Radi se...

Analiza pjesme Ivana Slamniga »Radi se o tom da zaustavim konja«

Radi se o tom da zaustavim konja.
On juri, glomazan i smeđ, ne odviše brzo,
iz sive trake ceste, obraštene dračama,
zauzdan, osedlan, bez jahača.
Proračunavam kretnje i sve sam odredio:
kako ću ga uhvatit i svom težinom pritisnut uzde
a zatim ga ljevicom tapšat po vratu, da se umiri.

Tako. Sad. Dižem desnu, ali konstatiram da je imam samo
do lakta,
lijevu dižem, ali ona ukočeno visi.
Manjkaju mi koljena, komad ramena, lopatica,
i sva kosa.

Pjesma započinje tipičnim razgovorno kolokvijalnim uvodom, odabranim i za naslov pjesme. Konvencija uvoda ispoštovana je sredstvom svakodnevnog, uglavnom razgovornog jezika: »radi se o tome«. Uz stalno osvjetljavanje pjesme iz optike dvaju povijesno-idejnih konteksta - kritike instrumentalnog uma i socrealističke književnosti - analiza će pokušati pokazati da »radi se« Slamnigove pjesme iznimno dobro radi svoj posao u njoj.1

I

Prvo što očuđuje u prvom stihu - završenoj rečenici je povezivanje te gotovo birokratski-anomimnno-urbane fraze s folklorno-epskom radnjom »zaustavljanja konja«. Taj sraz ponavlja i daljnja razrada koja ističe da konj juri iz »sive trake ceste« (moj kurziv), obrasle dračama.

Ima li paradoksa u činjenici da čovjek, očekivani lik na traci »sive« ceste, čovjek civilizacije koja je izgradila ceste, obrstila »drače«, pokušava zaustaviti konja na toj istoj cesti, svojem području? Konja se obično zaustavlja u trku, po proplancima, na livadi, u šumama, a Slamnigov konj trči cestom. Zašto, nadalje, nema jahača? A osedlan je i zauzdan? Realno je za pretpostaviti da se otrgnuo, da je tipični bjegunac od civilizacije, ali to čini krivim stazama, krivim putevima. Jer mu nedostaje um, da proračuna najbrži bijeg: on trči, to je sve što zna. Semantičko-asocijativno polje svih bjegunaca od civilizacije, »puštenih s lanca« još se izrazitije otvara napomenom da je konj zauzdan i osedlan, a glomazan. Nema, međutim, previše građe u Slamniga za sentimentalno otvaranje sraza civilizacije i divljine, što nam pokazuje realno-neutralan atribut »smeđ«. Da je u karakterizaciji konja uz glomazan stajalo »divlji«, »jogunast« i sl., a ne »smeđ« kao puko kontinuiranje kolorističkog atribuiranja (»siva« traka ceste), mogli bismo s više sigurnosti reći da se u pjesmi »radi« o jednostavnom žaljenju za instinktivnim »prirodnim« životom, za prirodom: nezauzdanom, neinstrumentaliziranom instrumentalnim umom.

Drugi dio pjesme, posvećen subjektovoj radnji, počinje njegovim proračunavanjem radnje što opet upućuje na prosvjetiteljski kalkulativno-instrumentalni um. »Proračunavam kretnje i sve sam odredio« pjesma vjerno oprimjeruje: tu nema slamnigovskih planiranih zbrki: subjekt je odredio kako će konja, prvo, uhvatiti, onda svom težinom pritisnuti uzde, »a zatim ga ljevicom tapšati po vratu da se smiri«. Tragači za animalno-osjećajnom porukom mogu se, čini se, s pravom na ovom mjestu zaustaviti: rutinsko postupanje po načelu »mrkve i batine« - svom ga težinom zauzdati i onda potapšati, da se smiri - ogoljeno je u svojoj surovoj jednostavnosti, izričajnoj samorazumljivosti koja prati civilizacijski toliko već rutinski proračunate i automatizirane krotiteljske postupke. No, vratimo se prvom dijelu rečenice: »proračunavam kretnje«. (Sjetimo se, konj zna samo trčati). Tu je, pokazuje nedvosmisleno završni dio pjesme, početak njegova kraja.

Treći dio pjesme posvećen je izvršenju »radnje«. Subjekt se počinje kretati i diže desnu. Ali, »konstatira da je ima samo do lakta«. Subjekt nema moć pokretanja vlastitog tijela, ali ima moć konstatiranja. Zatim, »lijevu dižem, ali ona ukočeno visi«. Završna, pak, rečenica oprimjeruje i logiku rasapa. Za razliku od prethodnog proračuna kretnji, gdje iza »sve sam odredio« slijedi točan i susljedan opis radnji koje se čine da bi se zaustavilo konja, ovdje nakon »manjkaju mi« slijedi potpuno već logikom rasapa (ili kaosa) obuhvaćen opis manjaka. Osim opisanog, uništena je i ideja opisa, proizvoda potrebe za sistematizacijom-klasifikacijom. On je izvršio svoju funkciju, imenovavši što nedostaje, ujedno objavivši da i on sam, u očekivanom urednom obliku, nedostaje.

