Novosti iz jezikoslovne kroatistike 2005-2006.

Izbor – od kolovoza 2005. do kolovoza 2006. godine

Bratulić, Josip & Damjanović, Stjepan (2005), Hrvatska pisana kultura: izbor djela pisanih latinicom, glagoljicom i ćirilicom od VIII. do XXI. stoljeća. 1. svezak: VIII. – XVII. stoljeće. Križevci: Veda.

Monografija Hrvatska pisana kultura osmišljena je kao izbor djela iz ukupne hrvatske pisane kulture od najstarijih pisanih spomenika, nastalih na prostorima koje su nastanili Hrvati, do našega vremena. Prošle je godine tiskan prvi svezak u kojem se obrađuju djela nastala od 7. do 17. stoljeća: unutar triju povijesno-stilskih razdoblja – srednjeg vijeka, renesanse, baroka – opisano je više od 200 najvažnijih djela pisanih hrvatskim, crkvenoslavenskim i latinskim jezikom odnosno latinicom, glagoljicom i ćirilicom. Prikazana su djela iz područja književnosti, jezikoslovlja, teologije, povijesti, prava itd. Odnosno izabrane su pjesme, pripovijetke, romani, drame, rječnici, gramatike, leksikoni, brevijari, zbornici, statuti itd. Na početku svake cjeline nalazi se uvodna studija u kojoj se iznose značajke povijesno-stilskog razdoblja, navode se pisci i djela te njihovo mjesto u povijesti hrvatske pisane kulture. Djela se opisuju u obliku enciklopedijskih natuknica, neka su prikazana opsežnije, a neka sažetije, što je ovisilo o autorskoj procjeni važnosti i značenju konkretnoga djela, ali i o njegovoj istraženosti. Recenzenti knjige ističu da je knjiga pisana s »iznimno dobrim poznavanjem temeljne faktografije« i da se »odabiru opisanih djela teško može uputiti bilo kakva primjedba«. Knjiga je tiskana u enciklopedijskom formatu s mnoštvom odlično otisnutih likovnih priloga. Na kraju se, osim sažetaka na engleskome i njemačkom jeziku, nalazi i kazalo djela, kazalo imena te kazalo likovnih priloga koje čitatelju olakšava snalaženje i pretraživanje po povijesti hrvatske pisane kulture.

Hrvatski jezik u XX. stoljeću: zbornik (2006). Uredili Marko Samardžija i Ivo Pranjković. Zagreb: Matica hrvatska.

U zbornik Hrvatski jezik u XX. stoljeću uvršteni su radovi s istoimenoga znanstvenoga skupa održana u Matici hrvatskoj u siječnju 2005. godine. Na znanstvenome je skupu, što se može iščitati iz predgovora zborniku njegovih urednika (ujedno i priređivača znanstvenoga skupa) Marka Samardžije i Ive Pranjkovića, razglobljeno »nesumnjivo iznimno važno i burno stoljeće hrvatskoga jezika i pravopisa«. Pisane inačice izlaganja, ukupno njih dvadeset i osam, skupljene u zborniku podastrte su »hrvatskoj stručnoj i tzv. široj javnosti kao prvi pokušaj cjelovita bilanciranja« 20. stoljeća. Zbornik otvaraju radovi o hrvatskome sociolingvističkom stanju od početka 20. stoljeća do 1945. (Marko Samardžija), o pravno- -političkome položaju hrvatskoga jezika u drugoj polovici stoljeća (Ivo Pranjković) odnosno o jezičnom zakonodavstvu i jezičnoj politici (Mile Mamić). U posebnim su radovima obrađene različite razine proučavanja hrvatskoga jezika u 20. stoljeću: prozodija (Helena Delaš), morfologija (Josip Silić), sintaktička norma (Marija Znika), pravopisna norma (Lada Badurina), tvorba riječi (Branko Kuna) te hrvatska gramatikologija (Dijana Stolac). U vezi s dijalektološkom problematikom hrvatskoga jezika obrađeni su hrvatski štokavski govori (Sanja Vulić), čakavski govori (Silvana Vranić), kajkavsko narječje (Mijo Lončarić) te hrvatska dijalektalna leksikografija (Josip Lisac). Od leksikološko-leksikografskih (i gramatičko-leksikografskih) tema posebna je pozornost posvećena toponomastici (Petar Šimunović), antroponimiji (Anđela Frančić), jezičnim kontaktima (Marija Turk), jednojezičnoj leksikografiji (Bernardina Petrović), dvojezičnoj i višejezičnoj leksikografiji (Anja Nikolić-Hoyt), razlikovnim rječnicima (Mirko Peti), terminološkim priručnicima (Milica Mihaljević) te problematici dopreporodnih gramatika i rječnika (Darija Gabrić-Bagarić). U »pokušaju cjelovita bilanciranja« 20. stoljeća nije zaobiđena ni problematika hrvatskoga jezika izvan granica Republike Hrvatske – status specifičnosti hrvatskoga standardnog jezika u konceptu književnojezične politike u Bosni i Hercegovini (Josip Baotić), naziv i status hrvatskoga jezika u Mađarskoj (Ernest Barić) te gradišćanskohrvatski jezik u 20. stoljeću (Nikola Benčić). Zbornik sadrži i prilog o Matici hrvatskoj i »njezinoj brizi o hrvatskome jeziku« (Stjepan Damjanović), prikaz hrvatskoga jezičnog savjetništva (Vlasta Rišner), pregled proučavanja jezika hrvatskih pisaca (Lana Hudeček) te prikaz konstituiranja standardologije i njezina mjesta u jezikoslovnoj kroatistici (Krešimir Mićanović).

