Hrvatski jezik danas

Od povijesne tronarječnosti do trokuta standard - Zagreb - Dalmacija

Na prijelazu se iz osamdesetih u devedesete razumijevalo samo po sebi da će slom komunizma, raspad Jugoslavije i institucionalno dovršenje Hrvatske kao modelirne nacije bitno utjecati i na jezičnu situaciju, prije svega na institucionaliziranu jezičnu politiku. Razumljiva je i prirodna u tom kontekstu bila i posebna emocionalna energija unošena u sve jezično i s jezikom povezano, kao i usredotočenost na uspostavu jasne identitetske razlikovnosti prema srpskom jeziku, neovisno o nemalo purističkih pretjerivanja, posebno u leksiku te popratnim politikantskim manipulacijama i diskvalifikacijama. Zaokupljenost relacijom prema izvanjskom ipak nije priječila da se hrvatsko jezično pitanje sagleda i iz unutrašnjih rakursa, da se otvore teme koje su se za Jugoslavije potiskivale, bilo da su se stvarno mogle zlorabiti iz izvanjskog centra političko-ekonomske moći, bilo da su se kao takve doživljavale. Tri su rada posebno poticajno načela upravo taj asaspekt razdoblja u kojem se hrvatski jezik najzad imao suočiti sa samim sobom, te držim da s njima počinje svaki ozbiljni razgovor o hrvatskom u 21. stoljeću.

I.

Ivo Frangeš napisao je potkraj 1991, uz netom ustanovljene Dane hrvatskog jezika, kratak prilog o tome kako »stojimo na pragu novog razdoblja hrvatskoga jezičnog razvoja«. Iako se doima kao konstatacija općepoznate činjenice, misao je posebna time što ne smjera ni na što izvana, ni na kakvu reakciju, nego na akciju u odnosu na unutrašnje tendencije. Buduća desetljeća, kaže, naći će se pred zadaćom da »svakom pripadniku ›drugih dvaju dijalekata‹ omoguće (...) nesputanu upotrebu standardne štokavštine«, makar bilo teško reći koliko će se »ta štokavština morati ›žrtvovati‹«. U nizu pitanja, »ni lakih ni lako rješivih«, jest i ono o »nazočnosti čakavskoga odnosno kajkavskoga iskustva u standardnoj normi«. I u poenti, on osobno, »kao štokavac, priklanja[m] se tradiciji; ali, kao obiteljski čakavac a boravištem pola stoljeća kajkavac, zna[m] veoma dobro što ključa u našem ›jezičnom loncu‹« (Frangeš 1992).

Dakako da je autor znao da, kada se gleda iz rakursa standardnojezične norme, posrijedi nisu dva, nego tri narječja, naime da se nesputana upotreba standardne štokavštine tiče i izvornih štokavaca svih provenijencija. Znao je sigurno i da se u naše doba za jezično stanje na terenu uglavnom ne mogu rabiti tradicionalni dijalektološki termini izvedeni iz upitno-odnosne zamjenice za neživo, no nedvojbeno ih je upotrijebio tehnički, valjda i po navici. U desetljećima uoči njegova teksta urbanizacija i modernizacija, deagrarizacija društva i masovne migracije u gradove, proizvele su toliko hibridnih urbanih i regionalnih idioma fluidnih granica da je taj kompleksni i dinamični mozaik u prigodnom eseju zaista najpraktičnije imenovati tradicionalno, makoliko to bilo anakrono. No, opća je Frangešova ideja jasna, a posebno je važno što odnos standarda s narječjima ne opisuje u kategorijama jezičnih sustava niti institucionalizirane jezične politike i formalne normativistike, nego govori o iskustvu, subjektivnoj i varijabilnoj kategoriji, o jeziku koji ne postoji u zrakopraznu prostoru, nego u dinamičnu prepletanju i naslojavanju društvenih, kulturnih, psiholoških, ekonomskih, političkih i drugih silnica, o jeziku kao sastavnici identiteta ne samo na razini velikih, nacionalnih kolektiva, nego jednakopravno i u nesagledivu broju kombinacija u sitnim fluidnim mrežama. Drugim riječima, govori autentično sociolingvistički.

II.

Dvije godine potom Ivo Škarić objavio je tek nešto duži tekst slične namjere. Iako zahvaća i odnos prema vani, tj. dotadašnji i poželjni budući razvoj standarda promatra (i) u kontekstu njegova odnosa sa srpskim u cijelom 20. st, i kod njega dominira pogled iznutra. Glavna je misao da se s osamostaljenjem Hrvatske pomaknulo »jezično težište«, da je iz te vizure nestao prostrani središnji (novo)štokavski prostor, s Bosnom u središtu, kojemu su »težili i oni s istoka i oni sa zapada«. Za samostalnu Hrvatsku ono je sada »negdje u Gorskom kotaru, to jest, čudne li i znakovite podudarnosti, na mjestu susreta štokavskog, kajkavskog i štokavskog govora - triju glavnih hrvatskih govora i za optimalizaciju hrvatskog standarda približno podjednako važnih«. Dodatno, »ni postotni udio štokavaca, kajkavaca i čakavaca nije kao prije, a s kulturološkim, gospodarstvenim i političkim utezima još i više se smanjuju potencije organskih štokavskih govora« (Škarić 1994: 100).

