Anagram / Jezik/lingvistika
12. 11. 2009.

Lada Badurina, Mihaela Matešić

Teorijsko-metodološka uporišta jezikoslovnog rada Marćela (Marcela) Kušara

Standardologija u vremenu i prostoru

Smisleno i promišljeno tragati za kriterijima u koncipiranju standardnoga jezika zadatak je koji se našao u središtu pozornosti onog pravca suvremenoga jezikoslovlja koji nazivamo standardologijom. U hrvatskoj standardnojezičnoj praksi pretpostavljalo je to (barem načelno) rješavanje pitanja koja su se kristalizirala oko dviju dominantnih okosnica: odnosa standardnoga jezika spram organskih sustava (narječja/dijalekata) te potom sasvim konkretnih zadataka koji se s tim u vezi rješavaju u procesu standardizacije jednoga jezičnog sustava. Makropogled (načelno uspostavljen/zauzet odnos između sustava i standarda) nužno će pritom biti opredmećen na mikroplanu: rješavanje će normativnih dvojbi proistjecati iz odabranoga tipa odnosa organskih idioma (narječja) i neorganskoga idioma (jezičnoga standarda), a jednako tako deklarirana će se standardnojezična koncepcija potvrđivati, ali i provjeravati i ovjeravati u konkretnim normativnim rješenjima, pri čemu će pojedini ishodi moći u nečemu modificirati i sama koncepcijska ishodišta.

U iznimno dinamičnim zbivanjima u hrvatskome jezikoslovlju 19. stoljeća – čiju su filološku misao obilježile oštro sukobljene koncepcije različitih škola, zagrebačke, riječke, zadarske, naposljetku i hrvatskih vukovaca – dominira propitivanje aktualnih književnojezičnih/standardnojezičnih1 tema, i to s već spomenutih aspekata: makroaspekta i mikroaspekta.2 Međutim izvan službenih je popisa članova filoloških škola djelovao – o svome trošku3 – po mnogo čemu izniman, ali i u hrvatskome jezikoslovlju dobro ukotvljen – Marćel (Marcel) Kušar.4

Jezikoslovac u vremenu i prostoru

Premda razmjerno rijetko spominjano, Kušarovo ime stručnoj javnosti i nije nepoznato. Naime u kroatističkoj će se literaturi na Kušara s vremena na vrijeme pozivati i dijalektolozi i standardolozi: prvi s obzirom na njegovu zapaženu dijalektološku istraživačku djelatnost, drugi ponajviše (ili, zapravo, isključivo!) s obzirom na važnu, ali ipak usputnu opasku Ivana Broza koji će ga spremno priznati za svoga pravopisnog prethodnika.5 U filološkom krokiju Marćela Kušara (Rab, 16. siječnja 1858–Rab, 2. prosinca 1940)6 svakako valja spomenuti njegovu predanost različitim filološkim temama. Pisao je i objavljivao mnogo, bavio se poviješću hrvatskoga jezika, dijalektologijom, standardologijom, napose pravopisnom normom, zanimao se za narodnu književnost, proučavao je jezik hrvatskih pisaca itd. Spomenimo tek izbor iz njegove bibliografije: Povijest razvitka našega jezika hrvackoga ili srpskoga od najdavnijih vremena do danas (1884. u nastavcima u »Slovincu«, a potom i u zasebnoj knjizi koju je u časopisu »Archiv für slavische Philologie« pozitivno ocijenio Vatroslav Jagić), Čakavske osobine u današnjem dubrovačkom dijalektu (1890), Glavne osobine lastovskoga narječja (1893), Rapski dijalekat (1894), Lumbardsko narječje (1895), s Petrom Kasandrićem priredio je izdanje Marulićeve Judite (1901) za koje je sastavio omanji rječnik manje poznatih riječi, dok je u »Glasniku Matice dalmatinske« objavio i raspravu O Marulićevu jeziku (Lisac, 1993: 255), Narodno blago (1925. i 1934, pretisci 1966. i 1993), za potrebe je nastavnoga rada sastavljao školske čitanke i vježbenice itd. Od 1896. na prijedlog je dr. Ivana Broza i dr. Milivoja Šrepela dopisni član Jugoslavenske (danas: Hrvatske) akademije znanosti i umjetnosti (Vince, 1993: XI; Lisac, 1993: 255).