Zbornik Hrvatski jezik u XX. stoljeću, u kojemu su objavljeni radovi (uza svaki i iscrpan popis literature) dvadeset i osmero autora, vrijedan je i poticajan pregled proučavanja hrvatskoga jezika u 20. stoljeću.

Jelaska, Zrinka i suradnici (2005), Hrvatski kao drugi i strani jezik. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada.

Knjiga Hrvatski kao drugi i strani jezik sastoji se od pet cjelina: Teorijske osnove, Pristup građi hrvatskoga jezika, Postojeći priručnici hrvatskoga, Hrvatski i drugi jezici, Nastava i poučavanje gramatičkim obilježjima. U prvoj se cjelini prikazuju teorijski okviri ovladavanja jezikom i unutar nje objašnjavaju se pojmovi kao što su jezična djelatnost, jezična i komunikacijska sposobnost, materinski i rodni jezik, dvojezičnost i višejezičnost. Preispituju se i predlažu novi nazivi, razmatraju se teorije o usvajanju jezika, stvaralačko oblikovanje jezika i sl. Pojam »hrvatski kao strani jezik« autori definiraju kao onaj koji se odnosi na jezik stranaca koji ovladavaju hrvatskim ili su njime do nekoga stupnja ovladali, uključujući i nedavne useljenike, ali i one potomke Hrvata u čijoj se obitelji i okolini hrvatski uopće ne govori. U drugoj se cjelini raščlanjuje građa hrvatskoga jezika, što znači oblici, padežni sustav, glagolski vid i vidski parovi, glagolske vrste i rječnička sastavnica. U cjelini »Postojeći priručnici hrvatskoga« daje se pregled priručnika hrvatskoga kao drugoga i stranog jezika i posebno se razmatra način na koji su padežni sustav, glagolski vid, glagolski sustavi i odabir riječi u njima obrađeni. U četvrtoj se cjelini raspravlja o hrvatskome kao jednome od dvaju ili nekoliko jezika u društvu, utjecaju srodnih jezika, izgovornim obilježjima američkih govornika. Završno se raspravlja o načinu poučavanja hrvatskoga, među ostalim i o poučavanju hrvatskim padežima i glagolima.

Lončarić, Mijo (2005), Kajkaviana & alia: ogledi o kajkavskim i drugim hrvatskim govorima. Čakovec, Zagreb: Zrinski, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje.

Knjiga Kajkaviana et alia sadrži radove o hrvatskim idiomima u zemlji i inozemstvu koji su najvećim dijelom objavljeni u posljednjih petnaestak godina. Kao što je iz samoga naslova knjige očito, najviše je radova o kajkavskom narječju: posebno su tako, među ostalim, obrađeni bednjanski govori, goranski govori u Moslavini, govor Varaždina i okolice, ludbreški govor, govor Torčeca, hlebinski govor, podravska kajkavština. Osim radova posvećenih konkretnim govorima autor je uvrstio i općekajkavske, poput »Mjesto kajkavskoga narječja u jezičnom kontinuumu«, »O razvitku kajkavskog narječja«, »Kajkavsko narječje«, »Jat u kajkavštini«. U drugoj cjelini – »Štokavsko i čakavsko narječje« – nalaze se, među ostalim, tekstovi o govorima virovitičkoga područja, o požeškom govoru, o najistočnijem čakavskom govoru. Uvrštene su također rasprave o jeziku Hrvata u Slovačkoj, o govoru moravskih Hrvata i Hrvata »Dalmata« u Sentandriji. Treću cjelinu, koja je opsegom najmanja, čini pet tekstova, među kojima su i »Hrvatska na- 53 rječja i hrvatski književni jezik«, »Kopitar i hrvatski jezik«, »Mađari kroatisti jezikoslovci«. U knjizi se nalazi i opsežna bibliografija na pedesetak stranica.

Muhvić-Dimanovski, Vesna (2005), Neologizmi: problemi teorije i primjene. Zagreb: Filozofski fakultet, Zavod za lingvistiku.

Studija o neologizmima bavi se dijelom leksika koji zadire u, kako autorica zamjećuje, »u najmanju ruku, šest važnih područja: leksikologiju, leksikografiju, standardologiju, jezičnu politiku, kontaktnu lingvistiku te naposljetku tvorbu riječi«. Cilj studije nije bio iscrpan popis neologizama koji su se u posljednjih trideset-četrdeset godina pojavili u hrvatskome jeziku, nego su u prvi plan stavljeni različiti aspekti neologije kao jezične pojave koja se definira kao ukupnost procesa koji određuju stvaranje novih riječi u vokabularu nekoga jezika. U knjizi su tako raspravljeni odnosi neologije spram norme, znanstvenoga nazivlja, novogovora, purizma itd. U posebnim poglavljima donosi se kategorizacija neologizama na posuđenice, pseudoposuđenice, domaće nove riječi i nove – stare riječi odnosno opisuju se načini stvaranja neologizama, među ostalim, stvaranje novih riječi metonimijom, metaforom i kontrakcijom. Da bi se što preciznije obuhvatio širok spektar pojava vezanih uz neologizme, osim situacije u hrvatskome autorica je istražila i stanje u drugim europskim jezicima. Studija o neologizmima vrlo dobro upozorava na različite teorijske aspekte ove leksičke kategorije, ali istodobno donosi i niz zanimljivih primjera koji potvrđuju tvrdnju iznesenu u zaključku da neologizmi »upravo zbog svoje raznolikosti kod mnogih izazivaju izrazito afektivne reakcije: oni skloni purizmu, sasvim će sigurno negativno ocijeniti brojne strane riječi i posuđenice koje ulaze u jezik, dok će oni koji purizam shvaćaju kao negativnu pojavu, osuđivati domaće novotvorenice«.

