20. 10. 2009.

Aleksandar Mijatović

»Druga teorija«: Bilješka o trenutnim kretanjima u hrvatskoj znanosti o književnosti

Čitalac s kojim računa diskurs suvremenih teorija nije nestrpljiv, ne žudi za pouzdanom definicijom predmeta, nije prvenstveno zaokupljen time zašto i kako nešto jest tako kako jest, kad je taj isti čitalac naučio, ne nužno u teoriji nego npr. iz »lijepe« književnosti, da nije moguće pouzdano znati što jest, tko jest. Kako da se pita zašto i kako, kad mu nije dano da pouzdano dozna što! Kako da odredi identitet drugog i/ili drugih kad ni sam ne može biti siguran u vlastitu izvjesnost! I zato suvremena teorija niti ne pokušava iznalaziti rješenja prema zadanim pitanjima, nego svojim odgovorima cilja na potrebu za drugačijim pitanjima. Ne zanima je zašto i kako nešto jest, već zašto nam se čini da je nešto tako kako se zbiva. Izokrećući namjerno vlastita pitanja, diskurs teorije upućuje na red transformacija koje se nameću čitaocu jednog drugog diskursa, jer ih taj drugi nestrpljivo i sve glasnije traži. Iz naslova ovog izlaganja vidi se da bi to mogao biti čitalac književnosti.

(Mirna Velčić, Diskurs teorije ususret književnosti, 1989)

I.

Može se reći da je vrijeme kad je teorijsko bavljenje književnošću i njezinom poviješću budilo stanovitu nelagodu daleko iza nas. Ne svjedoči tome samo domaća teorijska i historiografska produkcija koja se razgranala i razlistala u različitim smjerovima i pravcima. Na primjer, izlaze prijevodi nekih od temeljnih mislilaca književne teorije, poput O jeziku (2008) Romana Jakobsona, ili pregledi novijih pravaca, poput zbornika o novom historizmu Davida Šporera (2007). Štoviše, u proteklih nekoliko godina izašlo je nekoliko prijevoda knjiga koje razmatraju položaj teorije u takozvanoj znanosti o književnosti. Primjerice, knjiga Jonathana Cullera Književna teorija: Vrlo kratak uvod (1997/2001), Terryja Eagletona Teorija i nakon nje (2003/2005) i Antoinea Compagnona Demon teorije (2001/2007). Ovih nekoliko bibliografskih napomena kažu sljedeće: kad se u nekom kulturnom podneblju objavi knjiga autora kao što je Jakobson, ili predstavi neki teorijski pravac poput novog historizma, znači da u toj sredini više nije svejedno kako će se raspravljati o književnosti i njezinoj povijesti – za raspravu je potrebna teorija, ili nužno vodi do nje. Ali kad objavite knjige kao što su Teorija i nakon nje ili Demon teorije, to znači da više ni izbor teorije nije prepušten slučaju. Objavljivanje takve vrste (takozvanih metateorijskih, epistemoloških) rasprava ukazuje na to da uporišta u formuliranju teorije i odabir perspektive iz koje se takva formulacija vrši više nisu samorazumljiva pitanja. Stoga se čini da je i jednogodišnji izvještaj o objavljenim knjigama i člancima hrvatske književne znanosti običan pregled glavnih tokova mišljenja o književnosti. Kao što će se pokazati u drugom dijelu izvještaja (v. II.), u proteklom se izvještajnom razdoblju (kolovoz 2007 – kolovoz 2008) mogu izdvojiti i jasno razgraničiti područja interesa u hrvatskoj književnoj znanosti.

Pa ipak, teorijska se apstrakcija još uvijek smatra mehanizmom udaljavanja i otuđivanja od onog ›specifično književnog‹, koje mora ostati s onu stranu svake teorijske konceptualizacije. Tako se više ne može podastrijeti pregled osnovnih crta mišljenja u hrvatskoj književnoj znanosti a da se pritom ne opiše prostor u koji to mišljenje neizbježno ulazi. A to opet nije razlikovna odredba samo hrvatske znanosti o književnosti – slično je, ako ne i mnogo burnije, i u podnebljima gdje je teorija pustila mnogo dublje korijenje. Teorijsko bavljenje književnošću i njezinom poviješću ipak još uvijek budi stanovitu nelagodu ili skepticizam, ali ne toliko zbog opredmećujućih učinaka teorije koliko zbog toga što se drži da teorija tim opredmećivanjima zapravo podilazi tržištu koje je i u znanosti o književnosti uvelo svoja pravila igre: modu umjesto spoznaje, konzumerističku površnost umjesto estetskog udubljivanja. I oko toga ne treba zauzimati ni stav za ni stav protiv; međutim, kao što se raspravlja o optimizmu koji budi teorija, treba reći nešto i o pesimizmu. Tako ću od nekih domaćih tekstova koji žaluju za izgubljenim humanizmom teorije spomenuti tekst Davida Šporera Teorija s ljudskim licem, objavljen kao prvi tekst u zborniku Poetika pitanja (2006). Zbornik je posvećen profesoru zagrebačke komparatistike i uglednom teoretičaru književnosti Milivoju Solaru. Šporer, zagovarajući povratak »teoriji s ljudskim licem1«, ističe da se »s poetike kao proučavanja tehnike sve više prelazi na poetiku kao meditaciju o prvim principima. Peri poetikes pretvorila se tako u teoriju – ili ›Teoriju‹ – s čitavim nizom specijaliziranih interdisciplinarnih hibrida (...)« (Šporer 2007: 14). Nadalje, on ističe, teorija time prelazi u »svojevrsnu epistemologiju poetike« koja se više ne bavi isključivo proučavanjem književnosti, već postaje »metametodologija humanističkih disciplina«. Ali taj obrat teoriji samoj sebi umjesto svojem predmetu – preobrazba teorije u ›epistemologiju poetike‹ i ›metametodologiju‹ – nije nužni ishod spoznaje kako bi se teorija trebala konstruirati, ili kako bi rasvijetlila nove aspekte svojeg predmeta, već arbitrarni proizvod trgovačkog duha koji prebiva u svakom znanstveniku čekajući svojih pet minuta slave. Po tome, suvremeno proučavanje književnosti prolazi procese »interdisciplinarne mutacije« i »hibridizacije« zato što posvećuje golemu pozornost tome kako da zadovolji zahtjeve tržišta:

To su s jedne strane ›estradizacija‹, i s druge strane nešto što bismo prigodnom kovanicom (preuzetom iz engleskog) mogli nazvati ›komodifikacijom‹ humanistike općenito, pa onda i proučavanja književnosti. ›Estradizacija‹ zbog toga što je uspostavljen svojevrsni sustav zvijezda, autora i autorica koji proizvode teorijske ›blockbustere‹ (Šporer 2007: 15).

Uslijed posvemašnje estradizacije i komodifikacije koja je zahvatila humanističke znanosti, teorija književnosti, smatra Šporer, sve više gubi obilježja trajnosti, dosljednosti i autonomije. U takvoj situaciji uvijek treba »jednim okom gledati što se novog zbiva na obzoru humanistike«, dok se istodobno treba zadržati »distanca i skeptičnost jer su one jedina garancija ne toliko – i ne samo – autonomije struke u odnosu na druge discipline, nego autonomije vlastitog pristupa, vlastitog odabira i vlastitog mišljenja« (19). Drugim riječima, ono što se nekada tražilo od književnosti, da bude čuvarica univerzalnog humanističkog ideala koji se manifestira u svakom estetski vrhunskom djelu, sada se to traži od teorije. Tako i Šporer s jedne strane piše: »›Komodifikacija‹ se opet – u uskoj vezi s ovom ›estradizacijom‹ – može vidjeti u tome što je ›Teorija‹ počela funkcionirati – možda po prvi put ili barem više nego nekad – kao roba na tržištu. Humanistika se pretvorila u ogromni globalni supermarket u kojem teorijske zvijezde nude svoje hitove kao teorijske ›robne marke‹, uz podršku velikih ›studija‹ i odgovarajućeg marketinga (...)« (15). Da bi odmah potom, s druge strane, Solara predstavio kao profesora ozbiljnog i strogog pogleda, ali s »mekoćom i podravskom pitomosti neke sjetne vedrine« (13, isticanje dodano) i čije su knjige uvijek »in«, dok su sve druge »out«.2

Dakle, po toj Šporerovoj argumentaciji teorija nije određena potragom za znanjem, već je ona slijepo slijeđenje mode. Ako je znanost nekoć pokretao kolumbovski heroizam otkrića, kopernikansko okretanje svijeta naglavačke, danas je kapital proizveo teoriju i razoružao znanost pa sad i ona – kao i sva ostala roba – teži postati posljednjim modnim krikom: »Suvremena književna i kulturna teorija na prvi pogled se čini zanimljivom, međutim postaje dosadna u beskrajnom ponavljanju varijacija istih temeljnih interpretacija, a pri tom ne ostavlja za sobom nikakve podatke« (15). Drugim riječima, teorija za razliku od znanosti ne donosi ništa novo: »Koliko god stoga ›Teorija‹ izgledala ›emancipirajuća‹ sadržajno (jer se bavi ›manjinama‹ i temama o kojima se u salonskim laboratorijima nekadašnje humanistike nije razgovaralo), toliko je ona formom ›konzervativna‹ (jer u vlastitom kontekstu reproducira uvjete apsolutnog tržišnog liberalizma)« (19). Ali ako su »estradizacija« i »komodifikacija« teorije reprodukcija tržišnog liberalizma, nisu li Šporerov imperativ autonomije znanosti o književnosti i elitističko viđenje teorije kao nečeg što bi trebalo biti imuno na tržište također reprodukcija liberalnog humanizma?

Ovo je pitanje jedan mogući pravac u kojem se može kretati rasprava, drugi pravac otvara pitanje zašto bi se teorija zapravo trebala emancipirati od tržišta i nuditi iluziju da kao znanost odolijeva tržištu? Imperativ je teorije da se artikulira na tržištu, a ne da se izdaje kao prividno pribježište pred tržištem, ili, još pogubnije, da zagovara sposobnost znanja da otvara oči onima koji su obnevidjeli od blještavila tržišta3. Kao što je Marx u poglavlju Kapitala o fetišističkom karakteru robe upozorio, »znanstveno« otkriće da su vrijednosti materijalni izrazi ljudskog rada ne otklanja »predmetni privid« pojavljivanja toga rada. Naprotiv, kaže Marx, taj predmetni privid i dalje ostaje neupitan onima koji su unutar odnosa proizvodnje robe: »(...) kao što znanstveno rastavljanje zraka na njegove elemente ostavlja da oblik zraka kao fizikalni tjelesni oblik i dalje postoji« (Marx 1867/1979: 887). Prema tome, iako je moguća teorijska elaboracija kapitalističkih uvjeta proizvodnje, ta elaboracija ne dovodi do njihova dokidanja.