Od raznovrsne Kušarove djelatnosti u središtu će se naše pozornosti naći dva djela koja su bitno određena njegovim književnojezičnim/standardnojezičnim nazorima, pa i iz kojih ćemo ih stoga i moći očitavati: Povijest razvitka našega jezika hrvackoga ili srpskoga od najdavnijih vremena do danas (1884) te Nauka o pravopisu jezika hrvackoga ili srpskoga (fonetičkom i etimologijskom) (1889). Naime bit će, smatramo, zanimljivo istražiti okosnice oko kojih Kušar gradi i brani svoje jezikoslovne stavove.

Odnos narječja/dijalekta i standardnog jezika. I nekad i danas jedno od ključnih pitanja hrvatske standardologije – opreka jezični standard ~ organski idiom – zastupljeno je i u Kušarovim djelima. Drugim riječima, o zauzetim će stavovima (dakle o koncepciji) ovisiti i konkretna normativna rješenja. I eksplicitan stav i način na koji je on impliciran u pristupu temama koje je Kušar promišljao bit će u središtu naše pozornosti.

Odnos ortoepije i ortografije. Nezaobilazno pitanje hrvatske standardologije – opet: i nekad i danas – pitanje je pravopisne (ortografske) norme, konkretnije, metodologije (i prakse) pravopisnog normiranja. U tom kontekstu i kao uporište i kao metodološki kamen spoticanja prepoznaje se (su)odnos ortoepije i ortografije.7 Njega je – najavimo! – za svoje vrijeme i upravo pionirsku poziciju u pravopisnoj normativistici iznenađujuće točno intuirao M. Kušar.

Teorija i metodologija u Kušarovoj jezikoslovnoj praksi

Razmatranje će Kušarova poimanja standardizacijskih procesa, smatramo, biti sasvim primjereno započeti uvidom u njegovo određenje ključnoga pojma – književni/standardni jezik8:

»Književni je jezik ono narječje, kojim se služi u knjizi i u običnom govoru izobraženiji dio jednog naroda. Čim se koji narod prene od mrtvila neznanstva te se u njem općenito probudi svijest i ponos narodni, odmah oćuti potrebu, da stvori njeki jezik, koji bi mimo sva različita narječja njegova imao biti općim jezikom, koji bi svak imao razumjeti i u pismu držati ga se.« (Kušar, 1884: 180)

Naglasak na pisanosti kao bitnoj značajki književnoga jezika (što, zanimljivo, neće biti strano ni nekim novijim teorijama9) u skladu je s ishodišnim i tradicijskim gledištem prema kojemu se pojam književnoga jezika povezivao s praksom pismenoga izražavanja, a – posljedično – i sa svojevrsnim akademizmom i/ili elitizmom (njime se po definiciji služi izobraženiji dio jednoga naroda, ljudi od knjige i sl.). Drukčije rečeno, jezični standard Kušar smatra primjerenim za zadovoljavanje samo određenih društvenih potreba, odnosno za općenje u stanovitim komunikacijskim situacijama, pa utemeljeno predviđa da će se njime služiti samo neke kategorije govornika hrvatskoga jezika:

»Književnim se jezikom služe (…) kano srestvom općenja i da izraze svoje misli ljudi više ili manje izobraženi, naučenjaci i umjetnici.« (Kušar, 1884: 189-190)

Takva nam Kušarova gledišta, smatramo, daju za pravo da u razmišljanjima krenemo i korak dalje: Kušarov je stav da organski sustav nije idiom koji udovoljava istim funkcijama kao književni jezik, a također da nije ni utvrđen istim pravilima, odnosno Kušar (bilo implicitno bilo eksplicitno) zastupa mišljenje da narječje i jezični standard u (socio)lingvističkome smislu predstavljaju dva entiteta, svaki sa svojom svrhom i svaki namijenjen drugačijim praktičnim potrebama određene društvene/jezične zajednice.

S općenitijih će tema određenja književnoga jezika Kušar prijeći i na one konkretnije: ustanovljivanje kriterija za njegovu izgradnju. To je pak u onodobnoj hrvatskoj filološkoj/jezikoslovnoj misli u prvome redu pretpostavljalo rješavanje ključnog, tada još uvijek neriješena pitanja odnosa književnoga/standardnoga jezika prema organskoj jezičnoj osnovici, napose prema štokavskim – hercegovačkim – idiomima. S time u vezi Kušar je bio sasvim jasan: niti je književni jezik hercegovačko narječje, niti je hercegovačko narječje – u svome totalitetu – književni jezik. Primjerice, u kontekstu će obrazlaganja temeljnoga načela fonetičkoga pravopisa Piši kako se izgovara, Kušar nadodati i ovo:

»Tako n. p. jedan fonetičar piše djevojka drugi đevojka, jedan pošljednji drugi posljednji, jedan božićni drugi božitnji itd., jer se i jedno i drugo čuje u oblasti hercegovačkog dijalekta, o kojem svak kaže da ga treba uzeti temeļem za kńiževni jezik, ali niko nije još podrobno pokazao što je u tom narječju pristalo za pismeni jezik a što nije.« (Kušar, 1889: str. XII, istakle L. B. i M. M.)