Pavličević-Franić, Dunja (2005), Komunikacijom do gramatike: razvoj komunikacijske kompetencije u ranome razdoblju usvajanja jezika. Zagreb: Alfa.

U knjizi je predložen i afirmiran, kako objašnjava autorica u predgovoru, komunikacijsko-funkcionalan pristup, stvaralački pristup jezičnim sadržajima, koji polazi od toga da apstraktan sadržaj kakav je gramatika treba poučavati na osnovi svakodnevnih komunikacijskih situacija, ne uključujući pritom samo sustave kojima se prenose jezične informacije, nego i odnose među osobama koje se sporazumijevaju. Komunikacijsko-funkcionalni pristup ističe i afirmira važnost komunikacijske prakse i pragmatički pristup, funkcionalnu nastavu jezika te razvoj komunikacijske kompetencije (shvaćene kao osposobljenost za praktičnu jezičnu uporabu) u odnosu na lingvističku kompetenciju (shvaćenu kao teorijskoznanje o jeziku).

Knjiga sadrži četiri poglavlja: Prvo je od njih »Jezična komunikacija« u kojem se raspravlja o temeljnim pojmovima, kao što su jezik – govor – mišljenje, zatim o komunikacijskom procesu, usvajanju i učenju jezika, komunikacijskom pristupu edukaciji te komunikacijskoj i lingvističkoj kompetenciji. »Jezično izražavanje« najopsežnije je poglavlje. Unutar njega obrađuje se jezična djelatnost, afektivni karakter jezičnoga izražavanja i nastava jezičnoga izražavanja u osnovnoj školi. Treće je poglavlje »Govorna interpretacija umjetničkoga teksta« u kojem se autorica ponajprije bavi interpretativnim čitanjem i recitiranjem. »Igre i aktivnosti za razvoj komunikacijske kompetencije« završno je poglavlje u kojemu se na konkretnim primjerima pokazuje kako bi trebalo obrađivati nastavnu jedinicu prema komunikacijsko- -funkcionalnome modelu.

Sočanac, Lelija & Žagar-Szentesi, Orsolya & Dragičević, Dragica & Dabo-Denegri, Ljuba & Menac, Antica & Nikolić-Hoyt, Anja (2005), Hrvatski jezik u dodiru s europskim jezicima: prilagodba posuđenica. Zagreb: Nakladni zavod Globus.

Knjiga je nastala kao rezultat istoimenoga znanstvenoistraživačkog projekta unutar kojega su istraživani jezični dodiri između hrvatskoga kao jezika primatelja i šest europskih jezika davatelja: engleskog, francuskog, mađarskog, njemačkog, ruskog i talijanskog. Autori su nastojali jezične dodire između hrvatskoga i navedenih jezika proučavati unutar širega povijesnoga, kulturološkoga i sociolingvističkog konteksta. Prvotna koncepcija istraživanja obuhvaćala je dodire između standardnih jezika na sinkronijskoj razini, no taj se pristup postupno proširivao kako bi uključio dijakronijsku dimenziju i supstandardnu razinu, što je osobito važno za jezike kao što su mađarski, njemački i talijanski s kojima je hrvatski imao bliske stoljetne dodire koji sežu daleko u predstandardizacijsko doba. U uvodnom se poglavlju ističe da se metodologija primijenjena u prilozima koji tvore ovu knjigu zasniva na teoriji jezika u kontaktu Rudolfa Filipovića izloženoj u njegovim studijama Teorija jezika u kontaktu (1986) i Anglicizmi u hrvatskom ili srpskom jeziku (1990). U prvoj polovici 2005. objavljena je i knjiga Engleski element u hrvatskome i ruskome jeziku autora Rudolfa Filipovića i Antice Menac u kojoj se na osnovi rezultata dotadašnjih proučavanja anglicizama u hrvatskome i ruskome daje zaokružen prikaz teorije po kojoj se vršila analiza. U vezi s tekstovima objedinjenim u knjizi Hrvatski jezik u dodiru s europskim jezicima treba još reći da su osmišljeni tako da se u uvodu daje kraći pregled povijesti jezičnih dodira i zatim se zasebno analizira fonološka, ortografska, morfološka i semantička razina odnosno analiziraju se odgovarajuće adaptacije. Tako se npr. na semantičkoj razini opisuje kako posuđenice tijekom integracije u sustav jezika primatelja formiraju značenje, do kakvih promjena pritom dolazi, zašto i kako se značenje posuđenica odnosi prema značenju modela u jeziku davatelju.

Sekulić, Ante (2005), Rječnik govora bačkih Hrvata. Zagreb, Subotica: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Katolički institut za kulturu, povijest i duhovnost »Ivan Antunović«.

