Lirski subjekt u labirintu suvremenosti

Napomena o tekstu1

Pozornost ovoga članka koncentrira se na subjektovu svijest o vlastitoj osobnosti izraženu u najnovijoj hrvatskoj poeziji i na slici identiteta koja iz nje izvire2. Pronalaženju tragova građenja identiteta dobro služi i poezija sa svojom neposrednom ispovijednom funkcijom i dominacijom subjekta i današnje postmoderno doba, definirano kao dio procesa intelektualne i kulturne autorefleksije. U poljskoj se znanosti o književnosti govori o drugom valu postmoderne koji se javio u osamdesetim godinama3. Ta se podjela ne poklapa s hrvatskim rješenjima koja naglašavaju nedvojbeno značenje 1991. godine4. Obje propozicije mogu biti opravdane u odnosu na konkretna djela i književni prostor. Ne usuđujući se ovdje ulaziti u teoretska pitanja i priznajući neupitost uzimanja u obzir prijelomne 1991. godine, u središte razmatranja stavljam pjesništvo osamdesetih i devedesetih godina, i to autora koji u ta dva desetljeća izdaju svoje prve zbirke. Najstariji od njih su Sead Begović i Anka Žagar, a najmlađa je Katarina Zrinka Matijević. Taj se izbor čini opravdanim i zbog činjenice da je problem identiteta - jedno od ključnih pitanja postmoderne - narastao u pjesništvu mlađe generacije. Analiza kategorije lirskoga subjekta čini se bitnim interpretacijskim tragom u ocrtavanju pitanja samosvijesti, potrebe samoodređenja i osjetljivosti za problem subjektova identiteta.

Činjenica kako je identitet subjekta postmoderne u krizi opće je poznata, no s problemom vlastitoga identiteta borio se već subjekt početka ovoga stoljeća. Subjekt Šimićeve poezije - sjetimo se tu općepoznate pjesme - bio je definiran kao čuđenje u svijetu, a njegove su oči velike i nijeme rasle pored stvari (Pjesnici). Usredotočen na sebe postmoderni subjekt s manje zainteresiranosti promatra svijet stvari, ali i on se koristi tom osjetilnom mogućnosti spoznaje. Zainteresiran za sebe mora sam postati predmet motrenja: služi se zrcalnom samoidentifikacijom, gleda sebe u ogledalu (jedna od ključnih riječi postmoderne). Spaja dvije funkcije: subjekta koji govori i objekta o kojemu se govori. Pjesma B. Čegeca Prilozi za povijest odustajanja5 primjer je krajnjeg koncentriranja subjekta na sebi, upravo kao na tipičnom za postmoderni kôd slabom subjektu, koji je neistovjetan i posvađan sa svijetom stvari, jezika i riječi, mada je na taj svijet osuđen. Svoju osobnost pronalazi u povratku prirodi, vlastiti lik vidi u ogledalu oceana, a rečenica kojom se ponosi postaje osamljena ptica6. U ogledalima stvarnog i nestvarnog svijeta, te svijeta semantike prelama se subjekt druge pjesme istoga autora (»Prelamam se u ogledalima«7). Ipak ne pronalazi svoj jedini, čvrsti i nepromjenljivi odsjaj, nego prelomljeni, višekratni, iskrivljeni. Kao jedina vjerodostojna spoznaja do koje subjekt dopire u motrenju sebe javlja se izraz »terra incognita je vlastiti odraz u ogledalu«8. Možda uplašen takvom mogućnosti subjekt ponekad kao da nema snage ili hrabrosti pogledati sebi u oči: »u ogledalu pokušavam uloviti svoj spušteni pogled«9. Slabost subjekta može se skrivati u nemoći samih očiju nespremnih za selekciju10. Subjekt ne zna razlikovati bitno od nebitnog, stvarnost od fikcije, on samo inventarizira, ali to opažanje otkriva i logičnu »nemoć« postmodernog subjekta koja se sastoji u paradoksu postmodernog koda - priznanje da se prioritet sastoji u neselektivnosti jest selekcijom, izborom.