Komadanje počinje klasičnom mutilacijom: nedostaje pola ruke. Dalje, međutim, nedostaju, rupe u tijelu. Možemo zamisliti tijelo bez ruku i nogu, ali ne bez koljena, ako prethodno ne nedostaje i dio nogu do koljena. Ili bez lopatica ili ramena. Tijelu, drugim riječima, prvo nedostaje jedan završetak (desna ruka do lakta), a potom spojnice, sastavne niti, da bi na kraju, umjesto klimaksa koji bi izlučio najvažnije spojnice ili vitalne organe poput srca, mozga ili jetre, subjekt (slamnigovski subjekt) ostao bez bizarno za život nevažne kose. Simbolički pak, precijenjenog nevitalnog organa, gotovo samo estetskog viška na tijelu.

Je li kosa neotuđiv dio tijela ili dodatak tijelu? Je li granica tijela koža ili kosa? Ako je kosa samo estetski dodatak tijelu, a o njezinoj dodanosti svjedoči i to što živi i nakon smrti čovjeka, onda je doista najveći mogući paradoks izabrati taj manjak kose kao završnu »konstataciju« rasula, na mjestu očekivanog klimaksa raskomadanosti. Paradoks kose sastoji se u tome što potpuno nevažna za ljudski vitalitet, nakon smrti ostaje jedino mjesto vitaliteta, u čemu je njezina »utješnost«, na što također možda aludira Slamnig, imamo li u vidu učestalost ironijskog i neironijskog »oživljavanja« tradicije kao jednu od odredbenih značajki njegove poetike. Je li to kritika esteticizma sonetista? Ili manje književno-dijaloška izjava, a u većoj mjeri »konstatacija« »važnosti« estetskog uopće? Vrlo bitan sloj značenja bizarno dometnute kose pripada poetici muškosti na koju, u književnoj tradiciji i izvan nje, upućuje konj. Srazu barbarstva i civilizacije, instinkta i uma, trenutku - onom »tako.sad« sigurnog samopouzdanog djelovanja, jer dolazi poslije proračuna - prosvjetiteljstva, kao stalnom semantičkom okviru pjesme, kosa iznimno dobro konvenira: ona je podsjetnik na naše, prema teoriji evolucije, vrlo dlakavo podrijetlo. Ali i na instinktivnu snagu negdašnjeg homo sapiensa, tog brzog, pokretnog stvorenja, neotežanog civilizacijskim bremenom uma.

II

Pjesma »Radi se o tom da zaustavim konja« najavljuje opis radnje (»zaustaviti konja«). Radnja se, međutim, ne izvršava, osim u mislima, proračunima. Pjesma izjalovljuje svoj sadržaj (svoje »radi se«) što ga je trebala tvoriti radnja. Neuspjeh radnje prethodno smo pripisali neuspjehu civiliziranog čovjeka u ovladavanju prirodom, instrumentaliziranju svega oko njega što nije on. Taj mu je posao (tu radnju) uglavnom uspješno omogućavao um. (Um je zadnje što bi raspadnutom subjektu pjesme moglo nedostajati.)

Jedan sloj značenja što ga otvara Slamnigov odabir fraze »radi se« povezuje se preko pojma potpunosti. Potpuna radnja je dovršena, izvršena radnja. Njoj odgovara potpun, dovršen, mogli bismo čak reći »izvršen« subjekt, iako je daleko točnije reći »izvršni« subjekt. A njemu su u socijalističkoj radnoj paradigmi najvažnije ruke. Upravo od ruku počinje rasap subjekta pjesme, usklađen i sa znanstvenim prognozama budućeg razvoja čovjeka, u kojem će nam prvo zakržljati udovi. Kretanje će ostati povlastica konja. Ponovo u obzor dolazi pitanje slabosti i snage: čovjek zaustavlja konja, slabiji zaustavlja jačega, zato što ima povlasticu uma. Ali, u slučaju našeg subjekta, račun ne ispada baš tako. On je oslabljen umom, viškom proračuna, planiranja... Suprotnost instrumentalno-pobjedonosnog uma prosvjetiteljstva, ali ne svojom željom. On jednostavno ne uspijeva u povijesno, čini se, lako svladivom zadatku prevođenja uma u samo instrumentalni um.

