Za demokratizaciju hrvatske ortoepske norme

Među hrvatskim normativcima bilo je s vremena na vrijeme upozorenja da se u praksi često odstupa od tzv. klasične, novoštokavske distribucije naglasaka, osobito kod riječi stranoga podrijetla. Koliko mi je poznato, na to je prvi utemeljenije i razrađenije upozorio Kuzma Moskatelo člankom »Akcentuacija tuđica na -or u hrvatskom jeziku« (Moskatelo 1954: 51-56). On napominje da bi se riječi tipa kompozitor, sterilizator, ventilator, regulator, inkvizitor, moralizator i sl. prema »teoretičarima« trebale naglašavati sa sporim na trećem slogu od kraja (npr. kom­pòzītor), ali da se »u praksi uporno ostaje kod stranog akcenta u tim riječima« (nav. dj., 51), tj. kod akcenta tipa kompozîtor. On to opravdava time da je »kod ljudi živ zvukovni osjećaj akcenta iz stranog jezika, odakle te riječi potječu, a to je romanska osnova« (nav. dj., 54). On je također spomenuo da sličnih »akcenatskih anomalija« ima i u drugim tuđicama odnosno složenicama, npr. kȉlovat-sât, alȁrm, pȍlumjȅsečnik, rižȍto, grkokȍtolik1 i sl. Pri kraju članka Moskatelo zaključuje: »Gornji primjeri pokazuju, kako narod znade odstupati od uobičajenih akcenatskih principa, i nameće se pitanje, neće li po toj istoj praksi sam narod trajno primiti silazni akcent na srednjem slogu i kod tuđica na -or ili će to biti samo u prvoj fazi njihova živovanja u našoj sredini« (nav. dj., 55).

Na taj je članak oštro uzvratio Dalibor Brozović u istom godištu Jezika (Brozović 1955: 118-123). On se energično protivi Moskatelovoj tvrdnji da su naglasne realizacije tipa kompòzītor djelo teoretičara, a da je u praksi kompozîtor. On smatra da je tu teorija izvedena iz prakse te da »one prakse, koja je za nas odlučna, pisac možda i ne poznaje» (nav. d., 118) odnosno da »nekoliko milijuna dobrih štokavaca« govori tako (npr. okùpātor) »zato što drukčije i ne mogu govoriti, ukoliko govore riječ, koja je za njih obična. A ako pak ne govore kompòzītor, razlog je samo u tome, što te riječi uopće i ne govore«. Naglasak se pomiče za slog naprijed zato što je »gotovo nemoguće izgovoriti silazni i brzi akcent u sredini izgovorne cjeline, ako ih izgovaramo s punim štokavskim muzičkim intervalom i s punom napetošću. A kod nas se akcenti ne izgovaraju na pravi način ni kod perifernih ni kod zagrebačkih 'školskih' štokavaca. Novoštokavska je akcentuacija pravom štokavcu fiziološka potreba. Zagrebačkom je stečena navika« (nav. dj., 121).