I ovdje vrijedi da se varijeteti na terenu više ne mogu opisivati tradicionalnim terminima, a dvojben je i spomen novog težišta na narječnoj tromeđi. Neće biti da govornici hrvatskog imaju svijest o toj činjenici, još manje da znaju što bi s njom trebali činiti, a još jedan jezični mit zadnje je što im treba. Precizirati valja i napomenu o demografskoj promjeni odnosa među govornicima povijesnih narječja: ona se u Hrvatskoj dogodila još u drugoj Jugoslaviji, unutarnjom razvojnom i migracijskom dinamikom, te je posve neovisna o novom državnopravnom statusu »središnjeg prostora«.

Trendovi migracije prema Zagrebu i obali, prije svega Rijeci, Zadru i Splitu, ali i manjim gradovima na tom potezu, postali su s krajem sedamdesetih neopozivi i dugoročni, s tim što na tim dvama smjerovima postoji određena razlika. Kajkavski trokut Karlovac - Sisak - Varaždin sa Zagrebom u središtu bio je i sredinom 19. st. najurbaniziraniji dio Hrvatske s intenzivnom gospodarskom i trgovačkom djelatnošću, neovisno o tome što se u širim razmjerima radilo o realno slabim centrima: naspram Pešti sa 110.000 i Trstu s više od 80.000 stanovnika, oko 1840. Zagreb ima 12.000, Karlovac 7.000, Varaždin 9.000, i tek zajedno čine veću ekonomsku i društvenu snagu u odnosu na Rijeku (10.000), Osijek (12.000) i Split (8.700, s težačkim predgrađima); Zadar ima oko 5.400, a dva županijska središta u Slavoniji i Srijemu, Vukovar i Požega, samo oko 2.000. To je težište ostalo stabilno do danas, samo što se njegov razmak u odnosu na ostatak zemlje bitno povećao, kvantitativno i kvalitativno: 2001. Zagreb ima oko 800.000, a metropolitansko područje oko milijun i 200.000 stanovnika; Grad Zagreb s gotovo 17.000 eura BDP-a po stanovniku naspram Brodsko-posavske s oko 5.300 i Požeško-slavonske županije s 6.500 očit je primjer raspodjele ekonomske, time i simbolične moći u Hrvatskoj.

Nasuprot tome, pojava obale kao težišta moći, izvora prestiža i demografske koncentracije nov je fenomen, s početkom u pedesetima. Rijeka danas ima 150.000 stanovnika, šire gradsko područje više od 200.000, dok ih Split, hrvatski grad s najbržim rastom nakon 1945, ima oko 200.000, a aglomeracija više nego dvostruko.

Kvantitativna demografija, ključna za jezične kodifikatore u 19. i prvoj polovici 20. st, pa i neke kasnije, sažeta u formuli Hrvati su među štokavcima manjina, ali su štokavci među Hrvatima većina, nakon velikih je migracija i varijetetnih interferencija krajnje relativna i posve nemjerljiva. Irelevantna je i još nedavna opaska kako je čakavica, u smislu njena jačeg udjela u konstituiranju standarda, bila u »osobito slabu položaju zbog svoje perifernosti, izdužena oblika, malobrojnosti pučanstva« (v. Lisac 1999: 168). U novom vremenu ključ je u kvalitativnoj demografiji, u odnosima ekonomske i političke moći, kulturnim industrijama, novim ekonomskim granama poput turizma i gastronomije kao nositeljima jezičnog simboličnoga kapitala, identitetskim politikama i preraspodjeli kategorija u kojima se utemeljuju jezični prestiž odnosno stigmatizacija. I u komunikacijskim medijima i proizvodnji simboličnoga kapitala (ili simboličnoga viška vrijednosti) koji poništavaju teritorijalno, odnosno fizički definirane pojmove centralnosti i perifernosti, malobrojnosti i mnogobrojnosti.

Metafora je te promjene što je od sedam hrvatskih sveučilišta samo dubrovačko na novoštokavskom području, osječko na, recimo tako, općeštokavskom, a ostala - pulsko, riječko, zadarsko, splitsko, sva četiri dakle na onoj izduženoj i razlomljenoj periferiji, te zagrebačko - u regijama čiji razgovorni idiomi, makoliko štokavizirani, stabilno čuvaju prozodijske, leksičke, frazeološke i druge elemente svojih neštokavskih povijesnih podloga, te imaju jak prestiž među lokalnom mladom populacijom. A sveučilište nije samo obrazovna ustanova, nego urbani fokus koji trajno emitira kompleksan snop vrijednosnih, prestižnih, ekonomskih, kulturnih, identitetskih i sociopsiholoških signala za populaciju koja mu gravitira. Uostalom, taj središnji idiom, odnosno idiom centralnih štokavaca, kako se svojedobno izrazio D. Brozović, nije bio prestižan ni za Gajev naraštaj, mlade, većinom kajkavofone građane i sitne plemiće koji su, istina živjeli na rubu Monarhije, ali su bili obrazovani poligloti urbanih manira koji su se ležerno snalazili u Veneciji i Milanu, Beču i Budimpešti. Gundulićev Osman pokazao im je, doduše, da novoštokavština nije idiom samo krajiških vojnika, slavonskih ratara i kršćanske raje u osmanskoj Bosni, ali temeljna nelagoda nije nestala i živi do danas u iskustvu hrvatskih govornika.

