12. 11. 2009.

Lada Badurina

Hrvatska pravopisna norma u 20. stoljeću

Iako je već prethodno, 19. stoljeće u Hrvatskoj snažno obilježeno (orto)grafijskom djelatnošću (i to od slovopisnog/grafijskog ujednačavanja koje se protegnulo kroz dobar dio prve polovice stoljeća do nerijetko žestokih sučeljavanja i sukobljavanja različitih pravopisnih/ortografskih rješenja što su snažila prema prijelomu stoljeća), ni pravopisnom 20. stoljeću neće nedostajati burnih zbivanja! Smjene su pravopisnih knjiga – u znatno manjoj mjeri i pravopisnih koncepcija, upravo pretežito fonološke te izrazitije morfonološke (morfemske) – nedvosmisleno potvrđivale promišljanje o pravopisu (i) kao o iznimnoj sociolingvističkoj (i sociopolitičkoj) činjenici.1 Napokon, iz pravopisno smo senzibilizirana 20. stoljeća u novo 21. pronijeli iznimnu osjetljivost za pravopisne teme; i smjena će se stoljeća pamtiti po vrlo živoj pravopisnoj djelatnosti: 2000. je godine objavljeno – po nekim svojim rješenjima radikalnije – peto izdanje Babić–Finka–Moguševa Hrvatskoga pravopisa, a tek u načetoj je prvoj godini načetoga stoljeća objelodanjeno i novo izdanje Anić–Silićeva Pravopisa hrvatskoga jezika. Sve nas te činjenice dodatno bodre u nakani da pri početku novog stoljeća – i tisućljeća! – progovorimo o pravopisnoj normi u prošlome stoljeću.

Složeno i slojevito pitanje dopušta različita polazišta i pristupe, razotkriva obilje poticajnih i intrigantnih problema, pa je stoga okvirno zacrtanoj temi – hrvatska pravopisna norma u 20. stoljeću – moguće pristupiti na više načina. Nadamo se da će i ovaj ovdje ponuđen ostvariti zadovoljavajući učinak, ponajprije da će iz neke nove, blago pomaknute vizure rasvijetliti pitanje hrvatske (dvadesetostoljetne) pravopisne norme, rezimirati prošlostoljetna hrvatska pravopisna zbivanja – pa i time opravdati činjenicu što se opet bavimo pravopisom. A kako prijelomi stoljeća imaju prije svega simbolično značenje i u pravilu ne znače previše u vremenskoj protežnosti hrvatske (pravo)pismenosti, i neka bi od ovdje ponuđenih načelnih promišljanja o pravopisu – nije, valjda, to odveć bahato pomisliti? – mogla i za pravopisnu djelatnost u novome stoljeću imati svojih sasvim konkretnih vrijednosti.

Uvodno valja predstaviti odabrana polazišta. U središtu razmatranja neće biti pojedine pravopisne knjige kojima je u 20. stoljeću izgrađivana hrvatska pravopisna norma – iako će se na njih neizbježno referirati – već, prije, odabrana »poglavlja« hrvatske pravopisne norme; pravopisne se pak teme neće birati po kriteriju sveprisutnosti u javnim raspravama i polemikama2, nego po načelu neke unutarnje zanimljivosti (u prvome redu s obzirom na neujednačenosti, kolebljivosti u pisanoj praksi, ali i s obzirom na uvijek poticajan odnos spram drugih jezičnih – gramatičkih – normi). Na ta se pitanja neposredno nadovezuju i ona koja se tiču propitivanja metodologije izrade pravopisnih priručnika, pa – posljedično – i rasprostranjenih i općeprihvaćenih navika služenja tim knjigama. Ulančavanjem tih karika i slika bi stanja hrvatske pravopisne norme u 20. stoljeću trebala, držimo, biti bistrija.

U razmatranje hrvatske prošlostoljetne pravopisne norme krećemo dakle lišeni potrebe za sveobuhvatnošću i iscrpnošću kakva bi svakako bila primjerena povijesnom pristupu, ne obrazlažući stoga, pa posebno ni ne potkrepljujući tvrdnju (kojoj se priklanjamo) da noviju hrvatsku pravopisnu »priču« obilježava prilično čvrst fabulativni tok kojemu, ipak, ne nedostaju jaki dramatski momenti. Usmjerujemo se naime na dominantan – fonološki – hrvatski pravopisni tip koji se, uz kratkotrajan prekid za Nezavisne Države Hrvatske, ustrajno gradi – i to premošćujući čak dvije smjene stoljeća – od 90-ih godina 19. stoljeća do naših dana. Pokatkad disonantni tonovi – bez obzira na tip i količinu odmaka od glavne ili dominantne struje – s jedne su strane posljedica mijena u propisu pravopisne norme, a s druge pak strane upravo oni uzrokuju ponajviše nesigurnosti u pisanoj praksi. U tim će se pomacima hrvatske pravopisne norme najlakše nalaziti sadržaji prikladni za oslikavanje stanja na dvadesetostoljetnoj hrvatskoj (pravo)pismenoj sceni.