Upravo na istaknuto pitanje Kušar nastoji odgovoriti rukovodeći se i lingvističkim i sociolingvističkim kriterijima: kriterijem rasprostranjenosti/zastupljenosti neke jezične činjenice na terenu, kriterijem izvornosti (stupnja podudarnosti jezične činjenice sa starijim jezičnim stanjem), semantičkim kriterijem – uspostavljanjem (u prvom redu pravopisne10) razlikovnosti.11 Deklarirani estetski kriterij, prema kojem je npr. »ljepše… tih, mojih, dobrih« u svojoj je dubinskoj strukturi zapravo stilistički: »ne glasi li raznježeno: mojijeh, kojijem itd.« (Kušar, 1889: 101, istakle L. B. i M. M.).

Problematizirat će Kušar nadalje i sintaktička, upravo suprasintaktička obilježja koja je zamijetio u organskim govorima (osobito u onima koji su mogli konkurirati kao ugledni za normu standardnoga jezika, i koji su u onodobnoj filologiji bili poznati kao izrazito narativni), uspoređujući ih pritom sa sintaktičkim obilježjima književnoga jezika jer, kako veli, u jeziku puka

»misli nijesu megju sobom tako čvrsto sputane kaošto su koluci u veruzi, već samo jedna do druge namještene kanošto je biserje u nizu (…). Poznato je svakomu, koji je naš narod čuo govoriti ili koji je čitao naše narodno blago, da su u našem jeziku veoma u običaju kratke, usporedne izreke, mjesto dugih perijoda, sklop parataktički mjesto sintaktičkog, na pr.: ›bio kralj, imao kćer‹ (mjesto: ›koji je imao kćer‹), ›ona mnije, niko je ne čuje‹ (mjesto: ›da je niko ne čuje‹), ›došao u grad, bila je noć‹ (mjesto: ›kad bijaše noć‹), ›ne poslušaš li me, propao si‹ (mjesto: ›ako me ne poslušaš‹), itd. Ovakav govor, koji se sastoji od samih usporednih izreka je manje savršen od onoga, u kojem su miješane usporedne s podregjenim izrekama: ono je slikarstvo bez perspektive, ovo je slikarstvo s perspektivom (…).« (Kušar, 1884: 189)

I ne samo to! Razmišljajući o književnome/standardnome jeziku Kušar – znatno prije praškog koncepta funkcionalnih stilova – intuira njegovu polifunkcionalnost, ali i funkcionalnu raslojenost. Ktome, posebno je zanimljivo – jer propustili su to provesti i mnogi mnogo mlađi jezični opisi/propisi – u razmatranje uključuje nadrečeničnu jezičnu razinu, odnosno progovara i o načinima udruživanja rečenica u tekst: »Parataktičko sklapanje izrekâ dolikuje jedino pjesmi i pripovijesti, a nipošto znanosti i filosofiji« (Kušar: 1884: 189, istakle L. B. i M. M.). Zaključuje potom kako jezični standard mora imati »(…) konstrukcijâ za svoje izreke i perijode prema svakoj formi i nijansi misli; valja da ima nakitâ za svaki oblik prose i poesije« (Kušar: 1884: 190, istakle L. B. i M. M.).