Rječnik govora bačkih Hrvata nastao je na temelju desetljećima skupljane građe leksičkoga blaga Hrvata koji žive u Bačkoj, panonskoj ravnici između rijeka Dunava i Tise. Danas je to područje podijeljeno između Vojvodine (odnosno Srbije) i Mađarske, pri čemu je najveći dio Bačke sastavni dio Vojvodine.

U uvodnoj raspravi »Govor bunjevačko-bačkih Hrvata«, koja prethodi samome rječniku, pojašnjeni su različiti nazivi hrvatskoga jezika u podunavskih hrvatskih pisaca od 17. do kraja 19. stoljeća te na dvadesetak stranica opisane glavne značajke štokavsko-ikavskoga govora bačkih Bunjevaca: artikulacija glasova, akcentuacija, temeljna morfologija, sintaktičke posebnosti, leksik. U rječničkom dijelu knjige nalazi se oko 17000 natuknica, sve su naglašene i popraćene osnovnim gramatičkim podacima i definicijom. Uz natuknicu se obično navode i primjeri uzimani iz pisane građe odnosno iz mjesnih govora.

Silić, Josip (2006), Funkcionalni stilovi hrvatskoga jezika. Zagreb: Disput.

Tekstovi objedinjeni u knjizi Funkcionalni stilovi hrvatskoga jezika plod su višegodišnjega autorova bavljenja teorijom hrvatskoga standardnog jezika i funkcionalnih stilova. Najveći dio tekstova objavljen je u posljednjih desetak godina u časopisima i zbornicima. U ovoj su knjizi oni podijeljeni u četiri poglavlja. U prvome poglavlju raspravlja se o jeziku kao sustavu i jeziku kao standardu, o hrvatskome jeziku kao sustavu i hrvatskim narječjima te o polifunkcionalnosti standardnoga jezika općenito, pa tako i o polifunkcionalnosti hrvatskoga standardnoga jezika. U drugome poglavlju raspravlja se o pet funkcionalnih stilova. Tekstovi o leksiku i normi, o jeziku Ivana Despota, Antuna Mihanovića i Slobodana Novaka, zatim rasprava »Je li jezik umjetničkoga djela funkcionalni stil standardnoga jezika?« uvršteni su u treće poglavlje. Četvrto je poglavlje posvećeno tekstu kao sintezi svega onoga što karakterizira funkcionalni stil.

Silić je teorijski drugačije artikulirao suodnose, s jedne strane, između štokavskoga, čakavskoga i kajkavskoga te, s druge strane, odnos između štokavskoga i standardnog jezika. Opreka između jezika kao sustava i jezika kao standarda zamjenjuje opreku između jezika dijasistema i jezika kao standarda. Štokavski, kajkavski i čakavski jesu narječja koja se podređuju jeziku dijasistemu, a u Silićevoj je interpretaciji svako od tih narječja jezik kao sustav. Polazeći od toga da su kajkavski, čakavski i štokavski zasebni sustavi, dakle tri hrvatska narječja, a ne tri narječja hrvatskog jezika, dijalektizmima u hrvatskome standardnom jeziku, kojemu je osnovica štokavska, smatra štokavizme, a ne kajkavizme i čakavizme.

Polifunkcionalnost i funkcionalna stilistika, dijalektika odnosa standardnog jezika i njegovih funkcionalnih stilova, drugi je segment Silićeva bavljenja standardološkom problematikom. U domaćoj lingvističkoj tradiciji, oblikovanoj znatnim dijelom pod utjecajem praškoga funkcionalizma, uobičajeno je da se govori o funkcionalnoj raslojenosti standardnog jezika na funkcionalne stilove. Tako i Silić piše o administrativno-poslovnome, beletrističkom (književnoumjetničkom), znanstvenom, novinarsko-publicističkome i razgovornom stilu. U vezi sa standardnim jezikom, jezikom polifunkcionalne javne komunikacije, i njegovim stilovima Silić naglašava dvoje: prvo, nitko ne govori standardnim jezikom kao cjelinom, nego jednom od njegovih funkcija, jednim od njegovih funkcionalnih stilova; drugo: svaki funkcionalni stil ima svoje zakonitosti, što znači da ono što se smatra greškom u jednome ne mora biti greška u drugome funkcionalnom stilu.

Odnos između štokavske osnovice i hrvatskoga standardnog jezika Silić problematizira unutar odnosa između jezika kao sustava i jezika kao standardnog jezika. Prijeko potrebne pretpostavke za razrješavanje toga odnosa između »jezične i društveno-jezične ustanove«, prema Siliću, jesu De Saussureova dihotomija jezik – govor i Coseriuova trihotomija sustav – norma – govor. Pod hrvatskim jezikom kao sustavom razumijeva se ono što (poslije)sosirovska lingvistika naziva jezikom, tj. Potencijalnom veličinom, a pod hrvatskim jezikom kao standardom ono što (poslije)sosirovska lingvistika naziva govorom, tj. aktualnom veličinom.

U Silićevoj interpretaciji govor jest ono kako se govori, norma ono kako treba govoriti, a sustav ono kako se može govoriti. U stupnjeve apstrakcije uključuje i uzus (uporabu) »ono kako se obično govori« i kodifikaciju »ono kako se mora govoriti«. Uzus, normu i kodificiranu normu Silić uokviruje onime što nazivamo standardom.

