Lada Čale Feldman: »Femina ludens«

Lada Čale Feldman: Femina ludens. Zagreb: Disput, 2005.

Široko omeđeni i uvjetno nazvani »predmet« zbornika tekstova Lade Čale Feldman objedinjenih pod naslovom Femina ludens - »uvjetno« stoga što je riječ o ostvarenju istinske transdisciplinarnosti kakva nužno premašuje granice akademski definiranih znanstvenih predmeta i područja - uokviren je temeljnom preokupacijom autorice, težnjom za iznalaženjem novih uvjeta reprodukcije znanstvene humanistike u doba u kojem svjetski događaji, kulturne predstave, socijalne i biologijske teorije ozbiljno uzdrmavaju granice samog poimanja ljudskoga. Za tu svrhu autorica u tematski i problemski izbor uvlači fenomene tzv. nove trivijalnosti koji, na rubu kazališta, medija, rituala, književnosti, osobnih života, kulturnih i znanstvenih mitova, provaljuju međe uobičajenih podjela na visoku, tradicijsku, popularnu i svakodnevnu kulturu, oblikujući se na njihovim obodima kao privremeni i bezimeni sadržaji »onkraj ljudskoga«.

Najbliži konceptu performativa kao »minimalnog kulturnog događaja«, ti se učinci hibridnoga djelovanja diskurzivnoga i stvarnoga, analitičkoga i kontingentnoga, spoznatljivoga i opskurnoga, nerazlučivih instancija životne prakse koja obilježuje suvremenog obitavaoca globalnog svijeta, u knjizi nižu bez hijerarhijskih signala njihove važnosti ili pak »ljepote«. Nakon što nas u »Smućene žanrove« (poglavlje koje nosi Geertzov naziv za osloboditeljsko odustajanje od uskoće »cehovskoga« shvaćanja znanstvenih stilova pisanja), uvede tekstom koji nas odmah lišava očekivanja likujuće jasnoće tumačenja u granicama znanstveno profesionaliziranoga znanja - jer fikcija i fakcija, književnost i znanost su u studiji »Znanost, prostor, vrijeme: obrisi (hrvatske) književne antropologije« sudbinski vezane željom i nemogućnošću da probiju vlastitu opnu prema svijetu stvarnoga - nadalje smo upućeni minucioznim ekspertizama književnoteoretičarskih postupaka (Fryevog čitanja Shakespearea usuprot pragmi novog historizma i ususret antropološkom pojmu književnosti kao rezervoara »divlje misli«), okršajima s kulturnopovijesnim analizama plesnih »ratničkih« igara (korčulanske moreške) kao jednoznačno povijesnih, običajnih ili pak scenskih praksi (umjesto praksi »izvedbenog interkulturalnog mimetizma«, »potrebe da se scena nasilja nad kulturnim Drugim zamijeni mimetičkom reprezentacijom toga prizora«, kako smo ovdje uvjereni) te iznošenju prikrivenih spolnih strategija za osiguranje trajne nevidljivosti i povremenih stigmatizacija Glumice u povijesti kazališta (»Aura glumice«). Naposljetku, kao semantički finale ovoga teksta te ujedno i kruna cijelog prvog poglavlja izvrsno je poslužio esej »Šteta što je kurva: Glumica i njezina dvojništva između postkomunizma i posthumanizma«, studija koja naznačuje rizične analitičke konzekvence gotovo potresnih podudarnosti teorije, povijesti i osobne sudbine u jednoj biografiji kojoj je medijska i scenska izloženost pribavila značaj »pop-kulta«. Ta je »analitička dramatizacija« života hrvatske glumice Mire Furlan već obznanila da smo kročili u prostor post- ili trans-humanizma, područje dosad nezamislivih »znanstvenih predmeta« i opravdane indiferentnosti prema čak i najpostojanijim podjelama znanstvenoga znanja (onim između »egzaktnih« i »društvenohumanističkih« disciplina). U njega pak studija »Tiranija tijela: Feralove fotomontaže« duboko zadire, prije pa i dublje nego tekstovi sljedećeg poglavlja u kojem smo, putem »službeno neljudskoga« sadržaja (maske, mitskih i fizičkih životinja, epskih, fikcionalnih i bajkovitih bića), prizvani dimenziji izvanljudskog. Tek smo, naime, mimo »civilizacijski ovlaštena humanizma« u stanju raspoznati značenjski raster koji probija tradicionalnu zapadnu etiko-epistemologiju, ali kroz ista ona mjesta na kojima su životno-artistički performativi u tomu bili brži. Humanističko znanje koje bi bilo u stanju nositi se s visokom, često i traumatično proširenom kulturnom kompetencijom prosječnoga građanina u stvarima posredovane i stvarne monstruoznosti svijeta, iskustvu koje premašuje objasnidbene kapacitete klasične racionalnosti i kritičkih teorija - mora biti eksperimentalno, što znači da mora pristupiti radikalnoj konstrukciji vlastitih formacija koje to iskustvo nadilaze. Figure raskomadanog tijela, čudovišne montaže dijelova, biološke bespolnosti kao socijalnoevolucijske nadgradnje, arbitrarnosti života, ali i smrti - barem kao središta zapadnjačke »tragedije« - to su apstraktna mjesta koja Lada Čale Feldman svojim vrtoglavo pronicljivim postupcima analitičkog očuđavanja na kvadrat razaznaje u humorističnom podtekstu »Feralovih« naslovnica s predsjedničkim likom u središtu. Daleko nadmašujući dotadašnje pokušaje da se u tim oksimoronskim »nadrealističko-političkim« reprezentacijama površno otčitaju jasne ideološke poruke ili pak besmislenost dekadentnog ludizma, u ovoj fascinantnoj studiji smo radije pozvani u sfere neizvjesnih metodoloških ishoda, odnosno iskušavanja vlastite kognitivne inercije i sklonosti »light« kauzalitetima.

