Barbara Oczkowa, »Chorwaci i ich język«

Barbara Oczkowa, »Chorwaci i ich język«. Z dziejów kodyfikacji normy literackiej. Lexis, Kraków 2006.

Nedavno objavljena knjiga poljske kroatistice Barbare Oczkowe Chorwaci i ich język. Z dziejów kodyfikacji normy literackiej (Hrvati i njihov jezik. Iz povijesti kodifikacije književnojezične norme) djelo je kakvo se ponajprije očekivalo od hrvatskih kroatista, tim više što autorica temeljito i detaljno obrađuje temu koja je s gledišta suvremene svjetske slavistike nažalost još uvijek sporna ili u najmanju ruku otvorena.

Knjiga ima ukupno 359 stranica, od toga je 297 stranica osnovnoga teksta (7–304) s 4 dijalektološke mape i 3 zemljovidna prikaza. Slijede sažetci na poljskom (305–310), hrvatskom (311–316) i njemačkom jeziku (317–323). Bibliografija (325–350) sadrži hrvatske izvore (28 rječnika, 64 gramatike i izbor tekstova iz 37 naslova) te opsežni popis relevantne kroatističke i slavističke literature (686 naslova). Na kraju je i indeks imena (351–359).

Građa je podijeljena u 11 osnovnih poglavlja. Prethodi im Uvod (Wstęp, 7–10) u kojemu autorica obrazlaže predmet svoga interesa s obzirom na različita slavistička i kroatistička proturječja o hrvatskom jeziku, na njihovu genezu, uzroke i posljedice koje se do danas negativno odražavaju na određivanje sociolingvističkoga statusa hrvatskoga jezika.

U prvom poglavlju autorica definira hrvatski jezik (Rozdział 1. Definicja języka chorwackiego), i to polazeći od pogleda na hrvatski na početcima slavistike (1.1. Pogłądy na język chorwacki w początkach slawistyki, 11–18), odnosno od J. Dobrovskoga i njegovih mlađih suvremenika – Kopitara, Šafaříka, V. Karadžića i dr. Upozorava na zablude tadašnjih slavističkih autoriteta, na kojima se temelje i današnji slavistički stereotipi vezani uz hrvatski jezik. Definirajući hrvatski (1.2. Definicja języka chorwackiego, 18–24) kao književni jezik autorica se poziva na mišljenja i radove kroatističkih autoriteta (Brozovića, Katičića, Babića) i drugih hrvatskih i stranih lingvista, koji odražavaju i različite kontroverzne stavove o tome pitanju. Ti se stavovi razlikuju ovisno o različitim standardološkim teorijama (1.3. Teoria języka literackiego, 25–35), koje autorica detaljno izlaže i obrazlaže.

Drugo poglavlje donosi opširan pregled niza dosadašnjih periodizacija vanjske i unutarnje povijesti hrvatskoga / srpsko-hrvatskoga jezika (Rozdział‚ 2, Periodyzacja dziejów języka chorwackiego, 37–56), i to prema Šafaříku, Beliću, S. Manojloviću, M. Pavloviću, D. Malić, Brozoviću, Babiću, M. Šimundiću, Jonkeu, Katičiću, Mogušu, D. Škiljanu te mišljenjima njihovih istomišljenika i oponenata. Ovo poglavlje pruža jasan uvid u nesuglasja samoga hrvatskoga jezikoslovlja o pitanju početaka hrvatske jezične standardizacije.

Treće poglavlje autorica posvećuje predstandardnomu razdoblju hrvatskoga jezika (Rozdział 3, Okres przedpiśmienny w dziejach języka chorwackiego, 57–88). Pozivajući se na sve relevantne slavističke teorije i izvore, poglavlje započinje s njegovom slavenskom etnogenezom (3.1. Rodowód słowiański, 57–71), tj. s razdobljem oblikovanja južnoslavenske jezične skupine (3.1.1. Formowanie się zespołu języków południowosłowiańskich, 56–64), dolaskom Hrvata na jug (3.1.2. Wędrówka Chorwatów na południe, 64–65), tumačenjem hrvatskoga imena (3.1.3. Etnonim Chorwat, 65–67) i raspadom zapadno-južnoslavenske jezične skupine (3.1.4. Rozpad zachodnio-południowosłowiańskiej grupy językowej, 67–71). Slavenskoj etnogenezi autorica dodaje i teoriju o iranskom podrijetlu Hrvata (3.2. Irańska etnogeneza Chorwatów, 71–74). Objasnivši tradicionalnu podjelu hrvatskih narječja i genezu te podjele (3.3. Dialekty chorwackie, 74–85), autorica u nastavku opisuje hrvatska narječja, odnosno dijalekte – štokavske (3.3.1. Dialekty sztokawskie, 75–79), čakavske (3.3.2. Dialekty czakawskie, 79–83) i kajkavske (3.3.3. Dialekty kajkawskie, 83–85). Poglavlje zaključuje opisom migracijama uvjetovanoga miješanja dijalekata (3.4. Migracje ludności i mieszanie dialektów, 85–88) te četirima dijalektološkim mapama.