Otkuda dakle proizlazi ta, za neke janusovska, za neke pomodna, sklonost teorije da se ne veže za određenu poziciju, definiciju, tezu, perspektivu – da samoj sebi permanentno izmiče uporište? Prema Nightingale (2001) pojam theoria sadrži značenje gledanja koje je povezano s putovanjem da bi se vidio svijet pa se tako šalju predstavnici države – theoroi – na govore, svečanosti i natjecanja: »Odredbeno obilježje teorije u njezinom tradicionalnom obliku je putovanje u područje koje je izvan granica nečijeg vlastitog grada da bi se vidio neki spektakl ili svjedočilo drugoj vrsti pojave ili događaja. Ova djelatnost naglašava ›autopsiju‹ ili viđenje nečeg za sebe: theoros je svjedok čije je iskustvo radikalno drugačije od onih koji ostaju uz svoja ognjišta i primaju obične vijesti« (Nightingale 2001: 33, isticanje dodano). Teorija podrazumijeva lutanje, napuštanje rodnog ognjišta, grada, što nije samo skup, već i opasan pothvat. Prvi ›teoretičari‹ napuštaju udobnost i sigurnost zavičajne ukorijenjenosti, lagodnost rutine i navike, kako bi vidjeli oblike života u nepoznatim krajevima – odnosno, što se zbiva s druge strane brda. To izbacivanje iz majčina krila bliskog mišljenja otvara prema drugačijem iskustvu što dovodi do preispitivanja i pokušaja osvještavanja vlastite iskustvene uronjenosti. Teorija dakle sadrži dimenziju prelaženja granica, razmjena preko granica, izlaženja iz sebe prema drugome4.

Teoretičar se često vezivao za suverena koji pokorava svoj predmet pretvarajući ga u sadržaj pojma5, ali zapravo je prije riječ o nomadskoj subjektivnosti (avan)turista6 koja pokušava očuvati osjetilno-materijalnu dimenziju fascinacije predmetom svog interesa, ne bi li tom konzervacijom bilo onemogućeno dovršavanje teorijske operacije u pojmu7. Jer kako dalje tumači Nightingale (2004), kasniji filozofijski pojam theoria u značenju čuđenja (wondering, thaumazein) gradi se na toj drevnoj praksi lutalačkih putovanja (wandering) kako bi se svjedočilo religijskim obredima8. Tako Nightingale izrijekom kaže da je pogled teoretičara obilježen drugošću (alterity): »(...) putnik na svečanost (festival) donosi prisutnost svoje stranosti i dolazi u dodir s ljudima i gradovima drugih kultura. On se vraća kući sa širim horizontima i donosi znanja i ideje iz dalekih krajeva u grad« (Nightingale 2004: 35). Theoria je istodobno religijska i politička praksa koja nas iz temelja mijenja. Prvi teoretičar (theoros) ne bijaše filozof, već teoretičari bijahu oni koji su prešli svoje vlastite granice. To njihovo bivanje s drugima u osnovi je povezano s bivanjem-izvan-sebe. 9

Ovu dimenziju grčkog pojma theoria u slijedu rasprave o ontologiji umjetničkog djela naglašava još Gadamer (1960/1978). Promatrač prema Gadameru nije određen odmakom od onog što promatra, već je, upravo suprotno, njegov promatrački doživljaj određen upravo samim njegovim prisustvovanjem na mjestu događaja (svečanost, predstava i sl.). Znači, promatrački doživljaj se ne izvodi iz subjektivnosti promatrača, već iz njegova biti-tu, pa je promatranje u svojoj osnovi sudjelovanje. I sad, Gadamer tumači, kao što je theoros svojim poslaničkim sudjelovanjem u jednoj biti-tu svečanosti zadobivao »sakralno-pravnu odliku«, tako na toj osnovi grčka metafizika i pojam theoria (ali i nous) shvaća kao autentično svjedočenje bitka, »biti tu pri stvarno bivstvujućem«. Međutim, Gadamer u nastavku zaključuje: »Ali theoria ne smijemo primarno misliti kao držanje subjektiviteta, kao samoodređenje subjekta, već je moramo promišljati polazeći od onog što on posmatra. Theoria je zbiljsko učešće, nikakav čin, već trpljenje pathos naime, ponesena obuzetost onim što se posmatra« (Gadamer 1960/1978: 154). Pa ako je bit promatranja »samozaborav« u predavanju prizoru, tada je biti pri nečemu prisutan ustvari biti-izvan-sebe. U svojoj osnovi teorijski odnos nije spoznajni odnos stavljanja objekta pred subjekt, već je to ekstatičko (biti-izvan-sebe) stanje subjekta koje proizlazi iz samog njegovog biti-pri-stvarima.

Intelektualno tlo na kojem Šporer gradi svoje viđenje trenutnog položaja teorije nedavno je raskrčio Milivoj Solar, jedan od naših vodećih teoretičara književnosti, inauguriravši tezu o stanju lošeg ukusa koje je zavladalo u današnje doba. Po toj Solarovoj dijagnozi izostankom ukusa prožeta su sva područja života; kako umjetnost tako i znanost, filozofija i politika. Književna teorija je tako proizvod lošeg ukusa koji metajezik teorije pretvara u žargon poznat samo uskom krugu stručnjaka. Književna teorija za svoj uzor uzima prirodne znanosti, međutim one, kako tumači Solar, mogu doseći jednoznačnost svojih pojmovnih aparata, dok se termini književne teorije izrođuju u »mnogoznačne simbole« (Solar 2004: 64). Metajezik književne teorije ne može računati na stabilnost svoje referencije zato što književne teorije ne mogu »naći uporište u eksperimentalnim provjerama« (isto). Pa tako u zaključku Solar kaže: »Ipak, moja je temeljna primjedba da se termini kao ›diferancija‹, ›diseminacija‹ ili ›Drugi‹, recimo, odveć često rade prema uzoru neodređenih simbola, pa naprosto moraju služiti više kao oznake pripadnosti nekoj školi ili orijentaciji nego spoznaji« (isto). Iako to zapravo nije točno – jer ovi koncepti imaju svoju povijest, pripadajuće strategije definiranja i slojevite argumentacije, kao što svoju povijest, definicije i argumentacije imaju i ›tvrdi‹ koncepti poput broja, prirodne selekcije, protona, svjetlosti, gena – ovaj zaključak o stanju pojmova u književnim teorijama treba ostaviti po strani. Umjesto toga u fokus treba dovesti neke od premisa iz kojih je on izveden. Dakle, valja pokušati pozitivno misliti teoriju u parametrima koji su pretpostavka njezine kritike.

Solar polazi od toga da je metajezik prirodnih znanosti jednoznačan jer su one empirijski provjerljive, dok metajezik književne teorije pada u stanje nekakve babilonske višeznačnosti budući da je književnoj teoriji uskraćena mogućnost empirijske provjere. No kao što je još Elizabeth Bruss (1982) ustvrdila, do uspona teorije dolazi s propitivanjem samorazumljivosti njezina predmeta: »Ali konačna posljedica ›slabljenja objekta‹ je oslobađanje književne teorije u određivanju sebi svojstvenih ciljeva koji više nisu određeni onim što se čini da objekt zahtijeva (...)« (Bruss 1982: 15). Taj je zahtjev, kako u nastavku tumači Bruss, oduvijek bio kružan, budući da je predmet teorije uvijek već učinak prethodno postavljenog teorijskog okvira. Dapače, teza o prethodnosti predmeta teoriji proizlazi iz izjednačavanja stvarnosti teorije s teorijom stvarnosti, reprezentacije s predmetom10. To što su naše teorije »nestvarne« ne povlači nužno da je i naša zbilja nestvarna, ali teorija pokazuje da je upravo ta mogućnost otvorena. Teorija koja bi imala ambiciju ›mijenjati zbilju‹ zapravo bi se obvezala na jednu verziju te zbilje, a time bi izgubila upravo sposobnost njezina mijenjanja. »Prije svega«, reći će Bruss, »teorijski spisi naučit će nas upotrebama tvorevine, kako živjeti sa standardima za koje znamo da smo za sebe konstruirali i koje ćemo uvijek morati provjeravati i potvrđivati, upravo zato što smo prešli točku da im bezuvjetno vjerujemo. Teorija je vjera nevjernih, i koji bi prikladniji oblik naša književnost mogla poprimiti« (Bruss 1982: 485). To i nije neka specifičnost teorije književnosti kao humanističke znanosti, jer su i društvene i prirodne znanosti bile suočene sa zahtjevom za revidiranjem epistemologije nakon što je poljuljana vjera u samodostatnost empirijske evidencije i spoznaju koja bi se izvodila isključivo iz neposrednog opažanja.

Da bismo se odlučili za jedan pristup umjesto drugog, odbacili jednu metodologiju i dali prednost nekoj drugoj, to moramo učiniti na temelju neke prethodne teorije. Tako, uostalom, i glasoviti fizičar Werner Heisenberg piše: »Prirodne znanosti naprosto ne objašnjavaju i ne opisuju prirodu (...) one opisuju prirodu onako kako je ona izložena našoj metodi ispitivanja«11. »Paradoksalno«, pisala je Bruss, »istraživači u takozvanim tvrdim znanostima bili su zapravo puno spremniji usvojiti ograničenja metodoloških ograničenja i čistog induktivnog mišljenja nego njihovi oponašatelji u drugim poljima, prepoznajući nemogućnost jednoznačnog izvođenja zakona iz činjenica i izazivajući mit da se znanstveno istraživanje sastoji jedino od ›prikupljanja odvojenih istina pridodavanjem jedne činjenice drugoj, od kojih je svaka neovisno verificirana iskustvom‹« (Bruss 1982: 15).