Drugačiju narav, naposljetku i svrhu s jedne strane organske osnovice, a s druge jezičnoga standarda osim na sintaktičkoj/suprasintaktičkoj razini Kušar vidi i u leksiku. Normiranje je leksičke jezične razine u skladu s time također pretpostavljalo uspostavljanje kompleksnoga sustava kriterija. Njezinu je normiranju – slijedeći Kušarovu misao – trebalo naime pristupiti (socio)lingvistički12:

»Hercegovačko je narječje jezik prostoga puka, jezik pastirâ, ratarâ itd., koji imaju istinabog bujnu fantasiju, da stvaraju divne pjesme i silno pamćenje, da ih tuve; ali u kojih je krug nazora i pojmova ograničen na stvari, koje ih okružavaju, koje se tiču njih i njihova načina života … Samo za ovakove pojmove, koji su većinom konkretni, ima naš narod riječi, a za druge, osobito za apstraktne, nema nikakovih. Svaka i najneznatnija stvar ili čin, koji se tiče pastirstva, ratarstva, lova itd. ima u našem pučkom jeziku svoje ime, ali nema na pr. nijedno za sılogısam, geologija itd., itd., nema ni za njem. Dampfschiff ili Fernrohr itd. itd.).« (Kušar 1884: 188-189)

Normiranje leksičke jezične razine i u Kušarovo vrijeme – kao, uostalom, i danas – pretpostavlja zauzimanje jasna stava o kriterijima koje bi trebalo primjenjivati pri standardu prijeko potrebnoj leksičkoj nadgradnji. Kušar u vezi s time načelno iskazuje slaganje s filološkom školom koja preuzima primat u posljednjim dvama desetljećima 19. stoljeća – s hrvatskim vukovcima. Konkretno, leksičko je normiranje pretpostavljalo uspostavu kriterija na temelju kojih bi se trebale ostvarivati purističke tendencije (zamjenjivanje stranih termina domaćim leksemima)13, a u vezi je s time bilo i predlaganje pravila tvorbe riječi. U tom kontekstu Kušar novotvorenice kritizira ako su »proti fonetičkim zakonima našega jezika (…) proti zakonima tvorbe riječi (…) proti zakonima komposicije« (Kušar, 1884: 190). I u objašnjavanju je metodologije normiranja leksika pokazao da je sklon sustavnome pristupu problemima, da ga zanimaju prije svega lingvistički kriteriji (pravilna tvorba novih riječi – i izvođenjem i slaganjem; te fonološka prilagodba inojezičnih elemenata standardnome jeziku), ali, najavimo odmah, on ne zatvara oči ni pred sociolingvističkim kriterijima.14 Kad je riječ o hrvatskome jezičnom standardu (pa tako i o njegovoj leksičkoj normi), prvi je izbor – onaj novoštokavske osnovice (Kušar je naziva hercegovačkom) – već učinjen. S obzirom na to, Kušar će svakako preporučivati da se leksemi koji ne potječu iz organskog sustava koji je uzet za osnovicu standardnoga jezika (a uvode se u jezični standard) podvrgnu zakonitostima koje je standard baštinio od svoje (novoštokavske) osnovice:

»Za nove riječi, koje se uvode u književni jezik treba nastojati, da su ako je moguće, narodne riječi, t. j. ili uzete iz blaga ostalih naših narječja ili skrojene po narodnom duhu. I u jednom i u drugom slučaju treba da navuku na se hercegovačko ruho: glas i naglas.« (Kušar, 1884: 190–191)

Naposljetku, iako je zamjetan Kušarov pozitivan stav prema lingvističkoj struji hrvatskih vukovaca, držimo da je važno upozoriti na Kušarova ipak u bitnome elastičnija gledišta: načelna je to otvorenost prema hrvatskome trosustavlju koje (doduše, više potencijalno no stvarno) participira u jezičnome standardu, no ipak prema zakonitostima utvrđenima za standard. Kušarovi pogledi na standardizaciju nisu pritom nimalo zanemarivali ni sociolingvistički aspekt funkcioniranja standarda: zamjećuje on tako da je dobar postupak u normiranju onaj koji nije isključiv, odnosno koji ponekad mora odstupiti od unaprijed postavljenih zahtjeva, i to da bi se priznala stvarnost jezične prakse; drugim riječima, valja prihvatiti činjenicu da uzus u ponečemu zaista odstupa od norme, ali da ga valja uzeti u obzir. U tome je smislu Kušar spreman priznati nekim prema lingvističkim kriterijima upitnim rješenjima građanska prava stečena njihovom običajnom uporabom i savjetovati da se ona izbjegavaju samo ako ima prikladnijih rješenja:

»Mnoge ovakove pogrešne kovanice dobile su od prevelike porabe već neko gragjansko pravo u našem jeziku tako da se ne mogu više izagnati iz njega, ali gdje možemo naći prikladnijih zamjenika, bolje je svakako da izbjegavamo ovakove kovanice.« (Kušar, 1884: 190–191)

* * *

Odmičući se – u ovoj analizi – s općenitih pitanja Kušarova promišljanja o naravi standardnoga jezika, usmjeravamo se na više praktična pitanja jezične normativistike, a koja smo najavili kao drugu važnu okosnicu Kušarova jezikoslovnog rada.