Suprotnosti između jezika kao sustava i jezika kao standarda izražene su oprekama: implicitna norma utvrđena je lingvistički i ona karakterizira jezik kao sustav, a eksplicitna norma karakterizira jezik kao standard i utvrđena je sociolingvistički; jezikom kao sustavom upravljaju isključivo unutarnje zakonitosti (lingvističke, unutarjezične), a jezikom kao standardom i unutarnje i vanjske (sociolingvističke, unutarjezične i izvanjezične). S obzirom na to da u jeziku kao sustavu »ljudska volja nema što tražiti«, Silić ističe i da je jezik kao sustav, za razliku od jezika kao standardnog jezika, neovisan o kulturi, o književnosti, o civilizaciji, o politici, o vjeri, o naciji i o svemu onome u čemu vrijednosni sud ima jednu od presudnih uloga.

Posebnost štokavskoga kao sustava (štokavski dijalekt kao sustav) očituje se i u tome što on ima nasuprot sebi više jezika kao standarda. Silić smatra da je polazeći »od štokavskog dijalekta (jezika) kao sustava do njegove realizacije, svejedno hoće li oblik glasiti iskorišten ili iskorišćen«. No, koji će se oblik prihvatiti kao »prirodan«, ovisi o »odgovarajućemu kulturno-povijesnom i kakvu još drugome kontekstu«, pa je tako činjenica hrvatskoga standardnog jezika oblik iskorišten. U vezi s odnosom štokavskoga kao sustava i njemu odgovarajućih jezika Silić precizira da nasuprot standardnim jezicima ne stoji štokavsko narječje kao cjelina, nego njegovi organski govori. Pritom se razlikuju dvije »podloge«, jedna je jezika kao sustava, a druga je podloga jezika kao standarda. Podloga jezika kao sustava mora biti homogen organski idiom, a podloga jezika kao standarda može biti heterogen organski idiom. Podloga hrvatskoga jezika kao standarda nije isključivo štokavska, no jasno je da podloga hrvatskog jezika kao sustava (štokavski organski idiom) presudno oblikuje hrvatski kao standard. Zahvaljujući tomu što nasuprot jeziku kao standardu stoji jezik kao sustav, čija je podloga štokavski idiom, štokavski zadobiva zasebno mjesto spram kajkavskoga i čakavskoga. Tvrdnja da je hrvatski jezik kao sustav štokavski pretpostavlja postojanje upravo standarda (jezik kao standard) koji je izgrađen na štokavskoj osnovici (jezik kao sustav). Dakle oznaka hrvatski jezik vezuje se uz štokavski zahvaljujući tomu što postoji standardni jezik čija je podloga štokavska. Podloga jezika kao sustava, funkcioniranje kojeg Silić opisuje u skladu sa strukturalističkom predodžbom jezika kao stroja, koji se pokreće vlastitom unutarnjom dinamikom, mora biti homogen, jedan organski idiom. Međutim, nužnost izbora jednog i homogenog idioma, tj. podloge jezika kao sustava, sugerira da se problem odabira i postizanja homogenosti organskog idioma ne može razriješiti unutarnjom dinamikom jezika kao stroja (unutarnjim zakonitostima jezika kao sustava), nego da se taj problem (raz)rješava standardizacijskim procesima.

Silić, Josip & Pranjković, Ivo (2005), Gramatika hrvatskoga jezika za gimnazije i visoka učilišta. Zagreb: Školska knjiga.

Gramatika sadrži fonološki, morfološki i sintaktički opis hrvatskoga jezika. Fonološka je problematika, kako objašnjavaju autori u predgovoru, podređena morfologiji, pa se zato govori u prvome redu o funkcionalnim svojstvima glasova, a u drugome su planu njihova fonetska, tj. akustička i artikulacijska svojstva. Pozornost je usmjerena na razlikovna obilježja koja se dijele na odsječna (segmentna) i nadodsječna (suprasegmentna), pritom se nadodsječna promatraju na razini riječi i na razini rečenice. Unutar ovoga poglavlja obrađene su i morfonološke promjene koje autori nazivaju glasovnim promjenama. Premda su se autori odlučili za tradicionalni školski termin, sama obrada morfonoloških promjena nije onakva na kakvu smo navikli u školskim gramatikama. Glavni je kriterij mjesto na kojem dolazi do promjena, a nije kriterij tip glasovne promjene koji bi omogućio da se u istome odjeljku iscrpno opiše promjena. Tako se zasebno opisuju glasovne promjene na granici morfema i osnove (na granici prefiksalnoga morfema i osnove, na granici osnove i sufiksalnoga morfema), glasovne promjene u korijenskome morfemu, glasovne promjene na granici naglašene i nenaglašene riječi. Odabir takva kriterija ima za posljedicu i to da se npr. izjednačivanje ili asimilacija po zvučnosti opisuje, tj. oprimjeruje u dva zasebna odjeljka: »Glasovne promjene na granici prefiksalnoga morfema i osnove« i »Glasovne promjene na granici osnove i sufiksalnoga morfema«.

Poglavlje o fonologiji pisano je vrlo ekonomično. Tako se npr. konstatira da do refleksa glasa jat ije, je, e dolazi u korijenskome morfemu, ali se ne navode konkretni primjeri kraćenja dugoga sloga odnosno duljenja kratkoga sloga. Promjene se opisuju u poglavlju o morfologiji, npr. u odjeljku o glagolskom vidu, u odjeljku o sklonidbi imenica muškoga roda, u odjeljku o komparativu pridjeva itd. U vezi s glasovnim promjenama može se zamijetiti i da se ne spominju npr. prijeglas, prijevoj.