U skladu s tim, nije li motiv za teoriju sadržan upravo u gubljenju samorazumljivosti književnosti kao njezina predmeta? Jer, kao što upozorava Gerald Graff: »Teorija je ono što je proizvedeno kad neki aspekt književnosti, njezine prirode, njezine povijesti, njezina mjesta u društvu, njezini uvjeti proizvodnje i recepcije, njezino značenje uopće, ili značenje pojedinih radova, prestaju biti zadanima, i postaju pitanjima o kojima se raspravlja na uopćen način. Teorija je ono što neizbježno nastaje kad književne konvencije i kritičke definicije koje su se do tada prihvaćale zdravo za gotovo postaju predmetom uopćene rasprave i pregovora« (Graff 1987: 252). Pa ipak, navodno, nakon te avanture teorija se opet vraća u ugodnu i prisnu samorazumljivost pojma književnosti. Takva je, primjerice, Compagnonova argumentacija koju on izlaže u nedavno prevedenoj knjizi Demon teorije. Compagnon piše da književna teorija pronalazi kôd i konvenciju ondje gdje zdrav razum (ne-teorija) pronalazi prirodu, pa tako kaže da on od teorije književnosti preuzima refleksiju o općim pojmovima, dok od književne teorije preuzima kritiku zdravog razuma i formalizma. »Teorija, naime«, kaže Compagnon, »teži zdrav razum izbaciti iz kolosijeka. Osporava, kritizira, prokazuje – autora, svijet, čitatelja, povijest, vrijednost – kao same zablude i čini joj se da o književnosti možemo govoriti tek kad se ih oslobodimo. No zdrav razum se teoriji odupire iz sve snage. Teorija i otpor nezamislivi su jedno bez drugoga (...)« (Compagnon 2007: 297, isticanje dodano). U tom sukobu teorije i zdravog razuma: »Napad teorije na zdrav razum obija se o glavu njoj samoj pa ona to teže uspijeva od kritike postati znanost, zdrav razum zamijeniti pozitivnim pojmovima, što se, suočene s hidrom zdravog razuma, teorije više množe i međusobno glože po cijenu da iz vida izgube samu književnost« (isto, 298). Dakle, iako teorija dovodi u pitanje zdrav razum, ona ipak u konačnici polaže račune zdravom razumu. Ne ulazeći u nesumnjivo zamršeno pitanje što bi to zapravo bio zdrav razum, postavljamo pitanje može li se promišljanje o književnosti odvijati izvan medija teorije? Prema Compagnonu teorija je korektiv zdravog razuma, koji je opet korektiv teorije. No po tom argumentu zdrav razum ne bi mogao biti korektiv teorije da i sam prethodno nije bio korigiran teorijom.12 Tako istaknuti teoretičar Nove kritike John Crowe Ransom još 1938. godine kaže: »Teorija (...) određuje kritiku, i nikad više kao kad je to određivanje nesvjesno. Stanje kritičarova uma koje bi bilo bez teorije (condition of no-theory) ustvari je iluzorno« (prema Graff 1987: 247).

Solar u knjizi Teorija književnosti, koju Šporer apostrofira kao uzor tumačenja književnosti i predavanja njezine teorije, govori o eklekticizmu teorije koji dovodi do »prihvaćanja svega i svačega«, »kombinacije čak i protuslovnih učenja«, a time i do »odsutnosti bilo kakvog sustavnog i razložitog mišljenja u znanosti o književnosti« (Solar 1994: 249). Ono čemu Solar teži jest, nasuprot sve većem rascjepkavanju znanosti o književnosti na brojne teorije, odnosno tehničke žargone, jedan »smislen i obuhvatan sustav znanja« (isto, 250). Tako preko teze o lošem ukusu dolazimo do teze o eklekticizmu, a tako konačno i do ideje o filozofiji književnosti koju Solar u našu znanost o književnosti uvodi krajem sedamdesetih godina 20. stoljeća. Teorija je naime vezana za određenu perspektivu iz koje gradi svoj predmet pa ga tako ne može zastupati u njegovoj cjelovitosti. Književna teorija je nužno parcijalna, dok je iskustvo književnosti zapravo iskustvo cjelovitosti. Utoliko je književnost predznanstvena budući da se njezino iskustvo ne može opredmetiti u predmet spoznaje13. Utoliko filozofija književnosti izbjegava postuliranje teorije jer bi time književnost bila svedena samo na neki od svojih aspekata. Tako na jednom od karakteristično nadahnutih mjesta knjige Filozofija književnosti Solar piše:

Ako ishodišta filozofije književnosti, međutim, ne mogu biti ni znanstveni projekti istraživanja, ni opći pojam književnosti kao umjetnosti koja je predmet estetike – jer svako od tih stajališta, isključujući suprotno, unaprijed samo sebe čuva od svake kritike – valja se pokušati vratiti na fenomen književnosti onakav kakvog ga susrećemo u našem ›trenutku povijesti‹. Taj se pak fenomen, smatram, ne može svesti ni na djelo, ni na autora, ni na čitaoca, ali ni na onu jednosmjernu vezu na koju upućuje model komunikacije. I samu ideju komunikacije valja uzeti kao ograničenje koje fenomen književnosti svodi na tek jednu dimenziju objašnjavanja (Solar 1985: 85).

Ali Šporer koji se proglašava gotovo cjeloživotnim učenikom Milivoja Solara (od gimnazije do fakulteta) i čiji tekst otvara zbornik posvećen Solaru, ne pokušava otvoriti oči onima koji se klanjaju idolu teorije kroz jedno tumačenje zašto bi teorija bila idol i zašto ona ima fascinirajuću moć na one koji je čitaju, prenose i tumače. Prema Šporeru teorija je idol jer je ona još jedan od aspekata suvremenog potrošačkog društva pa otuda njegova metafora teorije kao automobila koji se od drugog automobila razlikuje samo u pojedinostima: »Kao da su humanističke znanosti automobilska industrija pa knjige danas manje troše, imaju zračne jastuke, klimu i ABS« (Šporer 2007: 16). Međutim, najgore što bi se moglo dogoditi humanističkim znanostima upravo je iluzija da su one nekako različite, ili naprednije, od trivijalnosti poput automobilske industrije. Ne bi li teorija upravo takvim distanciranjem iznevjerila onu predznanstvenu cjelinu iskustva iz koje i sama književnost – kao što Solar dokazuje – izvire?

Objašnjenje Šporerove postavke o teorijskoj idolatriji je u jednoj Solarovoj prispodobi ukusa s demonom. Solar svoju koncepciju ukusa izvodi iz Kantova tumačenja ukusa kao Urteilskraft: »Ukus je, tako, gospođe i gospodo, bio moć prepoznavanja vrhunskog umijeća proizvodnje i nečega novoga na osnovicama stare i poznate tradicije. Kant i romantika držali su tu moć odsjajem božanske moći stvaranja, jer je ona jedina osiguravala razvoj ne samo znanosti nego i kulture u cjelini, pri čemu se proizvodnja umjetničkih djela držala paradigmom stvaralaštva uopće14. Na takav način, međutim, tu moć danas više ne možemo opisivati jer je ona postala demonskom moći mode, prema staroj uzrečici da odbjegli bogovi postaju demoni, budući da njihova moć još traje, premda oni sami više nisu među nama« (Solar 2004: 26, isticanje dodano). Ukus stoga nije »oslabio« (27), kako Solar tumači nekoliko odlomaka dalje, već je prešao iz božanskog stanja u demonsko. Ukus ne izumire, već preživljava u demonskom obliku onoga što Solar naziva lošim ukusom, ili pukom modom koja je zatrla svaku kritiku. Ukus dakle u »današnje doba« nije dostupan u nekom autentičnom obliku, već se, kao i svaki drugi sentimentalni prežitak, javlja kao loš ukus. Jer nije li ukus još za Kanta svojom strukturom bio predodređen da postane »loš«, budući da Kant sud ukusa razlikuje od spoznajnog suda? Naime, već u uvodnim dijelovima Kritike moći suđenja Kant piše: »Moć suđenja uopće je sposobnost da se ono posebno pomišlja kao sadržano pod općenitim. Ako je dano ono općenito (pravilo, princip, zakon), onda je moć suđenja koja supsumira poda nj određivalačka (pa i onda ako kao transcendentalna moć suđenja a priori navodi uvjete, prema kojima se jedino može supsumirati pod ono općenito). No ako je dano samo ono posebno, uz što ona treba da nađe ono općenito, onda je moć suđenja samo refleksivna« (Kant 1790/1976: 15). Estetski sud ne proizlazi iz zadanih normi i kriterija; to je suđenje koje se ne izvodi iz unaprijed zadana uzora15. Tako francuski filozof Jean-Luc Nancy ističe da to ne znači dati prednost pojedinačnom nad univerzalnim, već suđenje stvara svijet bez prethodnog uzora i unaprijed zadane svrhe: »(...) ako univerzalno nije dano, to ne znači da ga treba oponašati ili sanjati (...), to znači da ga treba stvoriti« (Nancy 2001/2004a: 65). Univerzalno nije zadano, ali suđenje ne ide bez njega – ono se stvara; suđenje je upravo iskustvo stvaranja univerzalnog u odnosu na njegovu radikalnu odsutnost. Estetski sud pokazuje da djelo proizlazi iz ničega, da je bez prethodnika i bez modela, ono je stvarano bez unaprijed zadanog načela i svrhe. Pa tako popuštanje prijenosnih zupčanika tradicije, ili uskraćivanje umjetnosti statusa uzora za sve ostale oblike ljudskog stvaralaštva, znak su »dobrog«, a ne »lošeg« ukusa.

Na tom tragu Peggy Kamuf (1997) pokazuje da estetski sud u svojoj refleksivnosti uspostavlja mjesto presavijanja suđenja na samo sebe: »Suditi suđenje samo: taj neizbježni pleonazam već uvodi ono što će zanimati Kanta u estetskom suđenju: određena refleksivnost ili refleksija suđenja na samo sebe (...)« (Kamuf 1997: 31). Stanje današnje teorije, koje Solar naziva dobom loših teorija, izravna je posljedica Kantove koncepcije estetskog suda, a ne plod slabljenja takvog oblika suđenja. Dakle, teorija, kao sljednica nekadašnjega pojma teorije književnosti, vuče konzekvencije iz razgradnje književnosti kao jedinstvenog predmeta znanja koja je rezultirala rascjepkavanjem jedinstvenog znanja o tom predmetu na niz različitih perspektiva. Umjesto prema književnosti kao prije, te se perspektive od kraja 60-ih godina 20. st. okreću jedna prema drugoj. Nastanak se teorije tako vezuje za raspad klasične trodiobe znanosti o književnosti na povijest književnosti, književnu kritiku i teoriju književnosti. Prema Culleru (1997/2001) gubljenjem samorazumljivosti pojma književnosti i sama teorija književnosti postaje mjestom spora oko toga što bi trebala biti. Drugim riječima, nastanak se teorije ne vezuje samo za propitivanje pojma književnosti, već i za razmatranje uvjeta u kojima taj pojam dolazi pod znak pitanja. Stoga se teorija vezuje uz osvješćivanje pretpostavki koje omogućuju problematizaciju ideje književnosti, a one nisu samo znanstvene, već i institucionalne, političke i ekonomske naravi. U takvoj situaciji »prevrednovanja svih vrijednosti« teorija ne preuzima niti položaj sredstva koje je jedino u stanju potkopati samorazumljivost pojma književnosti niti položaj spoznaje nadređene povijesti književnosti, književnoj kritici i teoriji književnosti koje se služe takvim pojmom (metateorije). Ona se ne svodi na obesnaživanje položaja koji ovlašćuju govor o književnosti (književnih povjesničara, kritičara, ili pak samih književnika) na račun onih koji su lišeni položaja pa u književnosti samo zaslijepljeno uživaju (čitatelji).

