Adio kauboju
Ulomci iz romana
Dobro sam vidjela – sve se promijenilo brže i temeljitije od mene koja sam zadnje godine provela u mjestu na pokretnoj vrpci, dok je sve drugo jurilo i raslo. Rijetko sam dolazila doma, svaki put zatečena kad bih otišla u centar, u zapadni dio grada, gdje stanuje sestra, u iskričavi showroom, kričavi izlog jednog polupanog i pokradenog svijeta. Ući u taj grad je digitalna avantura u kojoj me iza poznatih uglova presreću sve novije i pustopašnije silikonske horde. Adrenalin raspršen u zraku je aerosol koji mi puni i probija pluća.
Odlazim na velike plaže s betonskim platoima, ležaljkama i koktel barovima, u marine u kojima su vezane ruske jahte veće od naših kuća i u hotelska naselja s rampama i čuvarom; sila krša i srče, bagera i kamiona, čelični skeleti i glatke prizme od crnog neprozirnog stakla čiji metalni bljesak u žarkom danu ubije čovjeku svaku želju za očima. Ali ja žalim samo ptice, dupine i leteće ribe. Vjerujem da ih takve stvari užasavaju kada iskoče iz mora ili dolete s neba.
Na istoku je industrijska zona. Istok je velika nasukana olupina. Brodogradilište s visokim zelenim dizalicama, hangari, tvornica cementa i napuštena željezara, a iza te goleme ropotarnice, na rubu poluotoka, olinjalo je Staro Naselje s poštom i crkvom i tamnim žitkim muljem u zagađenom portu, smiješno mjestašce ispod udaljenih nebodera koji noću žmirkaju na nas dolje.
Na mene i Ma kad sjedimo na balkonu, pijemo smlačeno pivo iz plastičnih boca ili jedemo dinje, a ventilator na ogradi glumi nam vjetar. Susjedi koji nemaju klimu, spavaju po trosjedima razvučenim na terasama, čitave obitelji. Oko Dnevnika već posjedaju i gledaju TV. Tu se ništa nije promijenilo, nije se izmaklo. Možda je ovo jedini kut svijeta koji poznajem, pik, moj spas za mene, sigurnije mjesto. Očaj plus utočište, srećica u mlakoj gorkoj tekućini 25 % gratis i pah s mora, ni nalik na vjetar.
Procvjetali su oleandri, kapari i bugenvilije po dvorima. I naša mačka žuta Jill ima u svakom oku uličnu svjetiljku nalik na zvijezdu.
U takvim se večerima svijet i grad ne dijele na istok i zapad, nego, kao u jednostavnoj glavi životinje, oduvijek, na sjever i jug. Jer tako, urbi et orbi, kažu mahovina, busole i ruže vjetrova, ptice selice, ritmovi na koje ljudi ustaju i plešu, kinetika jezika raspolućena na hemisfere, jegulje i gavuni koji se zaneseno jebu u plićacima, tako da možeš ugaziti među njih, u živo vrenje i palucanje, ptice selice, mapa mundi, Luna i Sjevernjača i granica u brdu do koje raste brnistra.
E tada se čini da je sve okej, a to je ponekad isto kao da jest.
»Od povrata mirovine«, kaže Ma djelajući dinju tupim nožićem, »uredit ću grobnicu.«
A dionice koje je prodala stavit će meni na knjižicu.
»Uvik možeš poželit jednom svršit taj fakultet.«
Kažem: »Važi. Ali to ću čuvat za svoju penziju, dotad će se već moć ić na Mjesec. Iako mi te tvoje dionice neće dostajat ni za dvi minute na Mjesecu.«
»Ti ćeš barenko moć na Misec«, zaključi zamišljeno i klimajući glavom odvuče papuče iza zelene zavjese koja dijeli kuhinju od improvizirane prostorije, hibrida blagovaonice i dnevne sobe, koju zovemo tinel.
»Staro, musavo dijete«, rekla je sestra nekidan misleći na Ma. »Jesi primijetila kako su joj se obrazi objesili? Ka basetu?« dodala je.
»Cate Blanchett misli da su bore dobre«, pripomenula sam. »Ekspresivne.«
»Cate Blanchett misli da su dobre? Isukrste, Dado. Kakve veze to ima?!« namrštila se i otpila kavu, pa kažiprstom pažljivo obrisala zrnce taloga u kutu jarkoružičaste usne.
