Polovni ford
Sa svoda Sikstinske kapele
Imanentnom metodom zavisti
– ljubomore koja kulja krucifiksom –
obrušavam se na mrtvog Michelangela
i njegovo božansko stvaranje svijeta…
Bi li Mojsije nosio bradu u Bibliji
da mu je Firentinac nije isklesao?
Zašto je na fresci u Sikstinu stvorio
Adamu atletsko tijelo,
Boga stavio u školjku, okružio mladim ljudima?
Zar je i to njegova genijalnost
koja se kretala od brade do djeteta?
I čije me to oči na kraju gledaju sa svoda Sikstinske kapele?
Božje ili Michelangelove?
Ili – možda – obojice njih?
Reći joj da kad je nema
Nešto je bilo ništa.
Ništa je sada tako veliko.
Dovoljno je proći rukom kroz kosu.
Dovoljno je omirisati stopala.
Puzati u zaglavljenom liftu.
Čekati je da se vrati.
Reći joj da kad je nema,
ništa je bilo Nešto.
A Nešto je sada tako veliko.
Zatičući riječ
Grimizno grme slova na papiru.
A riječ bijaše slovo.
I slovo bijaše tipka.
I tipka bijaše bešćutna.
Ustajem prije sunca.
Zatičem mjesec.
Spušta se na riječ.
Kao Bog u čaši vode, utapa se.
Ti još plačeš.
Riječ počiva.
U ulici Gran Via
Oblak nad Madridom isti je kao i onaj nad Zagrebom.
Ruke su nam zatajile u ulici Gran Via.
Ti grliš Lorcu u Ciganskom romanceru.
Voljela bi, kažeš, doživjeti tu strast.
Meni je i Cervantes dovoljan,
hotel Palace, naša soba, spojeni kreveti.
El oso me razumije.
Oblak nad Madridom isti je kao i onaj nad Zagrebom,
govori medvjed prislonjen uz drvo.
I ja ga razumijem. Ti ne?
Oni to ne moraju znati
Karcinomom rasprostranjujemo prostoriju
u kojoj obitavaju dječja imena:
Ariel, Beata, Celestin i Eleonora.
Tumorskim stanicama šaljemo ih na prugu.
Kupujemo im karte i srdačno ih pozdravljamo.
Ne očekujemo njihov odlazak.
Vlak odavde odavno ne polazi.
Ali oni to ne moraju znati.
Nestvarno postoji
Otprilike kao kad puhneš
u kaljevu peć
i pepeo zakovitla,
zavlada tobom;
maločas je grijao
sada te guši,
žaračem ga
nastojiš natrag
prisvojiti.
On se ne da.
Izgara.
Nestvarno kao što postoji.
U potrazi za Erebom
Prije nego obelisk procvjeta u svom piramidionu,
uzmi pločicu zlata i položi je na uzglavlje Suncu
da se odmara nakon zalaska.
Krenut ćemo u potragu za Erebom i skupa
prošetati palačom Hada.
Ti mu budi priležnica, ja ću biti mesar.
Na rijeci Leti napit ću se vode
i trančirati ništavilo.
Kad kreneš natrag da se ne izgubiš.
Anatomija topografije
Ulica je pozatvarala prozore.
Anatomska topografija na dlanu je
ulične svjetiljke.
Gledam u vis:
drugi kat,
prvi prozor nalijevo.
Ne dijeli nas ništa više
od zaključanih vrata,
škripavih stubišta,
još jednih
vrata
i zime koja se
uvukla pod zidove.
Psi bjesomučno laju
Veljača je promjenjiva okusa i
zato se iz tvojih obraza nazire magla.
Oči su ti boje stakla iz kojih namiguje
netko drugi. Rekla si mi da je trusno vrijeme
i da je Pakao mjesto za nevoljene.
Dok govoriš drhtiš obavijena tugom.
Uzimaš svoje stvari i odlaziš.
U tišini zatvaraš plastična vrata.
Čuju se samo psi na cesti.
Bjesomučno laju.
Držimo se za ruke i skačemo u vir
Gledam Smrt. Smiješi se.