Što se tiče samih štokavaca (tzv. centralnih, kako ih on sam zove), Brozović je vjerojatno imao pravo, ali danas, nakon gotovo pola stoljeća poslije spomenute polemičke rasprave, moramo ustvrditi da nije imao pravo kad je napisao i ovo: »Koliko nam se god gdjekad činilo, da centralnoštokavski akcenatski sustav kao cjelina uzmiče, to je samo relativno, ograničeno i prividno, pojedinačno. U apsolutnom mjerilu taj sustav polako i sigurno nezadrživo napreduje, potpomognut svojom golemom masom govornih subjekata i objektivnim prilikama, koje mu jako pogoduju« (nav. dj., 122). Čini se da se dogodilo upravo suprotno, tj. da objektivne prilike nisu baš išle na ruku centralnoštokavskom naglasnom sustavu, te da bi to normativna ortoepija napokon morala uzimati u obzir. Uvjeren sam da danas ima malo i novoštokavaca (računajući čak i »centralne«) koji govore radìjātor ili akumùlātor2 te da su naglasci tipa radijâtor posve prevladali. Među razlozima takvu stanju treba svakako spomenuti činjenicu da je utjecaj medija u međuvremenu bio sve veći, a da najutjecajniji medijski centri u pravilu nisu smješteni u »centralnoštokavsko« područje: ni Zagreb, ni Rijeka, ni Split,3 ni Osijek. Dogodilo se u vezi s naglascima nešto za što se zalagao još Adolfo Veber Tkalčević, koji je doduše bio zagovornik štokavštine, ali i oštar protivnik tzv. »skrajnje štokavštine«. Očito je da su u služenju standardnim jezikom tzv. periferni štokavci (kako ih također naziva Brozović) i neštokavci dosljedni novoštokavski (centralni) naglasni sustav, s vrlo čestim i dosljednim prebacivanjima naglasaka prema početku niječi te brojnim zanaglasnim dužinama, počeli doživljavati kao osobitost te »skrajnje štokavštine« odnosno regionalnoga, ruralnoga, pa možda čak (posebno posljednjih godina) i srpskoga tipa naglašavanja.

Mislim ipak da je u svemu tome presudna bila činjenica da su i sami štokavski govori (bar oni koji nisu »centralni«) imali »unutarnju prozodijsku potenciju« (Škarić-Babić-Škavić-Varošanec 1987: 139) koja je tako reći odvajkada generirala silazne naglaske i na nepočetnim slogovima, što zapravo znači da su to oduvijek bili naglasci koji se nisu odlikovali »centralnoštokavskom silinom«, koja je doista takve naravi da se može realizirati samo na početnim slogovima. Spomenuta potencija očitovala se i u nekim pojavnostima vezanim za domaće riječi, a još više u posuđenim riječima, i to:

1. Odvajkada je bilo riječi, posebice višesložnih, s kojih naglasci nisu prelazili na proklitiku, npr. za ȕčenīka, u nȅpovrāt, u môrima, kraj sȁmostāna4 i sl., a pogotovo kad poziciju prednaglasnice zauzima kakva dvosložna ili višesložna riječ, npr. prema bâjkama, izvan pȁmēti, među stârima, između vlâsnīka5 itd.

2. Silazni naglasci javljali su se i u nekim oblicima, posebice u oblicima genitiva množine, u kojima uzlazni naglasci često metatoniraju u silazne, a ne prenose se za slog naprijed, dijelom svakako i zbog toga što bi to bio jedini oblik u paradigmi koji bi imao naglasak na tom mjestu,6 npr. sažêtākā, podâtākā, muškârācā, žumânjākā, Slavônācā, dragovôljācā, domaćînstāvā, prijatêljstāvā, sveučilištârācā, samostânācā, romanopîsācā.7 Čuju se, istina, osobito u »centralnih štokavaca« i u nadziranim tipovima govorenja, i naglasci tipa sàžētākā, ali mislim da ne bi bilo teško pokazati kako ovi prvi posve prevladavaju.

3. Slično se često događa i u superlativu, koji se doživljava kao svojevrsna složenica, npr. najtvȑđī, najgȕšćī, najlȕđī, najdônjī i sl.

4. Ima puno složenica u kojima druga riječ zadržava svoj, silazni naglasak, koji se ni u »centralnoj štokavštini« nije prenosio i ne prenosi se za slog naprijed, npr. poljoprȉvreda, jugozâpad, samopȍsluga, protunâpad, samoȕprava, slavodȍbītan, svetohrȁnīšte, slavenosȑpskī, strojobrȁvār, samozâštita, zemljovlâsnīk itd. U posljednje se vrijeme po rječnicima, ali i drugdje, takvi silazni naglasci metatoniraju u uzlazne (npr. poljoprìvreda, jugozápad), ali mislim da takvim postupcima nema osnove u govornoj praksi (ili, preciznije, mislim da je to relativno obično za riječku regiju, ali ne za ostale).