Ne bismo li međutim osigurali bolju prohodnost prostorima prošlostoljetne hrvatske pravopisne norme, valja ipak – ukratko, panoramski – naznačiti ključne točke koje su je kreirale.3 Dakle u stoljeće smo ukoračili solidno opismenjeni Hrvatskim pravopisom Ivana Broza, a koji je objavljen u dvama izdanjima na početku zadnjega desetljeća 19. stoljeća (1892. i 1893). Brozov se Pravopis smatra prvim hrvatskim pravopisom u novijem smislu riječi, a to je ujedno i prva pravopisna knjiga kojom je započelo stvaranje današnje pravopisne norme fonološkoga (upravo: fonološko-morfonološkoga) tipa. Brozove su se pravopisne zasade – zahvaljujući djelatnosti Dragutina Boranića – protegnule kroz cijelu prvu polovicu stoljeća, štoviše s produženim djelovanjem do početka šezdesetih. Naime tek uz jedan prekid od 1941, odnosno 1942. do 1945. (u doba Nezavisne Države Hrvatske državne su vlasti uznastojale uspostaviti novu pravopisnu normu, pretežito morfonološki/morfemski pravopisni tip, tzv. korienski pravopis4) Boranićeve su prerade i dopune Brozove normativne knjižice – u deset izdanja! – obgrlile cijelu prvu polovicu stoljeća (od 1904. godine u kojoj Boranić pod svojim i Brozovim imenom objavljuje treće izdanje Hrvatskoga pravopisa do 1951. kada je objelodanjeno deseto izdanje Boranićeva Pravopisa hrvatskoga ili srpskoga jezika).

Prepoznatljivost pretežito fonološke hrvatske pravopisne norme i prateće pisane prakse nije ozbiljnije uzdrmana ni trima izdanjima – petim iz 1930. te šestim i sedmim iz 1934. i 1937. godine – koja su, slijedeći odredbe Pravopisnog uputstva za sve osnovne, srednje i stručne škole Kraljevine S.H.S. iz 1929. godine, pretrpjela val pravopisne unifikacije: uklanjanja razlika između hrvatske i srpske pravopisne norme. Međutim promijenjene je, povoljnije političke prilike – osnutak Banovine Hrvatske – obilježio povratak na raniju hrvatsku pravopisnu tradiciju. Ona je – usprkos osporavanjima s početka stoljeća – sada prepoznata upravo u izvornoj, pretkompromisnoj Broz–Boranićevoj normi (1940. je godine objavljeno ponovljeno četvrto izdanje Boranićeve pravopisne knjige). Neće stoga biti pretjerano ustvrditi da je upravo Broz–Boranićeva pravopisna norma snažno obilježila razdoblje do pojave nove pravopisne knjige u osvitu šezdesetih. Naime od 1960. godine – nakon novosadskog »dogovora« što nametnut je snagom tada vladajuće ideologije i, dakako, neupitnim autoritetom tadašnje državne politike – Hrvati i Srbi dijele pravopisnu sudbinu: kao posljedica se novosadskoga pregovaranja pojavila nova – zajednička – pravopisna knjiga, objavljena – u skladu s tada službenim, prihvaćenim poimanjem političke korektnosti – u dvjema »varijantama«, zagrebačkoj/hrvatskoj (latiničkoj) i novosadskoj/srpskoj (ćiriličkoj): Pravopis hrvatskosrpskoga književnog jezika, odnosno Pravopis srpskohrvatskoga književnog jezika. Ostavljajući (zasad) postrance pitanje novosadske pravopisne norme, što se – prvo službeno, a kasnije (od poznih 60-ih) ponajviše u pomanjkanju odobrene i prihvaćene zamjenske normativne knjige – protegnula do polovice osamdesetih, spomenimo nažalost neuspjeli pokušaj pravopisnog prevrata iz 1971. godine: u toploj klimi probuđena hrvatskoga proljeća ponovno je, kao i tridesetak godina ranije, u Broz–Boranićevim pravopisnim korijenima prepoznat hrvatski pravopisni identitet, pa trojica autora – Stjepan Babić, Božidar Finka i Milan Moguš – deveto izdanje Boranićeva pravopisa uzimaju za predložak novom hrvatskom pravopisnom priručniku. Nažalost, sudbina je te knjige dijelila nemilu sudbinu hrvatskoga proljeća – ugušena je, uništena i prije no što je ukoričena! U Hrvatskoj zabranjen, novi je Hrvatski pravopis doživio dva svoja londonska izdanja (stoga je u Hrvatskoj znan i kao londonac), pa i ako se zna da je u Hrvatskoj u godinama koje su uslijedile kriomice korišten, o stvarnom se njegovu utjecaju do devedesetih godina 20. stoljeća može samo nagađati. Stoga je pravi i konačan prekid s novosadskom pravopisnom praksom označila jedna druga knjiga: Pravopisni priručnik hrvatskoga ili srpskoga jezika Vladimira Anića i Josipa Silića objavljen 1986. godine. Ostajući, razumljivo i očekivano, na tragu hrvatske fonološko-morfonološke pravopisne prakse, ta je knjiga – na nov način promišljajući pitanja kompetencije pravopisne norme – unijela novosti u način njezina propisivanja, pa je utoliko i predstavljala blag odmak od broz­-boranićevske tradicije izrade pravopisnih knjiga. Devedesete su godine – potvrđujući još jedanput koliko su jezična i pravopisna pitanja i prvorazredno društveno-političko pitanje – obilježene procvatom pravopisne djelatnosti u Hrvatskoj: sve je započelo već 1990. godine objavljivanjem 1971. godine brutalno zabranjena i uništena Babić–Finka–Moguševa Hrvatskog pravopisa, uzredala su se nova izdanja pravopisa istih autora, a u osvit je novoga stoljeća, na početku 2001. godine, objavljen i novi Pravopis hrvatskoga jezika Vladimira Anića i Josipa Silića. Sliku će očigledno (pravopisno) iznimno burna i dramatična dvadesetog stoljeća potpunijom učiniti još jedan podatak: hrvatski je pravopis uspio nadrasti tradicionalna papirnata izdanja i pojaviti se u sasvim novom »obliku«. Pred kraj stoljeća (1996. godine), simbolično najavljujući eru neke nove, računalne pismenosti, objavljen je Hrvatski računalni pravopis Slavena Batnožića, Branka Ranilovića i Josipa Silića, ponudivši – uz popratnu knjigu – po prvi put na novom mediju (na disketi) računalni program za provjeru pravopisa (tzv. spelling-checker).