Dok su moderna i avangarda vjerovale u bolju budućnost, u sretan svijet koji »još-ne postoji«, a koji je zadaća umjetnosti i umjetnika, dok su one kreirale nove vrijednosne sustave za čovjeka i stvarnost budućnosti, postmoderna govori o iscrpljenju svih kulturnih i vrijednosnih sustava, te o subjektovoj nemoći da ih ponovno oblikuje što zapravo onemogućuje i gradnju identiteta. U pjesmi Miroslava Mićanovića izražena je želja za posjedovanjem rasporeda »u kojem je sve važno: hod, tramvaj, bilježnica, pročitane novine, povijest Hrvatske i zgotovljen objed, dodana košara za smeće»11. Tu se više ne govori o teškom izboru nego se samo svjedoči o bijegu pred izborom vjere, svjetonazora, samoodređenja. «S postmodernizmom intelektualna refleksija, sposobnost razlikovanja, suđenja i selekcija gubi na značenju«12. Subjekt kao da »upija« opažani svijet, ali bez želje da ga struktuira na način koji bi ga osmišljavao. Odbacivši sustave znakova identiteta postmoderni subjekt ne trudi se izgraditi nove sustave što može značiti da je odustao od pokušaja identifikacije.Više se nema prema čemu odnositi, prema čemu vrednovati, s čim identificirati, nema odgovarajućih uvjeta za stvaranje identiteta jer je relativizirao sve moguće vrijednosti i hijerarhije. Štoviše, taj subjekt nije siguran u svrsishodnost samoosvješćivanja. Dakle problematičnim se ne javlja pitanje samosvijesti i identiteta, nego pitanje potrebnosti postizanja svijesti o samome sebi. »Možda bi bilo dobro/da ponovo postanem svijesna sebe«, razmišlja lirsko »ja« u pjesmi Katarine Zrinke Matijević13. Slabost subjekta ne odnosi se samo na odustajanje od gradnje bilo kojeg sustava vrijednosti nego se nemoć odnosi i na želju za samoosvješćivanjem. A kad je već proces opažanja sebe pokrenut, donosi spoznaju o bolesti (»počnimo od/dvojka desno gore - karijes«14). Subjekt navedene pjesme prihvaća stanje neodlučnosti, nesigurnosti, uvjeravajući i sebe i čitatelja kako »uopće nije loše/biti ljestve«, a zatim navodi razloge zbog kojih »sasvim je dobro biti ljestvast«

kad se Bog penje uz njih
žudi bolji vidik
kad sebe penjem uz njih
žudim bolju sebe
kad se samoubojica penje uz njih
žudi duži pad
(jer možda se još predomisli)
kad se oblak spušta niz njih
po još jednu šaku rijeke15

K. Z. Matijević - opaža K. Bagić - spaja dva diskursa (lirski i kolokvijalni), dva tipa iskustva (onirički i svakodnevni)16. Time što povezuje svakodnevni i onirički svijet čini se upravo subjektova slabost. U svakodnevici on je bolestan, u imaginaciji »opredmećen«, postaje predmet, ali predmet koji služi i subjekt prihvaća ulogu sluge. Motiv služenja prisutan je i kod Hrvoja Pejakovića17. Tu se ipak odmah javljaju proturječnosti postmodernog subjekta. On je naime svjestan neophodnosti prihvaćanja uloge »podčovjeka«, spreman je biti mali čovjek i svjestan je da samo tako može doprijeti do cilja koji je u ovom slučaju napisati pismo (!) Krećući se po labirintu suvremenog svijeta (grada) slabašan subjekt Pejakovićeve pjesme u prozi Plan grada ne snalazi se čak ni uz pomoć plana grada, ali s druge strane taj je subjekt toliko »moćan« da vjeruje kako će se snaći tek odbacivši ne samo plan, nego i vjeru u realnost Grada, snaći će se u trenutku kada se pretvori iz vladara u slugu. Njegova je slaba pozicija, dakle, njegov izbor i - paradoksalno - potvrda njegove snage.