Štoviše, samo se pojačala i radikalizirala time što se u međuvremenu pojavio onaj treći, opet neštokavski akter: nekoć nepostojeća Istra, te najsiromašnija, ekonomski i infrastrukturno najzapuštenija habsburška pokrajina, gladna i iseljenička Dalmacija, uspostavile su se kao ekonomski i kulturno moćni, demografski vitalni, urbanizirani i identitetski samosvjesni činioci naspram kako znatnim dijelom ruralnom i pogotovo nakon rata 1991-1995. sve praznijem štokavskom demografskom središtu, tako i urbanom kajkavskom sjeverozapadu.

III.

Predsjednik Republike Franjo Tuđman više je puta govorio o jeziku, ali prije svega o njegovu vanjskom identitetu, tj. odnosu sa srpskim standardom, te o statusu posuđenica raznolika porijekla, zastupajući izrazit purizam. Na kraju desetljeća, poslije ratne pobjede i dovršetka reintegracije Podunavlja, dao je rekapitulacijski intervjuu Glasilu katoličke mladeži - MI, u izvacima prenesen u gotovo sve medije, te se ondje, koliko znam, jedini put dotakao unutrašnjih jezičnih odnosa. Istaknuo je da »u unutrašnjem političkom životu« jest »u cjelini stvoreno političko jedinstvo«, ali Hrvatska »ipak do kraja nije duhovno integrirana, (...) ni jezično - štokavci, kajkavci, čakavci - ni regionalno (Večernji list, 26.09.1998: 2).

Regionalni identiteti zasad nastranu, no stav o narječjima kao smetnji duhovnoj integraciji nacije, ma što to značilo, izaziva da se prikaže još jedan rad suvremen Frangešovu i Škarićevu. Godine 1992. provedeno je istraživanje o političkoj toleranciji u Hrvatskoj, uzorak je bio reprezentativan, a zastupljenost ispitanika po spolu, dobi, školskoj spremi i regionalnoj pripadnosti »zadovoljavajuća«. Zbog otežane komunikacije, manjka novca, okupacije znatna dijela zemlje i stotina tisuća izbjeglica i prognanika anketa je terenski provedena samo u Zagrebu i okolini, ali je razmjerna regionalna zastupljenost ispitanika postignuta tako što su uključeni studenti triju fakulteta, nastavnici iz cijele zemlje koji su boravili u Zagrebu na jednom stručnom skupu, vukovarski prognanici smješteni u Sisku, te ranjenici na liječenju u zagrebačkim bolnicama, porijeklom iz raznih krajeva. Ispitivali su se stavovi o Zakonu o oprostu, smrtnoj kazni, zabrani medijskih istupa strankama s kojima se ispitanik ne slaže i slično, a dva su se pitanja ticala jezika, tj. odnosa prema promjenama u jeziku, te stava o potrebi njegovanja čakavskog i kajkavskog dijalekta.1 U svim je kategorijama ustanovljeno da »politička tolerancija u Hrvatskoj nije deficitarna«, te se nije potvrdila hipoteza da je u ratu i nakon duga razdoblja totalitarnog sustava logično očekivati manju toleranciju.

U pogledu promjena u jeziku, pri čemu se misli na eliminaciju srbizama, u koje su često uvrštavani europeizmi grčko-latinske provenijencije, i uvođenje novotvorenica u standard i medijski jezik, pokazalo se da ih prihvaća i uglavnom prihvaća 46%, što se u tom sociopolitičkom kontekstu ne čini velikim brojem, a uglavnom ne prihvaća ili im se protivi 21,4% ispitanika; 30,6% ima stav koliko da, toliko ne. Prihvaćanje je, dakako, motivirano nacionalnom samosviješću i negativnim odnosom prema jugoslavenskoj jezičnoj politici, a otpor »prekomjernim inzistiranjem na promjenama«, jer su i one, odnosno ideologiziranost provedbe, očito doživljene kao nasilje neovisno o oprečnom političkom predznaku.