Teorija se prije vezuje za čin odbijanja identifikacije s bilo kojom konačnom pozicijom iz koje se provodi vrednovanje i istraživanje književnosti. Stoga se »rad teorije«, kako na razini osporavanja predmeta tako i znanja o njemu, prepoznaje u nijekanju prava pojedinim smjerovima proučavanja književnosti da svoj uvid nadređuju drugima. Kao što smo već istaknuli u izlaganju, razdoblje nastanka teorije – njezin zadatak da neumorno preosvjetljava jednu perspektivu drugom – izdanak je raskida s epistemologijom koja zagovara prevlast znanosti nad predmetom koji proučava. Upravo to navodi Cullera da u spomenutoj knjizi ustvrdi kako teorija niti uzima za svoj predmet štogod jasno određeno niti je neki oblik sveobuhvatne, opće teorije. Takav »balansirajući identitet« koji se ne miri ni s osporavanjem književnosti kao predmeta ni s osporavanjem znanja o njemu priskrbio je teoriji status mišljenja koje upućuje na samo sebe.

Dakle, Solarove napomene na tragu su brojnih tumačenja da je slijed razgradnje znanosti o književnosti od povijesti književnosti preko kritike do teorije imao za posljedicu udaljavanje teorije od njezina predmeta. Po tim je tumačenjima teorija oblik diskurza koji više govori o sebi nego o svojem predmetu pa ona zbog tog autoreferencijalnog karaktera ostaje razumljiva samo uskom krugu stručnjaka (Culler 1988). Međutim, u reakciji na te kritike teorija napušta izvanjski položaj spoznaje dovoljne samoj sebi preuzimajući obilježja književnosti, odnosno poprimajući i sama fikcionalna obilježja: teorija književnosti postaje teorija kao književnost (Bruss 1982; Simpson 1995; Rabaté 2002). Na taj način, priznavanjem vlastite fikcionalnosti, teorija napušta težnju prema položaju moći u odnosu na svoj predmet jer teoretičar razmišlja o književnosti uvijek i jedino kroz književnost: »Promjena koja je teorije književnosti pretvorila u samu književnost nastala je upravo zbog smanjene vjere u neutralnost teorijskih instrumenata, i rastućeg interesa za spektakl njezine operacije« (Bruss 1982: 484). To drugim riječima znači da književni aspekt teorije omogućuje da teoriju shvatimo ozbiljno, a da je s druge strane ne shvatimo doslovno. U ranijim etapama svog izlaganja Bruss je to nazvala ludičkim nagonom (ludic impulse) teorije, zbog čega se ona ne shvaća ni preozbiljno ni prelagano: »Ludički impuls da se prema svakoj konstrukciji odnosimo kao prema fikciji, da obilježimo i potkopamo svaki čin prisvajanja, može teoriju učiniti mnogo domišljatijom ili je jednostavno onesposobiti, može učiniti našu znanost veselom ili nas osuditi na veselost neznanja« (109). Teorija kao književnost, ludički impuls i sl. izdanci su estetskog suđenja kako ga je Kant definirao. Pa ako su oni potrebiti kritike, onda ta kritika ne bi polazila od toga da oni odstupaju od estetskog suđenja, već bi predmet kritike današnje teorije prije trebalo biti njezino izvođenje iz estetskog suđenja.

Primjerice, Rorty (1982) objašnjava da teorija kao način pisanja vuče korijene još iz romantizma. Ona se prema Rortyju već tada nije identificirala ni s vrednovanjem književnosti ni s društvenom kritikom, a ni s promicanjem neke idealne vizije čovjeka ili društva, već je sve te sastavnice stopila u novi žanr pisanja. Utoliko je teorija kao hibridni žanr svojevrstan simptom nemogućnosti da se književnost u potpunosti opredmeti u nositeljicu »duha« nekog razdoblja (povijest književnosti), zastupnicu najviših ljudskih vrijednosti (književna kritika), ili da se pak odredi kao povlašteno mjesto poetskog jezika (teorija književnosti). Kao što je Kamuf ustvrdila, akademsko proučavanje književnosti proizlazi iz podjele unutarnjeg od vanjskog prostora, stoga postavljanje pitanja književnosti koja bi se trebala proučavati povlači pitanje institucije (›klasik‹, ›kanon‹, ›visoka književnost‹, ›književna tradicija‹) unutar koje se književnost proučava. Kada se takva granica na kojoj se gradi institucija i počne preispitivati, položaj same institucije ostaje neupitan. Postavljajući upravo pitanje institucije književnosti, otvara se prostor u kojem se zapaža obilježenost (remark) same institucionalnosti, što sam taj prostor ne smješta ni unutar niti izvan institucionalnih granica. Taj ni-niti prostor izlučuje neku vrstu institucionalne pričuve (reserve) koja objelodanjuje postojanje pojma književnosti koji je nesvodiv na neki od njezinih institucionalizirano-institucionalizirajućih oblika.

Tako se pričuva odnosi na sve ono od čega se »književnost« morala odvojiti (prešućene, odbačene i zaboravljene interpretacije, izvore, kritiku i recepciju) da bi instituirala određeni pojam književnosti. »Takvi su tekstovi«, piše Kamuf, »mogli bismo reći, rezervirani, odgađaju puno i prisutno otkrivanje smisla, ali ne zato što skrivaju tajnu koja bi slučajno mogla biti otkrivena (iako se ta struktura pričuve ne može jednostavno razlučiti od strukture tajne u uobičajenom smislu), već zato što pričuva štiti ono što naprosto ne može biti predstavljeno u sadašnjosti, i što se nikad nije moglo predstaviti u sadašnjosti. To je pričuva vremena radikalno drugog od prošlosti ili prošle sadašnjosti, radikalni drugi kojeg s nadom ili drhtanjem nazivamo budućnošću« (Kamuf 1997: 5-6, isticanje dodano). Pričuva je ostatak koji ostaje izvan dvostruke operacije ukrštanja institucionalizirajuće »književnosti« i institucionalizirane književnosti. Književnost bez navodnih znakova je katahreza16, budući da institucionalizirana književnost niječe izvanjskost koju je »književnost« morala isključiti u činu institucionalizacije. Znači, uspostava (in-stitucija) književnosti je dvostruki čin koji podrazumijeva isključivanje izvanjskog i brisanje tragova tog isključivanja.

Slijedeći taj izvod, teorija se vezuje za pričuvu kojoj ne može izravno pristupiti, već jedino preko tragova brisanja isključivanja izvanjskog. Slijedi li se napomena Kamuf da je reserve zapravo jedna od mogućih supstitucija za Derridaov ni-pojam-niti-riječ différance, tada je uvjet o(ne)mogućivanja teorije pretvaranje brisanja odvajanja u trag brisanja. Jer se trag pojavljuje samo u nepojavljivanju kroz vlastito brisanje, pojavljivanje traga je njegovo brisanje. Na toj je crti argumentacije Solar u potpunosti u pravu kada izraze poput différance proglašava neodređenim simbolima. Jer dok se znak gradi na izvornoj prisutnosti »stvari po sebi« na koju se odnosi, tragu međutim ne prethodi takva puna prisutnost »stvari po sebi« čiji bi on bio učinak. Znak podrazumijeva »stvar po sebi« koja nije zahvaćena »igrom razlika« – stvar prethodi znaku – stoga je zamjena stvari znakom uvijek izvedena i u metafizičkoj nadležnosti prvotne pune prisutnosti. Trag nikad nije učinak pune prisutnosti sadašnjosti niti se on temelji na supstituciji »stvari po sebi« znakom. Operativno polje teorije je ne-mjesto pričuve17 koje je određeno upravo svojom neodređenosti između institucije i njezinog konstitutivnog izvanjskog.

Spomenimo u nastavku ove rasprave Derridaovo čitanje Heideggerove rasprave o Anaksimandrovu fragmentu Der Spruch des Anaximander iz 1946. godine u Différance (1968). Heidegger govori o podrijetlu (Herkunft) sadašnjosti iz prisuća. Bît (Wesen) tog podrijetla je skrivena (verborgen), a time ostaje skrivenim i odnos između sadašnjosti i prisuća. Uslijed tog zaborava razlike između prisuća (Anwesen) i prisutnih bića (Anwesenden) prisuće neprimjetno postaje sadašnjost kroz prisutna bića. Odnosno, zaborav bitka je zaborav razlike između bitka i bića, tako da ta razlika iščezava ne ostavljajući traga. Međutim, Derrida pokazuje da – ako je diferancija uvijek izvan prisutnosti i odsutnosti i ako ona ima strukturu traga – tada je zaborav razlike između bitka i bića zapravo iščezavanje traga traga.18 Odnosno, prema Heideggeru, razlika se između bitka i bića briše u trenutku kada se prisuće pojavljuje kao sadašnjost prisutnih bića. Međutim, budući da je brisanje konstitutivno tragu (»(...) l'effacement appartient à sa structure«), trag nema mjesto svog otiskivanja, već jedino brisanja. Tragu pripada brisanje, ali mu ne pripada mjesto (Derrida 1968/1973: 25).

Trag je istodobno utisnut i izbrisan (la trace simultanément tracée et effacée, simultanément vive et morte), odnosno trag kao die frühe Spur (la trace matinale) nestaje u »neobnovljivoj nevidljivosti« (invisibilité sans retour) (26), ali se taj njegov nestanak čuva u obliku prisuća. Odnosno, ako se zaborav razlike između bitka i bića sastoji u iščezavanju traga traga, i sam zaborav biva zaboravljen – on ne pripada iskustvu. Kako bi zaborav razlike između bitka i bića ušao u iskustvo zaborava – da bi se iskusio kao zaboravljeno – on se otkriva kao prisuće prisutnog bića (Anwesen des Anwesenden). U svjetlu ove postavke teorija je upravo iskustvo zaborava književnosti, ali iskustvo samog njezina zaboravljanja, tako da se u tom iskustvu nikad ne naziru konture književnosti koja je zaboravljena. Književnost koja je zaboravljena – to je možda književnost koja će tek doći. Upravo to i Kamuf ima na umu određujući pričuvu kao vrijeme radikalno drugo od prošlosti ili prošle sadašnjosti, kao radikalnog drugog kojeg nazivamo budućnošću. Ako je učinak institucionalizacije zaborav književnosti, teoretičar toj književnosti ne može drugačije prići nego kroz iskustvo samog zaborava zaboravljanja. Teoretičaru je književnost uvijek posredovana tim iskustvom njezina dvostrukog zaborava. Ali ako je i sam zaborav posredovan, teoretičar književnost svoj predmet ne može konstituirati prema nekoj prošloj (autentičnoj, usmenoj, velikoj, klasičnoj, visokoj i sl.) književnosti, već svoj predmet gradi kao zaborav budućnosti, ili kao pričuvu. Primjerice, još 1950. američki kritičar Leslie Fiedler piše: »Književna kritika je uvijek postajanje ›nečim drugim‹, iz jednostavnog razloga jer je i književnost uvijek ›nešto drugo‹«19.

