Anagram / Prikazi/kritike
7. 1. 2009.

Krešimir Nemec

Novosti iz književne kroatistike 2004-2005.

Broj objavljenh naslova od kolovoza 2004. do kolovoza 2005.:

  • proza: 273
  • poezija: 382
  • drame: 28
  • esejistika i znanost o književnosti: 82

Važniji naslovi

a) prozna produkcija

  • Aralica, Ivan, Puž. Naklada Pavičić, Zagreb, 2004.
  • Brešan, Ivo, Vražja utroba. SysPrint, Zagreb, 2004.
  • Gavran, Miro, Poncije Pilat. Mozaik knjiga, Zagreb, 2005.
  • Gromača, Tatjana, Crnac. Durieux, Zagreb, 2004.
  • Hitrec, Hrvoje, Kolarovi. Školska knjiga, Zagreb, 2004.
  • Horvat, Zrinka, Devet. Naklada MD, Zagreb, 2005.
  • *Hrvatske noći. Uredili B. Radaković, M. Thorne i T. White. VBZ, Zagreb, 2005.
  • Ivandić, Vlatko, Prije nego bura stane. Vuković & Runjić, Zagreb, 2004.
  • *Jergović, Miljenko, Gloria in excelsis. Europapress Holding, Zagreb, 2005.
  • Karakaš, Damir, Kako sam ušao u Europu. Ghetaldus, Zagreb, 2004.
  • Karuza, Senko, Ima li života prije smrti. Naklada MD, Zagreb, 2005.
  • Kovač, Mirko, Kristalne rešetke. Fraktura, Zagreb, 2004.
  • Lazić, Zoran, Ljeto u gradu. AGM, Zagreb, 2004.
  • *Lazić, Zoran - Kožul, Tonči, Gori domovina. AGM, Zagreb, 2005.
  • Lukšić, Irena, Tajni život laponske princeze. Disput, Zagreb, 2004.
  • *Lukšić, Milica, Alica bez ogledala. Autorska kuća, Zagreb, 2005.
  • Mićanović, Krešimir, Treba se kretati. Naklada MD, Zagreb, 2005.
  • Mićanović, Miroslav, Trajekt: jednosmjerna ulica. Meandar, Zagreb, 2004.
  • Mujičić Artnam, Kemal, Rad na crno. Meandar, Zagreb, 2004.
  • *Novak, Slobodan, Pristajanje. Naklada Ljevak, Zagreb, 2005.
  • *Paljetak, Luko, Skroviti vrt. Profil, Zagreb, 2004.
  • Pavičić, Jurica, Kuća njene majke. Europapress Holding, Zagreb, 2005.
  • Pavličić, Pavao, Krvnik u kući. Mozaik knjiga, Zagreb, 2004.
  • Pavličić, Pavao, Odbor za sreću. Profil, Zagreb, 2004.
  • Peričić, Denis, Krvavo. Disput, Zagreb, 2004.
  • Perić, Boris, Priče iz bečke kuhinje. Meandar, Zagreb, 2004.
  • Pintarić, Krešimir, Ljubav je sve. Profil, Zagreb, 2005.
  • Popović, Edo, Plesačica iz Blue bara. Meandar, Zagreb, 2004.
  • Simić, Roman, U što se zaljubljujemo. Profil, Zagreb, 2005.
  • *Southerly Thoughts and Other Stories. An Anthology of Croatian Short Stories. Ur.: M. Urem, D. Biličić i Ž. Galjanić, Rival, Rijeka, 2005.
  • Stamać, Lucija, Labud. Naklada Ljevak, Zagreb, 2004.
  • Stojević, Milorad, Krucifiks. Altagama, Zagreb, 2004.
  • Stojević, Milorad, Krv i poljupci. VBZ, Zagreb, 2004.
  • Šehović, Feđa, Zločin u samostanu. Mozaik knjiga, Zagreb, 2005.
  • Špišić, Davor, Koljivo. VBZ, Zagreb, 2004.
  • Tomaš, Stjepan, Guslač od marcipana. Školska knjiga, Zagreb, 2004.
  • Tribuson, Goran, Gorka čokolada. Školska knjiga, Zagreb, 2004.
  • Valent, Milko, PlayStation, dušo. Profil, Zagreb, 2005.
  • Vidulić Lacko, Svjetlan, Muke Mikuline. AGM, Zagreb, 2005.
  • Vojnić Purčar, Petko, Crvenokošci. Matica hrvatska, Osijek, 2004.
  • Vrkljan, Irena, Naše ljubavi, naše bolesti. Naklada Ljevak, Zagreb, 2004.
  • Vujčić, Borislav, Pismo, glava, zid. Konzor, Zagreb, 2004.
  • Vuković Runjić, Milana, O živima sve najbolje. Vuković & Runjić, Zagreb, 2005.
  • Zagreb 2094. Zbirka hrvatskog SF-a. Uredili: D. Macan, T. Jambrišak, D. Vrban. Mentor, Zagreb, 2004.