Kušar se naime upustio u razjašnjavanje još jednog od normativnih izazova aktualnih u doba svoje mladosti – upravo »gorućega« pitanja izgradnje (i kodifikacije) pravopisne norme. U vezi s normiranjem pravopisnoga jezičnog plana – oko čega su se množila mišljenja i nerijetko lomila koplja jezikoslovaca – ogleda se sustavnost i iscrpnost Kušarova pristupa: postavio je naime rešetku kroz koju je najprirodnije promatrati pravopisne probleme, a koja počiva na odnosu dvaju jezičnih planova – pravopisnog i pravogovornog!

»Ovaki je n. p. naš fonetički pravopis, po kojem se ne biļeže glasovne promjene na svršetku riječi ako zavise o glasovima što dolaze u riječi te slijedi, a to zato što pišući od običaja one riječi razdvojeno pomišļamo da su tako razdvojene i u govoru a onda nema mjesta glasovnim promjenama (…).« (Kušar, 1889: str. VIII, istakle L. B. i M. M.)

Upozorimo i na to da se Kušar svojim stavovima i pravopisnim rješenjima koje preporučuje predstavlja kao vrlo dosljedan »fonetičar«. Naime on je u provođenju »fonetike« u pravopisu ustrajniji i od Vuka Stefanovića Karadžića (na čija se gledišta o standardnome jeziku i sam nerijetko poziva), pa se tako zalaže da se fonemski sljedovi ts, ds na granicama korijenskih i sufiksalnih morfema dosljedno bilježe prema pretpostavljenom ortoepskom ostvaraju – hrvacki, bracki, svjecki itd. (Kušar 1889: 15).15 Kušar dobro zapaža i to da se na granicama prefiksalnih i korijenskih morfema ds i dš ostvaruju kao ts i tš: ta složena grupa »ne slijeva se nikad u c, jer se riječ ovako promijeńena ne bi lako razumjela« (Kušar 1889: 16), čime se dakle uvodi semantički kriterij kao ključni za priklanjanje (ortoepskoj i) i ortografskoj aglutinaciji (naljepljivanju).16 Nadalje isto će načelo – »fonetičko« – biti primijenjeno i kad je o alternacijama po tvorbenom mjestu riječ:

»Suglasna s i z jesu zubna (dentali) a č, ć, ǵ, đ, i ń nebna (palatali). U brzom govoru dental ne može da se održi ispred palatala, jer kako je mjesto artikulacije prvima između gorńih i dońih sjekutića, a drugima na nepcu, to bi trebalo da se malo ne u isti tren jezik nađe i to svojim vrškom kod zuba, a svojim hrptom na nepcu, što je nemoguće. S toga biva da se dental prilagođuje prema palatalu, s prelazeći u š ispred č, ć, ļ i ń, a u ž ispred ǵ i đ, a z prelazeći u ž ispred ǵ, đ, ļ i ń a u š ispred č i ć.« (Kušar, 1889: 6)

Među primjerima koji prate to pravilo nalaze se i ovi: daščica (prema daska), vlašću (prema vlast), šćućuriti (prema s + ćućuriti), mišļu (prema misao), grožđe (prema grozd), pažļiv (prema paziti), obraščić (prema obrazac) itd., ali i prkožǵija (prema prkos) te porežǵija (prema porez). Ostavljajući načas postrani jednu od okosnica Kušarova jezikoslovnog rada – odnos ortoepije i ortografije u metodologiji pravopisnoga normiranja – zamjećujemo još jednu zanimljivu Kušarovu primjedbu. U posljednjim dvama primjerima – prkožǵija (tj. prkoždžija) i porežǵija (tj. poreždžija) – načinje on nimalo lako metodološko pitanje suodnosa pravopisne i leksičke norme standardnoga jezika. Domećući naime napomene (uz prkožǵija) »boļe prkosica ili prkońica u kńiž. jeziku« (Kušar, 1889: 6), odnosno (uz porežǵija) »boļe poreznik u kńiž. jeziku« (Kušar, 1889: 7) – praktično je uznastojao odgovoriti na dvojbu (koje je, očito, i sam bio itekako svjestan!) treba li se pravopis osvrtati i na način pisanja nestandardnojezičnih leksema, odnosno – drugim riječima – je li pravilno pisanje privilegij isključivo standardnojezičnoga izričaja.17

Izdvojimo naposljetku još dva ortografska problema koja je (i) Kušar identificirao s obzirom na poteškoće u svladavanju ortoepske norme prisutne u (heterogenoj) hrvatskoj govornoj zajednici: prvi se tiče pisanja riječi s alternantama glasa jat, a drugi pisanja riječi koje sadrže foneme /č/ i/ili /ć/.