Napokon se vraćamo središnjoj temi: najavljenim (odabranim/probranim) pitanjima hrvatske dvadesetostoljetne pravopisne norme! Ti bi primjeri trebali potkrijepiti i uvodno iskazanu misao o unutarnjoj dramatičnosti inače (zavidno) stabilne hrvatske fonološko-morfonološke pravopisne norme.

Pravocrtnost je njezina razvoja – kao što je i netom ponuđen letimičan uvid u pravopisna izdanja već upozorio – donekle narušena upravo četvrtstoljetnim upletanjem novosadske pravopisne prakse. Ne kanimo ovdje ulaziti u nešto složenije pitanje odnosa norme propisane novosadskim Pravopisom spram ranijih hrvatskih Broz–Boranićevih pravopisnih iskustava, ali ni kasnijih, postnovosadskih hrvatskih pravopisnih kretanja (o tome više u Badurina 1996). Samo ukratko ćemo reći da je misija te pravopisne knjige i što se pravopisne norme tiče bila posvjedočiti o potrebi (i mogućnosti) iznalaženja kompromisnih rješenja. Čini se – a to možemo tvrditi s potrebne vremenske distance – da je izgrađenost i stabilnost dotadašnje hrvatske (dakle Broz–Boranićeve) pravopisne norme dovela do toga da je ni nametnuti kompromisi nisu uspjeli ozbiljnije ugroziti, destabilizirati, kao što je, zasigurno, i višedesetljetna hrvatska tradicija izrade pravopisnih knjiga hrvatskim sudionicima u novosadskim pregovaranjima osigurala dobre startne pozicije. Naprotiv, ono čime je novosadski Pravopis sasvim razumljivo i s razlogom vrijeđao hrvatsku kulturnu javnost, jest – osim neprimjerena načelna izjednačavanja hrvatskih i srpskih pravopisnih oblika – nadasve nekompetentno zadiranje u druge jezične norme, poglavito leksičku. Svjesno dakle zanemarujući sve ta pitanja, štoviše, ne baveći se ovdje ni onim pravopisnim rješenjima koja se ponajčešće izdvajaju kao nametnuti hrvatski ustupci zajedničkome pravopisu, osvrnut ćemo se tek na jedno pravopisno poglavlje – ono u kojem se u novosadskom dogovornom pravopisnom priručniku propisuje pisanje interpunkcijskih (rečeničnih) znakova.

Dok su naime oči (pismene i stručne) javnosti – kad je o novosadskoj pravopisnoj knjizi riječ i, dakako, o normi njome propisanoj – uglavnom bile uprte na nešto izrazitije (kompromisno) priklanjanje fonološkom pravopisnom načelu (na štetu tradicionalna udjela morfonološkoga/morfemskoga u novijoj hrvatskoj pravopisnoj prošlosti, upravo u spominjanome razdoblju od 90-ih godina 19. stoljeća u kojemu je izgrađivana hrvatska pretežito fonološka pravopisna norma), a ponajviše je opravdano žestokih kritika bilo upućivano na načelno neprihvatljiv odnos zajedničkoga hrvatsko-srpskog izdanja spram hrvatske leksičke norme, katkad se čini da je gotovo nezamijećeno prošla činjenica da je normativnom knjigom iz 1960. godine promijenjen tip hrvatske interpunkcije!