5. Prodoru silaznih naglasaka na nepočetnim slogovima mogle su pripomoći i neke kratice koje često imaju silazne naglaske na ultimi, a u kosim padežima u pravilu kratkosilazni na penultimi, npr. hadezê (HDZ) — hadezȅa, haeselȅs (HSLS) — haeselȅsa, esdepê (SDP) — esdepȅa, eseferjȍt (SFRJ) — eseferjȍta, afežê (AFŽ) — afežȅa8 itd.

6. Što se tiče riječi stranoga podrijetla, uvijek je bilo dosta onih u kojima su se silazni naglasci (u praksi) realizirali na unutrašnjim ili završnim slogovima. Za ovu priliku pozornije sam pregledao samo one običnije riječi stranoga podrijetla koje počinju sa r te na osnovi toga došao do ovih rezultata:

a. Dvosložne riječi relativno se rijetko ostvaruju s kratkosilaznim na ultimi, ali ni to nije isključeno, pogotovo kod »zagrebačkih štokavaca«. Preneseni naglasci u pravilu su češći kod običnijih i/ili davno primljenih riječi, npr. ràdist, ràsist, rèlist, rèlikt, rèmont, rèvanš, rèvers, rùsist i sl., dok su kratkosilazni naglasci na ul­timi češći kod novijih riječi,9 npr. reprȉnt, resȅt, reskrȉpt, resȕrs, retȅrn, retȕš i sl.

b. Puno su rjeđe riječi, dvosložne, višesložne i/ili složene, koje se realiziraju (i) s dugosilaznim na ultimi, npr. repesâž, resantimân, rešô, retûr, radiofâr, renomê, rezimê, rokokô, rondô.

c. Zato su vrlo česte trosložne ili višesložne riječi u kojima se kratkosilazni realizira na ultimi. Takav je naglasak u stranim riječima (osobito onima na -ist) u većini slučajeva i običniji, bar u razgovornom stilu i uopće u nenadziranim tipovima govorenja, nego pomaknuti (običnije je npr. recenzȅnt nego recènzent), npr. racionalȉst, radarȉst, radijȁnt, radikalȉst, radiotelegrafȉst, realȉst, rebelijȁnt, recidivȉst, recipijȅnt, referȅnt, reflektȁnt, reformȉst, regionalȉst, rekonvalescȅnt, rekurȅnt, relativȉst, remitȅnt, replikȁnt, reprezentȁnt, respicijȅnt, revanšȉst, revivalȉst, revizionȉst, rezervȉst, rojalȉst, romanȉst, rudimȅnt itd.

d. Vrlo je čest dugosilazni naglasak na penultimi, i u spomenutim riječima na -or, ali i u drugima, npr. racionalizâtor, radijâtor, radiokomentâtor, Ravêna, realizâtor, recitâtor, refektôrīj, reformâtor, refûgīj,10 regenerâtor, registrâtor, regulâtor, rekuperâtor, rekvizitârīj, reorganizâtor, repetîtor, repozitôrīj, respirâtor, responzôrīj, restaurâtor, retrovîzor, revîzor, rezonâtor, rimârīj, rubeôla, ružârīj itd. Inačice tipa radìjātor u pravilu su obilježene ili kao izrazito »centralnoštokavske« ili kao rezultat posebnoga nadziranja.