Postmoderni subjekt traži svoju osobnost i svoj identitet uz pomoć pisma, književnosti, kinoteke, u slovarici18, u leksikonima19, rječnicima (i gubi se u ruskom rječniku20). U postmoderni - piše D. Oraić Tolić »umjetnost i svijet shvaćeni su kao biblioteka pohranjenih smislova«21, a moglo bi se dodati i biblioteka tragova identiteta.

Uzimam knjigu i ne usuđujem se
pročitati nijedan redak. Možda je
tamo već otisnut moj tajni rukopis22

Ja sam histerična tužna sudbina
koju su svi pročitali u stihovima:
danima prelistavam knjige
i pronalazim vlastite rečenice: [...]
Znam da ne mogu zaobići taj čuveni
»prst sudbine«, zbog čega i bilježim
izlizanu sintagmu
koju nikad nisam izgovorio »prvi put«.23

Uzimajući slučajnu knjigu iz slučajne police subjekt generacije koja je debitirala osamdesetih godina pronalazio je sebe u tamo ispisanim rečenicama, bio je uvjeren da su već svi tekstovi napisani i složeni u bibliotekama, da je svijet književnosti zatvoren krug tekstova i da je čak sve što mislimo negdje već ranije zapisano24, a za zaborav je kasno25. Mlađa generacija izjavljuje:

Ne vjerujemo više ni knjigama, ni filmovima,
a ni prijatelji nisu onakvi kakvim su se činili.
Često te ne prepoznajem.26

Mlađa generacija jedini izlaz nalazi u zaboravu, odricanju svega, a naročito sebe27. Generacija osamdesetih godina (uvedemo li uvjetno takvu podjelu) vodila je dijalog s bibliotekom, kinotekom, tradicijom, prošlosti. Tragove svoje osobnosti tražila je u djetinjstvu. Generacija devedesetih taj dijalog nije prestala voditi, ali rjeđe se sjeća. Trebalo bi podrobnije ispitati korpus tekstova najmlađe generacije koji su nastali u ovome desetljeću jer bude li se potvrdila slutnja kako taj val postmoderne poezije nije nostalgičan, to će istovremeno značiti da je nestalo jedno od osnovnih načela postmodernog mišljenja i izražavanja. Subjekt najmlađe generacije hrvatskog pjesništva zanemaruje i budućnost i prošlost, ne traži spas u »bolnom povratku kući«, zanima ga jedino sadašnjost. To naravno ne znači da u toj poeziji nema citatnosti i intertekstualnoga prizivanja prošlosti. Obraćajući pozornost na u tim tekstovima prisutnu želju da se prošlost zaboravi, mislim na njezino izravno, eksplicitno prizivanje, to jest ne-prizivanje, taj subjekt gubi još jednu karakteristiku svojstvenu postmodernom subjektu koji je nemoćan da bilo što poduzme pisao dnevnik vlastitih odustajanja i kupovao nostalgiju28, on naime, izjavljuje kako je umoran od odustajanja29.

Jedini mogući prostor i način subjektova postojanja postaje tekst. »Pjesma je tijelo tvoje kroz čije pore dišem i čitam«30; »pisati znači živjeti«31; »miris je krvi i miris tiskarske boje«32; »ne govorim iz usta jer sva govorim«33. Tekst postaje, dakle, ne samo život subjekta nego i njegovo tijelo. Subjekt Bagićeve pjesme Dodir, pismo, u snu34 govori o tjelesnoj percepciji i tjelesnoj ekspresiji čime izravno priziva filozofiju M. Merleau-Pontyja koja se zasniva na predodžbi o postizanju transcendentalnoga nivoa upravo uz pomoć tijela, predrefleksivnoga doživljavanja u stavu očuđenja. Međutim istraživač postmoderne - Terry Eagleton - upozorava: »M. Merleau-Ponty podsjeća nas na tjelesnost Ja, na smještenu, utjelovljenu prirodu bitka. Njegov kolega Jean-Paul Sartre priča nešto manje optimističnu pripovijest o tijelu kao o našoj »vanjštini« [...]. Istina o tijelu nije negdje na sredini, kako to zamišljaju liberali, već u nepodnošljivoj napetosti među dvama spomenutim oblicima tjelesnosti, od kojih su obje fenomenološki opravdane. Ne može se u potpunosti ispravno ustvrditi da imam tijelo i ne može se u potpunosti ispravno ustvrditi da jesam tijelo. Naspram te nemoći uvijek staje psihoanaliza, koja priznaje da je tijelo konstruirano u jeziku, ali koja zna i da se ono tamo nikada neće u potpunosti odomaćiti«35. Odbacimo li u kontekstu Bagićeve pjesme mogućnost transcendiranja koju je u tijelu vidio Merleau-Ponty, ipak ne možemo zaboraviti kako tijelo ne prestaje biti kreativno. Njegovu tjelesnu bît čini stvaralačka interakcija sa svijetom i tako je ono smješteno na granici između kulture i prirode36, štoviše, njegov obrazac postaje jezik, ono se javlja kao konstruirano u jeziku. Stoga sačinjavajući osobnu paradigmu, Bagićev subjekt deklinira spletove kostiju, oaze mišića, unutrašnje organe, mozak37. Tijelo je, dakle, integralan element njegova identiteta. Traženje osobnosnog sustava u vlastitom tijelu odlično priliježe uz postmoderne težnje za krajnjim idividualizmom i konkretizmom, pruža intimni i unutarnji oblik spoznaje, dakle poklapa se s postmodernim odbacivanjem velikih naracija.