b) pjesnička produkcija

  • Bajsić, Tomica, Pjesme svjetlosti i sjene. AGM, Zagreb, 2004.
  • Bajuk Pecotić Lidija, Pipilotine pjesme. Meandar, Zagreb, 2004.
  • Biga, Vesna, Ispod kapaka druge rase. Naklada MD, Zagreb, 2004.
  • Čegec, Branko, Tamno mjesto. Meandar, Zagreb, 2004.
  • Dautbegović, Jozefina, Različite ljubavi. Konzor, Zagreb, 2004.
  • Dedić, Arsen, Padova – uspomene s bolovanja. AGM, Zagreb, 2004.
  • *Dragojević, Danijel, Žamor. Meandar, Zagreb, 2004.
  • Ganza, Mate, Most s putnikom. Matica hrvatska, Zagreb, 2004.
  • Gulin, Stjepan, Ne to. Meandar, Zagreb, 2005.
  • Jendričko, Slavko, Kad prah ustaje. Matica hrvatska, Sisak, 2005.
  • Kirin, Miroslav, Zukva. Vuković & Runjić, Zagreb, 2004.
  • Maković, Zvonko, Međuvrijeme. Meandar, Zagreb, 2004.
  • *Mrkonjić, Zvonimir, Maslina u čistopisu. Altagama, Zagreb, 2004.
  • Paljetak, Luko, Voljeti. Ex libris, Zagreb, 2004.
  • *Pavičević, Mila – Paljetak, Luko, Lovorenje: Laura Petrarci, Petrarca Lauri. Solus, Dubrovnik, 2005.
  • Petrak, Nikica, Od ljubavi. Ex libris, Zagreb, 2004.
  • Rem, Goran, Film. DHK, Zagreb, 2005.
  • Rešicki, Delimir, Aritmija. Meandar, Zagreb, 2004.
  • *Tadijanović, Dragutin, Devedest i devet pjesama i još jedna. Školska knjiga, Zagreb, 2004.
  • Tadijanović, Dragutin, Ostani, ostani uza me. Školska knjiga, Zagreb, 2005.
  • Zamoda, Jagoda, Ne dam se zapamtiti. Pop & Pop, Zagreb, 2004.

c) dramska produkcija

  • Hadžić, Fadil, Državni lopov. VBZ, Zagreb, 2004.
  • Kljaković, Vanča, Šest drama. Književni krug, Split, 2004.
  • *Sajko, Ivana, Žena bomba. Meandar, Zagreb, 2004.
  • Senker, Boris, Tri glavosjeka. Disput, Zagreb, 2004.
  • Škrabe, Nino, Ivana. Egmont, Zagreb, 2004.
  • Šovagović, Filip, Jazz. Adamić, Rijeka, 2004.
  • Šovagović, Filip, Ptičice. Gavella, Zagreb, 2005.

d) esejistika, književna kritika, znanost o književnosti

  • Berković, Zvonimir, Pisma iz Diletanije. Hena com, Zagreb, 2004.
  • Croatian Literature 2000-2003. Catalogue. Centar za knjigu, Zagreb, 2004.
  • Cvitan, Dalibor, Izabrane književne kritike i eseji. Stajergraf, Zagreb, 2004.
  • Đuro Sudeta – pjesnik i pripovjedač. Zbornik radova. HAZU, Bjelovar-Zagreb, 2005.
  • Europski obzori Marinkovićeva opusa. Komparativna povijest hrvatske književnosti. Zbornik radova VI. Književni krug, Split, 2004.
  • *Frangeš, Ivo, Riječ što traje. Školska knjiga, Zagreb, 2005.
  • Grgić, Iva, Osman i njegovi dvojnici. Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2004.
  • Ivanišin, Nikola, Od Điva Gundulića do Miroslava Krleže. Književni krug, Split, 2004.
  • Jurišić, Šimun, Na tragu Ive Andrića. Logos, Split, 2004.
  • Književna kritika o Ivanu Slamnigu. Priredio B. Donat. Dora Krupićeva, Zagreb, 2004.
  • Lasić, Stanko, Članci, razgovori, pisma. Gordogan, Zagre, 2004.
  • Medij hrvatske književnosti. Zbornik radova. Uredio B. Bošnjak, Altagama, Zagreb, 2004.
  • Lederer, Ana, Vrijeme osobne povijesti. Ogledi o suvremenoj hrvatskoj drami i kazalištu. Naklada Ljevak, Zagreb, 2004.
  • Nikčević, Sanja, Nova europska drama. Meandar, Zagreb, 2004.
  • Primorac, Strahimir, Prozor u prozu. DHK, Zagreb, 2005.
  • Pučka krv, plemstvo duha. Zbornik radova o Nikoli Nalješkoviću. Uredio D. Dukić, Disput, Zagreb, 2005.
  • Solar, Milivoj, Predavanja o lošem ukusu. Politička misao, Zagreb, 2004.
  • Solar, Milivoj, Retorika postmoderne. Matica hrvatska, Zagreb, 2005.
  • *Šicel, Miroslav, Povijest hrvatske književnosti. Knjiga III. – Moderna. Naklada Ljevak, Zagreb, 2005.
  • Šimundža, Drago, Bog u djelima hrvatskih pisaca. Matica hrvatska, Zagreb, 2004.
  • Šporer, David, Novi historizam. Poetika kulture i ideologija drame. AGM, Zagreb, 2005.
  • Tatarin, Milovan, Feniks: život i djelo Nikolice Bunića. Matica hrvatska, Zagreb, 2004.
  • Tatarin, Milovan, Kućni prijatelj. Mozaik knjiga, Zagreb, 2004.
  • Tomasović, Mirko, Vila Lovorka – studije o hrvatskom petrarkizmu. Književni krug, Split, 2004.
  • *Zlatar, Andrea, Tekst, tijelo, trauma. Naklada Ljevak, Zagreb, 2004.

Komentari

Hrvatske noći. Uredili Borivoj Radaković, Matt Thorne i Tony White. V.B.Z., Zagreb, 2005.

Posrijedi je posljednji projekt grupe FAK (Festival A književnosti), neformalne grupe pisaca koja je osnovana 2000. godine i koja je održavala festivale javnog čitanja, estradne turneje i promocije pisaca. FAK je vješto iskoristio spoj marketinga i literature i izrastao u prvorazrednu trendovsku atrakciju. Skupina je proklamirala načelo otvorenosti pa je obuhvatila pisce i kritičare različitih generacijskih i poetičkih pripadnosti. Čvrsta jezgru činili su: B. Radaković, J. Pavičić, M. Jergović, Z. Ferić, A. Tomić, E. Popović, u početku i R. Perišić, a od kritičara K. Lokotar i N. Rizvanović. No s FAK-om su nastupali i stariji pisci poput Tribusona, Senjanovića ili Brešana te pisci iz drugih republika ex-Jugoslavije (npr. Arsenijević). No FAK je na svoje festivale pozivao i inozemne goste, a osobito su prisne relacije izgradili s britanskim Novim puritancima: Mattom Thorneom, Toby Litt, Johnom Williamsom,Benom Richardsom, Tonyjem Whiteom, Annom Davis, Selenom Saliva Goden i dr.. Stvorena je prava britansko-hrvatska veza: britanski pisci nastupali su na festivalima u Hrvatskoj, a naši su uzvratili u Velikoj Britaniji. FAK se u međuvremenu ugasio, ali izišao je ovaj zanimljiv dvojezični projekt - Hrvatske noći odnosno Croatian Nights kao pisani trag međudržavne književne suradnje.