e. U trosložnim i višesložnim riječima čest je također i kratkosilazni nagla­sak na penultimi, npr. recȅptor, recȅntan, referȅnca, refrȁktor, regȅsta, rekonkvȉsta, rekȍrdan, relevȁntan, renesȁnsa, remitȅntan, reprȅsor, reprodȕktor, rezistȅntan, rezonȁnca, rezultȁnta, rigolȅto, rikavȅla, riskȁntan, rižȍto, rodȅo, romȁnca, romanȅskan itd. Inačice s prenesenim naglascima (npr. refèrenca, relèvantan ili rep­ròduktor) još su obilježenije nego one tipa radìjātor, a metatoniranja tipa recèptor, recèntan, renesànsa također po mom sudu nemaju utemeljenja u praksi.

f. Dugosilazni naglasak javlja se i na trećem slogu od kraja, ali takvi primjeri nisu česti (bar u riječima koje počinju sa r,11 npr. reâlije, represâlije, rezîduum i sl. I on se u spontanoj govornoj praksi vrlo rijetko prenosi za slog naprijed (npr. reprèsālije).

g. Ima naravno i silaznih naglasaka na unutrašnjim slogovima koji se javljaju u složenicama, npr. radioȁktīvan, retroȁktīvan, retroflȅktor, ribonȕkleinskī, rimokȁtolik itd. U takvim riječima prenošenje za slog naprijed obično uopće ne dolazi u obzir (možda se još i može čuti npr. retròflektor ili čak rȅtroflektor (po analogiji prema rèflektor), ali teško da će itko izgovarati retròaktīvan ili rimòkatolik).

Na osnovi rečenoga može se zaključiti da naglasna distribucijska pravila novoštokavskoga narječja (posebice onoga koje Brozović zove »centralnim«) danas posve izvjesno nisu jednaka naglasnim distribucijskim pravilima hrvatskoga standardnoga jezika. Dok u novoštokavskom narječju uglavnom vrijedi ono što je ustvrdio Brozović (iako mislim da su njegove tvrdnje iz rasprave s Moskatelom i za to narječje ponešto prestroge), u hrvatskome standardnom jeziku ne samo da danas nije tako nego nije bilo tako ni ranije (npr. u vrijeme spomenute rasprave). Za standardni jezik nije dobro propisivati »skrajnju štokavštinu« (kako bi rekao spomenuti A. Veber Tkalčević),12 u ovom slučaju skrajnju novoštokavsku prozodiju, već i zbog toga što je praktično u svim idiomima koji okružuju »centralnoštokavsko narječje« distribucija silaznih naglasaka uglavnom slobodna, od »perifernih« štokavskih govora u kojima su silazni naglasci mogući i na nepočetnim slogovima, do kajkavskog i čakavskog narječja u kojima silazni naglasci dolaze u bilo kojem položaju. Razumije se napokon da na prozodemska pravila hrvatskoga standardnoga jezika utječu i prozodemski sustavi jezika iz kojih se posuđivalo, posebno onih iz kojih se posuđivalo puno, kao što su npr. latinski, talijanski ili njemački.

Opisane naglaske na nepočetnim slogovima valja u hrvatskome standardnom jeziku dopustiti bar kao dubletne,13 s tim da bi oni u nekim situacijama bili i pri­mami, a preneseni naglasci obilježeni kao klasični, zastarjeli ili čak regionalni (običnije je npr. magistêrīj nego magìstērīj, radijâtor nego radìjātor, politikȁnt nego politìkant, kabarê nego kabàrē, esperȁnto nego espèranto ili esperànto itd.). Razumije se da bi takva distribucija bila ograničena na neke oblike i neke tipove leksema, posebice posuđenih, a da se nikako ne bi trebala proširivati na primjere tipa nastûpām, prepîšēm, proklȉnjēm, namȅtnēm, kovâč, pjevâč, balôn, pa ni na one tipa studȅnt ili profȅsor i sl.