»Ti si gladna«, viče sad zelena zavjesa. »A nema friškog kruva. Nisam stigla kupit, Šiptar je ranije zatvorija. Saću, jedan tren, napravit prženice.«
Ne volim prženice, zaustila sam, zašto ne zapamtiš, ali se predomislim i rečem: »Aj.«
Iza zavjese se čuje lupa limenih tanjura i razbijanje jaja, klokotanje mlijeka.
»Znaš li da se ribe lastavice mitare kad se vraćaju sa sjevera na jug. Otpadnu im pera, a naraste lustra i peraje da opet mogu plivat.«
Nekad joj pričam takve gluposti da se zabavim.
»Sve je moguće nakon Černobila«, odgovara muteći žustro žumanjak, mlijeko i šećer. »Miškovica iz Donje štrade rodila je jedno dite od tri oca.«
* * *
Jedna od dražih zabava dok lunjam ulicama je nalaženje starih grafita iznad i ispod oljuštene kore pročelja.
Na južni zid pošte, gdje se račvaju poluslijepi repovi kaleta, jer naše ulice ne počinju i ne završavaju, netko je napisao: KANTUN KAPITULACIJE.
Taj zid je topao zimi i ugodan ljeti, pa udovice preko grafita naslanjaju križa i uska skupljena ramena i svoje, pod tamnim haljinama, još uvijek jedre guzice.
U mome ranom djetinjstvu i naša je prababa čuvala taj kantun. Velika Oblapornica, najstarija žena na svijetu. Bila je prastara cijeli naš život i stara gotovo pola svoga. Tog dana, kad je kapitulirala, baba je pojela pun tanjur male gorke ribe i slatkog bijelog kupusa, sjećam se; riba je gorka zbog iznutrica, kupus je sladak zbog soli u zemlji ili zbog sunca. Potom je – pokušavajući svladati drhtanje brade iz koje se kovrčalo nekoliko bijelih dlaka – odvukla tronožac do kraja puta, gdje pod žutim neonom nove pošte sjede udovice suhih usta i žvaču jezik. Neke su na tom uglu provele zadnjih četrdeset godina, neke četrdeset dana, ali naposljetku, prije ili kasnije, sve dođu, one s crnim marama i one s crvenim perlama. Sjede na klupicama i cijelo popodne uglavnom šute na svom sjajnom dijalektu.
»Cul de sac«, rekao bi Her Profesor. Ćorsokak.
Starci se ne zaustavljaju na tom kantunu – samo kratko odzdrave rukom i produže –okupljaju se na drugom kraju Naselja, iza Ilirije i navoza. Javni društveni život penzionera strogo je odvojen na ženski i muški, kao u internatu. Muškarci igraju šah ili trešetu na dugom stolu od jelovine ili samo sjede i glasno razgovaraju. Na betonskim konzolama na koje je postavljen stol, netko je odavno napisao: STOL LAŽI.
Popljuvani, ismijani, pa sutradan tapšani i slavljeni, vitezovi Stola Laži, senilni političari amateri s infarktom u prsima, artritičnim prstima pomiču figure konja i lovca, gube topove, pijune i mijenjaju usmenu povijest ratova, ribarstva i turističkog seksa. Pokazujući, dokazujući da prošlost traje, odvija se istovremeno u nekoj bivšosti sve što se jednom već zbilo, i da zapravo postoji samo imperfekt – ta savršena glagolska era. I ona tanka međica od sjajnih kondicionala: šta bi bilo da je bilo, međica zategnuta u beskonačnosti između pluskvamperfekta i futura drugog egzaktnog. Pomislila sam.
Nekad su momci iz Starog Naselja koji su odlazili u JNA na zidove kuća ispisivali svoja imena, godinu rođenja i LEVA. I neki poznati stih. Na autobusnoj stanici je pisalo: ČEKAJ ME SELENA, po jednoj pjesmi.
Svi su ti natpisi postali toponimi.
Ljudi kažu: »Nađimo se u pet kod Leva 65« ili »Vidija san ga di jutros gre priko Stola laži« ili »Čekaj me kod Selene«. Iako, slova su uglavnom oprali kiša i sunce – pomalo se zaboravilo zašto se ona kuća sa škurama u boji galice, na autobusnoj, zove Selena.
Najpoznatiji od svih grafita u Starom Naselju bio je ispisan cijelom dužinom parapeta na Velikom mulu. To je bila veduta našeg djetinjstva – masna crna slova na dugom bijelom vjetrobranu: STRANČE, OVDJE TE ZAKON NE ŠTITI. A gore na jarbolu, na kljunu vjetrobrana, na jednoj nozi ne stoji sup, lešinar, nego galeb mazutar, Martin. Martinom se kod nas zovu svi pripitomljeni galebovi.