Očito, ona frangešovska iskustva nisu bila tako plošna kakvima su ih prikazivali protagonisti purističke jezične politike i politička elita koja ih je podupirala, no dalekosežniji su odgovori na drugo jezično pitanje. Usporedo s beziznimno »naglašenim isticanjem hrvatskog političkog jedinstva« ispitanici se u tročetvrtinskoj većini (veoma potrebno 27,3% i uglavnom potrebno 45,1%, ukupno 72,4%) zauzimaju za njegovanje čakavštine i kajkavštine, samo 2,5% drži to sasvim nepotrebnim i 3,8% misli da uglavnom nije potrebno, dok 19,3% odgovara s koliko jest, toliko i nije. Rezultat je začudio i samog istraživača. U vrijeme agresije i »najveće potrebe za nacionalnim jedinstvom« u Hrvatskoj »ne dolazi do sužavanja političkog i kulturnog pluralizma, jer se jedinstvo shvaća kao povezivanje, a ne izjednačivanje razlika«. Aktivno afirmativan stav prema dijalektima može biti posljedica samo toga da ih ispitanici vide kao »autentične proizvode hrvatske kulture« (Vujević 1996: 139-140), dakle nimalo opasnima za nacionalno jedinstvo. Naprotiv.

IV.

Među 3.900.000 stanovnika Hrvatske 1953. godine 62,5% bilo je poljoprivredno stanovništvo, među starijima od 10 godina 16,3% bilo je nepismeno, a 87,3% bez školske spreme ili samo s četiri razreda osnovne škole. Ipak, sredinom šezdesetih signal RTV-Zagreb pokrio je cijelu zemlju, uskoro se dovršavaju Jadranska magistrala i moderna cesta Zagreb - Rijeka, počinje gradnja Podravske magistrale, te se uvode redoviti vlakovi koji povezuju Zagreb, posredno i Slavoniju, s tri najveća obalna središta, Kvarner-ekspres s Rijekom, Kornat sa Zadrom i Marjan sa Splitom.

Razvoj industrije dokolice, dinamika unutarnjih ne samo trajnih nego i sezonskih migracija i novi tipovi društvenosti čine rane sedamdesete završnom točkom ostvarenja poratnog sna o boljem životu i zlatnim dobom porasta životnog standarda i oblikovanja masovnog potrošačkoga društva, uključivši stvaranje kulture mladih. Hrvatsko društvo jest bilo siromašnije u odnosu na zapadna, ali i bogatije u odnosu na istočna, no zajednički im je nazivnik bila fascinacija Amerikom kao mjerom stvari, a duž obale ulogu uzora u oblikovanju potrošačke i popularne kulture, osobito zabavne glazbe, zadobila je i Italija. S festivalima zabavne glazbe - zagrebačkim od 1954, opatijskim od 1958. i splitskim od 1960. - stvara se i vlastiti sustav popularnih zvijezda (v. Duda 2005). Taj sustav, s posebnom ulogom splitskog festivala i nekih filmova, bitno utječe i na javni jezični krajolik zemlje.

Uzajamno sezonsko upoznavanje stanovništva, koje ima i jaku jezičnu dimenziju i čija neekonomska, sociokulturna važnost za nacionalnu integraciju jedva da je izučavana, nije teklo samo na crti sjever - jug, između kontinentalaca i primoraca, nego i horizontalno među samim kontinentalcima. Varaždinci, Osječani i Karlovčani kao takvi, u svom autohtonom jezičnom identitetu, također su se ljeti susretali na obali i otocima, u susjednim radničkim odmaralištima Varteksa, Saponije i Jugoturbine, s vremenom i kao susjedi u naseljima vikendica. Figurativno, gradovi koji su ostatak godine bili uzajamno daleki i nepovezani, ljeti su postajali susjedi na moru.

Sociolingvistička funkcija unutarnje privremene migracije (turizma) i obale kao točke na kojoj su se u redovnim razmacima intenzivno prepletali raznoliki varijeteti i testirale komunikacijske prakse bila je golema. Nije pogrešno o njoj govoriti otprilike onako kako španjolski sociolingvisti znaju anegdotalno kazati da su masovna, višetjedna hodočašća iz svih krajeva u nacionalno svetište Santiago de Compostela više spontano pridonijela ujednačavanju regionalnih varijeteta, stjecanju pasivne kompetencije u drugačijim idiomima i ublažavanju jezičnih predrasuda, negoli sav trud Kraljevske akademije u Madridu.

Ne potcjenjujući njihovu umjetničku kvalitetu, može se reći da je i takva društvena, psihološka i komunikacijska podloga stajala u podlozi općenacionalne popularnosti tv-serija iz zlatnoga doba Dramskog programa RTV-Zagreb kao što su čakavsko-ikavsko Naše malo misto (1970) i Velo misto (1980-1981), kajkavski Mejaši (1969) i Gruntovčani (1975), te štokavsko-ikavski Prosjaci & sinovi (1972). One su, zajedno s unutarnjim turizmom, osvijestile javnost u pogledu organskih idioma, njihove funkcionalnosti i vitalnosti, te dodatno gradile iskustvo razumijevanja iz konteksta.