I ne samo to! Ni u kasnijim preispitivanjima hrvatske pravopisne tradicije, koja se očitovala u (deklariranim) ugledanjima na prednovosadsku pravopisnu normu – ni 1971, a kamoli još dvadesetak godina kasnije, u 90-ima – nije se (recimo odmah: spravom!) pomišljalo na oživljavanje ranije (broz-boranićevske) strukturne interpunkcije. Međutim dodajmo ipak i ovo: predugo se, nažalost, propuštala prilika da se ozbiljnije propita imamo li – i zašto – kakvih poteškoća u pisanoj praksi, u praktičnoj primjeni interpunkcijskih pravila. No o čemu je zapravo riječ?

Podsjetimo: hrvatska je interpunkcija Broz–Boranićeva tipa bila zasnovana na strukturnom (ili gramatičkom) načelu. Takva se interpunkcija naziva strukturnom ili gramatičkom: rečenici se naime pristupa kao gramatičkoj (jezičnoj) jedinici, pa se i pisanje interpunkcijskih – upravo rečeničnih! – znakova propisuje s obzirom na rečeničnu strukturu (primjerice, u interpunkciji će se toga tipa zarez načelno pisati između klauza/surečenica složene rečenice). Naprotiv, pravopisnom je knjigom iz 1960. godine najavljen novi interpunkcijski tip – takozvana slobodna interpunkcija. Riječ je o interpunkcijskoj normi koja se pretežito gradi – ili bi barem trebala biti izgrađena – na semantičkom, odnosno logičko-semantičkom načelu. Ukratko, semantička se interpunkcija zasniva na rečenici kao komunikativnoj jedinici, dakle na iskazu, koji pak ima svoje obavijesno ustrojstvo (obavijesni subjekt i obavijesni predikat ili temu i remu, odnosno dano i novo). Utoliko će i pisanje interpunkcijskih znakova utemeljeno na tom načelu ovisiti o smislu iskaza. Budući da iskaz svoj smisao zadobiva u (kon)tekstu (iskaz kao kontekstualno uključena rečenica), i interpunkcijski će znakovi nužno nadrastati skučene i krute rečenične granice; rečenica će se naime pokazati preuskim, neizbježno stoga i nedovoljno pouzdanim okvirom za uspostavljanje jasnih i jednoznačnih pravila za pisanje rečeničnih/»rečeničnih« znakova.

S druge strane u semantičkoj će interpunkciji biti i elemenata logičke interpunkcije (kao što je, uostalom, bilo i u strukturnoj), što prepoznaje se, recimo, u pisanju zareza ispred suprotnih dijelova nezavisnosložene rečenice, ali i strukturne interpunkcije, prema kojoj se zarez piše između sastavnica zavisnosložene rečenice kada one dolaze u inverziji (o tome usp. Silić 1998, 392; Silić 2002, 48).

Semantička interpunkcija – kao i strukturna, napokon – neće nužno proturječiti onoj utemeljenoj na melodijskome interpunkcijskom načelu, iako se pisanje interpunkcijskih znakova po tim trima načelima, dakako, ne podudara.  Naime obavijesno će (ali i strukturno) rečenično ustrojstvo biti popraćeno odgovarajućim ritmo-melodijskim značajkama iskaza, pa u određenim pozicijama pisanje interpunkcijskih znakova po jednom (semantičkom) načelu ne mora odudarati od pisanja po drugom (melodijskom) načelu (Silić 1998, 393–396).

Iz svega toga zaključujemo da ni jedno interpunkcijsko načelo neće biti dokraja provedeno u pravilima o pisanju rečeničnih znakova. Utoliko se i može govoriti tek o pretežitosti pojedinog načela u određenoj interpunkcijskoj normi. U tom je smislu zanimljivo pravopisno određenje rečenice kao »gramatički, značenjski i intonacijski cjelovite komunikacijske jedinice« (usp. Anić–Silić 2001: 12).