Predaja kaže da je taj grafit djelo Braće Irokezi, što je nemoguće – mislim da je natpis na mulu bio dosta stariji od najstarijeg među njima.
U svakom slučaju, kad su prije desetak godina renovirali rivu, bili su skroz srušili mul, kamen po kamen. Poslije su sve one velike stare kamene blokove vratili i od njih ponovo složili novi vjetrobran tako da su se tek tu i tamo nazirali razbacani dijelovi slova iz kojih je bilo nemoguće pročitati STRANČE, OVDJE TE ZAKON NE ŠTITI. Ali opet, taj grafit je zauvijek unutra, na neki način sačuvan. Naravno, ne i spašen, pomislila sam.
Ostavio je neizbrisan trag i onaj neznani junak koji je po čitavom Naselju i dolje u centru, čak i na teško dostupna mjesta, jarkom plavom bojom pisao: NEDO, VOLIM TE. I JOŠ PUNO TOGA.
Nekoliko vidljivijih mjesta obilježio je, za svaki slučaj i sa: NEDO, ČITAŠ LI PLAVE GRAFITE?
A nije bilo nijedne Nede u Naselju, samo tri Nade. Pitala sam se misli li možda na jednu od njih, i na koju.
Zatim, jedno vrijeme ništa novo na zidovima. Ako se ne računa ono kad je netko crnom bojom zalio ploču s imenima partizana na Zadružnom domu i ispod nacrtao svastiku, a sljedeće noći su partizanski spomenici pred vrtićima i školom ostali bez glava. Svi su opet spominjali Braću Irokeze, ali mislim da su posao s brončanim glavama obavili neki iz novih, još nedovršenih trokatnica iznad pruge. »Neoprugaši«, nazvala ih je sestra. Ali možda i nisu, možda griješim. Osim u jednom: Braća Irokezi bili su gamad, čak i kad su odrasli, ali prepametni da bi rušili spomenike.
U Naselju nije bilo rata u smislu pucnjave, JNA brodovi su pucali dva tjedna po zapadnom dijelu grada, a onda je prestalo. Povremeno bi se javila sirena za zračnu uzbunu, također. Bili smo »odsječeni kao na luftmadracu oko kojeg kruže morski psi«, rekao je Her.
Sestra je rekla da se »osjeća zadah«. Strah smrdi. Pogotovo u skloništima.
Neki mladići iz Starog Naselja, nekoliko godina stariji od nas, poginuli su u ratu. Svi smo plakali.
Neke druge ljude iz mjesta su odveli i pojeo ih je mrak. Svi smo šutjeli.
Neki su naši prijatelji i njihovi roditelji odlazili iz Naselja preko noći i nisu se vratili.
Mi djeca smo vikali jedno drugome: pederu Srbine! Čak i Srbi, oni koji su ostali.
Svi su govorili o snajperistima, a Marijana Mateljan, koja je imala osobnog demona što ju je držao na nišanu u glavi, dolazila je iz centra preznojena od stiskanja gasa u narančastoj ladi i s vrata vikala: »Dajte mi cukra i vode! Kaki je ovo kurčev život?! Ka da vozin juvu u plitkome pjatu!« Sjećam se. Ali dosta sam i zaboravila.
U to vrijeme, kad je o grafitima riječ, najviše baš u centru, nicala su uhata U kao popularni uzorci za zidne tapete. Neki su to radili iz fore, neki iz uvjerenja, neki kao obred inicijacije, a svi iz dosade.
Što se spomenika tiče, vrijedni su građani podigli nove toteme i kumire namjesto starih, bila je to generacijska smjena heroja.
Po novinama se nekoliko dana povlačio slučaj imena rive u Starom Naselju: treba li Šetalište Jere Botušića (borac NOB-a, r. 1921. – raznijela ga bomba kašikara 1943.) preimenovati u Šetalište Jere Botušića (hrvatski branitelj, r. 1969. – razmrskala ga granata 1993.). Na kraju su na rivu stavili novu ploču s imenom: Šetalište Jere Botušića.
I dani su tekli mirno, zidovi su šutjeli, šutjele su glave starih spomenika utonule u žitko dno mora, a šutjeli su bogme i novi spomenici, sluteći da su i njihove glave tek pitanje vremena.
Od ostalih meni zanimljivih grafita ima jedan gore kraj pruge, u kućici koja je nekad bila čekaonica, a sada služi kao kenjara – ilegalni javni wc. To je crtež mladog i nasmijanog, pirgavog kauboja koji umjesto osedlane rasne kobile jaše starog zika, pedeset kubika, prema zalasku sunca. Ispod piše: DANIJEL R.I.P. TAMO ODLAZE KAUBOJI.