Pa otuda slijedi i razlog takozvanoga ›gomilanja, množenja teorija‹ jer jedna teorija ne može sama potvrditi ili opovrgnuti svoje postavke, ne može se sama opravdati ili dovesti u pitanje. Ona bi takvu operaciju samopotkopavanja ili samoovjeravanja mogla izvršiti tek pozivajući se na vlastitu logičku strukturu, pretpostavke, polazišta i okvire. Teorija ne može osvijestiti samu sebe a da se ne okrene drugoj teoriji. Teorija se gradi ne samo preko druge teorije, već upravo na mogućnosti druge teorije, neovisno o tome je li ta neodređena teorija, koja se možda nikad neće ni pojaviti, osporavajuća ili potvrđujuća. Teorija nastaje u okviru neodređene naznake da se uvijek može pojaviti teorija koja može otvoriti potpuno drugačiju perspektivu. Ako se očekuje od teorije da ostane pravedna prema specifičnosti svojeg predmeta, kao i prema drugim perspektivama iz kojih se on može promotriti, onda teorija nužno ostaje aporijska i neodlučiva. Mogućnost drugačijeg izbora nastanjuje teoriju kao duh, i bez tog »duha neodlučivoga«, ili pričuve suspendiranih mogućnosti, teorija ne bi bila teorija.20 Teorija ima na obzoru drugog prije svake njegove pojave, pa čak i onda kad sve pokazuje da se drugi nikad neće pojaviti: »Otvorenost za drugog, dakle, uključuje priznavanje da ja u sebi nečemu moram dopustiti da važi protiv mene, pa i ako nema nikog drugog koji bi izrazio to protiv mene« (Gadamer 1968/1978: 395, isticanje dodano).

Teorije se pojavljuju jedna drugoj, ali to njihovo su-pojavljivanje treba shvatiti u smislu u kojem ga je Nancy odredio unutar koegzistencijalne analitike. Supojavljivanje tako nije zbroj dvaju pojavljivanja koja se preko biti-sa pridodaju u jedan su-, već se njihovo pojavljivanje uopće formira tek u tom supojavljivanju. Su u supojavljivanje, sa u biti-sa znači da supojavljivanje i subitak ne nastaju pridruživanjem dvaju bitaka, već da ti su i sa tvore bît bitka. Sa i su, kao i cum-, sym-, bît su bitka. To sa označava beskončano dijeljenje prostora i u tom prostoru se konstituira teorija, ali u skladu s koegzistencijalnom ontologijom na koju se teorija sada obvezuje, ni jedna teorija ne postoji izvan tog prostora dijeljenja: »Supojavljivanje dakle ne znači ›pojaviti se‹ – ne znači izaći iz bitka-po-sebi da bi se došlo drugima i svijetu. To znači biti u simultanosti su-bitka gdje nema nikoga ›po sebi‹ tko ne bi bio neposredno ›sa‹« (Nancy 1996/2004: 110). Dakle, kad ne polazimo od jedne ili druge teorije koje se pojavljuju jedna izvan druge ili jedna prije druge, pred nas se postavlja teško pitanje koje je Solar preobličio u konstataciju o dobu loše teorije: nije li umjesto o gomilanju zapravo riječ o supojavljivanju teorija? Taj prostor sa koji teorije dijele ujedno dijeli i same teorije; one su prije nego se konstituiraju kao teorije podijeljene prostorom koji dijele, one dijele to što ih dijeli. Prema tome, ako se teorija ne pojavljuje sebi izvan nesvodiva odnosa supojavljivanja jedne teorije drugoj, ona se pojavljuje samoj sebi samo ako je uvijek već za sebe neka druga teorija.

II.

U drugom dijelu izvještaja osvrnut ćemo se na teorijsku i historiografsku produkciju u književnoj kroatistici u izvještajnom razdoblju od kolovoza 2007. do kolovoza 2008. godine. To razdoblje nisu toliko obilježile knjige koliko znanstveni članci u časopisima. Na osnovi pregleda građe uočavaju se tri osnovne tendencije u književnoj kroatistici u spomenutom proteklom jednogodišnjem razdoblju. Prvo se interesno žarište odnosi na proučavanje prostora i urbaniteta u hrvatskoj književnosti. Teorijska razmatranja urbanog i prostora u hrvatskim književnim djelima (primjerice, odnos otoka i kopna, modernistički velegrad, tranzicijski grad) postaju novom osnovom za promišljanje poetičkih postupaka i uvođenje novih književnopovijesnih hipoteza. Drugo je interesno žarište ponovno razmatranje središnjih tema (npr. autor), čija je diskusija obilježila teoriju u proteklih nekoliko desetljeća. U fokusu su i aktualne teorijske rasprave, poput odnosa između Mauricea Blanchota, Jacquesa Derridaa i Emmanuela Levinasa, ali i aktualiziranje hermeneutike kroz obnavljanje interesa za filozofiju Paula Ricoeura. Treće, ako je interes za stariju hrvatsku književnost zacijelo obilježio dva protekla izvještajna razdoblja, u ovom se razdoblju težište istraživanja premješta na noviju hrvatsku književnost. I tu se otvaraju teme, poput nacije i kanona, koje su donedavno tvorile prešutni okvir hrvatske književne historiografije. U izvještaju se pokazuje da ova nova istraživanja nemaju za svoje polazište samo uvažavanje specifičnosti predmeta teorijskog razmatranja, već i otvorenost prema drugim, često suprotstavljenim, teorijskim perspektivama iz kojih se djelo ili književno razdoblje mogu promotriti.

1. Urbano i prostor

U zimskom broju Kola izlazi temat posvećen topološko-spacijalnom zaokretu u društvenim i humanističkim znanostima. Prema riječima urednika, ovaj zaokret slijedi lingvistički, performativni i vizualni zaokret u humanističkim i društvenim znanstvenim disciplinama. Temat u Kolu pretežno je orijentiran prema kulturnoj geografiji i urbanoj antropologiji i urbanoj sociologiji. Međutim, u istom razdoblju Renate Hansen-Kokoruš u Forumu objavljuje članak o položaju otoka u djelu Ranka Marinkovića. Iako na prvi pogled analiza, kako autorica to naziva, Marinkovićeva otočkog kozmosa ne odskače od stilističke analize koja otok pretvara u figuru, autorica zapravo nastoji osloboditi topologiju otoka njegove utopijsko-idilične predodžbe. »Otok i život na njemu«, kaže Hansen-Kokoruš, »uvijek su povezani s predodžbom o posebnom postojanju koje se razlikuje od onog ›normalnog‹« (Hansen-Kokoruš 2007: 1321).

Drugim riječima, otok nije samo mjesto zaštićenosti, već i mjesto ugroženosti. Autoričina je nakana pokazati da se topološka funkcija otoka u djelu ne iscrpljuje u njegovim geografskim odrednicama, već se obilježja otoka izvode iz suprotstavljenosti »otočke« i »kontinentalne svijesti«. One su, kako tumači autorica, u međusobnom odnosu kao »Vlastito« prema »Drugom«, što ne znači da je otok samo idealno mjesto, projekcija drugačijeg života, već upućuje na to da se život na kopnu uređuje po uzoru na otok. Kopno mora stvarati svoje »otoke« kako bi povlačilo unutarnje i izvanjske granice: »U otoku su prisutni i sigurnost i opasnost, zemlja i more. Kako ga voda okružuje čovjek ne može pobjeći« (1331). Te ambivalencije autorica istražuje u Marinkovićevim djelima, međutim teorijska pozadina autoričinih izvoda nije u dovoljnoj mjeri eksplicirana. Tako se u njezinoj analizi prepoznaje i koncepcija modelativnih sistema semiotičara tartuske škole, fenomenologija u konceptu otočke svijesti, ali i biografizam u autoričinim izvodima poput da »Marinković izražava nešto što vrijedi za mnoge otočane u cijelom svijetu, ne samo u Dalmaciji (...)« (1327).

Krešimir Nemec u članku o urbanoj nelagodi u noveli Veliki grad Milutina Cihlara Nehajeva koja je objavljena 1902. godine istražuje promjenu doživljaja grada u hrvatskom modernizmu. Prema poznatoj Flakerovoj tezi, opreka između grada i sela imala je dominantnu modelativnu funkciju u realističkoj prozi. Međutim, prema Nemecu, s modernizmom urbani imaginarij zadobiva estetsku dimenziju, a takvu prvu artikulaciju novog urbanog iskustva provodi Cihlar Nehajev u noveli Veliki grad. Junak novele Fran Mirković u gradu živi mehaničkim životom pounutrujući ritam velegrada i prepuštajući se razdraživanju svojih osjetila.

Nemec vuče poveznice između novele s jedne strane i onodobne sociološke i psihološke literature koja se bavi problematikom velegrada i gomile s druge strane. Cihlar Nehajev opisuje bujice ljudi na ulicama Beča na kojima Fran postaje dijelom tog ljudskog »klupka«, on se »podaje velegradu« i gubi sebe. Novela Veliki grad, upozorava Nemec, podudara se s Le Bonovom Psihologijom gomile (1895), dok godinu dana nakon novele Veliki grad glasoviti njemački sociolog Georg Simmel objavljuje esej Velegrad i mentalni život (1903). Nemec kaže da psiho-fizičke reakcije pojedinca na bujicu doživljaja postaju s novelom Veliki grad reprezentativnim predmetom književne obrade: »Nehajev je prvi hrvatski urbani prozaik, pisac koji grad više ne promatra kao eksternu, ›objektivnu stvarnost‹. Više ga zanimaju psihičke i fizičke reakcije izdvojenog pojedinca na podražaje u urbanoj sredini pa u skladu s time mijenja i narativne konvencije. Grad je za njega i prostor egzistencijalne ugroženosti, ali i mentalna konstrukcija, dakle stanje uma koje proizvodi određenu sliku grada. Takva pripovjedna strategija već upućuje na analogiju između urbanog i prostora i teksta, odnosno na novu urbanu semiotiku. Time se otvorilo i novo poglavlje urbane topografije u hrvatskoj književnosti« (2008: 219, posljednje isticanje dodano). Članak u fusnotama sadrži detaljan popis literature o sociologiji grada i urbanoj antropologiji.

Na tom je tragu i članak Maše Kolanović Što je urbano u ›urbanoj prozi‹? Grad koji proizvodi i grad iz kojeg proizlazi suvremena hrvatska proza objavljen u Umjetnosti riječi. Kolanović problematizira koncept urbane proze koji se javlja u književnoj kritici koja se bavi suvremenom hrvatskom prozom. Autorica odbacuje klasifikacijsko-periodizacijsku diskriminaciju termina urbana proza na suvremenu prozu, tvrdeći, nasuprot tome, da »hrvatskoj književnosti nije manjkalo urbano, nego je ono samo artikulirano na drugačiji način, ovisno o dominantnim književnim postupcima određenog razdoblja i njima pripadajućoj strukturi osjećaja« (Kolanović 2008: 70). Pored referenci na urbanu antropologiju i sociologiju grada, autorica svoju argumentaciju izvodi iz koncepcija Barthesa, Greimasa i de Certeaua.