Posrijedi je prozni zbornik u kojem osam hrvatskih i devet britanskih pisaca sudjeluju svaki s po jednom pričom. Urednici pišu da prigodom poziva za sudjelovanje na zajedničkom projektu nisu dogovarali nikakva pravila i propozicije kojih se trebalo pridržavati. Ipak, primjetno je da su se Britanci međusobno dogovarali jer sve se njihove novele ili zbivaju u Hrvatskoj ili su glavni likovi Hrvati. S druge strane, hrvatski pisci izišli su uglavnom s dosad neobjavljenim novelama, osim Jergovića (čiji je Misir već tiskan u zbirci Inšallah, Madona, inšallah). Ipak, zajednička im je neorealistička poetika, slikanje suvremene urbane zbilje i tematiziranje tamnih točaka društva obilježenog tranzicijom i tajkunizacijom. Mislim na novele Olakšanje B. Radakovića, zatim na Betonsku priču Ede Popovića ili Tribusonovu novelu Ultimate Fighting. Zoran Ferić predstavlja se groteskom Teološki dokaz, no posebno bih izdvojio tarantinovski intoniranu priču Junk-food ubija, zar ne Jelene Čarije. Ovom knjigom FAK-ovska ostavština dobila je novu dimenziju i vidi se da je ta grupacija, bez obzira na brojne, ponekad i opravdane prigovore o samoreklamerstvu, pozerstvu, medijskoj manipulaciji i sl., učinila puno za promociju hrvatske književnosti i na domaćem terenu i u svijetu.

Miljenko Jergović, Gloria in excelsis. EPH, Zagreb, 2005.

Prvo treba reći da je Jergovićevim romanom započeo s realizacijom projekt »Biblioteka Premijera«: knjige domaćih prozaika mogu se od 16. srpnja svake subote kupiti uz Jutarnji list za simboličnu cijenu. Ukupno je predviđen izlazak osam romana, a autori su, uz Jergovića: Jurica Pavičić, Ante Tomić, Ivo Brešan, Zoran Ferić, Boris Dežulović, Boro Radaković i Edo Popović. Tako je koncept »knjiga uz novine« dobio novu dimenziju: prvo su uz Jutarnji objavljivani strani klasici i hitovi, zatim je Večernji list odgovorio tiskanjem već afirmiranih djela domaćih autora uz novine, a sada se evo razvija koncept romana po narudžbi. Taj je koncept prvi u nas uveo Zlatko Crnković u legendarnoj biblioteci HIT, no pod drugim uvjetima. Sada je osam pisaca pokušalo odgovoriti na izazov rokova i tržišta: rukopis je trebalo dovršiti u strogo dogovorenom roku, termini izlaska odmah su najavljeni u novinama, a knjige se, dakako, tiskaju u (za naše prilike) vrlo visokim nakladama. Bilo kako bilo, bez obzira na mogući udar na domaće nakladništvo, nikada hrvatski čitatelj nije mogao tako lako doći do jeftine knjige.

Biblioteka Premijera započela je u najboljem mogućem stilu jer Jergovićev roman Gloria in excelsis označava u svakom pogledu novu važnu referentnu točku suvremene hrvatske proze. Autor je na djelu radio deset godina, a ugovor s Jutarnjim samo je ubrzo finalizaciju velikoga projekta. Roman je sastavljen od tri dijela, od tri priče, od kojih svaka ima svoga pripovjedača. Prvu priču pripovijeda fra Marijan, franjevac samostana sv. Katarine u Kreševu, koji u obliku kronike pripovijeda o događajima koji su se zbili u tri godine u 18. stoljeću. Jergović ovdje ostaje vrijedan ljetopisačkoj narativnoj strategiji koju je izgradio Ivo Andrić na podlozi franjevačkih kronika. Drugu priču pripovijeda Željko Ćurlin, pilot RAF-a, koji je sudjelovao u bombardiranju Sarajeva 2. travnja 1945. Njegova priča obuhvaća četiri mjeseca boravka u Zagrebu neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata. Konačno, treću priču kazuje Šimun Paškvan, ključar jednog sarajevskog podrumskog skloništa. Vremenski raspon njegove priče iznosi samo 80 minuta 2. travnja 1945. kada je jedna bomba, koja je pala na podrum, obilježila i povezala sudbine i vremenski udaljenih likova i pripovjedača. Tako se tri naizgled paralelne pripovjedne linije ipak na kraju povezuju gotovo iracionalnom logikom i sve u romanu dobiva svoje primjereno mjesto i ulogu. Velik, značajan roman o velikim temama (rat, povijesne mijene, obiteljske tragedije, izdaje, smisao vjere), ali i sa snažnim emocijama koje su međutim uvijek izražene u primjerenim stilskim registrima.

Zoran Lazić-Tonči Kožul, Gori domovina. AGM, Zagreb, 2005

Ovaj je roman jedan od najzanimljivijih marketinških trikova koji su osmišljeni na hrvatskom književnom tržištu u zadnje vrijeme. Prvo je roman pompozno najavljivan, uz neviđenu medijsku logistiku, a osobit publicitet dobio je zbog originalne ideje: naime potencijalni čitatelj mogao je za nekoliko stotina kuna kupiti mjesto u romanu tako da posudi svoje vlastito ime nekome od likova. Ne znam je li i to bilo namješteno, ali pisac i novinar Denis Peričić upravo je to učinio i kupio lik ministra obrane, pa taj u romanu doista i nosi njegovo ime.