U tom kontekstu vrijedno je naše pozornosti Kušarovo kritičko promišljanje savjeta da dužina sloga bude kriterij pri odluci treba li u kojoj riječi pisati ije ili pak je, savjeta koji se, nažalost, prečesto i nekritički ponavlja i u suvremenim normativnim priručnicima. Upozoravajući u nastavku na nepouzdanost toga ortoepskog kriterija, ponovno možemo aktualizirati probleme koncentrirane oko već komentiranoga prvog teorijsko-metodološkog uporišta Kušarova jezikoslovnog rada – a koje se dotiče odnosa organskoga sustava i standardnoga jezika:

»Ali napomenuto pravilo da se u kratkim slogovima piše je a u dugim ije jeste odviše općenito i nije nipošto dovoļno da se može pravo pisati je kad treba je a ije kad treba ije. Tako n. p. pisac rodom ikavac ili ekavac ne može po ovom pravilu da znade kako mu je pisati one riječi sa ѣ, koje ima jekavština ali nema ńegova ikavština dotično ekavština, a tih ima priličan broj, kaošto ima i ńekih riječi sa ѣ koje u ikavštini ili ekavštini imaju drugu kvantitat nego li u jekavštini pa tu mora da pogriješi pišući ko ne pozna jekavskoga govora; od pisca opet koji su rodom jekavci nema svaki tako tanak sluh da bi mogao sveđ razabrati je li slog dug ili kratak i kad sluša kako narod izgovara (…), ali ima još veći broj onih koji su općeći samo rijetko s prostim narodom a često s izobraženijim svijetom te ponajviše krivo izgovara pokvarili svoj izvorni izgovor. Ako pomislimo još napokon da se i pojedina mjesta jekavske oblasti ne slažu sveđ među sobom u izgovoru pojedinih riječi gdje stoji ѣ (…) i da ima u kńiževnom jeziku priličan broj kovanica sa ѣ, za koje ne zna prosti puk, lako ćemo se uvjeriti da se po onome pravilu ne može doista pravo da piše je ili ije (…).« (Kušar, 1889: 36–37; istakle L. B. i M. M.)

Prema tome puk ne može biti arbitar za ortoepska (pa onda ni za ortografska) pitanja, i to s jedne strane zato što postoji nehomogenost u izgovornim ostvarajima (različiti organski idiomi), a s druge zato što su u standardnome jeziku trebaju naći – i nalaze se! – i oni leksemi koji nisu činjenice ni jednoga organskog sustava.

Najavimo i ovo: Kušarova će nas razmatranja i ortoepski i ortografski kompleksnih pitanja upućivati na druge, spomenute i još nespomenute teme jezične normativistike:

»Staroslovenskom glasu ѣ (=ê) odazivaju se u našoj jekavštini ovi različiti glasovi: i, e, je (koje se sa pređašńim l i n slijeva u ļe i ńe) i ije. U kńiževnom se jeziku ovi glasovi ovako pišu, samo što stara zagrebačka škola mjesto ije bez ikako razloga piše sveđ ie (po ńekoj krivoj etimologiji) a izgovara opet jê (da to nije hercegovački izgovor, o tomu biće svak uvjeren ko je Hercegovca slušao govoriti), n. p. mjesto cvi+jeće, vrijème piše cvieće, vrieme a izgovara cvjêće, vrjême. Ovoga se pisańa ne drži ipak novija škola, kojoj je Maretić četovođa i koja i kad se etimologijom služi piše sveđ ije mjesto ie.« (Kušar: 1889: 32; istakle L. B. i M.M.)