Po njezinoj tezi, grad je obilježen dvostrukošću, po kojoj je grad onaj koji proizvodi hrvatsku prozu, ali ona i proizlazi iz njega. Riječ je o tome da je književnost »sekundarni diskurz« koji se izvodi iz dijaloškog odnosa grada i teksta. Drugim riječima, ne proizvodi samo grad tekstove, već ti sekundarni tekstovi povratno oblikuju njegovo značenje. Autorica iz dviju osi topološke semiotike društvo/pojedinac i euforija/disforija izvodi tezu da je subjekt takve proze »disforičan, pozicioniran na marginu, nerijetko osamljen ili neuklopiv u poželjne forme društvenog ponašanja (...)« (87).

Međutim, za tu je raspravu karakteristično formiranje razine teksta na kojoj se autorica osvrće na vlastito uvođenje određenih teorija kako bi raspravila konkretan književno-povijesno i periodizacijsko-klasifikacijski problem. »Svjesna«, kaže Kolanović, »kako se Greimasov model prvenstveno odnosi na društveno-semiotičku analizu stvarnog grada, dok je u ovom slučaju riječ o književnošću konstruiranom, ovdje ću se, s mogućim rizikom od gubitaka u metodološkoj transakciji, poslužiti nekim aspektima njegove analize, pokušavajući ih sa što manje teorijskih iščašenja primijeniti na promišljanje nekih aspekata suvremene hrvatske proze« (73, isticanje dodano).

Dok su se ovi radovi bavili prostorom i urbanitetom u novijoj hrvatskoj književnosti, Dunja Fališevac u članku Prostor grada u dubrovačkoj književnosti izvodi genealogiju reprezentacije prostora grada od razdoblja humanizma do 18. stoljeća. Fališevac zaključuje da se Dubrovnik u humanizmu predstavlja kao »simboličan prostor slavne prošlosti«, kao realni arhitektonski i urbani prostor u kojem se odvija svakodnevni život u renesansnim komedijama i pastoralama, dok se u baroknom epu, pastorali, libretističkoj drami prikazuje kao idealni politički prostor s dugotrajnom aristokratskom tradicijom, te kao prostor koji je jasno razgraničen od ruralne sredine kao i od drugih urbanih sredina«.

Ako se u renesansnoj književnosti Dubrovnik predočava kao »realan prostor sa svim svojim pozitivnim i negativnim stranama« (Fališevac 2008: 639), sa 17. stoljećem predodžba Dubrovnika prolazi kroz mitotvornu preobrazbu: »S jedne strane, vjerojatno su takve predodžbe bile potaknute raznim kriznim situacijama u kojima se Dubrovnik u tom stoljeću često nalazio: to su krhke granice zbog vrhunca ali i pada osmanlijske moći, brojni potresi, raskol među vlastelom, snažni utjecaji protureformacijske ideologije itd. S druge strane možda su takve predodžbe, upravo zbog stanja stalnih kriza, podupirali onodobni ideološki konstrukti o prošloj i budućoj veličini Grada, usklađeni s motivima ideologije slovinstva, konstrukti promicani idejama katoličke obnove« (Fališevac 2008: 644).

2. Teorija

Kao što je istaknuto, zapaža se pomak prema fundamentalnim teorijskim pitanjima autora te naznačuju sustavni pokušaji upoznavanja s teorijskim radom pojedinih teoretičara. David Šporer u radovima Pitanje autora: od Barthesa i Foucaulta prema povijesno-sociološkoj perspektivi i Autor, autorska prava i originalnost: Invencija ili inovacija polemizira s dvije postavke: prvo, s poststrukturalističkom postavkom o smrti autora i drugo, sa smještanjem nastanka kategorije autora u romantizmu. Šporer pak nastoji pokazati da već krajem srednjeg vijeka »(...) započinje proces individualizacije autora, odnosno individualna intencija ulazi u literarnu kreaciju (...)« (Šporer 2008: 12). Na taj bi način »/a/utor u 19. stoljeću bio tako samo građanska verzija svojeg aristokratskog prethodnika« (isto). Rasprava Pitanje autora iscrpno razmatra Barthesove rasprave Smrt autora i Od djela do teksta te Foucaultovu raspravu Što je to autor?. Šporer uočava »zid u teorijskom razmatranju« autora budući da, kako se pokazuje u čitanju ovih rasprava, Barthes »odbacuje kategoriju autora«, dok Foucault govori o »neizbježnosti funkcije autora«. Međutim, Šporer uočava da Barthes i Foucault uvode, »tek usputno« povijesnu perspektivu u svoja teorijska razmatranja. I upravo u tim rubnim bilješkama u središtu tekstova Barthesa i Foucaulta Šporer traži dokidanje povijesnog paradoksa: »Bez obzira na veću ili manju, namjernu ili nenamjernu provokativnost, sve to potiče na uvođenje povijesnog fokusa jer povijest autorstva izgleda kao jedini način da se izbjegne zid njegova teorijskog razmatranja« (Šporer 2007: 58, isticanje dodano).

Luka Bekavac predstavlja svoja istraživanja intelektualne i filozofske razmjene između Jacquesa Derridaa i Mauricea Blanchota, te Emmanuela Levinasa. U tekstu Znak, smrt i svjedok: Blanchotova pasija u središtu je Bekavčeva interesa Derridaovo (1995) čitanje Blanchotova kratkog teksta L'instant de ma mort (1994). Naime, prema Derridau »svjedočanstvo je ›beskonačno tajno i beskonačno javno‹ (Derrida 2000: 41)21, jer u svom ›ishodištu‹ (iskustvu) mora biti apsolutno neponovljivo, dok u svom ›odredištu‹ (iskazu) mora biti upravo nužno ponovljivo – ono zapravo živi jedino kroz jezičnu tehniku svoje izvedbe« (Bekavac 2007: 151-152). Stoga se pasija svjedočenja sastoji u tome što se »nemogućnost njegove realizacije skriva u nuždi da bude uobličeno kroz iskaz« (isto). Jezična struktura svjedočenja je uvjet koji ga istodobno omogućuje i onemogućuje. Međutim, nastavlja Bekavac sa svojom argumentacijom, ako u svjedočenju ja svoju singularnost prevodi u pluralno, ja svjedočenja podrazumijeva mi, kao drugog kojem se posvjedočava i posve Drugog koji ga osvjedočuje, tada je to »(...) razlog one bitne ›javnosti‹ i ›političnosti‹ svjedočenja, zbog kojeg doslovno tajno svjedočenje ne postoji« (isto). Prema tome i pripovjedni glas je neutralan, što znači da on podrazumijeva djelovanje kroz trpljenje. Pripovijedanje je pasija, apsolutna i radikalna pasivnost, u kojoj je pripovijedanje trpljenje bez mogućnosti da se izbori za suverenost nad tom svojom pasivnošću. Stoga je »svako pisanje zapravo transfer u formu koja je radikalno desubjektivirana, ali koja ipak predstavlja ›supstrat‹ iskaza« (Bekavac 2007: 159). Tematiku između smrti i znaka Bekavac dalje istražuje u tekstu Smrt u Svijetloj komori: Barthes i Derrida, u kojem se u vezu dovodi veza između fotografskog punctuma i znaka kao negacije žive prisutnosti: »Znak dokida živu prisutnost: svaki put kad izgovaramo ime, izgovaramo ime mrtve osobe – drugim riječima, ime ne implicira samo da će njegov nositelj umrijeti i da će ga ono nadživjeti, nego ga već nadživljava – u njemu smrt ne čeka na smrt« (Bekavac 2007: 71).

Jadranka Brnčić obnavlja interes za Paula Ricoeura, francuskog hermeneutičara na čiju je koncepciju pripovjednog teksta i njegove temporalnosti hrvatska naratologija reagirala još osamdesetih godina prošlog stoljeća.22 Brnčić u tekstu Paul Ricoeur i strukturalna naratologija detaljno rekonstruira momente strukturalne naratologije na kojoj Ricoeur gradi svoju hermeneutičku koncepciju pripovijedanja. Autoricu ova rekonstrukcija vodi prema hermeneutičkom poststrukturalizmu23 koji Ricoeurovu hermeneutiku pretvara u svojevrsnu alternativu dekonstrukciji. Umjesto pokušajem jednoznačnog prevođenja simbola u doslovni jezik, tumačenje postaje mjestom imaginativnog proširivanja horizonta samorazumijevanja. To je čin vjere koja se ne iscrpljuje u svojem religijskom značenju, već vjere u kojoj je tumač istodobno subjekt i objekt interpretacije; tumačenje je čin u kojem je tumač interpretiran dok interpretira tekst. Tumač je: »Subjekt koji je sam sebi postao upitan – budući da sebe razumije kao mogućnost da sebe sama i sve drugo stavlja u pitanje – samoostvaruje se radikalnošću koja prekoračuje kartezijansku dvojbu ranjenog cogita« (Brnčić 2008: 18).

3.

U historiografskom pogledu ovo je izvještajno razdoblje obilježeno premještanjem istraživačkog fokusa sa starije književnosti na romantizam i hrvatsku književnost u razdoblju ilirizma. Tako zbornik Romantizam i pitanja modernog subjekta, koji je uredio Josip Užarević, sadrži dvije reprezentativne rasprave, Mitom stvorena i mitotvorbena ideologija hrvatskog narodnog preporoda, ilirizma i romantizma (Čitanje odabranih tekstova preporodnog razdoblja) Suzane Cohe te Ime jezika i ime naroda: Oblikovanje hrvatskog književnog kanona i jezičnog standarda u 19. stoljeću Marine Protrke. Coha i Protrka se time nadovezuju na istraživanja koja je otvorila Zrinka Blažević s knjigom Ilirizam prije ilirizma (2008). Dok Coha u svoj istraživački fokus stavlja ideološke i mitološke aspekte hrvatskog narodnog preporoda i historiografije, Protrka se bavi problematikom kanona koju rasvjetljuje iz perspektive francuskog sociologa Pierrea Bourdieua. Za ovu ću priliku razmotriti Cohinu koncepciju.

Coha polemizira s donedavno neupitnim postavkama hrvatske književne povijesti koja je poistovjetila književno razdoblje narodnog preporoda s procesom oblikovanja nacije. Pri tome je književna povijest, objašnjava Coha, zanemarila performativnu i pedagošku dimenziju teksta, što ne znači samo da je književna povijest propustila objasniti estetske funkcije preporodne književnosti, već da je time i poduprta hegemonijska tendencija historiografije da određenim tendencijama dade prevlast. Stoga se još do danas oznake hrvatski narodni i/ili književni preporod, ilirizam i hrvatski romantizam upotrebljavaju kao sinonimi. Coha dakle na tom tragu upozorava da proces oblikovanja modernog hrvatskog identiteta i novije hrvatske književnosti ne teče »idealnom shemom jednosmjerne-pravocrtne linije vektora pretpostavljene centripetalne sile koja bi rasutu bašćinu reintegrirala oko zagrebačke jezgre reliquie reliquiarum« (Coha 2008: 382).