Istu je ulogu imao splitski festival zabavne glazbe, Melodije Jadrana: pjevajući na stiliziranom čakavskom idiomu, odnosno na dalmatinskoj, a zapravo nacionalnoj mediteranskoj koinē u nastajanju, ondje pobjeđuje već etablirana nacionalna zvijezda, pjevač zacijelo najbolje standardnojezične dikcije u hrvatskoj pop-glazbi uopće, zagrebački Bjelovarac Ivo Robić (Moja kala; 1963), ali i zvijezde u usponu. To su, među ostalima, duet Zagrepčanke Anice Zubović i zagrebačkog Slavonca Marka Novosela (Maškare; 1963), Dubrovkinja Tereza Kesovija (Nima Splita do Splita; 1964), duet Zagrepčanke Zdenke Vučković i zagrebačkog Šibenčanina Arsena Dedića (Veslaj, veslaj; 1963), te nekoliko puta Vice Vukov, još jedan zagrebački Šibenčanin, koji je, kao i Dedić i Robić, jednako uspješno pjevao kajkavski u Krapini i štokavski u Požegi (Bodulska balada, 1965; Pismo ćali, 1967. itd). Splitski Korčulanin Oliver Dragojević s Picaferajem 1967. kao 20-godišnjak prolazi nezapažen, ali 1975. izvodi pjesmu Galeb i ja, s glazbom Zdenka Runjića na stihove Tomislava Zuppe, po sudu glazbene kritike najbolje i najpopularnije ostvarenje hrvatske zabavne glazbe uopće, možda prvo koje se slušalo u cijeloj zemlji a da se i nije percipirala njegova jezična drugost.

Žanr tzv. dalmatinske pop-pjesme ili dalmatinske šansone u javnosti se uglavnom spontano percipira kao proizvod autora iz Dalmacije, bilo da su ondje i živjeli ili žive kao Zdenko Runjić i Jakša Fiamengo, bilo da su zagrebački Dalmatinci poput Arsena Dedića ili Tomislava Zuppe, dakle kao proces u kojem su autohtoni sudionici jednoga regionalnoga identiteta i izvorni govornici njegova jezičnog varijeteta te elemente promovirali na nacionalnu razinu, na njoj ih legitimirali, na određen način i nametnuli. Posrijedi je, međutim, nacionalni projekt, izgradnja dinamičnoga dvopolnoga nacionalnog identiteta u kojem je arhetipski Sjever ambijentalno, sociokulturno i jezično stjecao svoj arhetipski Jug, u kojem se srednjoeuropska i panonska Hrvatska dopunjavala svojim mediteranskim krilom, dakako, u suradnji i interakciji s njim.

Ta identitetska interakcija zaslužuje, naravno, cijelu, ne samo sociolingvističku monografiju, no dva primjera uvjerljivo je dokumentiraju i pokazuju dvosmjernost procesa. Kako je pak ovdje prije svega riječ o jeziku, tj. o konstrukciji diskursa i odabiru jezičnih jedinica koje će naciji, posebno njenu industrijskom Sjeveru, u njenoj samopercepciji konotirati more, sunce i ljeto, čežnju za jugom i netaknutom prirodom, dostajat će spomenuti dvoje ponajistaknutijih autora stihova za zabavne pjesme.

Blanka Chudoba (Zagreb 1896 - 1989) rođena je, »prava« Zagrepčanka, međuratna glumica i redateljica, autorica operetnih libreta, dramskih tekstova i igrokaza za djecu na standardu i kajkavskom, primjerice libreta dječje opere I. Lhotke-Kalinskoga Velika coprarija, no napisala je i stihove za pjesmu U nedilju, Ane (Mali motorin) s kojom je Marko Novosel pobijedio na Opatijskom festivalu 1960. godine (i za koju je glazbu skladao Čakovčanin požeških korijena Ljubo Kuntarić). Bilo to ili ne bilo paradoksalno, ostaje činjenica da je prvu nacionalno popularnu pop-pjesmu s temom romantične ljetne avanture, sa svim ključnim jezičnim i ambijentalnim elementima žanra, stvorio trojac u kojem nije bilo ni jednoga Dalmatinca, k tome je plasirao na festivalu izvan Dalmacije, prije negoli je splitski festival uopće utemeljen i dok je srednja Dalmacija još bila izvan dosega signala TV-Zagreb, dakle neintegrirana u nacionalni komunikacijski prostor i utoliko bez mogućnosti da novim medijem posreduje svoj varijetet u nacionalni centar.2 Zacijelo najplodniji i najbolji autor primijenjenih stihova u hrvatskoj zabavnoj glazbi, Drago Britvić, rođen je u Pitomači 1935, izvorni je dakle podravski kajkavac, te je od dolaska na studij živio u Zagrebu. Suutemeljitelj je 1965. i dugogodišnji direktor Festivala kajkavske popevke u Krapini. Autor je niza vrlo popularnih stihova za taj festival, primjerice Kak je v duši, tak je v kleti ili Oko jene hiže navek tiči lete, kao i standardnojezičnih tekstova za urbane šansone o Zagrebu (Trešnjevačka balada), ali i nekih temeljnih pjesama na dalmatinskoj zabavnoglazbenoj koinē, primjerice Noćas ćemo zemlji ko materi reći (i drače i cviće iz našeg đardina; nosimo ti s grozjem srce u kašeti/.../ a pisma će sama poći po kaleti), s kojom je Mišo Kovač pobijedio na splitskom festivalu 1977, ili himnične, za mnoge narodne Maslina je neobrana (zaplakali škoji bili/ i sunce već blidi; zanavik je pape zaspa; već je, eto, lito dana/ a dice još nima), s kojom je na istoj pozornici tri godine kasnije pobijedila klapa Šibenik.