Ipak, Kušar, iako izrijekom književnojezični (standardnojezični) ortoepski ostvaraj duge alternante glasa jat dovodi u vezu s hercegovačkim izgovorom, (književni) jezik naziva našom jekavštinom (ne dakle ijekavštinom!) – što po svoj prilici svjedoči i o različitim književnojezičnim koncepcijama (tzv. zagrebačkoj i vukovskoj), ali i o ne dokraja razmršenu odnosu štokavštine i književnoga (standardnog) jezika te, u vezi s time, i o (dugo) otvorenim pitanjima hrvatske ortoepske norme.18

Naposljetku pravopisac, prema Kušarovu mišljenju, mora voditi računa o stvarnoj sociolingvističkoj situaciji u kojoj hrvatski standardni jezik, napose njegov pravopisni plan, svladavaju govornici koji imaju različite polazne sustave, pri čemu će implicitno upozoriti na to da i štokavci moraju pozorno učiti standardni jezik i da ima normativnih područja u kojima nisu u prednosti pred drugima, npr. čakavcima:

»Kako se u štokavskom narječju ć i č izgovaraju posve slično, to biva da je štokavac koji hoće da piše svoj jezik, ako nije dosta vješt gramatici i etimologiji, u neprilici kod pojedinih riječi i oblika kako da ih piše, da li sa ć ili sa č i ne rijetko pogriješi. To se rjeđe događa čakavcu, jer je u ńegovu dijalektu mnogo oštrija razlika između ona dva glasa. Ali ovaj lako da pogriješi barem kod onih riječi koje se u ńegovu narječju ne čuju već su osobina štokavštine i kńiževnoga jezika.« (Kušar, 1889: 52–53; istakle L. B. i M. M.)

Nekoliko zaključnih misli

Zaustavljajući se – na ovome mjestu – u daljnjem razmatranju partikularnih tema Kušarove jezikoslovne djelatnosti, ostavljajući, štoviše, postrani moguća očitavanja, kao i pokušaje rekonstruiranja njegove dijelom tek implicitno zastupljene književnojezične/standardnojezične koncepcije (i to na temelju uvida u dio vrijedne filološke baštine koju nam je ostavio), širimo rakurs i završni pogled usmjeravamo na važnost uloge znanstvenika čiji su zreli radovi iz mladih ljeta zauzeli čvrsto mjesto na počecima suvremene hrvatske standardologije.

Spominjana najčešće tek kao Brozova inspiratora, Kušara bi ipak – vjerujemo s razlogom – trebalo motriti u filološkom kontekstu i ne samo vlastita vremena. Upravo stoga što je s jedne strane uspostavljao veze s tradicijom hrvatske književnojezične misli (u prvome redu s učenjima zagrebačke filološke škole), a s druge bio izrazito otvoren prema učenjima Vuka Stefanovića Karadžića, Kušar je i mogao najaviti logičan put razvoja hrvatskoga standardnog jezika kao sofisticirana instrumenta javne/društvene komunikacije. Dodatno: u činjenici što nije ostao samo dobro upućen kabinetski znanstvenik (a nesumnjiv je njegov dobar uvid u onodobnu, domaću i europsku, jezikoslovnu literaturu), već je pokazivao i iznimnu zainteresiranost za jezičnu zbilju na terenu (i suvremeni će dijalektolozi znati cijeniti njegove opise govora i popise narodnoga blaga) moguće je razumjeti njegovo – u hrvatskome jezičnom i kulturnom prostoru jedino prihvatljivo (i jedino perspektivno) – shvaćanje kompleksne naravi odnosa između organskih idioma i književnoga/standardnoga jezika. Takvim jasno iskazanim filološkim stavom – koji je spretno (ali ipak nenametljivo19) proveo i u vlastitoj jezikoslovnoj (normativističkoj) praksi – samozatajan je Kušar uspio postati nezaobilazan kao lingvist koji je svojom teorijom i metodologijom krijepio učenja hrvatskih vukovaca. Drugim riječima, u usvajanju teorijsko-metodoloških zasada na kojima će počivati i konačno normiranje i daljnji razvoj književnojezičnog/standardnojezičnog tipa moguće je u svakome odsječku povijesne okomice hrvatskoga jezikoslovlja prepoznati kontinuitet. U tome je nizu i Kušar jedna od čvrsto ulančanih karika u kojoj se raspoznaju tragovi hrvatskih književnojezičnih iskustava iz ranijih stoljeća, a koja će dobiti nedvosmislenu potvrdu i u suvremenoj standardologiji.