Autorica nastoji s jedne strane uputiti na »ideološko-mitsku dimenziju preporoditeljskih tekstova«, a s druge na »ideološko-mitsku potenciju historiografskih« napora da se razriješi, kako to Coha naziva, ilirsko-preporodna zagonetka ili sfinga. Štoviše, Coha otvoreno upozorava da se ta ideološko-mitološka dimenzija hrvatske književne povijesti otkriva u njezinom »političkom podtekstu«, budući da se narodni preporod sastoji i od integrirajućeg kao i dezintegrirajućeg momenta, u kojima se u otvaranju prema južnoslavenskoj ideji prepoznaje kohezivni faktor politički i sociološki razjedinjenih hrvatskih regija, ali isto tako i prepreka u oblikovanju hrvatskog identiteta.

Coha u svom argumentu upozorava, na temelju knjige Anthonyja Smitha Mitovi i sjećanja nacija (1999), da se ideologija hrvatskog narodnog preporoda umjesto biološkim mitovima o podrijetlu okrenula kulturološko-ideološkim koji se okreću »etnogenetskim legendama« o ilirskom podrijetlu svih Slavena. Na tom tragu Coha uvodi koncept etnobraza (etnoscape): »Prototip je ›iskonske‹ slike drevnog ilirskog ›etnobraza‹ iznjedren iz ›zlatnih doba‹ antike, kada su imenom Ilirije bili pokriveni krajevi što su se prostirali zapadnim dijelom Balkanskog poluotoka (...)« (Coha 2008: 395).

Stoga Coha nastoji proces nacionalne identifikacije prikazati kao oblik mitske prakse: »Rekonstrukcija procesa tvorbe hrvatskog nacionalnog identiteta u preporodnom razdoblju moguća je na dvjema razinama. Na prvoj se iščitava ›činjenična‹ povijest, na drugoj njezina ›izmaštana nadgradnja‹. Prva prati etape faktografski ustanovljenog političkoga, socijalnog i kulturnog izdvajanja hrvatske nacije od ostalih u okviru Habsburške Monarhije, druga se upušta u analizu simboličkih i u okviru njih diskurzivnih konstituiranja i konstituiranja popularnih predodžbi nacije koje, podupirane recidivima ideološko-mitskog naslijeđa ›Velike Ilirie‹, ›Trojedne Kraljevine‹, opstoje i danas« (Coha 2008: 411).

Drugi istaknuti događaj u hrvatskoj književnoj historiografiji u ovom je razdoblju zacijelo knjiga Cvjetka Milanje Hrvatsko pjesništvo 1900-1950: novosimbolizam i dijalektalno pjesništvo (2008). Tako Milanja ponovno otvara pitanje razdoblja hrvatskog pjesništva od 1914. do 1930, koje se obično zvalo međuratnim (Frangeš), modernizmom nakon moderne (Jelčić), ili povijesnom avangardom (Flaker). Milanju, dakako, zanima fenomen Hrvatske mlade lirike (1914) koji se zbiva paralelno s ekspresionizmom. Milanja u pojavi Hrvatske mlade lirike pronalazi nepomirljivu aporiju između »društvenog bića« i »generičkog-estetičkog bića«. To znači da je hrvatski novosimbolizam bio rascijepljen time što je s jedne strane bila »(...) idealna zajednica, kolektivitet – ja u jugounitarnoj naciji, svojoj, neaustrijskoj, netuđoj«, a s druge »osobni, individualni, estetički ideal, europski, kojim se transcendira neuređena pragmatičnost. Na jednoj strani nesretna zbilja koja teži uniformnom ›savršenstvu‹ (...) a na drugoj strani artistička sreća i punina (...)«.

No teorijska i književnopovijesna važnost Milanjine knjige nije samo u pokušaju revizije, ispravljanja i nadograđivanja dosadašnjih tumačenja koja pojavi Hrvatske mlade lirike u pravilu odriču estetsku vrijednost. Primjerice, Frangeš o tom razdoblju lirike kaže da je ona bila »korak ili dva za zbivanjima u suvremenoj zapadnoeuropskoj lirici« (Milanja 2007: 78). Milanja nasuprot tome inzistira da se krene od Wiesnerova predgovora Hrvatskoj mladoj lirici. Wiesnerov je predgovor prema Milanji »teorijska impostacija«, a ona je nadalje pretpostavka svake »književnopovijesno i poetički kompetentne« diskusije o antologiji. Nije tu tek riječ o formulaciji teorije, već o pretpostavkama unutar kojih se ona formulira: »Novosimbolizam hrvatskih mladoliričara u svojoj dubinskoj ontološko-strukturnoj ›definiciji‹ i značajci možemo objasniti dihotomijom ideologije i umjetnosti, u njih ponajprije pjesništva, pri čemu ne treba odbacivati sferu njihova teorijska uma. I to grafički prikazano kao trokuta, čije se stranice u dubini spajaju u jednu točku, što znači da forme ideologije i njene utopijske geste, imaju zajedničko, isto podrijetlo kao i umjetnička koncepcija, realizirana u sferi teorijskog i praktičnog uma« (Milanja 2007: 80).

Sličnom se problematikom koncipiranja teorije bavi i Maša Kolanović u spomenutom tekstu o takozvanoj urbanoj prozi. Za Kolanović je teorijski imperativ »promišljanja suvremene hrvatske proze« napuštanje »euforičnog isticanja urbanosti« kako bi se s druge strane pažnja usmjerila prema »propitivanju književnopovijesnog partikulariteta i specifičnog viška značenja urbanog koji naposljetku proizvode njegovu simboličnu vrijednost u tekstovima suvremene proze« (Kolanović 2008: 71).

Literatura

Agnew, Jean-Christophe 1986. Worlds Apart: The Market and the Theatre in Anglo-American Thought 1550-1750. Cambridge University Press, New York
Bekavac, Luka 2007. »Znak, smrt i svjedok: Blanchotova pasija«. Umjetnost riječi: časopis za znanost o književnosti, 51, 1/2, str. 147-172.
Bekavac, Luka. 2007. »Smrt u Svijetloj komori: Barthes i Derrida«. Književna smotra, 39, 4, str. 61-73.
Benveniste, Émile 1969/2005. Riječi europskih institucija. (Preveo Vojmir Vinja), Disput, Zagreb
Bruss, Elizabeth W. 1982. Beautiful Theories. The Spectacle of Discourse in Contemporary Criticism. The John Hopkins University Press, Baltimore
Butler, Judith, Guillory, John, Kendall, Thomas (ur.) 2000. What's Left of Theory? New Work on the Politics of Literary Theory. Routledge, London
Culler, Jonathan 1988. Framing the Sign: Criticism and Its Institution. University of Oklahoma Press, Norman.
Culler, Jonathan 1997/2001. Književna teorija: Vrlo kratak uvod. AGM, Zagreb.
Compagnon, Antoine 2001. Le démon de la théorie. Seuil, Paris
Compagnon, Antoine 2007. Demon teorije. AGM, Zagreb
De Man, Paul 1986. The Resistance to Theory. University of Minnesota Press, Minneapolis
Derrida, Jacques 1968/1972. »La différance«, u: Jacques Derrida, Marges de la philosophie. Minuit, Paris
Eagleton, Terry 1990. The Ideology of the Aesthetic. Blackwell, Oxford
Eagleton, Terry 1983/1987. Književna teorija. (prevela Mia Pervan-Plavec). SNL, Zagreb Eagleton, Terry 2003. After theory. Basic Books, New York
Eagleton, Terry 2005. Teorija i nakon nje. Algoritam, Zagreb
Fališevac, Dunja 2008. Prostor grada u dubrovačkoj ranonovovjekovnoj književnosti, Forum. Mjesečnik Razreda za književnost HAZU, 79, 4-6, str. 631-648.
Gadamer, Hans Georg 1960/1978. Istina i metoda. Osnovi filozofske hermeneutike. (preveo Slobodan Novakov). Veselin Masleša, Sarajevo
Gasché, Rodolhe 2007. The Honor of Thinking: Critique, Theory, Philosophy. Stanford University Press, Stanford
Giroux, Henry A. 2005. »Higher Education and Democracy’s Promise: Jacques Derrida’s Pedagogy of Uncertainty«, u: Peter Pericles Trifonas i Michael A. Peters, (ur.) Deconstructing Derrida. Tasks for the New Humanities. Palgrave Macmillan, New York, 53-82.
Graff, Gerald 1987. Proffesing literature: An Institutional History. The University of Chicago Press. Chicago
Jakobson, Roman Josipovič 2008. O jeziku. (preveo Damjan Lalović). Disput, Zagreb
Paradigme i prostori, Kolo, 4, 2007.
Jambrešić Kirin, Renata 1995. »Razumijevanje književnosti u Milivoja Solara i Vladimira Bitija«, u: Trag i razlika: čitanja suvremene hrvatske književne teorije, Biti, Vladimir, Ivić, Nenad, Užarević, Josip (ur.), Naklada MD; Hrvatsko udruženje za društvene i humanističke znanosti, Zagreb, 219-245.
Kamuf, Peggy 1997. The Division of literature: Or the University in Deconstruction. The University of Chicago Press. Chicago
Kant, Immanuel 1790/1976. Kritika moći suđenja. (preveo Viktor D. Sonnenfeld, predgovor napisao Danko Grlić). Naprijed, Zagreb
Kolanović, Maša 2008. »Što je urbano u ›urbanoj prozi‹. Grad koji proizvodi i grad iz kojeg proizlazi suvremena hrvatska proza«, Umjetnost riječi: časopis za znanost o književnosti, 52, 1-2, str. 69-93.
Kokoruš -Hansen, Renate 2007. »Marinkovićev otočki kozmos«, Forum. Mjesečnik Razreda za književnost HAZU, 79, 10-12, str. 1321-1333.
Lyotard, Jean-François 1986. L'enthousiasme: la critique kantienne de l’histoire. Galilée, Paris
Lyotard, Jean-François 1988/1991. The Inhuman: Reflections on Time. (preveli Geoffrey Bennington i Rachel Bowlby). Polity Press, Cambridge
Marx, Karl 1867/1979. »Kapital«. (preveli Moša Pijade i Rodoljub Čolaković), u: Adolf Dragičević, Vjekoslav Mikecin, Miomir Nikić (prir.), Glavni radovi Marxa i Engelsa. Stvarnost, Zagreb, 845-945.
Nancy, Jean-Luc 1996/2004. »O singularno pluralnom bitku«, u: Jean-Luc Nancy, Dva ogleda: Razdjelovljena zajednica, O singularno pluralnom bitku. (preveo Tomislav Medak). Arkzin, Zagreb, 53-135.
Nancy, Jean-Luc 2001/2004a »O stvaranju«, u: Jean-Luc Nancy, Stvaranje svijeta ili mondijalizacija. (preveo Živan Filippi). Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 61-97.
Nemec, Krešimir. »Urbana nelagoda«. Forum. Mjesečnik Razreda za književnost HAZU, 79 (2008), 1-3, str. 207-219.
Nightingale, Andrea Wilson 2001. »On Wandering and Wondering: Theoria in Greek Philosophy and Culture«, Arion, 9, 2, str. 23-58.
Rabaté, Jean-Michael 2002. The Future of Theory. Blacwell Publishing, London
Rancière Jacques 1987. Le maître ignorant: Cinq leçons sur l'émancipation intellectuelle. Fayard, Paris
Rancière, Jacques 2008. Le spectateur émancipé. La fabrique éditions, Paris
Rorty, Richard 1982. Consequences of Pragmatism: Essays, 1972-1980. University of Minnesota Press, Minneapolis
Solar, Milivoj 1985. Filozofija književnosti. Liber, Zagreb
Solar, Milivoj 1997. »Draga mi je istina, ali mi je skepsa još draža«. (intervju s prof. dr. Milivojem Solarom o časnosti i šteti teorije književnosti za život), Republika: mjesečnik za književnost, umjetnost i društvo, 53 (1997), 1/2, str. 43-57.
Solar, Milivoj 2004. »Predavanja o lošem ukusu: obrana estetičkoga uma«. Politička kultura, Zagreb
Simpson, David 1995. The Academic Postmodern and the Rule of Literature: A Report on Half-Knowledge. University Of Chicago Press, Chicago
Šporer, David 2007. »Pitanje autora: od Barthesa i Foucaulta prema povijesno-sociološkoj perspektivi«, Književna smotra, 39, 4, str. 49-59.
Šporer, David (ur.) 2007. Poetika renesansne kulture: novi historizam. Disput, Zagreb
Duda, Dean, Slabinac, Gordana, Zlatar, Andrea (ur.) 2006. Poetika pitanja: zbornik radova u povodu 70. rođendana Milivoja Solara. Filozofski fakultet, Odsjek za komparativnu književnost, Zagreb