Njih dvoje, kao i niz drugih autora, uključivši Dalmatince poput Arsena Dedića koji su pisali kajkavske stihove za krapinski festival, uključivši praktički sve velike hrvatske pjevače od Ive Robića i Vice Vukova nadalje, bili su zapravo triglosični ili trojezični. Sva tri varijeteta - standard, kajkavski i dalmatinski - funkcionirali su kao elementi cjeline, kao diskursi koji se ne isključuju, nego dopunjuju. Može se pretpostaviti što je sve potaklo one ispitanike iz 1992. da u zemlji koja se bori za opstanak onako rezolutno stanu u obranu njenih regionalnih idioma, no sigurno je da su među njima bila barem dva iskustva u smislu koji spominje Frangeš: osobno iskustvo varijetetske raznolikosti, od unutarobiteljske do one na bojištu, koja ne priječi ni komunikaciju ni solidarnost, te neprekinuto iskustvo odrastanja uz spomenute pjesme. Slušajući ih svakodnevno i u ratu, oni su očito razumjeli ili osjetili nešto što njihov predsjednik nije.

Iako je u istom razdoblju Zagreb kao glavni, najveći i ekonomski najjači grad bio prirodno susretište i točka hibridizacije svih hrvatskih idioma, njegova i sociolingvistička funkcija obale i otoka bitno su drugačije u nekoliko aspekata. Kao prvo, za razliku od selidbe u Zagreb, dolazak na ljetovanje nije podrazumijevao formalne kompromise niti spontane socijalne sankcije okoline za jezično neprilagođavanje, komunikacijske situacije u kojima se jezično drugačiji zatjecao bile su svedene na malen broj ležernih i neinstitucionaliziranih, nerazumljivost ili začudnost nekih jezičnih jedinica razrješavala se na neformalne načine u kojima se ni jedna strana nije osjećala prikraćenom, a povratak u matični jezični kontekst bio je zajamčen i vremenski preciziran. Kao drugo, »privremeni doseljenici« na obali su se teritorijalizirali, najprije u radničkim odmaralištima, potom u regionalno mješovitim naseljima vikendica u kojima se nije komuniciralo na standardu, nego na ad hoc interdijalektima, sve to uz aktivnu prisutnost domaćeg stanovništva. Kao treće, sve se to zbivalo u psihološki izrazito afirmativnu kontekstu, s konotacijama odmora, opuštanja, zabave i avanture, te s posebnom, spontanom ali na dugi rok izuzetno važnom ulogom djece. Ono što su pritom mnogi iskusili lijepo je i sociolingvistički precizno opisao zagrebački Vukovarac P. Pavličić:

Cijelu školsku godinu pokušavaju nastavnici djecu naučiti nešto hrvatskoga, ali djeca su lijena, pa ta poduka i ne ide baš najbolje. A onda dođe ljeto i djeca o svom jeziku nauče više nego što bi im mogla utuviti ikoja učiteljica.

Dakako, to se događa u igri: u malim mjestima uz more skupa provode vrijeme klinci koji ondje žive cijelu godinu i klinci koji onamo dođu na ljetovanje. Oni su jedni drugima nastavnici hrvatskoga, a obuka teče od jutra do mraka.

Jer, najprije otkrivaju da su jedni izuli cipele, a drugi postole, onda da jedni šutiraju balun, a drugi loptu, napokon da jedni pucaju na gol, a drugi na branku. Onda prijeđu na bičve i čarape, gaće i mudante, paradajz i pomidor, žemlje i bublice. I, oko svega se lako sporazumiju, pa sa zadovoljstvom razmjenjuju termine i zbog novousvojenih riječi sami sebi izgledaju kao svjetski ljudi.3

Proces dakako do 1990. uključuje sve građane SFR Jugoslavije, no najjači dugoročni učinak imao je baš na hrvatsko društvo, te samo za nj vrijedi i nakon raspada zajedničke države. On je, štoviše, za Hrvatsku jedino i relevantan u kontekstu inherentne unutrašnje tronarječnosti s obzirom na to da su svi ostali protagonisti bili štokavci, od organskih preko govornika raznih republičkih standarda i uzusa do slovenskih i makedonskih govornika srpskohrvatskog ili, što je možda bolji termin za taj ideološki kontekstualizirani hibrid, jugoslavenske ekavske novoštokavštine.

V.