Po svojim je fizičkim odlikama slamnigovski »čovjek« slabiji od konja jer mu nedostaje snage da ga zaustavi, da trči dovoljno dugo i brzo. Taj problem fizičkog približavanja konju pjesma u manjoj mjeri dotiče: očekivali bismo da subjekt prvo pokuša pokrenuti noge, a ne ruke kao da mu je konj u ne odviše brzom trku već nadohvat ruke. No, u nemogućnosti približavanja jurećem konju subjekt bi naprosto bio jednak svim drugim ljudskim subjektima. Bez tehničkih pomagala, ubrzanja i izdržljivosti koje mu ona daju, čovjek ni danas ne bi mogao napraviti ni to: zaustaviti jurećeg konja. U tome bismo, uostalom, mogli naći jedan od bitnih razloga neuspjeha radnje što bi ga subjekt pjesme mogao podijeliti sa svima nama. Pjesma, dakle i prije konstatacije rasapa, daje naznake nerealnosti: ponajprije u elementima bizarno fantastičnog ili folklorno epskog u realno ipak posve mogućem prizoru konja koji juri cestom, a potom u zanemarivanju problema fizičkog približavanja jurećem konju.

Subjektova koncentriranost na problem zaustavljanja, a ne i približavanja konju je u nekoj mjeri analogna nedostatku koljena na tijelu s nogom, kao ono što tvori »rupu« u opisanom pokušaju radnje. Da opis ne previđa ili podrazumijeva uspješno trčanje subjekta i njegovo dosizanje konja, krenuo bi vjerojatno od problema nogu, a ne očito važnijih ruku. Ipak, subjektov proračun »kako ću ga uhvatit« može se iščitati na dva načina: u doslovnom značenju trenutačne kretnje zahvaćanja konja, trenutka hvata u kojem doista važnost imaju ruke, ili pak u značenju trajnog glagola »hvatati«, a potom i »uhvatiti« ono što smo hvatali, u kojem su u prvom planu noge.

Osim što nema radnje koju se obećaje, pjesma u kojoj se o nečemu trebalo raditi pokazuje da nema ni onoga koji bi na tom nečemu mogao raditi. Osim što nema radnje, jer je neizvršena, nema na njezinom kraju, pokazuje se, ni subjekta. Subjekt se, naime, i pokvario, kao što se kvare strojevi, a ne živa bića (na strojni kvar upućuje gubitak koljena bez prethodno izgubljene noge do koljena, kao nekog pregiba u različitim strojevima, primjerice cijevi koljenastog oblika itd.) i raskomadao kao živa bića, kojima strojevi odsijeku, primjerice, ruku »sve do lakta« i kojima lijeva ruka omlohavi za rad. Od čovjeka-stroja se očekuje da obavi posao, izvrši radnju, koju si je sam postavio i naslovom obećao na temelju navodnih povijesnih istina o čovjeku kao biću koje umom ovladava prirodom ili biću koje treba nešto raditi, a ne dekadentno kontemplirati ili ludički proigravati očekivane sadržaje-radnje. Ipak, nakon komadanja na način običnog čovjeka - radnika s invaliditetom zbog ozljeda na radu - i potom više nalik na način stroja, slamnigovski subjekt na samom kraju progovara, dendijevski zabrinuto za gubitak svoje kose, izvojevajući time, mogli bismo reći, humorno-ironijsku pobjedu. Ponajprije nad onima koji ne priznaju da se u pjesmi »radi« ako nema u-ratka, jamca vršenja radnje.

»Radi se« je nešto što jezik Slamnigovog-Šoljanovog doba, očito ne vrednuje. Treba se uraditi. Ili je to možda usklađenije sa socijalističkom radnom etikom negoli se čini? Uzmemo li da »se radi« samo rada radi, bez omražene dobiti, bez ikakve druge motivacije, čak i bez naglaska na onom u-raditi? I kritičari te radne etike mogli bi, međutim, biti u pravu: »radi se« je moguće zamisliti kao odgovor ne previše vrijednog radnika na pitanje »što se radi?«

»Radi se« jednostavno »o tome« da se ništa ne uradi, iako se pokušava. »Radi se« je, osim ustupka razgovornoj konvenciji svakodnevnog jezika, ustupak i onima koji vole znati »o čemu se u pjesmi radi«, pristupu koji danas afirmira samo jedan, nadamo se, zastranjen dio pedagoške prakse, ali i pristupu koji je bio forsiran u našoj ne tako davnoj povijesti, u razdoblju u kojem su Slamnig i Šoljan bili dekadenti. Pjesma obećaje da će izvršiti svoj sadržajni zadatak, ali to dekadentno izjalovljuje.

III

Nakon što je proračunao radnju, a koja se sastoji od vlastitog (po)kretanja u svrhu zaustavljanja kretanja nečeg drugog-konja, subjektu slijedi spoznaja, iskazana kao puka »konstatacija«. Nužna su, u trenutku spoznaje, zamaskiranom kao »trenutku puke konstatacije« ili ishoda računske operacije oduzimanja, neka podpitanja, iz područja kauzalnosti.