Ipak, ne ulazeći ovdje podrobnije u pitanja interpunkcijskih načela (o tome više: Badurina 1996b; Silić 1998; Silić 2002), ponukani nesigurnošću korisnika hrvatskih pravopisnih knjiga, ali i zamjetnom kolebljivošću prakse pisane riječi, preostaje nam tek da upozorimo na složena pitanja opisa/propisa takve interpunkcijske norme. Činjenica da se u pravopisnim knjigama koje definiraju (logičko-)semantički interpunkcijski tip višestruko povećava broj pravopisnih pravila u poglavljima o pisanju interpunkcijskih (rečeničnih) znakova svakako zaslužuje pozornost. K tome – ili upravo zbog toga – u pisanoj se praksi koja se poziva na novopropisanu interpunkcijsku normu neprihvatljivo proizvoljno (reklo bi se gotovo odoka) bilježe pojedini od rečeničnih znakova (posebice zarez, ali i točka-zarez). Mnoga se takva iskliznuća – u kojima se najčešće prepoznaje prekomjerno priklanjanje melodijskom načelu – lako mogu pripisati odveć slobodnim interpretacijama u pravopisnim knjigama pomalo razmetljivo najavljivane slobode »slobodne« interpunkcije.5 Štoviše, oslanjanje se na intonacijske značajke iskaza nerijetko razabire i u formulacijama pravopisnih pravila, pa o povezanosti interpunkcijskih znakova (razgodaka – jer rastavljaju, razgođuju tekst na manje dijelove) s intonacijskim značajkama iskaza, ali i o uvjetovanosti tih značajki smislom govorenog teksta čitamo u samom uvodu pravopisnoga poglavlja: »Za misaono oblikovanje govora, za rastavljanje većih ili manjih govornih cjelina u govoru služe kraće ili duže stanke, intonacija, jačina i rečenični tempo, a u pismu se to označuje razgodcima. (…)« (Babić–Finka–Moguš 1996: 84, istakla L. B.). Iako to nije posebno eksplicirano, melodijsko je načelo zacijelo u podlozi još kojeg pravopisnog pravila, primjerice: »Kao naknadno dodani dio zarezom se može odvojiti i skup riječi ispred glavnih dijelova rečenice (…)« (Babić–Finka–Moguš 1996: 102, istakla L. B.) Međutim naglasimo još jednom: upozoravajući na manje ili više opravdanu/očekivanu prisutnost elemenata melodijskoga načela u suvremenoj hrvatskoj interpunkcijskoj normi, ne želimo dovesti u pitanje postojanje veze između smisla iskaza i njegova intonacijskog obrasca, već samo komentirati zastupljenost i tog interpunkcijskog načela u pojedinim pravopisnim pravilima, pa čak i ondje gdje oslanjanje na ritmo­-melodijske značajke iskaza predstavlja uzmak od temeljnoga semantičkog interpunkcijskog načela.

Traženje izlaza iz ovdje tek skicirana interpunkcijskog labirinta uvelike nadrasta predviđene okvire, a donekle i (općenitiju) temu ovoga rada. Spomenimo ipak da moguće se rješenje nazire u pristupu rečenici kao aktualnoj veličini, dakle iskazu, odnosno kao dijelu teksta, nadrečeničnoga jedinstva (usp. Silić: 1998; Silić: 2002). Već samo spominjanje rečenice/iskaza, potom i teksta (diskursa) kao utočišta i uporišta za pouzdano rješavanje nedoumica u vezi s pisanjem znakova koji bi nam trebali biti od pomoći u dokučivanju smisla rečenice/iskaza, znakova koji bi nam trebali pružati slobodu u iskazivanju misli i k tome se još ne protiviti logici, pozivanje dakle na lingvističke kategorije otvara Pandorinu kutiju iz koje lančano izlijeću problemi što tiču se složena i zahtjevna posla pravopisnog normiranja.

Na primjeru hrvatske interpunkcijske norme tek ovlaš spomenute teškoće pravopisnoga normiranja trebale bi žarište našega zanimanja pomaknuti s pitanja kakva je hrvatska pravopisna norma – a pitanje je to koje je bilo okosnicom pravopisnoga 20. stoljeća – te naša promišljanja o hrvatskome pravopisu napokon usmjeriti na ipak složenije probleme načina na koji je pravopisna norma propisana/opisana. Vodi nas to uvodno najavljenoj temi, koja je – izričito ili prikriveno, u pravim ili reduciranim dimenzijama – no uglavnom ipak bojažljivo isplivavala i u dosadašnjim raspravama o pojedinim pravopisnim knjigama, o njihovim dobrim (prihvatljivim, poželjnim) i lošim (po nekim kriterijima neprihvatljivim) značajkama: općenito kazano, pitanje je to granica kompetencije pravopisne norme, inače latentno prisutno u hrvatskoj praksi izrade pravopisnih knjiga. Simbolični se zameci prosuđivanja i procjenjivanja pravopisne djelatnosti nalaze već na samim simboličnim počecima novije povijesti hrvatskoga pravopisa. Tako se Ivan Broz, svjestan metodološke zamke u koju upada pišući pravopisni priručnik, u uvodu svoje normativne knjižice ispričavao: »Ako se kome čini, da je preopsežan I. dio, a ono neka znade, da bi, istina, mnoga između pravila u I. dijelu pristala upravo u gramatiku jezika hrvatskoga, ali kako ih nema u školskim gramatikama, trebalo je već i zato da se nađu u ovoj knjižici« (Broz 1893: VI). Zanimljivo je da se kasniji hrvatski pravopisci – uvelike nasljeđujući Brozov model pisanja pravopisnog priručnika – zbog sličnih metodoloških prekršaja više i nisu ispričavali, pa u mlađim hrvatskim pravopisnim knjigama više ne čitamo slične autoreferencijalne napomene. Nadalje i Brozov pravopisni rječnik preuzima neke nepravopisne kompetencije: »Što je obilježeno zvjezdicom *, nek se ne upotrebljava u književnom govoru« (Broz 1893: 72). Takav se postupak jezičnosavjetničke djelatnosti pronio i u 20. stoljeće: zvjezdice se i uputnice javljaju u pravopisnim rječnicima Boranićevih izdanja, a u doba su novosadskog hrvatsko-srpskog jezičnog i pravopisnog »jedinstva« naročito na cijeni bili jezični (leksički) savjeti Babić–Finka–Moguševa Hrvatskoga pravopisa iz 1971. godine. I ako se dakle može razumjeti praktična vrijednost takvih iskliznuća pravopisnog rječnika u 70-im godinama 20. stoljeća, u doba jezičnog i pravopisnog unitarizma, priznajmo, ipak, doista je teško opravdati jezičnosavjetničke postupke kojima smo svjedočili u pravopisnim knjigama u zadnjem desetljeću toga stoljeća!