Izvori i literatura

  • Badurina, Lada (1996), Kratka osnova hrvatskoga pravopisanja (Metodologija rada na pravopisu), Izdavački centar Rijeka, Rijeka.
  • Badurina, Lada (2002), Počeci hrvatske pravopisne norme, u: Josip Partaš, Pravopis jezika ilirskoga, Zagreb 1850, pretisak Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb, str. 37–72.
  • Badurina, Lada (2006), Hrvatska pravopisna norma u 20. stoljeću, u: Hrvatski jezik u XX. stoljeću, Matica hrvatska, Zagreb, str. 145–158.
  • Badurina, Lada (2007), Jezično raslojavanje i tipovi diskursa, Jezik književnosti i književni ideologemi: zbornik radova 35. seminara Zagrebačke slavističke škole [urednik K. Bagić], Zagreb, str. 11–20.
  • Broz, Ivan (1893), Hrvatski pravopis, drugo izdanje, Troškom i nakladom kr. hrv.-slav.-dalm. zemaljske vlade, Zagreb.
  • Brozović, Dalibor (1985), Jezična i pravopisna previranja u Hrvatskoj na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće (O jednom razvojnom zaokretu u hrvatskome književnom jeziku), Jezik, god. 33, br. 1, Zagreb, str. 1–15.
  • Ham, Sanda (1998), Jezik zagrebačke filološke škole, Ogranak Matice hrvatske Osijek, Osijek.
  • Jonke, Ljudevit (1965), Književni jezik u teoriji i praksi, drugo, prošireno izdanje, Znanje, Zagreb.
  • Jonke, Ljudevit (1971), Hrvatski književni jezik u 19. i 20. stoljeću, Matica hrvatska, Zagreb.
  • Kušar, Marcel (1884), Povijest razvitka našega jezika hrvackoga ili srpskoga od najdavnijih vremena do danas, preštampano iz Slovinca, Nakladom knjižarnice D. Pretnera, Dubrovnik.
  • Kušar, Marćel (Marcel) (1889), Nauka o pravopisu jezika hrvackoga ili srpskoga (fonetičkom i etimologijskom). Naklada piščeva, Dubrovnik.
  • Lisac, Josip (1993), Marcel Kušar (Rab 1858–Rab 1940), Zadarska smotra, god. 42, br. 4/5, Matica hrvatska, Zadar, str. 255–256.
  • Lisac, Josip (1993/1994), Dijalektološki rad Marcela Kušara, Radovi Zavoda za slavensku filologiju, br. 28/29, Zagreb, str. 111–118.
  • Popović, Ljubomir (2000), Marcel Kušar o razlikama između hrvatskog i srpskog književnog jezika, Južnoslovenski filolog, LVI, str. 841–851.
  • Popović, Ljubomir (2001), Kušarov model zajedničkog književnog jezika i pravopisa za Hrvate i Srbe, Naš jezik, XXXIV/1–2, str. 6–44.
  • Pranjković, Ivo (1999) (priredio), Fran Kurelac, Bogoslav Šulek, Vinko Pacel, Adolfo Veber Tkalčević: Jezikoslovne rasprave i članci, Matica hrvatska, Zagreb.
  • Pranjković, Ivo (2006), Filološki vjekopisi, Disput, Zagreb.
  • Samardžija, Marko (1993), Filološki portreti, Ogranak Matice hrvatske Zaprešić, Zaprešić.
  • Samardžija, Marko (2001) (priredio), Franjo Iveković, Ivan Broz, Tomo Maretić, Vatroslav Rožić, Milan Rešetar, Antun Radić, Dragutin Boranić: Jezikoslovne rasprave i članci, Matica hrvatska, Zagreb.
  • Samardžija, Marko (2004a), Iz triju stoljeća hrvatskoga standardnog jezika. Drugo, prošireno izdanje, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb.
  • Samardžija, Marko (2004b), Još o genezi i utjecaju hrvatskih vukovaca, Riječki filološki dani 5 (zbornik radova s Međunarodnog znanstvenog skupa Riječki filološki dani 5), Rijeka, str. 463–470.
  • Vince, Zlatko (1991), Mjesto i značenje Kušarove knjige Nauka o pravopisu jezika hrvackoga ili srpskoga (fonetičkom ili etimologijskom), Jezik, god. 38, br. 4, Zagreb, str. 97–105.
  • Vince, Zlatko (1993), Život i rad Marcela Kušara, u M. Kušar, Narodno blago, pretisak, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, str. V–XXXIX.
  • Vince, Zlatko (2002), Putovima hrvatskoga književnog jezika, treće, dopunjeno izdanje, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb.
  • Vončina, Josip (1985), Temelji i putovi Gajeve grafijske reforme, Filologija 13, Zagreb, str. 7–88.

Tekst je objavljen u časopisu »Fluminensia«, 1/2008, str. 1–15.