Kad je riječ o naglasnoj normi bosanskoga standardnog jezika, mislim da je situacija utoliko drugačija što se ta norma, s pravom, u većoj mjeri nego norma hrvatskoga standardnog jezika oslanja na »centralnoštokavsko« narječje, pa je opravdano da u većoj mjeri bude »maretićevska«. Toga se u principu i drži Dževad Jahić u Gramatici bosanskoga jezika, s tim da on, po mom sudu, i pretjeruje bar u dvjema stvarima:

1. Mislim da nikako nije realno insistirati na klasičnim naglascima na dugim refleksima jata, tipa snȉjeg ili mlijèko. Tu bi realno bilo akcentuiranje kakvo je već duže vremena uobičajeno u hrvatskom standardnom jeziku, tj. snijêg i mlijéko,14 jer se približno tako i govori (gotovo) na cijelom području Bosne i Hercegovine.

2. Mislim također da nema opravdanja ni za neka metatoniranja silaznih naglasaka u uzlazne, kao što je slučaj s primjerima tipa inteligèntan, evidèntan,15 kupopròdaja,16 a mislim isto tako da je pored klasičnih naglašavanja tipa agìtātor, reprèsālija mogao dopustiti i inačice tipa agitâtor, represâlija (usp. Jahić-Halilović-Palić 2000: 124).

Stanje u srpskom standardnom jeziku mislim da je donekle slično onome u hrvatskom standardnom jeziku, s tim da su razlozi koji su do njega doveli posve drukčiji. Mislim naime da bi i u tom standardnom idiomu trebalo u većoj mjeri nego dosada tolerirati silazne naglaske na nepočetnim slogovima pored ostalog i zbog »perifernih« štokavskih (ili staroštokavskih) govora,17 i zbog beogradskoga govora (kojemu je primjerice svojstvena neutralizacija opozicije po kvaliteti, napose kod kratkih naglasaka, te, kao i zagrebačkome, relativno veliko reduciranje dužina), i zbog južnosrbijanskih govora koji pripadaju torlačkom (ili tzv. torlačkom) narječju.

Što se tiče (još uvijek eventualnoga) crnogorskog standardnog jezika, za njega bi u još većoj mjeri negoli npr. za bosanski standardni jezik bila karakteristična klasična akcentuacija, uključujući i naglaske tipa snȉjeg, mlijèko, jer se oni tamo (rekao bih čak jedino tamo) doista i realiziraju (bar oni tipa snȉjeg). S druge strane, mislim da bi se u crnogorskom standardnom jeziku trebalo voditi računa i o specifičnostima nenovoštokavske (zetske) akcentuacije, koja bez sumnje uvelike utječe na crnogorsku govornu praksu.

Ono što je ovdje rečeno shvaćam kao mali prilog stabilizaciji hrvatske ortoepske norme, koja je već dugo najproblematičnija norma hrvatskoga standardnog jezika. Ta njezina problematičnost izvire dobrim dijelom iz činjenice da je ona i najkonzervativnija. Naime, normativci uglavnom insistiraju na tzv. klasičnoj ili »maretićevskoj« akcentuaciji, koja se ne zasniva na realnom stanju u pojedinim hrvatskim govorima (pogotovo urbanim), nego je zapravo strana većini govornika hrvatskoga standardnog jezika (izuzevši donekle samo »centralne štokavce«, čija je prestižnost od početka više nego upitna), pa se zapravo (u školama, kazališnim akademijama, na radiju i televiziji) uči kao strana. Istina je doduše da svaki standardni jezik treba učiti, ali mislim da je uspješnije i svrhovitije ono učenje koje se temelji (koliko je to moguće) na realnom govornom stanju pojedine zajednice nego ono koje počiva na strogim normativnim pravilima kojih se rijetko tko pridržava i kojih se je govornicima iz bilo kojih razloga objektivno teško odnosno prezahtjevno pridržavati.