Drugi marketinški potez, također vješto plasiran, jest činjenica da su reklame sastavni dio romana, tj. reklame su prelomljene skupa s tekstom romana. Kao što se epizode TV-serije prekidaju reklamama, najčešće deterdženata i sredstava za pranje (pa odatle i naziv soap opera, odnosno hrvatski sapunica), tako je ovdje tekst romana išaran reklamama, a što je još zanimljivije, riječ je o reklamama proizvoda koje upravo koriste i likovi u romanu. Logika tržišta i marketinške manipulacije vode doista čudnovatih proizvoda. Ovaj je proizvod rezultat bujne marketinške mašte urednika AGM-a Krune Lokotara, koji je bio i jedan od promotora grupe FAK, a ona je također obilno koristila usluge medija i reklame.

Osim medijske kampanje, sam izlazak romana popratio je i odgovarajući soundtrack tako da možemo doista govoriti o kompletnoj marketinškoj akciji u svim fazama: od narudžbe teksta od pisaca, reklamnih trikova, medijske halabuke, sve za što bolju prođu na tržištu.

A što je pak sa samim romanom? On je tipičan izdanak tzv. trash proizvoda koji računa na sasvim određenu publiku, onu koja je inficirana popularnom kulturom, prije svega stripom, videoigrama, filmovima i serijalima tipa Umri muški ili South Park. Radnja je posve banalna: američki tajni agenti Steve i Samoul dolaze u Hrvatsku s namjerom da otkriju tko pali ljeti hrvatske šume. Dakako, upadaju u mafijaški milje s jasnim aluzijama na posve konkretnu hrvatsku tranzicijsku zbilju. No sve je to začinjeno trivijalnim scenama, banalnostima koje bodu oči, naivnim sižejnim obratima, baš u duhu drugorazrednih holivudskih akcijskih filmova. Cijelu konstrukciju spašava ironijski odmak i duhovito poigravanje konvencijama: naime gomilanjem banalnih, naivnih i glupih prizora, koji su često doslovni citati stripovskih, video i filmskih proizvoda, djelo na neki način postaje intermedijalni konstrukt, odnosno duhovita parodija.

Milica Lukšić, Alisa bez ogledala. Autorska kuća, Zagreb, 2005.

Milica Lukšić do sada je bila poznata kao autorica dramskih tekstova, a ovaj njezin romaneskni prvijenac spominjem ne toliko zbog nekih iznimnih estetskih dometa koliko zbog originalne ideje/dosjetke: naime ove je tzv. roman-blizanac jer je izišao u dvije verzije: tzv. »light« i »hard« (»žestina«). Baš takvi su i podnaslovi. Jedna te ista priča o djevojci Alisi, koja proživljava intimnu dramu nakon majčine smrti, ispričana je na dva načina koji tvore priče koje mogu funkcionirati i posve odvojeno jer imaju i različite rasplete, ali i kao lice i naličje jednog pogleda na svijet.

Prva je mekša varijanta, iz nje su izbačene opscenosti, psovke, scene nasilja i nepoćudni motivi. Rezultat je jedna čitka i pitka proza s kriminalističkom fabulom smještenom u urbani milje i s crno-bijelom tehnikom u karakterizaciji likova. Hard verzija je životnija, napetija, k tomu i brutalna, puna bijesa i pravi u žanrovskom je smislu mali horor. Eto, dobili smo i romane blizance u kojima čitatelj može birati je li za Castora ili Polluxa, ili i za jednog i za drugog.

Slobodan Novak, Pristajanje. Naklada Ljevak, Zagreb, 2005.

Kad smo već pomislili da je Slobodan Novak odustao od daljnjeg pisanja romana i da je podvukao crtu ispod svoga proznog opusa, upravo izišli roman Pristajanje dolazi kao prvorazredno iznenađenje i pozitivan šok: naš se klasik vratio na »mjesto zločina« i nastavio tamo gdje je (davno) stao. Razumljiva su stoga velika čitateljska očekivanja od ovoga djela jer upravo je Slobodan Novak u našoj sredini postavio visoke estetske standarde u prozi, a njegov kultni roman Mirisi, zlato i tamjan (1968) ide u red najvrednijih ostvarenja hrvatske književnosti druge polovice prošloga stoljeća.

Uvijek kad se govori o Novaku spominje se njegova tobožnja niska stvaralačka produktivnost, i to gotovo kao nekakva mana. Osobno se s takvim kvalifikacijama nikako ne bih složio. Ljubitelji dobre kapljice imaju devizu: Pij malo, pij dobro! Novakova je literarna deviza: Piši malo, piši dobro! Dakle, pažljivo odvagni svaku riječ i ne rasipaj ih uzalud. Kao što je poznato, u književnosti kvantiteta pouzdano ne mora prerasti u kvalitetu. Zapravo, postoje pisci koji pišu sabrana i pisci koji pišu samo izabrana djela. Novak nesumnjivo spada u ove druge. Nije se razmetao brojem naslova, a i unutar pojedinoga djela uvijek je strogo ekonomizirao držeći se pravila: sa što manje rečenica i s pomno probranim riječima postići što snažniji umjetnički efekt.

Kako stoje stvari s njegovim novim romanom? Odmah moram reći da Novak nimalo ne iznevjeruje velika očekivanja: roman Pristajanje zreo je, stilski besprijekorno izrađen artefakt koji nosi sve prepoznatljive osobine piščeva proznog pisma. U nekom smislu to je nastavak Mirisa, ali i svih prethodnih Novakovih djela. Roman i započinje riječju međutim, kao da se odnosi na nešto već prethodno rečeno, na nešto što se podrazumijeva i što je čitatelju barem donekle poznato.