Dosad pomalo apstraktno iskazivano pitanje dosega kompetencija pravopisa (i kao norme i kao knjige) konkretizira se u upitima poput ovih: je li uistinu moguće uspostaviti pravopisna pravila na temelju kojih se može govoriti o dominantnom pravopisnom načelu – fonološkom ili morfonološkom/morfemskom (morfološkom) – ne uključujući u taj opis/propis elemente morfo-fonološkog jezičnog ustrojstva; mogu li se pitanja sastavljenog ili nesastavljenog pisanja riječi i izraza emancipirati od morfologije i tvorbe riječi bez štete za razumljivost, a zatim i prihvatljivost (»naučljivost«) na taj način sročenih pravopisnih pravila; može li se poglavlje o interpunkciji napisati režući veze sa (supra)sintaksom itd. Poseban sklop pitanja otvara pravopisni rječnik: hoće li u nj ulaziti isključivo standardnojezični leksemi ili, drugim riječima, imamo li pravo biti pismeni i kad/ako ne pišemo standardnim jezikom, odnosno kad svjesno ili nesvjesno rabimo nestandardnojezične i/ili supstandardne lekseme; ako u pravopisni rječnik ulaze (i) nestandardnojezične riječi, valja načelno utvrditi koje i koliko njih te u kojem je odnosu taj »ustupak« spram temeljnog načela pri sastavljanju posebnog tipa rječnika – načela pravopisne obilježenosti6 i sl. Dakako, na sva je postavljena pitanja moguće odgovarati (prije teoretski, no praktično!) s gledišta metodološke pravovjernosti, no time ne samo da se ozbiljno nagrizaju temelji hrvatskoga pravopisanja (dakle tradicije izrade pravopisnih knjiga) već to dovodi do novog pravopisnog apsurda: isključimo li naime iz pravopisnog propisa i pravopisnog rječnika sve što mu načelno ne pripada, a tiče se fonologije, morfologije, tvorbe riječi, sintakse, leksikologije i sl., malo će toga u pravopisnoj knjizi ostati! Nipošto ne treba zanemariti i vrlo važne praktične posljedice takva čina: kako uopće s tih novih, sasvim pročišćenih pozicija propisati pravopisnu normu, kako izricati pravopisna pravila!?!

Stoga bi u iznalaženju odgovora na konkretna pitanja (koja redom korijene vuku iz sasvim legitimna i dobrodošla nastojanja da se pravopis napokon oslobodi od svega nepravopisnog, a da mu se vrati ono pravopisno te, s druge strane, iz potrebe da se pravopisna knjiga učini preglednom i korisnicima prihvatljivom) kao oslonac trebalo poslužiti kritičko preispitivanje/propitivanje, ogledanje rješenja što ih nudi nezanemariva (upravo ona dvadesetostoljetna) tradicija hrvatskoga pravopisanja, svakako uz (koliko god da to nekonkretno izgledalo) pozivanje na zdrav razum: pravopisni opis/propis nije neovisan o drugim jezičnim opisima/propisima, ali se u pravopisnim knjigama mora dovoljno jasno razabirati upravo ono pravopisno. Jedino na taj način kompetencije drugih jezičnih normi neće više biti u sukobu s kompetencijama pravopisne norme!

Naime načelno bi se (i pomirljivo!) moglo reći da valja razlikovati stvarne kompetencije pravopisa (koja pitanja on ima pravo normirati, pa onda i u kojim se slučajevima imamo pravo pozivati na njegov autoritet) od sasvim konkretnih, pojedinačnih problema opisa/propisa te norme. Osnaženi dakle dosadašnjim vrijednim hrvatskim pravopisnim iskustvima, dodatno potaknuti novim prosudbama podjednako tradicije pravopisne norme i tradicije pravopisne djelatnosti (pisanja pravopisnih knjiga) možemo se u novome stoljeću nadati i boljoj recepciji pravopisnih tema; težište će trebati neznatno pomaknuti i u većoj mjeri u razmatranje uključiti i pisanu praksu, što svakako pretpostavlja suočenje s važnim pitanjem koliko se i kako korisnici služe hrvatskim pravopisnim knjigama, ali i ostalim normativnim priručnicima.

