Cvijeta Pavlović: »Priča u pjesmi«
Cvijeta Pavlović: »Priča u pjesmi. Pripovjedni postupci Šenoine epske poezije«. Zagreb: Disput, 2005.
Tema knjige dobro je izabrana. Koliko god da je Šenoino povijesno mjesto u hrvatskoj književnosti neprijeporno, ne može se reći da su pojedinačni njegovi tekstovi podrobnije proučeni. Osobito to vrijedi za njegovu naraciju u stihu: mnogi su od tih tekstova bili silno popularni, često su navođeni kao primjer za ovo ili ono, ali nisu nikada podvrgnuti sustavnijoj analizi, pogotovo sa stanovišta teorije pripovijedanja.
Postavilo se najprije pitanje kako se narativni tekstovi našega pjesnika mogu definirati. Autorica se odlučila za razmjerno jednostavan kriterij: uzela je u obzir sve one Šenoine tekstove u stihu u kojima je ispričana nekakva radnja, pri čemu je upravo ta radnja (a ne, recimo, izraz autorove subjektivnosti) onaj element od kojega se očekuje da postigne estetsku svrhu. Postupci uz pomoć kojih se priiča gradi deskribiraju se u većem dijelu knjige. Tu se najprije nastoji utvrditi koje su teme Šenoine naracije u stihu, a onda i kako je pripovijedanje perspektuirano. Polazi se pri tome od vrlo važne konstatacije da je za Šenou didaktička (ili možda retorička) funkcija takvih tekstova podjednako važna kao i estetska. Zbog toga su teme takvih njegovih tekstova najčešće rodoljubive, a temeljna je metoda izravno obraćanje čitatelju. Analizira se potom kako izgledaju počeci i završeci tih tekstova, pa se konstatira kako je u njima upravo dijalog s čitateljem temeljno obilježje, a isto se tako nastoji utvrditi koji postupci dominiraju u samome izlaganju (deskripcija, dijalog itd).
Na sljedećem se koraku postavlja pitanje gdje se radnja pjesničkih pripovijesti zbiva, kada se zbiva i koji su likovi što se u njoj javljaju. Pri tome je važno kako se mjesto radnje opisuje, kako se vrijeme radnje evocira, te kako se likovi u toj radnji karakteriziraju. Konstatira se kako je upravo mjesto radnje često temeljni poticaj za pisanje neke pjesničke pripovijesti, pa se ono obično deskribira s nekoliko jakih poteza. Povijesne se okolnosti, s druge strane, evociraju spomenom kakva vladara, biskupa ili junaka, dok sama radnja obično nema dugo trajanje: Šenoa izabire najdramatičniji trenutak u kojem je sadržano sve što je bitno za povijesne okolnosti, junake i radnju. Napokon, likovi se deskribiraju tako da se daje njihova karakterna i moralna definicija: lik biva definiran autorskom intervencijom. Upravo o toj autorskoj poziciji govori se dalje: budući da je kod Šenoe narator u izravnom dijalogu s recipijentom, mjesto pripovjedača u tekstu prilično je naglašeno, pa se on katkada javlja i u prvome licu.
Dakako, s obzirom na to da se radi o autoru koji je osim pjesama pisao još i romane i novele, nije mogla izostati ni usporedba između postupaka u pjesničkim pripovijestima i postupaka u prozi. Glavni je nalaz toga dijela izlaganja da postoji prilično velika srodnost između jednoga i drugoga.
Važno je i poglavlje »Veze i utjecaji« u kojem se ocrtava međunarodni kontekst Šenoine naracije u stihu, a i tipičnih postupaka u njoj. Zaključak toga poglavlja da su pjesničke pripovijesti u Šenoino doba već pomalo i anakronične, ali naš autor drži da su one primjerene našoj sredni zbog specifičnih povijesnih okolnosti. Ipak, u njima Šenoa ne pravi esetetskih ustupaka, a ni načelnih odnosno poetičkih.
Već po ovome kratkom opisu može se razabrati da je riječ o dobro obavljenu poslu. Autorica se poslužila novijim spoznajama u teoriji pripovijedanja i primijenila ih na tekstove o kojima nam se činilo da sve znamo. U svjetlu novoga aparata, Šenoine su se pjesničke pripovijesti otkrile u novom svjetlu: pokazalo se da govore drugo i drugačije nego što se obično misli. Sam nam je Šenoa pak, zahvaljujući ovome radu, pokazao jedno novo lice: sad ga vidimo kao autora koji je, premda svagda najviše misli na svrhu što je tekstom želi postići, imao i silno razvijen literarno-tehnološki interes, te je volio eksperimentirati postupcima koje je sam otkrio ili ih je kod drugih našao.
Dobro zapažajući ono što je u Šenoinu načinu pripovijedanja važno, a osobito točno uočavajući ono što proizvodi neke strukturne i značenjske učinke, autorica je uspjela jasno izložiti problem, uočiti čvorišne točke i ponuditi rješenja. Rad je s jedne strane koristan za poznavanje Šenoina djela, a s druge pridonosi poznavanju jednoga povjesnog odsječka hrvatske književnosti. A što je osobito važno, otvara vidike na ono što o Šenoi i o njegovu vremenu još treba istražiti.