Postmoderni subjekt svjestan je da mora živjeti sukladno s načelom inercije i da je sve što može učiniti prijelaz u sljedeću liniju, pokušaj da nategne još jednu strofu i na taj način barem pjesmu privede kraju38. U univerzumu postmoderne riječi otkrivaju svijet i postaju jedino opravdanje svijeta. To je - čini se - razlog zbog kojega postmoderni subjekt održava razgovor/govor čak i onda kada je svijestan da ne može ništa promijeniti39 da je jedina njegova mogućnost ponavljanje i obnavljanje okamenjenih značenja. S druge pak strane, u najnovijoj poeziji javlja se skoro utopijska vjera u moć riječi, nada za koju se smatra da je kao načelo moderne i avangardne svijesti u postmodernom svijetu potpuno odbačena:

...nazivajmo stvari
različitim imenima, nadajući se da će to možda
promijeniti tijek događaja (...)
nazivajmo stvari lakim i svijetlim imenima,
nadajući se da će riječi možda olakšati ovaj
svijet i naše prenapučene duše40

Krećući se po labirintu paradoksa i aporija suvremenosti, subjekt odustaje od traganja za vlastitom osobnosti, a oznaka njegova identiteta postaje ponavljanje, rekonstruiranje, kopiranje: »Ja kopija sam svijeta vraćena u svijet«41. Mada nema ništa reći, riječi stavlja ispred tišine potvrđujući na taj način svoje postojanje, »sve dok se ovaj bijeli papir ne orosi riječima, ne budem ti tu«42. Međutim, druga bitna oznaka subjektova identiteta, pored ponavljanja, postaje razlika. Primjera radi: Maćešićev subjekt identificira se sa svojim lirskim rodom, ali u biblijskom stilu izjavljuje: moje kraljevstvo nije iz ovoga svijeta43. Odbija prihvaćanje stanja »normalnosti« (»odbio sam da budem normalan«44; »ne ma tog užasa/koji bi me natjerao/na domovinski cvrkut«45; »ja sam [...] državni neprijatelj«46) kako ga razumije grupa ili nacija, odbija pisanje o domovini, a na taj način i prostor koji je osnova identifikacije jedinke s kolektivnim subjektom (grupom, društvom, državom). Ne želim ovdje sugerirati kako taj najmlađi subjekt ignorira narodnu kulturu. Narod je osnovno ognjište ljudskog identiteta, izvor sigurnosti i povjerenja47, značenje u povijesti oblikovanih, genetskih narodnih kodova možda je čak važnije nego ostale, preuzete postmodernističke konvencije i tehnike. Taj mladi subjekt ipak izostavlja ratnu i domovinsku stvarnost. Možda je to rezultat ukorijenjenja postmoderne ravnodušnosti koja je nadjačala stvarnu ratnu apokalipsu48. Od trideset sedam pjesama koje su u posebnom izdanju »Quoruma« Strast razlike. Tamni zvuk praznine donesene da predstave pjesništvo generacije koja debitira u devedesetim godinama, samo njih četiri spominju rat49. Taj brojčani pokazatelj začuđujuća je činjenica. Ali problem neidentifikacije s narodom ne odnosi se jedino na ratnu temu. Taj se subjekt čini krajnje autističan, iz svoga vidnoga polja gubi ono što je zajedničko. Opasnost takvoga stajališta opaža P. Pavličić: »Ne odnoseći se nikako prema zajednici, ne osjećajući njezine muke, on je izgubio i sebe sama. Ne sanjajući tuđe snove, na najboljem je putu da se rodi mrtav.«50