Kazališnokritički i bio-bibliografski eseji strateški smješteni na odmorište središnjega dijela knjige (»Rozalinda 2001«, »Glumica i postanak bića«, »Sloboda ili showing off«, »Ženska lica, gole maske: teatar Milke Podrug Kokotović«, »Prava maska, krivo lice«, uključivo i prvorazredni kulturnoanimalistički esej »Humana fauna Michela de Montaignea«) utoliko su onda »lakši« koliko je prethodnim udarnim studijama stvoren temelj za pridobivanje čitatelja tematskoj »malenosti« i dirljivoj prolaznosti individualiziranog, imenom i prezimenom obilježenog kulturnoga sadržaja, pri čemu je paradoks da su ovi, danas ili lako zanemarivi, ili teško komercijalizirani sadržaji, isti oni koji su donedavno zauzimali povlašteno mjesto distancirane učenosti i elitne kulture. Kritičarsku brižnost i raskošno preispisivanje tuđih djela, postupcima za koje se usuđujemo pomisliti da katkad efektivno nadmašuju svoj predložak, nadasve oprimjeruju tekstovi završnoga poglavlja »Prevrtljivi prijepisi«. Silno poznavanje svjetske i nacionalne književne klasike sa svim naknadnim literarnim i književnoznanstvenim nadogradnjama ovdje je ponovno stavljeno u skromnu službu očovječenja danas svakako nepravedno, iako povijesno gledajući, katkad i zasluženo otuđenog i postvarenog umjetničkog sadržaja koji, pod uvjetom tako nesebično životodajne tekstualne podrške, pokazuje da ima još toliko toga pružiti, pogotovo kada je riječ o znanstveno potisnutim, otpisanim ili umrtvljenim aspektima ljudskosti, poput ljubavi i seksualnosti, krivnje i tugovanja, emocija vjekovima posredovanih u terminima patrijarhata, političkih ideologija, akademizma ili, danas paralizirajuće, političke korektnosti.

Iako je, po znanoj navici autorice, ne odlikuje »lakoća« pisanja u stereotipnom (i manipulativnom) smislu riječi, knjiga Femina ludens jasna je poruka autističnoj profesionalizaciji znanstvenog pisanja te time na sklonog »običnoga čitatelja« ne samo da računa nego mu se i izravno obraća.