Hrvatska znanost o književnosti. Izabrana bibliografija (kolovoz 2007 – kolovoz 2008)

1. Knjige

Biti, Marina i Kiš, Danijela Marot. Poetika uma: osvajanje, propitivanje i spašavanje značenja. Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb; ICR, Rijeka. 2008.
Blažević, Zrinka. Ilirizam prije ilirizma. Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb. 2008.
Bogdan, Tomislav i Pavlović, Cvijeta (ur.). Poslanje filologa: zbornik radova povodom 70. rođendana Mirka Tomasovića. Filozofski fakultet, Odsjek za komparativnu književnost, Zagreb. 2008.
Donat, Branimir. Središte na rubu: književna istraživanja. Fraktura, Zaprešić. 2007.
Dorkin, Mladen. U ozračju poezije i znanosti. Matica hrvatska, Ogranak, Zadar. 2008.
Gracin, Juraj. K spoznavanju privida i zbilje. Profil international, Zagreb. 2008.
Gržinić, Jasna. Zoran Kompanjet - smijeh kao književna (o)poruka. Adamić, Rijeka; Katedra Čakavskog sabora, Opatija. 2008.
Kalogjera, Branka. Izlaz iz iluzija: studije, eseji, kritike. Matica iseljenika, Zagreb. 2008.
Matičević, Ivica (prir.). Hrvatska književna avangarda: programski tekstovi. Matica hrvatska, Zagreb. 2008.
Maroević, Tonko. Napisane slike: likovna umjetnost u hrvatskoj književnosti od Moderne do Postmoderne. Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2007.
Milanja, Cvjetko. Hrvatsko pjesništvo 1900.-1950.: novosimbolizam, dijalektalno pjesništvo. Jerkić tiskara, Zagreb, 2008.
Novak, Slobodan Prosperov. Vježbanje renesanse: predavanja iz književnosti na Sveučilištu Yale. Algoritam, Zagreb, 2008.
Pavletić, Vlatko. Soba-roba-osoba: esej o povezanosti izgleda i karaktera u književnosti i životu. Naklada Pavičić, Zagreb. 2008.
Peričić, Helena. Tekst, izvedba, odjek: trinaest studija iz hrvatske i inozemne dramske književnosti. Erasmus naklada, Zagreb. 2008.
Sambunjak, Zaneta. Heretičko bogoslovlje: u strukturi srednjovisokonjemačke književnosti i hrvatskih srednjovjekovnih apokrifa. Demetra, Zagreb. 2007.
Težak, Dubravka. Portreti i eseji o dječjim piscima. Tipex, Zagreb. 2008.
Tomasović, Mirko. Nove slike iz povijesti hrvatske književnosti. Matica hrvatska, Zagreb. 2008.
Tomić Sablić, Helena i Rem, Goran. Hrvatska suvremena književnost: pjesništvo i kratka priča od 1968. do kraja 80-ih godina 20. stoljeća te dalje do prvog desetljeća 21. stoljeća. Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Filozofski fakultet, Osijek, 2008.
Tomić Sablić, Helena. Hrvatska autobiografska proza: rasprave, predavanja, interpretacije. Naklada Ljevak, Zagreb, 2008.
Užarević, Josip (ur.). Romantizam i pitanja modernoga subjekta. Disput, Zagreb. 2008.
Zagrebačka slavistička škola. Način u jeziku/Književnost i kultura pedesetih: zbornik radova 36. seminara Zagrebačke slavističke škole (ur. Krešimir Bagić). Filozofski fakultet, Zagrebačka slavistička škola, Hrvatski seminar za strane slaviste, Zagreb, 2008.
Zalar, Ivo. Književni portreti hrvatskih dječjih pisaca. Dora Krupićeva, Zagreb. 2008.

2. Radovi u časopisima i zbornicima

Bekavac, Luka. »Znak, smrt i svjedok: Blanchotova pasija«. Umjetnost riječi: časopis za znanost o književnosti, 51 (2007), 1/2, str. 147-172.
Bekavac, Luka. »Rad teksta, rad tugovanja: Derrida i psihoanaliza«. Filozofska istraživanja, 27 (2007), 1 (105), str. 5-20.
Bekavac, Luka. »Smrt u Svijetloj komori: Barthes i Derrida«, Književna smotra, 39 (2007), 4, str. 61-73.
Blažević, Zrinka. »Ideae magnanimitatis Illyricae et Pannonicae. (De)konstrukcija auto- i heteropredodžbi u diskursu baroknog heroizma«. Umjetnost riječi: časopis za znanost o književnosti, 51 (2007), 3-4, str. 249-264.
Breković, Ivana. »Ideje književne povijesti i metodološki pristupi u književnopovijesnim sintezama Branka Vodnika i Mihovila Kombola«, Umjetnost riječi: časopis za znanost o književnosti, 51 (2007), 3-4, str. 297-326.
Brešić, Vinko. » Časopis i periodizacija«. Radovi Zavoda za znanstveni rad HAZU Varaždin, 18 (2007), str. 121-128.
Coha, Suzana. »Od Velike Ilirie do ›Lijepe naše‹ H(o)rvatske domovine. Oblikovanje nacionalnog identiteta u programskim tekstovima preporodnog razdoblja«. Umjetnost riječi: časopis za znanost o književnosti, 51 (2007), 3-4, str. 265-295.
Coha, Suzana. »Od fenomena do modela. U povodu Lasićeve Zagorke«. Nova Croatica: časopis za hrvatsku književnost i kulturu, 1 (2007), 1, str. 75-98.
Čale, Morana. »Idem prema ipse: performativ pripovjednog identiteta u Na rubu pameti i Jedan, nijedan i sto tisuća«. Forum: mjesečnik Razreda za književnost Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, 46 (2007), 7-9, str. 978-998.
Dukić, Davor. »Rana Völkerpsychologie i proučavanje književnosti i kulture«, u: Poetika pitanja – Zbornik radova u povodu 70. rođendana Milivoja Solara, Slabinac, Gordana, Zlatar, Andrea i Duda, Dean (ur.). FF-press, Zagreb, 2007, str. 211-228.
Dukić, Davor. »Osmanizam u hrvatskoj književnosti od 15. do sredine 19. stoljeća«, u: Zbornik radova Zagrebačke slavističke škole, Bagić, Krešimir (ur.). Filozofski fakultet u Zagrebu; Zagrebačka slavistička škola; Hrvatski seminar za strane slaviste, Zagreb, 2007, str. 87-103.
Fališevac, Dunja. »Prostor grada u dubrovačkoj ranonovovjekovnoj književnosti«, Forum. Mjesečnik Razreda za književnost HAZU, 79 (2008), 4-6, str. 631-648.
Fališevac, Dunja. »Renesansna poslanica kao prostor poetičko-estetičkih iskaza«. Colloquia Maruliana, 17 (2008), str. 7-25.
Grdešić, Maša. »›Pedagogije ženskog‹ u Zajedničkoj kupki Ranka Marinkovića«, Umjetnost riječi: časopis za znanost o književnosti, 52 (2008), str. 1-2.
Kolanović, Maša. »Što je urbano u ›urbanoj prozi‹. Grad koji proizvodi i grad iz kojeg proizlazi suvremena hrvatska proza«, Umjetnost riječi: časopis za znanost o književnosti, 52 (2008), 1-2, str. 69-93.
Kokoruš- Hansen, Renate 2007. »Marinkovićev otočki kozmos«, Forum. Mjesečnik Razreda za književnost HAZU, 79, 10-12, str. 1321-1333.
Milanja, Cvjetko. »Hrvatski novosimbolizam«, Književna republika, 7-9 (2007), str. 59-82.
Milanja, Cvjetko. »Ivo Kozarčanin«. Forum. Mjesečnik Razreda za književnost HAZU, 79 (2008), 220-239.
Nemec, Krešimir. »Urbana nelagoda«. Forum. Mjesečnik Razreda za književnost HAZU, 79 (2008), 1-3, str. 207-219.
Plejić Poje, Lahorka. »Vetranovićeva Orlača riđanka rečeno u Blatu ribarom«. Narodna umjetnost; hrvatski časopis za etnologiju i folkloristiku, 44 (2007), 2, str. 119-134.
Protrka, Marina. »Croatica bvlgarica. O efemernosti vlastite kulture u pismima Stanka Lasića«. Nova Croatica: časopis za hrvatsku književnost i kulturu, 1 (2007), 1, str. 99-107.
Šimić, Krešimir. »Fikcija i faktografija«, Republika, 63 (2007), 12, str. 3-15.
Šporer, David. »Pitanje autora: od Barthesa i Foucaulta prema povijesno-sociološkoj perspektivi«, Književna smotra, 39 (2007), 4, str. 49-60.
Šporer, David. »Autor, autorska prava i originalnost. Invencija ili inovacija«, Umjetnost riječi: časopis za znanost o književnosti, 52 (2008), 1-2, str. 1-15.

Napomena: Bibliografija se nastavlja na pregled teorijske i historiografske produkcije u hrvatskoj znanosti o književnosti od kolovoza 2006. do kolovoza 2007. godine autora Lea Rafolta.

Anagram

Najnoviji prilozi