No stvari su se u Pristajanju radikalno promijenile. Dakako, Madone više nema; proteklo je trideset godina i ona je već odavno pokopana, a s njom i prezreni ideali - i crvenog i crnog predznaka. Ali ostao je Mali, sada usamljeni starac sa štapom, s prošlošću kao nekim teškim teretom i sa svojom razornom ironijom, mizantropijom i cinizmom, s pogledom koji stvari oko sebe rastače poput solne kiseline. Ostao je i otok - Rab - kao poprište radnje i pripovjedačevo utočište. A ostala je i ona ista inzularna atmosfera, poznata već iz ranijih Novakovih proza, koja samo pojačava osjećaj izolacije, nemira, tjeskobe i »letargije samoće«.

Otoci su oduvijek bili mjesta izgona i mjesta zatočenja. No na otoke su se često ljudi i posve dobrovoljno povlačili da bi tamo okajavali svoje grijehe, da bi se prepustili samoći, askezi, meditaciji, molitvi, šutnji. Mnogi su pojedinci prakticirali dobrovoljni izgon na otok kao vid duhovnoga pročišćavanja. Takvo iskustvo dragovoljnog povlačenja na otok najbolje je u suvremenoj hrvatskoj književnosti opisao upravo Slobodan Novak. U njegovim Mirisima, zlatu i tamjanu otok je predstavljao mjesto zaklona i dobrovoljnog zatočenja, mjesto sabranosti i smirenja, ali i kajanja, odnosno ispaštanja kazne i traženja katarze. U Pristajanju pak otok je ponajprije kavez i ropstvo, mjesto rezignacije i odustajanja.

Od različitih semantičkih implikacija glagolske imenice »pristajanje« duhu i atmosferi njegova romana najviše odgovara ona s pesimističkim prizvukom: pristajanje je ovdje u prvom redu »rezignirano prihvaćanje čega bez stava i otpora«. Pripovjedač je sveden na ulogu promatrača, lucidnog voajera, rezignirano pomiren sa stvarima oko sebe. Jedan se svijet urušava, a glavni lik je suviše star da bilo u čemu aktivno sudjeluje i da bilo što promijeni, a najmanje »tijek povijesti«.

Roman protječe u atmosferi rezignacije i gorčine, a završava u znaku jedne druge semantičke odrednice glagolske imenice koja se nalazi u naslovu romana: pristajanjem desantnog broda JNA u (rapsku) luku. Na otok zlo uvijek dolazi s kopna, pa tako i okupatorski brod znači kraj jednog poretka. Sve su vrijednosti promijenile predznak, sve se profaniralo. Radnja romana, koji je inspiriran stvarnim događajem, traje sve u svemu nekoliko mjeseci, a zbiva se na samom početku turbulentnih devedesetih godina prošloga stoljeća. Jedna zemlja i jedan politički sustav idu svome kraju; u zraku se već osjeća miris baruta, a s njime su u ove prostore stigle velike, presudne promjene.

Novakovo Pristajanje priziva strpljiva i obrazovana recipijenta koji će uživati u eruditskim literarnim asocijacijama, efektnim kalamburima i lirskim digresijama, koji će znati prepoznati brojne u tekst upisane aluzije, koji će uživati u finom narativnom tkanju superiorna pripovjedača koji stilski virtuozno koristi sve potencijale jezika, od standardnog hrvatskog do lokalnog rapskog idioma. Djelo je očito nastalo kao rezultat dugo akumulirana životna iskustva i estetske energije i sigurno će biti važno mjesto i u Novakovu opusu i u našoj suvremenoj književnosti.

Luko Paljetak, Skroviti vrt. Profil, Zagreb, 2004.

Cvijeta Zuzorić, tajanstvena dubrovačka plemkinja koja je svojom zanosnom ljepotom i manirama obilježila dubrovačku sredinu krajem 16. i početkom 17. stoljeća, zadobila je tijekom vremena gotovo privilegiran status postavši prvom ženskom ikonom u hrvatskom kulturnom pamćenju. Dva njezina sačuvana portreta mogu samo naslutiti razloge zašto je postala simbolom renesansne ljepote, ali i muzom, upravo fascinantnim estetskim objektom brojnih pjesnika. Dubrovački filozof Nikola Vitov Gučetić, koji ju Cvijetu ovjekovječio u svojem »Dijalogu o ljepoti« i »Dijalogu o ljubavi« (1581), napisao je da je njezina ljepota takva da »drevni slikar Zeuksis ili neki još vještiji od naših suvremenika nikad neće moći naslikati tako lijepu ženu«. Cvijetinu ljepotu, um, plemenitost i udvornost opjevali su Dominko Zlatarić, Dinko Ranjina i Miho Monaldi, ali i Talijani Cesare Simonetti i Torquato Tasso. Legenda o njoj prelila se daleko preko granica vremena u kojem je živjela postavši dijelom literarnog imaginarija i novijih hrvatskih autora: Tin Ujević ju je uvrstio u »Naše vile«, nije prema njoj bio ravnodušan ni Ivan Slamnig, dok joj je Antun Šoljan posvetio lucidan trubadursko-petrarkistički esej »Kako sam otkrio pjesme Cvijete Zuzorić«. Nedavno je održana u Teatru ITD i predstava »Cvijeta Zuzorić« Matka Sršena.