Literatura

• Anić, Vladimir: Rječnik hrvatskoga jezika, Novi Liber, Zagreb, ³1998.
• Babić, Stjepan: O Daničićevu naglasnom sustavu kao sustavu, Jezik, XV, Zagreb, 1968, str. 150-157.
• Brozović, Dalibor: Akcentuacija tuđica na –or u hrvatskom jeziku, Jezik, III, Zagreb, 1955, str. 118-123.
• Brozović, Dalibor: O normiranju književnih naglasaka, Jezik, VI, Zagreb, 1958, str. 65-72.
• Brozović, Dalibor: O prilogu dr. Stjepana Vukušića za Ivšićev zbornik, Stjepan Ivšić i hrvatski jezik, Zagreb, 1996, str. 175-176.
• Brozović, Dalibor: O Stjepanu Ivšiću kao slavenskom i hrvatskosrpskom akcentologu, Zbornik u čast Stjepana Ivšića, Zagreb, str. 25-36.
• Delaš, Helena: Silazni naglasci na nepočetnim slogovima riječi, magistarska kvalifikacijska radnja, Zagreb, 2000.
• Ivšić, Stjepan: Izabrana djela iz slavenske akcentuacije, München, 1971.
• Jahić, Dževad, Senahid Halilović i Ismail Palić: Gramatika bosanskoga jezika, Dom štampe, Zenica, 2000.
• Jonke, Ljudevit: Akcenatska problematika hrvatskosrpskoga jezika danas, Jezik, IX, Zagreb, 1961, str. 1-7.
• Kravar, Miroslav: Akcenat stranog leksika u svjetlu jezičnih kontakata, Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, 26 (16), Zadar, 1987, str. 35-43.
• Kravar, Miroslav: Uz recidiv sumnje u naš četvoroakcenatski sistem, Jezik, XXX, Zagreb, 1982, str. 19-25 i 126-127.
• Lupić, Ivan: Preskriptivna akcentologija i hrvatski standardni jezik, diplomski rad, Zagreb, 2000.
• Moskatelo, Kuzma: Akcentuacija tuđica na –or u hrvatskom jeziku, Jezik, III, Zagreb, 1954, str. 51-56.
• Pranjković, Ivo: Naglasak Lišana Ostrovačkih i Priručna gramatika, Jezik, XXXI, Zagreb, 1983, str. 23-26.
• Rječnik hrvatskoga jezika (ur. Jure Šonje), leksikografski zavod Miroslav Krleža i Školska knjiga, Zagreb, 2000.
• Škarić, Ivo, Đurđa Škavić i Gordana Varošanec-Škarić: Kako se naglašavaju posuđenice, Jezik, XLIII, Zagreb, 1996, str. 129-138.
• Škarić, Ivo, Đurđa Škavić i Gordana Varošanec-Škarić: O naglašavanju posuđenica još jednom, nakon Vukušića, Jezik, XLIV, Zagreb, 1996, str. 66-73.
• Škarić, Ivo, Zrinka Babić, Đurđa Škavić i Gordana Varošanec: Silazni naglasci na nepočetnim slogovima, Govor, IV/2, Zagreb, str. 139-151.
• Veber Tkalčević, Adolfo: Zagrebačka škola (1884), Djela Adolfa Vebera, III, Zagreb, 1987, str. 458-462.
• Vukušić, Stjepan: Nacrt hrvatske naglasne norme na osnovi zapadnog dijalekta, Istarska naklada, Pula, 1984.
• Vukušić, Stjepan: Naglasci tuđica na –ij, Jezik, LXIII, Zagreb, 1996, str. 188-191.
• Vukušić, Stjepan: Naglasno normiranje, Jezik, XXXVII, Zagreb, 1989, str. 48-53.
• Vukušić, Stjepan: Neprihvatljiva naglasnonormativna pravila, Jezik, XLIV, Zagreb, 1996, str. 63-66.
• Vukušić, Stjepan: O silaznom naglašavanju nepočetnog sloga, Jezik, XL, Zagreb, 1993, str. 76-79.
• Zoričić, Ivan: Naglasni odnosi i norma, Školske novine, Zagreb, 1990.