Morfologija je u gramatici definirana kao jezikoslovna disciplina koja se bavi oblikotvornim i rječotvornim morfemima. S obzirom na takvu definiciju logično je što su autori tvorbu riječi, koja se u gramatikama hrvatskoga jezika u pravilu obrađuje u zasebnu poglavlju koje je hijerarhijski ravnopravno morfologiji i sintaksi (npr. Hrvatska gramatika skupine autora, Babić–Težak, Brabec–Hraste–Živković, Maretić), smjestili u drugi dio poglavlja o morfologiji pod naslovom »Tvorba i funkcija riječi«. U gramatici je opisana tvorba glagola, imenica, pridjeva i priloga, pritom je podrobno razrađena tipologija imeničkih tvorenica, tj. podjela tvorenica s obzirom na njihovo značenje. U prvome dijelu »Morfologije« (»Tvorba i funkcija oblika riječi«) obrađeni su glagoli, imenice, zamjenice, pridjevi i brojevi. Prilozi, prijedlozi, uzvici i čestice opisani su u sintaksi, pri čemu su prilozi dobili najmanje prostora, a prijedlozi najviše. Premještanje priloga (koje autori smatraju samoznačnim riječima) i suznačnih riječi (prijedloga, veznika, uzvika i čestica) u sintaksu također je jedno od koncepcijskih rješenja po kojima se ova gramatika razlikuje spram drugih hrvatskih gramatičkih priručnika.

Gramatički opis vrsta riječi odlikuje se, s jedne strane, dosljedno provedenom morfemskom analizom, metodološki utemeljenoj u strukturalizmu, te, s druge strane, iscrpnim opisom morfonoloških promjena do kojih dolazi pri tvorbi glagolskih oblika odnosno u pojedinim sklonidbenim tipovima imenica, zamjenica, pridjeva i brojeva.

U opisu glagolskih oblika polazi se od toga da svaki glagolski oblik ima svoju osnovu, zatim da je polazišna osnova za neke glagolske oblike infinitivna, a za neke prezentska odnosno da se svaki glagolski oblik tvori prema jednoj polazišnoj osnovi. Pritom je važno da glagolska osnova ima dvomorfemsko ustrojstvo. Dosljedno se držeći navedenih postulata, glagoli se u ovoj gramatici dijele na šest glagolskih vrsta, a one u razrede: prva vrsta ima osamnaest, druga jedan, treća i četvrta tri, peta i šesta dva razreda. Takva je podjela bitno drugačija u usporedbi s dosadašnjima gramatikama. Različitost spram drugih gramatičkih opisa očita je i kad je riječ o tvorbi pojedinih glagolskih oblika. Tako se npr. tvorba imperfekta glagola žudjeti objašnjava ovako: sufiksalni morfem infinitivne osnove -je- (žud-je-) zamjenjuje se sufiksalnim morfemom imperfektivne osnove -ja-, pritom se -j- stapa sa završnim suglasnikom. Na tako dobivenu imperfektivnu osnovu (žuđ-a-) dodaju se nastavci -h, -še, -še, -smo, -ste, -hu.

U vezi sa sklonidbenim tipovima imenica može se reći da autori umjesto podjele na tri deklinacijska tipa (kriterij je nastavak u gen. jd.), uzimaju kriterij gramatičkoga roda, pa tako zasebno opisuju deklinaciju imenica prema njihovu gramatičkom rodu.

Sintaksa je najopsežnije poglavlje, obaseže 191 stranicu, što znači da nešto više od polovice Gramatike hrvatskoga jezika čini sintaktički opis. U dosadašnjim gramatičkim priručnicima udio sintakse u pravilu je manji (npr. Hrvatska gramatika) ili znatno manji (npr. Brabec–Hraste–Živković).

Opis je usredotočen na opis triju tipova jedinica: riječi (i njihovih oblika ako ih riječi imaju, tj. ako su promjenjive), spojeva riječi/sintagmema i rečenica.

U opisu riječi i oblika promjenjivih riječi kao jedinica sintaktičke razine najviše je pozornosti posvećeno glagolima i imenskim oblicima, i to prije svega imenicama. Glagoli su podijeljeni na samoznačne i suznačne. Ovi potonju jesu glagoli koji imaju nepotpuno značenje ili značenje kojim se modificira kakva radnja, a ne značenje same radnje. Suznačni se glagoli dijele na: pomoćne, modalne, fazne i perifrazne. U gramatici su podrobno opisane sintaktičke službe i značenja glagolskih oblika. Osobito je detaljan opis sintakse padeža, sintaktičke službe i značenja padeža, samostalnih i nesamostalnih, tj. Značenja besprijedložnih kosih padeža i kosih padeža s prijedlozima.

Suznačne riječi i oblici podijeljeni su u dvije skupine: u prvu su skupinu uvršteni prijedlozi, veznici i jedan dio čestica te suznačni glagoli, a u drugu su uvršteni uzvici, oblici vokativa i drugi dio čestica. Posebno su opisani prijedlozi, vezna sredstva (veznici i konektori), čestice i uzvici.