Ocjena da, primjerice, Split najkasnije od početka sedamdesetih godina više nije čakavski grad, ne samo zato što se iz upotrebe posve izgubila ikonična zamjenica ča, nepobitna je u lingvističkom smislu. Doseljavanje štokavaca iz zaleđa i opći utjecaj standarda posredstvom obrazovanja i medija jasan su uzrok tipološke promjene gradskog idioma. S druge strane, temeljni čakavski sustav i doseljenički idiomi posjeduju niz zajedničkih značajki koje ne samo da se ne gube, nego sinergijom stječu dodatnu stabilnost i tvore nepokolebanu jezgru gradskog idioma mladih generacija. To su ponajprije ikavica, prijelaz završnoga m u n i glagolski pridjevi na -a (reka, doša) ili -ija (radija, činija), a stabilan ostaje i znatan broj tradicionalnih romanizama (skužaj, đir, spiza), što je dovoljno da tom vernakularu osigura unutrašnji i vanjski identitet. U tom je svjetlu on i za svoje govornike i za izvanjske promatrače prepoznatljiv splitski, za potonje i općedalmatinski, neovisno o stupnju i razinama prepletanja dvaju povijesnih sustava i nemogućnosti da se njihov odnos precizno lingvistički definira.

Izuzevši neke primarno pedagoško-didaktičke radove Stjepka Težaka, uloga idiolekata filmskih likova u percepciji i definiranju jezičnih varijeteta u Hrvatskoj uglavnom nije istraživana iako je posrijedi medij koji je (i) u tom pogledu izuzetno utjecajan i socijalno sveobuhvatan. Ovdje će dostajati samo kratka naznaka. U Plavom 9 Kreše Golika iz 1950, prvoj hrvatskoj tonskoj komediji, svi likovi, pa i simboličnim atributom i antroponimom konotirani barba Šime i šjora Kate, govore dobrim standardnim jezikom. Štoviše, mjesto radnje je »pomalo apstraktno«, ambijent je brodogradilište i gradske su vedute prepoznatljivo splitske, a nogometni se klub zove Dinamo i boja mu je plava. No, takav je postupak u skladu s temeljima jugoslavenske ideologije prema kojoj su »junaci sportaši i radnici općenito, a nisu ni Splićani ni Zagrepčani« (Gilić 2010: 49). U takvu se rakursu i standardni jezik pojavljuje kao idealna realizacija svoje teorijske projekcije da bude nadregionalan i neutralan. To će pak desetljeće kasnije postati nezamislivo i takva promjena jest dio općeg okretanja filma govornim idiomima, što proizlazi iz napuštanja poetike socijalističkog realizma, u sklopu čega junaci usporedo sa socijalnim posjeduju i prostorni, lokalni identitet, koji podrazumijeva i jezičnu varijaciju.4 No, što se tiče Dalmacije i upotrebe njenih idioma, ne može se izdvojiti iz širega konteksta razvoja turizma i novih tipova društvenosti, te s time organski povezana oblikovanja mentalitetnih, ambijentalnih i jezičnih stereotipija.

Prekretnička je u tom pogledu trilogija Obrada Gluščevića Lito vilovito (1964), Čovik od svita (1965) i Goli čovjek (1968), posebno prva dva filma koja su definitivno ustoličila nacionalnu glumačku zvijezdu, Splićanina Borisa Dvornika. Te su sentimentalne komedije s elementima melodrame snimane u otočnim ambijentima, s morem kao prirodnom scenografijom, s tipiziranim likovima hvalisavih ali šarmantnih mladića koji se ljeti udvaraju strankinjama (i zovu Ive, Vice ili Pjero), a najesen se vraćaju svojim djevojkama, među kojima se barem jedna zove Mare. Paradoksalno ili ne, zagrebački Jadran-film, producent većine hrvatskih cjelovečernjih filmova u drugoj Jugoslaviji, nije prepoznao kvalitetu projekta i Gluščević je tu svoju »sjajnu ›mediteransku komediju‹« ostvario u Beogradu i uglavnom sa srpskim glumcima, no zagrebački je producent ipak preuzeo druga dva filma, drugi također s Dvornikom. Gluščević je »kreativno i inovativno (...) iskoristio sve stereotipe mediteranskog humora«, razrađujući grotesku i humor »uobičajene u mediteranskom kulturnom krugu« i »zasnivajući mnoge komične situacije na stereotipima koje je koristila još antika«. Svojim tretmanom seksualnosti, ljudske fiziologije i malomišćanskoga teatra ulice, s povremenim ulascima u model tragikomedije, trilogija je u širem obzorju usporediva sa španjolskim i pogotovo talijanskim filmovima - i kazalištem - srodne orijentacije, s vrhuncem u Amarcordu Federica Fellinija (1973). U Hrvatskoj iz te tradicije prizlazi i ratna komedija Kako je počeo rat na mom otoku (1996) Vinka Brešana, s oko 350.000 gledatelja najgledaniji domaći film od osamostaljenja, a što se tiče tipa komike - i jezika - na televiziji je slijede serije Naše malo misto i Velo misto, u kojima Dvornik dominira u ulogama Roka, odnosno Meštra (v. Gilić 2010: 76-77).