* * *
Još jedno najvruće i najduže ljeto u našim životima – zadnje prijeratno. More je procvjetalo i danju je zbog vrućine s obale gadno smrdjelo na crkotinu i sumpor, pa smo se čitavo to nepodnošljivo doba kupali samo noću, u svjetlucavom fosforu.
Početkom kolovoza umro je otac. U svemu, bilo je to ljeto posred kojeg se naše vrijeme prekinulo i zauvijek razlijepilo na prije i kasnije. Takvo je razlomljeno, raspršeno vrijeme postalo nemoguće sastaviti, pa čak i dovesti njegove dijelove u vezu, što neprekidno pokušavam. Usporedivo je možda samo sa životom u dva sasvim različita prostora, od kojih je jedan nestao, a u drugi se, kao u snu iz kojeg se ne budimo, dospijeva greškom.
Tih se dana pjesma milijardu cvrčaka i zrikavaca pretvorila u jedan ravan ton koji omamljuje, u podneva koja bučno ključaju i u noćno pjenušanje. Otac je pričao da, ako se probudiš dovoljno rano i odeš do mora, možeš čuti kako kora agava puca i kroz rane se cijedi ljepljivi sok sličan medu.
»Njime zaslađuju čaj i pikantna jela u Meksiku«, rekao je.
Sve što je znao o svijetu izvan Naselja naučio je iz filmova, taj čovjek.
Prije tri tjedna poslali su ga iz bolnice doma, umire u velikoj bračnoj postelji, u svijetloj i prozračnoj sobi na katu. Ako se probudim po noći, mogu čuti kako njegove alveole krkljaju, pluća se rasprskavaju i kroz kaverne curi otrovni ljepljivi sok također sličan medu.
Očev prozor, pun neba, jedini u kući gleda na Dugu ulicu. Sveti je Fjoko, dan mjesta, na kantunalu su komadi prljave vate i zdjelica s orošenim smokvama.
Ovo je blagdan kad sviraju tromboni, fagot i činele, iznose se stolovi i stolice na trg i pred vrata kuća.
Navečer, bratimi, fjokovci, oblače posebno ukrašene odore svoje bratovštine s kapuljačama i vezenim zlatnim i skrletnim znakom na prsima i hodaju jedan za drugim iza križonoše s križem, iza dva kandilira, iza srebrne kutijice na brokatnom jastuku.
Za njima, časne sestre i žene iz Zbora svete Lize pjevaju Krist na žalu i slične nabožne pjesme. Svježe obrijani muževi nose velike svijeće koje se njišu, pa sliče na upaljene jarbole stranih jedrenjaka dolje na Malim morima. Šire se muški mirisi tamjana i pitralona.
Najveću svijeću, torac, trebao je nositi naš stari, ali to nije moguće zbog njegove bolesti i skore smrti. Smrt je sjedila za njegovim uzglavljem kao majmun, prijetvoran, vidjela sam.
Danijel je redovito, gotovo svakodnevno odlazio bratimima i tražio da on nosi, ali fjokovci su rekli da je slab i da se »obavezno javi za dvi-tri godine«, sjećam se. Napokon su ga pustili, ipak.
Nosilo se u sedam krugova, gori-doli, pa doli-gori niz Dugu štradu. Kad ne bude mogao izdržati, jedan krupan muškarac preuzet će svijeću, dogovorili su se muževi iz bratovštine, rekao je Danijel.
»Izdržat ću šest«, rekao je Danijel ozbiljno. Ma se ljutila, ona nikako nije bila za to.
»Možda i svih sedam!« rekao je zatim meni i sestri.
Bili su to vrući dani kad su cvjetale alge, u kojima se svijet što smo ga poznavali rascijepio od naše budućnosti kao malo Crvenog mora na plakatu »Deset zapovijedi« na zidu Brace & co., a mi smo još neko kratko vrijeme ostali između, na suhom, zbunjeni, ali nemarni i veseli i glupi.
Tog jutra na Dan sv. Fjoka, ošišala sam kosu.
Plamenčić po plamenčić, bila ih je puna košara za kruh i kad je u njoj zaspala Jill, vidjela sam da nam je dlaka ista, krzna su nam srodne boje i mekoće.
Nije to bio ritual, nego »provođenje trenutka u djelo«, rekao bi Danijel – i mislim da nije imalo izravne veze s onim što se dogodilo kasnije. Ali dalo mi je ideju, sjećam se.