Spojevi riječi/sintagmemi jedinice su više sintaktičke razine, i u ovoj su gramatici analizirane gramatičke veze među sastavnicama spojeva riječi (sročnost, upravljanje i pridruživanje), funkcionalna svojstva spojeva riječi (odredbeni, dopunski i okolnosni) te značenje i ustrojstvo spojeva riječi. Autori razlikuju sintagmeme (spojevi riječi kao jezične jedinice, kao izvanrečenične jedinice) i sintagme (spojevi riječi uključeni u rečenicu ili tekst, kao unutarrečenične jedinice).

»Rečenica i iskaz«, »Gramatičko ustrojstvo rečenice«, »Rečenice po sastavu« naslovi su cjeline u kojima se razmatra rečenica kao sintaktička jedinica. Razlikovanje jezika i govora uporište je i za razlikovanje rečenice kao jezične i rečenice kao govorne jedinice, dakle razlikovanje rečenica kao jedinica koje karakterizira značenje i iskaza kao jedinica koje karakterizira smisao.

Podrobno je raščlanjeno gramatičko ustrojstvo rečenice i odnosi među članovima rečeničnoga ustrojstva: predikat, subjekt, objekt, priložna oznaka, atribut i apozicija. Uobičajena podjela na glagolski i imenski predikat nalazi se i u ovoj gramatici, ali potpodjela je potpuno nova. Glagolski predikat dijeli se na jednostavne i složene, a imenski, koji su uvijek složeni, na kopulativne i semikopulativne predikate. Rečenice su prema kriteriju sastava podijeljene u jednostavne i složene. Za tipologiju složenih rečenica, koja se donosi u ovoj gramatici, važno je: prvo, da se razlikuju tri vrste sklapanja (povezivanje, uvrštavanje i sklapanje bez veznika); drugo, da složenim rečenicama može biti svojstven nezavisan ili zavisan odnos – ti odnosi mogu biti gramatički izraženi (eksplicitni) i gramatički neizraženi (implicitni). Složene se rečenice s obzirom na to dijele na nezavisnosložene i zavisnosložene. I jedne i druge dalje se dijele na implicitne (asindetske) i eksplicitne (vezničke).

Uobičajeno je da se u hrvatskim gramatikama razlikuju tipovi nezavisnosloženih i zavisnosloženih rečenica.

Neke od važnijih razlika u usporedbi s npr. Katičićevom Sintaksom hrvatskoga književnog jezika i Hrvatskom gramatikom jest da Silić–Pranjković isključne (izuzetne) i zaključne ne navode među nezavisnosloženim rečenicama. Zatim da Silić–Pranjković opisuju i asindetske zavisnosložene rečenice kojih u Katičićevoj sintaksi uopće nema. Sintaktički opis završen je dvama manjim odjeljcima: o ustrojstvu teksta i o redoslijedu sintaktičkih jedinica, pritom se razlikuje redoslijed članova rečenice kao gramatičke jedinice i redoslijed članova rečenice kao obavijesne (komunikacijske) jedinice.

U završnom dijelu gramatike, što je novost u hrvatskoj gramatikografiji, na petnaestak stranica raspravlja se o funkcionalnim stilovima hrvatskoga standardnoga jezika: znanstvenome, administrativno- -poslovnome, novinarsko-publicističkome, književnoumjetničkome i razgovornome.

U ovome kratkome prikazu treba spomenuti i to da su u prvome paragrafu poglavlja o funkcionalnim stilovima autori predstavili svoju gramatiku kao gramatiku koja se prvenstveno bavi opisom lingvističkih (isključivo jezičnih), a ne prvenstveno opisom sociolingvističkih (i jezičnih i izvanjezičnih zakonitosti hrvatskoga jezika). S obzirom na to »ni u ovoj gramatici nema govora o nepravilnosti ni ma o čemu što se protivi pravilnosti. U njoj nema dopustivoga i nedopustivoga, prihvatljivijega i neprihvatljivijega, boljega i lošijega. Za nju je npr. pravilan i oblik genitiva množine kolijevaka, i oblik genitiva množine koljevaka, i oblik genitiva množine kolijevka, i oblik genitiva množine kolijevki. Ona ni jednomu od njih ne daje prednost« (str. 375).

Autori se dakle izrijekom legitimiraju kao oni koji u gramatici ne proglašavaju jedno pravilnim, a drugo nepravilnim. No, oni nisu indiferentni spram funkcionalne raslojenosti standardnog jezika, pa se tako nerijetko u gramatici, ne samo u završnom poglavlju o funkcionalnim stilovima, donose opaske o tome da se pojedini oblik upotrebljava npr. u publicističkom stilu, posebice u novinskim naslovima (krnji perfekt, Predsjednik primio izaslanstvo umirovljenika) ili da se npr. konstrukcija od + genitiv (Svi će oni biti odlikovani od predsjednika države) susreće uglavnom u tekstovima administrativnog i publicističkog stila. U gramatici se također eksplicira normativni status pojedinih oblika riječi i sintaktičkih konstrukcija. Tako se npr. konstatira da silazne naglaske na nepočetnom slogu hrvatski standardni jezik, »posebno njegov razgovorni stil, počinje primati kao pravilne« ili da se uporaba prijedloga kod uz glagole kretanja normativno ne preporučuje. Slično je utvrđeno i za konstrukciju prijedlog nasuprot + genitiv odnosno za upotrebu prijedloga po u pasivnim konstrukcijama.