Na kraju – zaključno

Dvadeseto je stoljeće na svojevrstan način obilježio hrvatski pravopisni paradoks: s jedne je strane očigledna opčinjenost pravopisnim knjigama i zavidna tradicija njihove izrade, tradicija bavljenja pravopisnim problemima, a naspram tome množe se metodološki problemi i u pisanju i, posljedično, u služenju tim knjigama. Pitamo se: ako je 20. stoljeće uokvireno pravopisima, hoće li i 21. – na čijem se samom početku našla jedna pravopisna knjiga – okončati nekim novim pravopisnim sučeljavanjima? Preostaje nam da odživimo stoljeće koje smo tek načeli i propitamo Jagićevu – u mudrosti zrelih godina iskazanu – (pomalo rezigniranu) tvrdnju da jedva koje pitanje u našoj literaturi raspaljuje tako strasti kao upravo pravopis (usp. V. Jagić, Spomeni mojega života, Beograd 1930, sv. I, str. 59; navedeno prema Vince 2002: 590).

Hrvatski pravopisni priručnici (slijedom objavljivanja)7

  • Josip Partaš: Pravopis jezika ilirskoga. Tiskom braće Županah: Zagreb 1850. (pretisak Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb 2002).
  • Marćel (Marcel) Kušar: Nauka o pravopisu jezika hrvackoga ili srpskoga (fonetičkom i etimologijskom). Naklada piščeva: Dubrovnik 1889.
  • Ivan Broz: Hrvatski pravopis. Po određenju kr. zemaljske vlade, odjela za bogoštovlje i nastavu, Troškom i nakladom kr. hrv.-slav.-dalm. zemaljske vlade: Zagreb 11892, 21893.
  • Dragutin Boranić (priredio): Hrvatski pravopis Ivana Broza. Zagreb 31904, 41906, 51911, 61915.
  • Dragutin Boranić: Pravopis hrvatskoga ili srpskoga jezika. Zagreb 11921, 21923, 31926, 41928, 51930.
  • Dragutin Boranić: Pravopis hrvatskosrpskoga jezika. Zagreb 61934, 71937.
  • Dragutin Boranić: Pravopis hrvatskoga ili srpskoga jezika. Zagreb 1940 (četvrto izdanje!), 81941.
  • Franjo Cipra – Petar Guberina – Kruno Krstić: Hrvatski pravopis. Zagreb 1941. (zabranjen; pretisak ArTresor naklada: Zagreb 1998).
  • Adolf Bratoljub Klaić (uz suradnju članova Ureda za hrvatski jezik): Koriensko pisanje. Ured za hrvatski jezik: Zagreb 11942, 21942.
  • Franjo Cipra – Adolf Bratoljub Klaić (uz suradnju članova Ureda za hrvatski jezik): Hrvatski pravopis. Nakladni odjel Hrvatske državne tiskare: Zagreb 1944. (pretisak Hrvatski korijenski pravopis. Hrvatska sveučilišna naklada: Zagreb 1992).
  • Dragutin Boranić: Pravopis hrvatskoga ili srpskoga jezika. Zagreb 91947, 101951.
  • Pravopis hrvatskosrpskoga književnog jezika s pravopisnim rječnikom (izradila Pravopisna komisija). Matica hrvatska – Matica srpska: Zagreb – Novi Sad 1960.
  • Stjepan Babić – Božidar Finka – Milan Moguš: Hrvatski pravopis. Školska knjiga: Zagreb 1971. (zabranjen i uništen; pretisci London 1972. i 1984. te Zagreb 1990).
  • Vladimir Anić – Josip Silić: Pravopisni priručnik hrvatskoga ili srpskoga jezika. Sveučilišna naklada »Liber« – Školska knjiga: Zagreb 11986, 21987, 31990.
  • Stjepan Babić – Božidar Finka – Milan Moguš: Hrvatski pravopis. Školska knjiga: Zagreb 1990 (pretisak izdanja iz 1971); promijenjena izdanja: 21994, 31995, 41996.
  • Slaven Batnožić – Branko Ranilović – Josip Silić: Hrvatski računalni pravopis (uz računalni program, spelling-checker). Matica hrvatska – SYS: Zagreb 1996.
  • Stjepan Babić – Božidar Finka – Milan Moguš: Hrvatski pravopis. Školska knjiga: Zagreb 52000 (prerađeno izdanje).
  • Vladimir Anić – Josip Silić: Pravopis hrvatskoga jezika. Novi Liber – Školska knjiga: Zagreb 2001.
  • Stjepan Babić – Božidar Finka – Milan Moguš: Hrvatski pravopis. Školska knjiga: Zagreb 62002, 72003, 82004.
  • Stjepan Babić – Sanda Ham – Milan Moguš: Hrvatski školski pravopis. Školska knjiga: Zagreb 2005.