Četvrto poglavlje donosi pregled početaka hrvatske pisane riječi do kraja 15. stoljeća (Rozdział 4, Początki piśmiennictwa u Chorwatów do końca XV wieku, 89–117) i naznačuje autoričino mišljenje o početku hrvatske jezične standardizacije. Započinje opisom povijesnoga prostora (4.1. Tło historyczne, 89–91) na kojemu su Hrvati oblikovali svoje latinske pisane spomenike (4.2. Piśmiennictwo łacińskie, 91–93) i svoju crkvenoslavensku pisanu baštinu (4.3. Piśmiennictwo cerkiewnosłowiańskie, 93–106), posebno liturgijske glagoljske tekstove (4.3.1. Głagolityzm, 93–102) kao i one svjetovne, neliturgijske (4.3.2. Chorwacko-cerkiewnosłowiański język nieliturgicznego piśmiennictwa głagolickiego, 102–106). U nastavku se posebna pozornost posvećuje starohrvatskoj čakavskoj pisanoj baštini (4.4. Starochorwackie piśmiennictwo czakawskie, 106–113), odnosno spomenicima pisanima glagoljicom (4.4.1. Zabytki głagolickie, 108–110), ćirilicom (4.4.2. Zabytki cyrylickie, 110–111) i latinicom (4.4.3. Zabytki pisane łacinką, 111–113). Poglavlje se zaključuje početcima dubrovačke pisane štokavštine (4.5. Początki piśmiennictwa sztokawskiego w Dubrowniku, 113–117) i zemljovidom s označenim središtima hrvatske pisane riječi do kraja 15. stoljeća.

U petom poglavlju autorica obrađuje hrvatsku trojezičnost / tronarječnost od 16. do polovice 18. stoljeća (Rozdział 5, Trójjęzyczność / trójdialektyczność literacka w języku chorwackim od XVI do połowy XVIII wieku, 119–160). Nakon opisa društvenih prilika na geopolitički podijeljenom hrvatskom prostoru (5.1. Tło historyczne, 119–123), slijedi niz potpoglavlja u kojima se starim hrvatskim tekstovima ilustriraju povijesne činjenice o početcima hrvatskoga književnoga jezika, počevši od čakavskih (5.2. Czakawszczyzna w funkcji języka literackiego, 123–129) i štokavskih književnih tekstova (5.3. Sztokawszczyzna literacka, 130–139), i to dubrovačkih (5.3.1. Język literacki w Dubrowniku, 130–135) i bosanskih (5.3.2. Język literacki w Bośni, 135–139). Posebno se obrađuje jezik istarskih protestanata (5.4. Język istryjskich protestantów w XVI wieku, 140–143) i na kraju književna kajkavština (5.5. Kajkawszczyzna literacka, 143–150). Poglavlje zaključuje opis formiranja književnojezične norme (5.6. Kształtowanie się normy językowej, 150–160) i zemljovidni prikaz jezične situacije u obrađenom razdoblju.

Struktura šestoga poglavlja slijedi onu iz dvaju prethodnih. Analizirajući štokavsko-kajkavsku jezičnu dihotomiju do 1836. godine (Rozdział 6, Dychotomia literacka sztokawsko-kajkawska do 1836 roku, 161–189), autorica započinje s opisom povijesnih okolnosti (6.1. Tło historyczne, 161–165) u kojima se na širem hrvatskom prostoru oblikovala književna štokavština (6.2. Sztokawszczyzna literacka, 165–170) te književna kajkavština (6.3. Kajkawszczyzna literacka, 170–171), da bi u daljnjem razvitku došlo do integracije norme (6.4. Kształtowanie się normy językowej, 171–189) i njezine pravopisne kodifikacije (6.4.1. Kodyfikacja normy ortograficznej, 183–189).