Stojković, Marijan (2005), Hrvatske jezične i pravopisne dvojbe. Zagreb: Pergamena. Pripremio Marko Samardžija.

Hrvatske jezične i pravopisne dvojbe knjiga je tekstova Marijana Stojkovića (1879–1965), hrvatskoga filologa čije je djelo, riječima autora pogovora i priređivača knjige Marka Samardžije, »potisnuto na marginu jezikoslovne kroatistike«. Najznatniji dio stručne i znanstvene djelatnosti Marijana Stojkovića vremenski se smješta u prvu polovicu 20. stoljeća. Nakon Drugoga svjetskog rata njegova je djelatnost znatno manjega opsega. U tome je razdoblju objavio nekoliko jezikoslovnih radova te je radio – kao obrađivač građe – na Akademijinu Rječniku hrvatskoga ili srpskoga jezika. Priređivač je, vodeći računa o Stojkovićevim stručnim preokupacijama, izabrane tekstove podijelio u pet poglavlja: 1. Vrijeme i djelo Bartula Kašića, 2. Oko hrvatskoga jezika, 3. Jezične dvojbe, savjeti i pouke, 4. Portreti, 5. Oko hrvatskoga pravopisa.

Tafra, Branka (2005), Od riječi do rječnika. Zagreb: Školska knjiga.

Tekstovi objedinjeni u knjizi Od riječi do rječnika napisani su u posljednjih desetak godina i njihova je zajednička problematika riječi s leksikološkoga ili s gramatičkoga gledišta odnosno rječnik s metaleksikografskoga gledišta. Opsjednutost riječju i rječnikom potekla je, kako sama autorica kaže, iz osobne radne sudbine koju opisuje kao osuđenost na »leksikografsko prokletstvo« da svoj radni vijek provede na rječnicima koji nikada nisu bili objavljeni. Tematika objavljenih članaka u ovoj knjizi može se uvjetno razdijeliti na gramatičku, leksikološku i leksikografsku. Međutim, dio tekstova objedinjuje, što je očito iz njihovih naslova, i gramatiku i leksikografiju: npr. rasprava o razgraničavanju roda i spola, o »nepravilnicima« u hrvatskoj gramatici i rječniku odnosno o konverziji kao gramatičkom i leksikografskom problemu. Ali i kad je tema gramatička, kao npr. u člancima »Oba, obadva«, »Morfološka obilježja brojevnih riječi« – autorica ne zanemaruje leksikografsku perspektivu, njezina je pozornost usmjerena na to kako u rječničkoj natuknici dati što pouzdaniji gramatički podatak. U leksikološko-leksikografskim i leksikološkim raspravama problematizira se leksikalizacija odnosno paronimi, bliskoznačni odnosi u leksiku, leksičke izrabljenice u hrvatskim javnim medijima, leksičke pogreške zbog sličnosti. Leksikografske teme jesu hrvatska leksikografija između politike i lingvistike te leksikografski postupci. Prema autoričinu mišljenju analiza položaja hrvatske leksikografije u europskome kontekstu, nekada i sada, pokazuje da je hrvatska leksikografija prije »bila više uronjena u europske leksikografske tokove nego danas«, odnosno da je »dvadeseto stoljeće, u usporedbi s europskom leksikografijom, stoljeće zaostajanja hrvatske leksikografije«, i to prije svega zbog toga što domaća leksikografija stoji »vrlo slabo s jednojezičnim rječnicima hrvatskoga jezika«.

Težak, Stjepko (2005), Između jezika i stila. Zagreb: Tipex.

U prvome dijelu knjige obuhvaćena su gramatička i stilska pitanja obilježena dvojnim ili trojnim oblicima. Autor problematizira: a) uporabnu vrijednost imperfekta u suvremenoj hrvatskoj književnosti, novinstvu i filmu u usporedbi s uporabnom vrijednošću perfekta i aorista; b) izbor alomorfa u genitivu množine imenica e-sklonidbe (naredba – naredaba, naredba, naredbi; školjka – školjaka, školjka, školjki); c) višestruke padežne nastavke u sklonidbi pridjevnih riječi (npr. definicija standardn-og/-oga jezika, u talijansk-om/-ome/-omu gradu), pritom konstatira da morfološke dvojnosti i trojnosti pridjevno-zamjeničke sklonidbe ne treba shvatiti kao privremenu narušenost sustava, nego kao njegovu elastičnost koja dopušta više slobode, a ponekad i sigurniju obavijest; d) vokativ jednine imenica u ženskom i muškom rodu (npr. Milka – Milko, Osječanka – Osječanko, Andrija – Andrijo).

U drugom dijelu autor se bavi jezičnim i stilskim pitanjima u književnim djelima te u njihovim filmskim, televizijskim ili kazališnim izvedbama. Pritom je pozornost usmjerena na junake pripovjedaka Slavka Kolara, kajkavštinu Purgera u filmu Tko pjeva zlo ne misli, vjerodostojnost dijaloga u televizijskoj seriji Gruntovčani, stilskoj osebujnosti fantastične pripovijesti Đure Sudete Mor, odnosno njezinu jezičnom osuvremenjivanju. U tekstu »Licitarski nakit na boru«, smještenu između ovih dvaju dijelova, raspravlja se o jezičnoj standardizaciji riječi licit, njezinim izvedenicama i bliskoznačnicama.