Mjesto je traženja identiteta i vrijeme i prostor u kojem se subjekt slučajno našao. Z jedne strane on inzistira na lokalnom i individualnom, izražava »glad za vlastitim gradom« i izjavljuje kako je on jedina koža koju poznaje51, s druge pak strane subjekt se negativno i ironično odnosi i prema prošlosti i prema prostoru u kojem živi, istovremeno ismijavajući općeobvezujuće u moderni načelo europeizacije. Postmoderni subjekt je razbaštinjen, otuđen i krajnje individualiziran, sam za sebe postaje sustav i prostor odnosa, ali ta spoznaja nije razlog patnje nego prije ironije:

gdje je uopće ta rugobna statua povijesti?
imao sam je u lijevom džepu, ali je ispala [...]
gdje je, uopće, ta bijesna i anemična štikla europa?
[...] svuda gdje sam sâm. 52

Lišen je svoga povijesnog, historijskog mjesta i vremena, luta između balkanskog znoja i europskih sprejeva. Subjekt je - čini se - i razotuđen, iskorijenjen, lišen sustava znakova vrijednosti, ali i - s druge strane - identificira se s kulturom kao sadržajem intersubjektivne i internacionalne svijesti.

U traganju za osobnosti i identitetom subjekt Šimićeve lirike prihvaćao je različite uloge, bio je: bolesnik, izopćenik i dijete, što mu je pružalo mogućnosti veće spoznaje. Bio je na romantičarsko-simbolistički način shvaćen pjesnik, dakle izabrano i uzvišeno biće, bio je žena, a žena je u njegovoj poeziji često posrednik između neba i zemlje. Sve su mu navedene uloge pružale mogućnost transcendiranja, transgresije, spoznaje, postizanja savršenstva. Subjekt postmoderne također govori o svojim različitim ulogama, ali kako su one daleke od ekspresionističkih ambicija! Izjavljuje: ja sam kanta za smeće, naopačke okrenut kalendar, led ili proliveni sok, nered riječi u hodniku malih šarenih mitova, ostava smrada i trbuh zločestoće (K. Bagić), hladnjak, ljestve, nedodirljiv sam, jer postojim samo u pogledu, trajem u nadi (a nada je označiteljem subjekta moderne!?) (Z. Maković, Silazak), kopija svijeta i pokušaj pjesme (T. Domović), tama, prašina, tišina, pojam bez prošlosti (K. Pandžić), ruža, dašak noći i napokon šutnja (Z. Maković, Infinitiv), koja se javi kao jedini vjerodostojni izraz/oblik jezika.

Nemoguće je jednoznačno ustvrditi koje su osnovne oznake identiteta lirskog subjekta suvremenosti. Njegov identitet građen je uz pomoć ponavljanja, razlikovanja, zrcalnog samoodređivanja. On ipak ne prepoznaje ni vlastiti odraz ni tragove (»Moji su tragovi smušena smuša u tlu«53). Rastresen i razdrobljen subjekt osvaja identitet samo na trenutke, on i postoji samo na trenutke54 ili čak negira svoje »ja«55. Pun je suprotnosti, koje su i opreke postmodernog koda: odbacivši selekciju - bira, prihvaća ulogu slaboga subjekta, pronalazi se i u ponavljanju, i u razlici, i u tijelu, i u jeziku i u šutnji. U ovome radu tek se uvodno pokušava raspoznati subjektov identitet u suvremenosti pa se konačna rješenja i ne mogu donijeti.