjetimo, prošao samo jedan filtar, a to je onaj put od autora do žirija, uopće bitno ne zaostaje.

Hrvatska čitateljska publika uglavnom se povodi za knjigama čijim je naslovima zasuta recenzijama, prikazima, najavama na web portalima i časopisima, usmenom predajom, te sugestijama iz knjižarskih i knjižničnih izloga i istaknutih polica (a na njima kraljuju naslovi slični onima na top listama dnevnih novina). Javna je tajna da određene domaće tiskovine ne objavljuju loše kritike knjiga iz određenih izdavačkih kuća. Kad tome pribrojimo uski književno-kritičarski krug u kojem se svi međusobno poznaju, a mnogi i prijateljuju, da su jedni te isti ljudi i članovi raznih žirija za dodjelu književnih nagrada i urednici u izdavačkim kućama, da su drugi istovremeno pisci i kritičari, a treći vjenčani kumovi ovim prvima, a nasmrt posvađani s ovim drugima, nije li naivno, očekivati objektivne kriterije u našoj književnoj kritici? U tome možda valja tražiti razloge zašto su neke dobre knjige u nas prešućene i nepročitane, zašto su neke solidne ismijane, a neke osrednje slavljene i nagrađivane. Kritičarski je fah u nas domena snažno individualiziranih pojedinaca, kojima je najbitniji vlastiti stav, njihova privatna konfrontacija s književnim djelom i njegovim autorom. Međutim, nema to, nažalost, previše veze s onim što je Witold Gombrowicz pisao u svome Dnevniku: »Nikad ne piši o autoru ili o djelu - nego samo o sebi u konfrontaciji s djelom ili s autorom. O sebi ti je dopušteno pisati. Ali, pišući o sebi, piši tako da tvoja osoba dobije na težini, značenju i životu - da ona postane tvoj odlučujući argument«.

Najdominantnija karakteristika naše književne kritike, koja se svodi na par imena, nesumnjivo je predvidljivost, a hipokrizija joj je prva pratilja. Na toj učmaloj kritičarskoj sceni, čijoj samodopadnosti ide u prilog i to što sama nije izložena nikakvoj valorizaciji (ako zanemarimo kavanske tračeve pisaca kojoj kritika nije sklona), Šalković je laka i podatna meta. Da je patuljast i nezaposlen, ili barem klempav i dosadan, još bismo mu i oprostili, ali ovakav kakav je, s nabrijanom biografijom i razigranim romanom, realiziran na drugim poljima koja s književnošću nemaju nikakve veze, čini se da se progurao samo da bi iritirao svojim romanom i svojom pojavom! Kompilacija negativnih kritičarskih ocjena mogla bi se svesti na jednu rečenicu: Tom smo razmaženom autsajderu, čija je jedina vrlina to što nije Bosanac, velikodušno pružili šansu da postane jedan od nas, jer pružiti šansu stvar je dobrog odgoja, a on nam se narugao uzevši veliku svotu za svoj šuplji wannabe bitnički roman.

Možda je vrijeme eksplicitno kazati da, osim slabašne književne kritike, ni suvremena hrvatska književnost zapravo nije naročito kvalitetna te da je dobar roman u Hrvatskoj još uvijek prije incident nego pravilo. U suvremenoj hrvatskoj književnosti još nije objavljen dovoljan broj dobrih knjiga koje bi tako visoko podignule ljestvicu da je Šalkovićev roman ne bi mogao preskočiti.