Tad sam još bila dječak, tek su mi sljedeće godine malo narasle sise. (Ostatak ljeta su curice iz odmarališta Crvenog križa zviždukale za mnom na ulici i to mi je koji put bilo drago, a koji put nije, sjećam se.)
Stajala sam dugo ispred ogledala u Danijelovoj sobi u svečanoj odjeći Fjokovaca s kapuljačom na očima: viša sam od brata, ali ne puno, dovoljno – izmjerim. I slična kad ovako opustim ramena i stavim ruke. I kukove, primijetila sam.
»Ne možeš biti kapetan«, rekao je Dani jučer dok smo plovili na morskoj griži. On je držao veslo od palmine grane, ja plastično s gumenjaka.
»Kapetnica!« vrisnula sam.
»Ne razumiš, to ne postoji. Kapetan, kauboj ili žena pop, toga nema«, slegnuo je ramenima. »Šta ću ti ja«, rekao je i nasmiješio se, a sjećam se, falio mu je jedan zub.
»A Calamity Jane?!« povikala sam jarosno.
Zamislio se.
»Ona poslije postane obična dama.«
Volim tu scenu kad Calamity Jane osvane na vrhu skala u haljini i Divlji Bill Hickok se zaljubi, mogla bih je premotavati i gledati satima. On to zna, ruga se. Gurnula sam ga veslom tako da je upao u more i otplivala na obalu.
Istog popodneva sam se uvukla u njegovu sobu: indijski pačuli štapići gorjeli su da prikriju dim cigarete. Pušila sam u ogledalu ispod Jamesa Coburna i Krisa Kristoffersona iz »glupe i dosadne muške priče«, tako sam rekla Danijelu. Malo sam mu prekopavala po stvarima, a onda izvadila uredno složenu odoru fjokovaca i navukla je, malo se šepirila.
Tad, ispred ogledala mi je sinulo. Zašto ne? Nešto ugodno i toplo dokotrljalo se do mene i razlilo po sobi. Zašto ne?!
»Ku-urboooo!« urlao je Danijel, nešto kasnije, dolje u mojoj sobi, zaključan.
»U-ubi-ću teee! Ma-ajke miii!«
Uzalud mu, sobica je u podrumu, duboko u stijeni, u podsvijesti kuće. Žao mi je brata i osjećam zabranu, ali ne i strah. Neustrašiva Ruzinava.
Radost koja me nosi je najjača. Ona se zove uzbuđenje, topla i zlatna kugla u trbuhu i dublje, izvan mene. Kao buđenje opet i opet. Ja ću iznijeti svih sedam krugova. Pamtit će se. O, da.
»Bravo, svaka ti čast«, mislila sam da govore oči u procesiji.
»Bravo Danijele, momčino, well done«, reći će poslije ti fjokasti blesani.
Tijelo me boli, sve je u njemu ozlijeđeno, svaki mišić i živac, ali radost koja me nosi puno je jača. Iza križonoše s križem, iza dva kandilira, iza srebrne kutijice na brokatnom jastuku…
Kad smo prolazili četvrti put pokraj očeva prozora smognem snage da podignem glavu i pogledam gore: želim da me vidi i da me prepozna. On će se iznenaditi, zamislila sam, a potom će udariti u smijeh. Takav je bio scenarij.
Ali prozor je prazan – propuh je podigao, pa spustio zavjesu.
Zvona su ponovo zabrecala, a masni voštani torac je kliznuo niz moje mokre ruke, pukao muklo o tlo.
Na vrhu skala, pred vratima, dočekuje me sestra crvenih očiju i udara me naglo otvorenom šakom, po obrazu: »Ostrigla si se ka koza!«
Iz sobe je u hodnik procurio tanki materin cijuk i onaj majmun je gačući šmugnuo preko vrata a da ga nitko nije vidio osim mene i žute Jill.
Otmem se i otrčim za njim nizbrdo u Donju štradu, prema kašteletu, kroz kale i mračne bote – do navoza.
U sumraku, procesija se još komešala poput mrava kad im ugaziš u mravinjak. Zalijepili su torac izolir trakom, primijetila sam sakrivena iza kantuna. Majmun se uvukao na sigurno, među ljude, i nestao u gužvi pod širokom haljinom jedne od časnih sestara, vidjela sam.
Provukla sam se neopažena kroz duge prazne redove klupa i bijelih plastičnih stolica postavljenih na trgu.
Dolje na navozu naći ću Danijela koji mi je oprostio.
»Oprosti«, reći ću, pomislila sam. I bit će riješeno.
Eno ga, brat: on skuplja pera galebova za indijansku krunu i do nas jedva dopire zvuk kola hitne pomoći koja odlaze.