Citirana i konzultirana literatura

U popisu se literature ogleda posebnost pravopisne norme: razmjerno je malo radova koji neposredno propituju pravopisne teme; pitanje se pravopisa i pojedinih pravopisnih rješenja, neizravno ili izravno, provlači u radovima drugih, gramatičkih sadržaja (upravo onoliko koliko pravopisna norma korespondira s drugim jezičnim normama); pravopisna se rješenja pokazuju i kao iznimno zanimljiva društvena pitanja, pa nerijetko pune stranice novina i pojedinih (stručnih) časopisa. Razlogom je to činjenici da se ovdje popisuju tek oni, uglavnom noviji izvori na koje se izravno poziva ili se na njih upućuje (iscrpniji popis, što sadrži cijeli raspon pravopisnih – i gramatičkih – tema, vidi u Badurina 1996a: 171–178). Prilozi iz novina nesumnjivo su zanimljivi jer svjedoče o neprijepornoj društvenoj važnosti pravopisa, no posebno se ne navode jer su nerijetko pisani prigodno i u znanstvenome pogledu malo su ili nimalo relevantni. Izuzetak su tematski blokovi iz novina „Vijenac“ i stručnog časopisa „Dometi“, na koje se upućuje i u cjelini i, po potrebi, na pojedine za temu ovoga rada relevantne priloge.

  • Badurina 1996a: Badurina, Lada: Kratka osnova hrvatskoga pravopisanja: Metodologija rada na pravopisu. Izdavački centar Rijeka: Rijeka.
  • Badurina 1996b: Badurina, Lada: »O interpunkcijskim načelima – s osobitim obzirom na hrvatsku interpunkciju«, »Fluminensia«, časopis za filološka istraživanja, VIII, 1–2, 257–264.
  • Badurina 1997: Badurina, Lada: »Leksikografske naznake o izradi pravopisnih rječnika: hrvatska iskustva«, Hrvati i Mađari u svjetlu prožimanja kultura i jezika, Bibliotheca Croatica Hungariae, knjiga 2 (priopćenja s III. međunarodnog slavističkog skupa održanoga u Pečuhu 26–27. travnja 1996), Pečuh (Mađarska), 155–164.
  • Badurina 1998: Badurina Lada: »Pravopis«, Hrvatski jezik: Najnowsze dzieje języków słowiańskich, Opole (Poljska), 65–73.
  • Brozović 2002: Brozović, Dalibor: »O pravopisima općenito, a o hrvatskima posebno«, »Dometi«, XII, 1–4, 13–22.
  • Ham 2002: Ham, Sanda: »Sastavljeno ili rastavljeno pisanje prijedložnih izraza unutar frazema«, »Dometi«, XII, 1–4, 63–81.
  • Hrvatski pravopis 2002: Hrvatski pravopis 1892–2002, uredila N. Bašić, »Dometi«, XII, 1–4.
  • Jezik na križu 2005: Jezik na križu / Križ na jeziku 1: Rasprava o pravopisnim pravilima, priredila J. Hekman. Matica hrvatska: Zagreb.
  • Pranjković 2002: Pranjković, Ivo: »Opća načela sastavljenoga i nesastavljenoga pisanja«, »Dometi«, XII, 1–4, 53–62.
  • Samardžija 2001: Samardžija, Marko (prir.): Franjo Iveković, Ivan Broz, Tomo Maretić, Vatroslav Rožić, Milan Rešetar, Antun Radić, Dragutin Boranić: Jezikoslovne rasprave i članci. Matica hrvatska: Zagreb.
  • Samardžija 2004a: Samardžija, Marko: Iz triju stoljeća hrvatskoga standardnog jezika. Drugo, prošireno izdanje. Hrvatska sveučilišna naklada: Zagreb.
  • Samardžija 2004b: Samardžija, Marko: »Još o genezi i utjecaju hrvatskih vukovaca«, Riječki filološki dani 5 (zbornik radova s Međunarodnog znanstvenog skupa Riječki filološki dani 5), Rijeka, 463–470.
  • Silić 1998: Silić, Josip: »Komunikativno ustrojstvo rečenice i interpunkcija«, »Kolo«, časopis Matice hrvatske, VII, 3, 389–400.
  • Silić 2002: Silić, Josip: »Dvije-tri načelne o kompetencijama pravopisa«, »Dometi«, XII, 1–4, 47–51.
  • Silić 2003: Silić, Josip, »Semantičko interpunkcijsko načelo i prozodija rečenice«, »Govor«, časopis za fonetiku, XX, 1/2, 411–420.
  • Vince 2002: Vince, Zlatko, Putovima hrvatskoga književnog jezika: Lingvističko-kulturnopovijesni prikaz filoloških škola i njihovih izvora, Treće, dopunjeno izdanje. Nakladni zavod Matice hrvatske: Zagreb.

Tekst je objavljen u zborniku Hrvatski jezik u XX. stoljeću, ur. M. Samardžija, I. Pranjković, Matica hrvatska, Zagreb, 2006, str. 145–158.