No kult naše »Fior di spina«, kako ju je nazvao T. Tasso, najbolje je oživio dubrovački gospar Luko Paljetak u romanu Skroviti vrt, fiktivnom dnevniku Cvijete Zuzorić. Cvijeta se već prije javljala kao figura u Paljetkovu pjesništvu, a u romanu Skroviti vrt nešto škrtih arhivskih podataka, zapisa i stihova suvremenika poslužilo je kao poticaj za jedinstvenu kulturnu interakciju: suvremeni poeta doctus, vičan diskurzivnoj mimikriji i sklon memoriranju hrvatske kulturne baštine, »usidrio« se u svijest renesansne žene, osmislio njezin idiom, način mišljenja i osjećanja i ispisao prozu jedinstvena emocionalnog i misaonog naboja. Cvijeta je pod Paljetkovim perom oživjela u dvostrukoj ulozi: i kao literarni lik i kao jedinstvena osoba od krvi i mesa. Takav stupanj literarne identifikacije muškog autora s logikom ženskog principa, takvo sofisticirano oponašanje ženske formae mentis i načina pisanja, jedinstveno je u hrvatskoj književnosti. Paljetkov imaginarni dnevnik obrazovane dubrovačke plemkinje podjednako zadire i u privatnu i u javnu sferu otkrivajući istodobno i onaj tajanstveni, gotovo indiskretni »skroviti vrt« rafinirane žene, ali i običaje, načine ponašanja, društvene kodekse i forme komunikacije jednog vremena i jedinstvenog kulturnog prostora kojemu su uporišne točke Dubrovnik, Firenca, Ancona i Mleci.

Apokrifni dnevnik Skroviti vrt nastao je kao izraz osobne fascinacije jednim mitom, ali i kao dijalog s renesansnom kulturom. Evocirajući tragove, kodove i znakove prošlosti, Paljetak je postao Cvijetin suvremenik, a mi konačno znamo kakva je »uistinu« bila ta pametna i slavna žena koja je svojom ljepotom i umom plijenila suvremenike. Kao što je poznato, Cvijeta Zuzorić pisala je i stihove i epigrame, no oni nisu sačuvani i djelovali su kao svojevrsno »mjesto neodređenosti« stare hrvatske književnosti. Sada su, u Paljetkovoj pjesničkoj semiozi, oživljeni i Cvijetini stihovi i život ove, kako kaže autor, »najzagonetnije i najprimamljivije žene našega podneblja«.

Southerly Thoughts and Other Stories. An Antology of Croatian Short Stories. Rival, Rijeka, 2005.

Evo, samo kratko za one koji još imaju problema s hrvatskim jezikom i za one koje zanimaju prijevodi hrvatskih djela na strane jezike kratka napomena da je izišla antologija hrvatske kratke priče na engleskom. Projekt je realizirao Mladen Urem, inače agilni promotor hrvatske avangarde, osobito J. PolićaKamova. Antologija obuhvaća deset novela hrvatskih klasika, od Gjalskoga i Kamova preko Krleže, Desnice i Marinkovića do Šoljana Fabrija. Nazvana je po kultnoj noveli Slobodana Novaka Južne misli. Zanimljivo je da u antologiji nisu zastupljeni mlađi autori koji su upravo kratkoj priči dali nove poetičke karakteristike. Najmlađi je autor Nedjeljko Fabrio, a on je rođen 1937. godine.

Danijel Dragojević, Žamor. Meandar, Zagreb, 1934.

Za ovu zbirku autor je dobio ovogodišnju »Vjesnikovu« nagradu za književnost »Goran«. Danijelu Dragojeviću pripada zasigurno jedno od središnjih mjesta u suvremenoj hrvatskoj poeziji. To je pjesnik posve osobita statusa koji se ne uklapa u generacijske poetike i pomodne struje. Svoj je lirski govor pretvorio u svojevrsnu borbu protiv predvidljivosti jezika, značenja, ustaljenih percepcija, temporalnosti. Stoga nastoji osvojiti nove prostore iskazivoga, ispitati nove potencijale jezika, provocirajući obnavljanje svijeta po mjeri vlastite mu poezije. I u Žamoru, kao i u petnaest zbirki koje su joj prethodile, kombinira različite diskurse - od lirskoga, preko narativnoga do esejističkoga - i kao rezultat dobiva pjesničke produkte u rasponu od lirske minijature, gotovo nalik aforizmu ili univerzalnom iskazu, preko većih pjesmotvora pisanih ili slobodnim stihom, potom pjesama u prozi te konačno liriziranih eseja s lucidnim, nerijetko paradoksalnim poantama. Na tematskom planu očituje se raspon Dragojevićeva interesa od konkretnih fenomena svakodnevice do metafizičkih problema. Dragojevićev žamor sastoji se od mnoštva malih zvukova, a umjesto skepse, cinizma i mrzovolje, koje su često pratile njegov poetski govor, sada se sve više osjeća neki stoički mir, zrela mudrost, pomirenost sa svijetom. I ova je zbirka dio jedinstvenoga Dragojevićeva pjesničkog projekta, osebujan glas koji uživa visok ugled u hrvatskoj kritici i u odabranoj publici.

Zvonimir Mrkonjić, Maslina u čistopisu. Altagama, Zagreb, 2004.

Posrijedi su izabrane pjesme Zvonimira Mrkonjića, svojevrsna bilanca njegova dosadašnjeg stvaralaštva. Riječ je o pjesniku koji se ne da svesti na jednu poetičku liniju, pa knjiga upravo predstavlja Mrkonjića kao pjesnika pluralnosti i polifonije. Od samog početka, od zbirke Gdje je što (1962) i Zemljovid (1964) on razvija barem tri-četiri modela poetskog izražavanja. U početku je tipičan pjesnik »iskustva jezika« kojeg odlikuje izrazita svijest o pisanju, tj. krajnja autonomija predmetnosti teksta i izoštrena refleksija o poeziji samoj. Iako ga danas smatramo karakterističnim autorom tzv. postmodernističkog obrata, nema sumnje da je Mrkonjić u svojim počecima i djelatno i teorijski pripomogao afirmaciji tokova povijesne avangarde odnosno trećeg vala našeg modernizma. No logika je Mrkonjićeva opusa elastična izmjena poetskih modela, kontinuirano razmicanje granica da bi se izbjegao zamor materijala. Jednu je svoju zbirku nazvao Knjiga mijena (1972) i to je upravo točna oznaka njegova pjesničkog identiteta. Sedamdesete godine u Mrkonjićevu su pjesništvu u znaku reafirmacije tradicije i ludičkih eksperimenata, a u osamdesetima se prepustio uglavnom sonetu. Uspio je ispisati na stotine originalnih, neobičnih, bizarnih, a opet formalno čvrsto discipliniranih soneta. Sjetimo se samo zbirki Zvonjelice (1980), Mješte hljeba (1986), Crna kutija (1988) sve do Šipanskih soneta (1992). To je poezija tehnicizma, erudicije, plurilingvizma, miješanja uzvišenih i prizemnih slojeva. Njoj će ostati vjeran i devedesetih godina, npr. u zbirci San, magla i ništa (1996), ali se osjeća postupni zaokret prema pjesmi u prozi. Sve te faze, tipološke raznolikosti i morfološko bogatstvo Mrkonjićeve lirike prati ovaj izbor koji je načinio Tonko Maroević, spekatr zbirki promkometirala Tea Benčić Rimay, a na kraju se donosi i kompletna kritička literatura o Zvonimiru Mrkonjiću.