Izgleda kao krezuba baba iz provincije.
Za sobom vuče poderane halje s pregršt
prašnjavih džepova.
Iz jednog džepa vadi bolesti.
Sedam tisuća dvjesto devedeset i tri.
Nudi mi izbor.
Uzimam nekoliko,
tek toliko da je ne uvrijedim.
Kvrgavim prstima vadi Berettu kalibra 7,65.
Na njezin znak ispaljujem zrno
u desnu sljepoočnicu.
(Smrt je zadovoljna)
Nazdravljamo punim čašama vinjaka.
Palimo cigarete i razgovaramo o poeziji.
Slaže se sa mnom da su pjesnici tašti ljudi,
uvijek se nečemu čude pa tako i Smrti.
Puni su sebe, ti vražji ljudi, ne žele
otići na vrijeme.
Već pomalo intimni
uputimo se do nabujale rijeke.
Držimo se za ruke i skačemo u vir.
Rijeka je hladna, ali Smrt me,
poput ostarjele kurve, grije
svojim golim tijelom.
Nehotice joj pogledam u noge
i zapazim da su zgodne.
Zavodljivo predemo.
Poput ljubavnika milujem joj grudi,
a ona se ne odupire.
Pušta me da je silujem nekoliko puta.
i mrmlja: – Imam ja važnija posla od toga.
I samo se povodljivo smiješi.
Ja uzvraćam lakonski:
samo se ti smij, stara kurvo,
al' svršit ćemo skupa.
Dajem ti riječ!
Makar mi bila posljednja!
Rutina
Pretvaraš se da sve je u redu.
I to je okej, ako mene pitaš.
Pogledi nam se susretnu i okrznu,
ostane tek poneki ožiljak na zidu.
Ravno očekivanju,
neravnomjerno razgrćemo šutnju.
Palim televizor.
Čuje se pjev ptica u dvorištu.
Odlaziš u kupaonu.
Vraćaš se bez suza.
Dobro je, još jedna svađa je završila.
Ribičija
Oduševio sam se Ninovim prijedlogom
Da vikend provedemo na ribičiji
Rekao sam ženi, vraćam se u ponedjeljak
A ona je rekla, idi gdje hoćeš i ne moraš se više
Ni vratiti!
Uzeo sam štapove, mreže, mamce, dvije boce
Konjaka, desetak piva, sombrero i čizme,
U ribarnici sam kupio šarana, smuđa, soma,
Malog morskog psa i smrznute filete oslića,
Jer nisam se mogao sjetiti idemo li pecati
Na jezero ili more
Nino je našao zaklon od sunca i postavio
Štapove u sjeni jablanova
Njegova je žena pila moje pivo, a ja sam
Crtao zeleni krastavac
Nakon nekoliko sati sve mi je dosadilo
I vratio sam se doma…
A na hladnjaku zatekoh poruku
Na kojoj je pisalo:
– Podgrij večeru i dođi u krevet
A ispod toga malim slovima:
– Muž mi je na ribičiji čitav vikend, a
Glupan uopće ne zna pecati
Za blagdane
Za blagdane sam navukao upalu grla
I lijevog uha, gledao prijenos
Košarkaške utakmice i pušio travu
Iz Turske
Onda je došao susjed u posjet i pričao
O krvavo zarađenom novcu na baušteli,
O tome kako su Nijemci fašisti, a on zidar
I tesar po potrebi
Donio mi je bocu jeftinog whiskeya i šteku
Marlbora te rekao da je uplatio akontaciju
Za novi Mercedes
(Ali nije mu žao, jer stalno crnči)
Dodao je da Hitler nije izmislio konc – logore
Nego je ideju preuzeo od Rusa, i još
Mnogo toga je ispričao, ali nisam sve
Upamtio
Na kraju mi je posudio sto eura, i
Moja je žena kupila bor i ukrase, dvije patke,
Vreću krumpira i gajbu piva
Samo mi nije jasno kako je sve to
Nosila u rukama
Beznađe
Netko je u mom dvorištu ostavio strojnicu
I poruku:
Ubij se, da te ja ne moram ubiti
Kraj poruke streljivo, dvije granate
I nešto sitnog novca
Za ukop i misu zadušnicu
Napravio sam popis onih koji me
Žele ubiti i suzio broj osumnjičenih
Na šezdeset i dvije stranice:
Otac, majka, bivše žene, ljubavnice i njihovi
Muževi, prijatelji & neprijatelji, konobari,
Kurve, makroi, dileri, policajci, zelenaši,
Pederi, narkomani, i vlast
Vlast, vlast, vlast, vlast…
Valjda sam postao beznadan slučaj
Samo što toga još nisam svjestan
Nakon
Pitala si me, jesam li oženjen
Šutio sam
Pitala si me, imam li djece
Šutio sam
Pitala si me, kakav sam to čovjek
Šutio sam
I nastavio pušiti cigaretu
Jer poslije seksa s tobom
Svaki je razgovor besmislen
Polovni ford
Iza mene je bio drugi razvod, troje klinaca,
Neotplaćena hipoteka na ruševnu kuću
I polovni Ford Taunus iz 1967.