Je li se subjekt već bio raspao prije neizvršene radnje, a da to nije znao? Nije uspio primijetiti, konstatirati ishod računske operacije? Ili se raspao tek nakon neizvršene radnje, a prije toga je bio u komadu, što je znao ili nije znao? Trenutak pokretanja je u pjesmi jasno i trenutak konstatiranja da se nema što pokrenuti, da toga doslovno nema, nema tijela. Um je sam, nevjerojatno sam: on jedini konstituira subjekta, subjekta pjesme. Trenutak izvršenja tako umne namjere, kao što je rad, odnosno djelovanje, je trenutak u kojem se saznaje da nema »sredstva za rad«, da onaj čovjek-subjekt koji cijelu povijest instrumentalizira konja gubi mogućnost sebe kao instrumenta, alatke koja će se pokrenuti na nalog uma da od drugih načini alatke, instrumente njegovih (a on je sam um) namjera. Dok je bio nepokretan, subjekt je možda bio u komadu, ili barem nije znao da nije u komadu. Trenutak početka izvršavanja akcije, djelovanja, rada u njegovom najdoslovnijem, fizičkom značenju (suprotstavljenom radu u sintagmi »umni rad«) je trenutak konstatacije gubitka »physisa«. Um nalaže rad, paradoks koji se, povijesno-antropološki, možda učinkovito riješio uvođenjem trećeg čimbenika djelovanja, uvođenjem »volje«.

U svakom slučaju, pokušaj djelovanja je u pjesmi jasan ispit cjelovitosti subjekta. Samo djelatan subjekt je valjan, dovršen, potpun subjekt. A djelovanje je uvijek i kretanje, nipošto mu nije dovoljno samo kretanje uma. Kretanje, koje je subjekt trebao ostvariti, iznos fizičke energije preko ruku, u radnju, u zaustavljanje konja, nije se dogodilo. Energija za kretanje koju subjekt ima, ali je »zablokirana« vratila se, kao bumerang, u njega samoga, destruirajući ga. Ključna su spona ruke, točnije desna ruka, koja je prva kažnjena zbog nemogućnosti iznosa energije i to »sve do lakta«. Desna ruka ne nosi nikakvu političku simboliku, to je naprosto ona djelatna ruka od dvije koje posjedujemo. Lijeva je, kao i u realnosti, uglavnom mlohava, ona koja u pjesmi »nemoćno visi«.

Zaključak: subjekt i djelovanje

Tko radi? Što (se) radi? Ne zna se i ne treba se znati jer je nevažno. Važno je da rad traje, da »se radi«. A u pjesmi se, doista, radi. Pokušava se, ali ne ide. Pjesma, naime, doslovno realizira socijalizmu dobro ugođenu frazu »radi se«, bezlično povratnu konstrukciju.

Pjesma na neobičan način odgovara i na pitanja iz područja teorije subjekta.

Prvo: postoji li nedjelatan subjekt? Pjesma jasno odgovara: postoji, iako u komadima.

Postoji li, i to je pravo slamnigovsko pitanje, radnja bez subjekta? Postoji, na dva načina. Prvo, postoji konj, ako bismo ga, u nedostatku uma, nedostatku sraza između proračunate namjere, volje odluke i svega čovjeku potrebnog za izvršenje radnje, mogli nazvati subjektom. Dakle, samo ako je konj valjan kao subjekt, odnosno, ako je instinktivni pračovjek još pripadan suvremenoj civilizacijskoj odrednici subjekta, onda postoji radnja bez subjekta, jer se nešto radi (trči se), a nema subjekta, mislećeg subjekta, nego samo nagonskog subjekta.

Drugi odgovor je također potvrdan: postoji radnja bez subjekta. To nam kaže sam jezik koji nedovoljno pozorno slušamo: jer postoji »radi se«. Bezlično-povratna konstrukcija iskorištena je u oba svoja aspekta. Postoje, saznali smo, glagoli bez lica, to jest, radnja bez subjekta. Pjesma realizira i povratni princip ili učinak bumeranga: neuspješno izvršen rad zaustavljanja konja »vraća se« na subjekt, pretvorivši ga u objekt radnje komadanja.

Subjekt »se raspada«, a da ne znamo podrijetlo, agensa njegove destrukcije osim ako ne prihvatimo da je za nju odgovoran stilski mehanizam doslovne realizacije (bezlično-povratne gramatičke konstrukcije).

»Vratila se radnja da uništi lice (subjekt)«. Tako bi, u humornom pretjerivanju, mogao glasiti opis bezlično-povratne gramatičke zbiljnosti koju pjesma Ivana Slamniga realizira u nešto doslovnijoj zbilji.