Mila Pavičević / Luko Paljetak, Lovorenje. Laura Petrarci, Petrarca Lauri. Solus, Dubrovnik, 2005.

Ovom zbirkom obilježena je 700. godina rođenja Francesca Petrarce i 656 godišnjica smrti njegove Laure. Obljetnice su obilježene na originalan način. Mlada dubrovačka pjesnikinja Mila Pavičević (r. 1988, učenica II. razreda klasične gimanzije) i Luko Paljetak, jedan od najznačajnijih suvremenih hrvatskih pjesnika, vraćaju se petrarkističkoj modi svojevrsnom igrom zrcala: Mila Pavičević preuzima Laurin glas i piše sonete Petrarci, a Paljetak joj odgovara sonetima a la Petrarca. Dakle, naši su se dubrovački suvremenici obukli u starinsko ruho, kao pretekst uzeli nekoliko situacija iz Petrarkina Kanconijera i sročili ovaj intertekstualni dijalog. Pritom Mila Pavičević preferira izrazito elegične i melankolične situacije i razrađuje motive žaljenja i uskraćenosti. Paljetak pak odabire oblik soneta s repom (sonetto colla coda) i »glumi« Petrarcino snubljenje udane žene i idealizirano traženje arhetipa Laure. Tako ova »kostimirana« poezija nije znak samo znak kurtoaznog prisjećanja na jednu pjesničku obljetnicu nego i zanimljiv lirski projekt obnavljanja autentične petrarkističke žice.

Dragutin Tadijanović, Devedeset devet pjesama i još jedna + Ostani, ostani uza me, Školska knjiga, Zagreb, 2004.

Klasik hrvatske poezije Dragutin Tadijanović navršit će 4. studenoga punih 100 godina života. Ljudi rijetko dožive stotu, a ako u tim godinama još i pišu poeziju, to je zaista kuriozitet i u svjetskim razmjerima. A evo naš Tadija, kako ga ovdje svi zovemo, živi i pjeva i za jesen priprema veliku feštu za svoj stoti rođendan. Izdavači su se već pripremili za taj rijedak jubilej: Školska knjiga izdala je zbirku pod simboličnim nazivom 99 pjesama i još jedna. To je mali presjek kroz njegovo novije pjesništvo. No ako Bog dodat će Tadija uz ovih 99 ne samo jednu, nego i više pjesama. Htio bih upozoriti i na drugu zbirku koja je izišla pod imenom Dragutina Tadijanovića - Ostani, ostani uza me. To su zapravo Tadijanovićevi prepjevi strane poezije popraćeni, kao i obično, autorovim zanimljivim komentarima. Najviše je prijevoda s njemačkoga, i to njemačkih klasika - Goethea, Hölderlina, Novalisa i Heinea. Tu su i prijevodi Nezvala s češkoga, Larbauda sa francuskoga te prijevodi desetak pjesama sa slovenskoga: Ivana Cankara, Antona Vodnika i Edvarda Kocbeka.

Ivana Sajko, Žena-bomba. Meandar, Zagreb, 2004.

Ivana Sajko jedna je od najzanimljivijih autorica u suvremenom hrvatskom dramskom kraojoliku. Rođena je 1975., drame joj se izvode posvuda, a najizvođenija je upravo Žena-bomba, prevedena na više jezika i s velikim uspjehom izvedena i u inozemstvu. Žena-bomba u formalnom je smislu netipičan dramski tekst namijenjen monodramskoj izvedbi. Pripada politički angažiranom, subverzivnom teatru, teatru koji je shvaćen kao politička govornica u brechtovskom smislu riječi. Tema je suvremena, aktualna, njome je zaokupljen cijeli svijet: međunarodni terorizam, politička bestijalnost, sklonost samouništenju. Akterica je ove drame žena-atentatorica koja je oko sebe opasala bombe i sprema se raznijeti sebe i ljude oko sebe. Dok sat neumoljivo otkucava i dok vrijeme teče prema eksploziji paklene naprave, mi pratimo njezina razmišljanja i dvojbe. No tekst nije složen u smislu tradicionalne dramaturgije oblikovanja karaktera i izmiče i stilskoj i žanrovskoj klasifikaciji. Tekst Ivane Sajko čine labavo povezani dramaturški komadići, to je kolaž u kojem monološki iskaz atentatorice ispresijecaju songovi, novinski članci, istraživanja o terorizmu, metafikcionalni upadi empirijske spisateljice, dakle rekli bismo brojni »nedramski elementi«. Tu se miješaju i brojni glasovi i »likovi«: bog, anđeli, crv, Mona Lisa. Ivana Sajko eksperimentira s različitim predstavljačkim formama i istražuje mogućnosti njihova isprepletanja. No riječ je o dramskom tekstu koji ima i te kako osmišljenu dramaturgiju: u prividno decentriranom poetskom svijetu I. Sajko problemi suvremenog svijeta dobivaju snagu arhetipova čije dešifriranje vodi u samo središte igre. Djela Ivane Sajko, uz Miru Gavrana, u ovom su trenutku najzanimljiviji hrvatski izvozni proizvod na području drame.