Žene sam uglavnom prepustio dojučerašnjim
Prijateljima, djecu njihovim majkama
A hipoteka i polovni Ford prešli su u
Moje vlasništvo. Posebno me je veselio
Ford iz 67'
Ford Taunus s pet vrata, prelakiran
Bezbroj puta, posljednja boja tamnozelena
S kričavim flekama korozije
Ima li što ljepše od auspuha pričvršćenog žicom,
Rasklimanih sjedala, napukle šajbe
I dopirućih zvukova s jeftinog zvučnika?
Nema.
Jer kada te žene ostave, djeca odu
Neistraženim putovima i vrate se tek sa slomljenim
Vratovima, a hipoteke propadnu zajedno s ruševnim
Kućama, ostaje Ford koji trune zajedno s
Tobom.
I uvijek stigneš, gotovo uvijek, ubaciti u
Četvrtu brzinu prije slijetanja s mosta.
Limena glazba
Gospode, jesi li toliko ostario
Da ti je svejedno što Tvoji anđeli
Spuštenih krila pljuju odozgo
Na nas
Sinoć je ona sklopila ruke ne potpisavši
Oporuku
Iako je tvrdila da si je ti poslao
Uvesti red pod naše
Krovove
Ne znam je li ona sada kod tebe
I provocira li te
Možda u raju čupa korove
I bezubo se smije...?
Ipak, poruči joj ako je gore sretneš:
– Krivotvorio sam njezin potpis
Na oporuci i nisam
Platio
Limenu glazbu
Novogodišnja čestitka
Pozvala si društvo
Uglavnom svoje prijatelje
Intelektualce koji od reda
Nose naočale
U tvoj stan, u tvoju špilju
Od stodvadeset kvadrata
Svi su bili odjeveni
U skupa odijela sa
Svilenim kravatama
Čak si i ti imala haljinu
Vrijednu kao moj auto
Ja sam bio u starome
Puloveru i poderanim
Trapericama
S glupim osmijehom
Na licu
Kao da sudjelujem u
Rađanju
Neponovljivog
Probudila si me u jutro
Poljupcem u čelo
Čestitala mi godinu novu
I poželjela nešto što
Do danas nisam shvatio
Rekla si, popio si sve
Vino, rekla si, napio si se,
Rekla si, bio si svinja
I svi su otišli
Rekla si, vrijeđao si
Moje prijatelje, ugledne ljude,
A pogledaj sebe tko si ti,
Rekla si
Mamuran otvorio sam
Prozor
Zar je ovo Nova?
Pitao sam
Dan je bio usran,
Jednak kao i
Jučer
Samo me je glava
Nešto jače boljela
Teško je biti čovek
Nije ni sve crno kako se crnim čini,
Stvari su mnogo crnje i tonu sve dublje
I brodice plove po moru
Pa odjednom potonu,
Čak i po jugu
I mjesečini.