Sedmo poglavlje u kojemu je riječ o konačnoj pobjedi štokavštine (Rozdział 7, Zwycięstwo sztokawszczyzny, 191–225) također započinje opisom povijesnih okolnosti (7.1. Tło historyczne, 191–194) u kojima se oblikovao ilirizam i Zagrebačka filološka škola (7.2. Język chorwacki w okresie iliryzmu. Zagrzebska szkoła filologiczna, 194–211), odnosno norma ilirskoga jezika (7.2.1. Norma języka ilirskiego, 206–211), da bi u drugoj polovici 19. stoljeća (7.3. Język chorwacki w drugiej połowie XIX wieku, 211–225) došlo do spora među različitim filološkim školama (7.3.1. Dyskusje szkół filologicznych, 211–220) i bečkoga dogovora (7.3.2. Umowa wiedeńska, 223–225), odnosno pobjede hrvatskih vukovaca. Autorica u zaključku citira hrvatske lingviste koji tvrde da je bečki dogovor u kasnijim slavističkim radovima postao svojevrsni mit na kojemu je kasnije izrastao i »mit serbokroatystyki« ili jedinstva srpskoga i hrvatskoga jezika. I ovom je poglavlju dodan zemljovid s označenim kulturnim (književnim) središtima.

Osmo je poglavlje široka i istodobno zgusnuta elaboracija složenih odnosa između hrvatskoga i srpskoga jezika u 20 stoljeću, utemeljena na kronološkom nizu nastojanja (i odbijanja) da se stvori zajednička norma (Rozdział 8, Język serbsko-chorwacki / chorwacko-serbski, 227–257). Autorica nepristrano navodi za hrvatski (i srpski) jezik relevantne događaje i činjenice koje u uzročno-posljedičnoj vezi dovoljno govore same za sebe.

U devetom poglavlju autorica citira (i sama postavlja) pitanje budućnosti hrvatskoga jezika (Rozdział 9, »pytamy, jaka będzie przyszłość języka chorwackiego?« 259–278). Nakon burne i dramatične prošlosti hrvatski se danas nalazi pred novim pitanjima i novim izazovima, koje autorica formulira trijezno, s distance stranoga kroatista koji dobro razumije bit hrvatske jezične problematike.

To potvrđuje i iduće, deseto poglavlje, u kojemu se – i općenito i s obzirom na hrvatski slučaj – raspravlja o jeziku kao obilježju nacionalnoga identiteta (Rozdział 10, Język chorwacki a tożsamość narodowa, 279–290). Citirajući različita mišljenja (npr. J. Rapacke, D. Škiljana) o tome pitanju, autorica se ne priklanja ni jednome, ali jasno ističe ulogu književnojezične baštine u oblikovanju kulturnoga identiteta.

U jedanaestom poglavlju autorica posvećuje posebnu pozornost hrvatskim idiomima izvan (iza) službene norme (Rozdział 11, Poza normą – chorwackie języki regionalne, 291–304). Nazivajući ih književnim jezicima, u takve regionalne idiome ubraja književnu čakavštinu i kajkavštinu (11.1. Czakawski i kajkawski – regionalne języki literackie, 292–295), književni gradišćanskohrvatski jezik (11.2. Język gradiszczańskich Chorwatów, 295–301) i književni jezik bačkih Bunjevaca (11.3. Literacki język regionalny baczkich Bunjewców, 301–304).

Knjiga Barbare Oczkowe Chorwaci i ich język. Z dziejów kodyfikacji normy literackiej daje daleko više od uvida u proces standardizacije hrvatskoga jezika; obuhvaća genealogiju cijele kroatističke problematike, kronologiju sporova oko različitih pitanja, sve relevantne izvore i stavove o prijepornim momentima u razvitku hrvatskoga književnoga jezika kao i neprijeporne činjenice o njegovoj povijesnoj opstojnosti unatoč svim osporavanjima, zabludama i neslaganjima među slavistima i kroatistima. Iako je knjigu namijenila ponajprije svojim krakovskim studentima kroatistike, Barbara Oczkowa je zapravo okrenula novu stranicu u slavističkoj znanstvenoj literaturi, smjestvši u njoj hrvatski književni jezik na pravo mjesto. Inzistirajući na nepristranosti i znanstvenoj objektivnosti, s distance inozemnoga stručnjaka uspjela je usustaviti povijesni tijek jezičnoga normiranja (spontanoga i svjesnoga) i rasvijetliti uzročno-posljedičnu povezanost svih kontroverza o hrvatskom jezičnom pitanju. Osim što daje najpotpuniju sintezu hrvatske književnojezične povijesti knjiga odgovara na mnoga stara i nova slavistička pitanja o genetskolingvističkoj naravi i sociolingvističkom statusu hrvatskoga među slavenskim jezicima. Vrijednost ove knjige Barbare Oczkowe je, dakle, višestruka i zaslužuje visoko priznanje za izniman doprinos slavistici i kroatistici. Na njoj joj zasigurno može pozavidjeti i hrvatska kroatistika.