Ivo Frangeš, Riječ što traje. Školska knjiga, Zagreb, 2005.

Ivo Frangeš, jedan od najznačajnijih hrvatskih književnih povjesničara 20. stoljeća, umro je 29. prosinca 2003. Ova je knjiga svojevrsni hommage našem učitelju, znanstveniku koji je u hrvatskoj književnoj historiografiji zaslužan za bitan, kopernikanski zaokret: od pozitivizma i sociologizma stare škole prema stilističkoj kritici i metodi interpretacije. Ivo Frangeš jedan je od osnivača zagrebačke stilističke škole i časopisa »Umjetnost riječi«, glasila novog smjera. Dakako, nakon stilističke kritike izmijenili su se još brojni književnoteorijski pravci, ali Frangešove studije imaju i danas svoju vrijednost upravo zbog specifičnog esejističkog stila koji je autor njegovao: on je bio za našu sredinu arbiter elegantiae i njegove bismo tekstove prepoznali i kad ne bismo na početku vidjeli ime njihova autora. Odatle i naslov ove knjige: upućuje na dugovječnost Frangešovih prosudbi, na trajnost i pouzdanost njegovih analitičkih prodora. Studije i rasprave u ovoj knjizi predstavljaju the best of Ivo Frangeš. Posrijedi je autor koji je književni tekst smatrao estetskom činjenicom trajne vrijednosti, dakle nečim što transcendira životnu stvarnost, pa je glavninu svoga rada posvetio interpretacijama vrhunskih i kanonskih djela hrvatske književnosti. Knjiga sadrži sve njegove važnije radove o Mažuraniću, Šenoi, Kranjčeviću, Matošu, Vidriću, Krleži, Marinkoviću. Uostalom, Frangeš je autor prve poratne integralne povijesti hrvatske književnosti; on je stvarao kanon svojim urođenim smislom za prepoznavanje ljepote. Rasprave okupljene u knjizi Riječ što traje pokazuju da je naš conte Ivo, kako smo ga zvali, znao pisati istodobno i znanstveno točno i stilski dotjerano, stručno i lijepo, analitički precizno i jezično elegantno.

Miroslav Šicel, Povijest hrvatske književnosti, knjiga III. Književnost moderne. Naklada Ljevak, Zagreb, 2005.

Posrijedi je treći, završni dio projekta Povijesti hrvatske književnosti 19. stoljeća. Prva knjiga nosila je naslov Od Andrije Kačića Miošića do Augusta Šenoe, druga Realizam, a treća Moderna. Riječ je o ponešto prerađenom Šicelovu pregledu Moderna, objavljenom u sklopu Povijest hrvatske književnosti u koju su počeli objavljivati Mladost i Liber 1978. godine. Bilo je zamišljeno 7 knjiga, ali je izišlo samo 5; posljednja je bila upravo Šicelova Moderna.

Kako opisati Šicelovu metodološku poziciju? Najkraće rečeno, povijest književnosti za njega nisu samo primarni književni tekstovi; to je i povijest duha, atmosfere, filozofije vremena. Zato u obzor njegova znanstvenoga interesa ulaze ravnopravno biografski podaci, psihološke, kulturološke i socijalno-političke komponente. On odabrani problem redovito projicira u povijesno-kulturni kontekst, uspostavlja paralele i korelacije, a književne pojave uvijek tumači u njihovu organskom slijedu. U mogućoj tipologiji književnoznanstvenoga uma njegovu bismo duhovnu poziciju mogli odrediti kao induktivno-empirijsku. Karakterizira je sustavnost, postupnost, solidan opis činjenica i privrženost postupku »malih« ali sigurnih »koraka«. Oni pak u konačnici donose nepobitne rezultate, pa je tako slučaj i s ovom književnopovijesnom sintezom. Korisna knjiga za sve studente i nastavnike hrvatske književnosti.

Andrea Zlatar, Tekst, tijelo, trauma. Naklada Ljevak, Zagreb, 2004.

Kolegicu Zlatar imat ćete priliku upoznati kao predavačicu na našem književnom bloku posvećenom popularnoj hrvatskoj književnosti i kulturi. Najnovija autoričina knjiga donosi desetak ogleda i rasprava o suvremenoj hrvatskoj ženskoj književnosti. Knjiga sadrži tri veće cjeline: Teorijski pogled unatrag, Poetika suvremene hrvatske ženske književnosti te Perspektive pripovijedanja.

Autoricu zanima način oblikovanja ženskog identiteta u okviru određenog kronotopa te odnos između kolektivnog i individualnog identiteta. U tom odnosu posebno se zadržava na analizi problema koji se tiču ženske slobode, intime, psihologije, položaja u braku i patrijarhalnom okruženju, tjelesnosti i seksualnosti, dakle svega onoga što »žensko pismo« čini pismom razlike. Prvo se interpretiraju paradigmatski modeli hrvatskoga ženskog pisma koje ilustriraju djela Irene Vrkljan, Dubravke Ugrešić, Slavenke Drakulić i Daše Drndić. Autorica ukazuje na sadržajne i izražajne osobine njihovih proznih i esejističkih tekstova, uočava narativne specifičnosti i propituje učinke kulturnih, povijesnih i socijalnih stratuma na tijelo teksta. Recimo kod S. Drakulić zanimat će je osobit način kodiranja ženske intime, a kod D. Ugrešić gubitak i ponovno stvaranje identiteta u egzilu. Posebno poglavlje posvećeno je specifičnostima ženskog iskustva u Domovinskom ratu, u različitim oblicima egzistencijalne ugroženosti kao što su rat, logor, traume, silovanja, progonstva, egzil i sl. Za sve koji se zanimaju za hrvatsku žensku prozu napomena da je knjiga A. Zlatar u ovom trenutku najtemeljitija i teorijski najfundiranija knjiga o tom velikom korpusu suvremene produkcije.