Recimo
Recimo da si zaboravila
Stan u Mihanovićevoj
Klimavi krevet za dvoje
Vječito prljavu peć
I ljutitu gazdaricu
Koja je ulazila u stan
Ne kucajući
Recimo da si zaboravila
Siromašne večere u kavanama
Ljetovanje u Zadru
Pod šatorom
Zajedničke fotografije gdje
Smo zagrljeni i
Na kojima se ne čuju
Naše svađe
Recimo da si zaboravila
Svoje suze kada sam pijan
Pao pod autobus i polumrtav
Ležao na intenzivnoj
Naše razgovore o budućnosti
U zagušljivim hodnicima
Radničke burze
Recimo…
Recimo da sam i ja zaboravio
Ali samo
– Recimo
Wien
Koracima zamrlim u pokretu
Renome života u azilu
Priroda stvari je u dekretu
Loš dan za neprospavane
Na nebu galeb
I Oliver Dragojević
Sutra ću otići ne brini
Treba mi malo vremena
Skini se još danas i lezi
Od sutra si njegova, Gabi
On čeka na tramvajskom stajalištu
(Ti si mu rekla da sam naoružan?)
Da, njegovo je dijete, ne dvojim
Ali moj je hladnjak, krcat
Hranom i bečkim pivom
Zaključaj vrata s polugom
Skini se još danas i lezi
Od sutra si njegova, Gabi
Vrijeme zaborava
Zaboravio sam pridržati vrata kada si ulazila
Sa mnom u restoran
Zaboravio sam pridržati kaput kada si ga svlačila
I stavljala na vješalicu
Zaboravio sam pridržati stolicu kada si sjedala
Za otmjeni ručak
Zaboravio sam platiti račun kada si vadila novčanik
I konobaru davala napojnicu
Najgore je ipak što sam zaboravio;
Zaboravio sam otići ujutro kada ti se muž
Vratio s puta
Viđeno
Našao sam stvari
Pred vratima
Kartonsku kutiju
I dvije vrećice
Iz supermarketa
Shvatio sam
Da sam te izgubio
Ovu noć
Da sam propao bez tebe
Da mi je došao kraj
Prokleti kraj
Ponovno sam se zaklinjao
Da više neću piti
Da ću prestati viđati
Staro društvo
I da više neću dolaziti
Kod nje u Ilicu 202
Dok joj je muž na
Službenom putu
Ponovno sam obećavao sebi
Da ću se promijeniti
Da ću bolji biti
I da ću te voljeti
Onako kako drugi
To najbolje znaju
A onda si me drugo jutro
Pustila u svoj stan
I ostao sam prespavati
Tu noć i još mnoge
Druge
...
Ponovno sam našao stvari
Pred vratima
Kartonsku kutiju
I dvije vrećice
Iz supermarketa
Kome je gore
U Indiji i Pakistanu su potresi
Negdje u Africi umiru crnci
(Nek' umjesto nosova kopaju rižu,
Ili je riža samo u Kini?)
Netko će baciti nuklearnu bombu
Vrijeme je davno završilo svoje
Umiru starci, bolesni i bijedni,
A ja sam mamuran i svjetlost mi smeta
Kome je gore, jebiga
Reci, kome je gore?
Bijeli kit
(svojoj supruzi)
Ušla si kao bijeli kit u more
Sa svojih stotinjak kilograma
Bijela od zagrebačkog asfalta
Debela od limenki gulaša
Hrvatsko se more uzbibalo
Oblaci su prekrili plažu
Turisti su se razbježali
A ti si zaplivala...
Ušla si kao bijeli kit u more
I nisu ti smetali valovi
Nisu ti smetala djeca
Koja su plačući bježala na plažu
Nije ti smetao brodić koji se nasukao
Jer ti si zaplivala
Ostao sam samo ja
Sjedeći na mokru ručniku
Ispijajući limenku piva
I čekajući bijeloga kita
Da se vrati svome
Pijanom mornaru
Izbor pjesama iz zbirki: Tamo gdje si ti, nema paukova, Pivo ne ostavlja mrlje od kave, Underground, O čemu pričaš?