Slijede filmovi u kojima utjelovljuje arhetipskoga dalmatinskog partizana, ponajprije Bitka na Neretvi (1969) Veljka Bulajića, gdje se zove Stipe, i Sutjeska (1973) Stipe Delića, u kojoj je Šime; oba puta ispod uniforme mu viri i majica na modro-bijele pruge kao još jedan ikonični znak. Dvornik je tako za cijele generacije gledatelja postao arhetipski (i) jezični Dalmatinac, »uzorni govornik (exemplary speaker)« koji je s jedne strane prešutno izuzet iz obaveze da se služi standardom i u svim ostalim komunikacijskim situacijama, a s druge ključna karika u lancu autentifikacije »govornih predodžbi koje se često stapaju s predodžbama vezanima za ostala poželjna dobra« (Agha 2007: 229), ista ona što su ih javnosti, na istom idiomu, predočivali i zabavna glazba i turizam kao industrija sentimentalnog iskustva.

Koliko je njegova individualna stilizacija postala reprezentativna, čak modelska, svjedoči redatelj Vinko Brešan koji je 2009. za zagrebačko kazalište Kerempuh adaptirao roman Ante Tomića Ljubav, struja, voda i telefon. Iako je glavni lik žena, 35-godišnja frizerka iz Splita, Brešan i njegov jezični savjetnik Joško Ševo, glumac splitskog HNK, njen su idiolekt programski oblikovali prema Dvornikovu. Kada je on glumio Dalmatinca, kaže Brešan, rabio je »varijantu jezika kojom u Dalmaciji apsolutno nitko ne govori, ali su ga na svim prostorima bivše Jugoslavije prepoznavali kao dalmatinski govor«. U njegovu govoru »i ja prepoznajem Dalmaciju, i ona je meni uvjerljiva i točna«. Stoga se ne boji da će Zagrepčani imati problema s recepcijom dijaloga, a da je predstava rađena »na čistom dijalektu, tada bi to bila barijera« (Vjesnik, 25-26.04.2009: 15).

Drugi je element popularna kultura na tom idiomu, prije svega glazbeni žanrovi koji taj idiom koriste ne toliko kao splitski, koliko kao svojevrstan općedalmatinski, pri čemu manje važan postaje tip stilizacije u inače veliku rasponu od arhaizirane hiperčakavštine u pjesmama Tedija Spalata do modernog urbanog slenga TBF-a. Splitski festival od osnutka taj idiom u raznolikim varijacijama emitira na nacionalnu razinu, u čemu, kako je navedeno, ravnopravno s dalmatinskima sudjeluju i pjevači iz cijele zemlje, najraznolikijih polaznih vernakulara i varijeteta. Mimo toga festivala, nacionalnu popularnost u osamdesetima dosežu i splitske pop-rock grupe Đavoli i Daleka obala, te Zadrani i Šibenčani T. Ivčić, Đ. Maršan, M. Grdović, I. Fabijan, I. Pattiera...5

Šibenčanin Mišo Kovač, najveća glazbena zvijezda u sedamdesetima i osamdesetima (pet puta pjevač godine u razdoblju1969-1986; više od 20 milijuna prodanih ploča do 1991), dobar je dio svojih hitova otpjevao na standardu, ali to nije destabiliziralo jezičnu (samo)percepciju ni njega osobno ni cijele regije. Jedan je razlog što su na njegovim LP-jima i koncertima trajno bile zastupljene i pjesme na regiolektu (Šibenske kale, Lanterna, Volin te za sva vrimena), stiliziranu blisko Dvornikovu, ali oslobođene arhaičnih romanizama kakvi se čuju kod Dragojevića, Gibbonija ili Spalata. Ti stihovi, autor kojih je najčešće Šibenčanin Krste Juras, zapravo su neka vrsta anticipacije aktualne regionalne koinē čiju jezgru tvore elementi zajednički obali i zaleđu, izvornim čakavcima i izvornim štokavcima. K tome, na repertoaru je trajno imao i pjesme s četvrtog LP-ja Oj ti dušo duše moje (1974), u cijelosti ispunjena obradama dalmatinskih pučkih napjeva (Ako si pošla spat, Sinoć kad san ti proša, Sićaš li se Splita grada).

Drugi je razlog Kovačev pomno oblikovan stereotip muževna ali hipersenzibilna Dalmatinca, te motivika i tematika pjesama koja se uklapala u očekivanja i kada nije bila usklađena s jezičnim izrazom kakav se percipirao regionalno i tematski reprezentativnim. Ilustrativna je u tom pogledu himnična Dalmacija u mom oku (1981) u kojoj jezična forma, standard, ostaje u sjeni asocijativnosti što je izazivaju leksemi bura, jugo, barke, sintagma sol na koži, dakako, i sam pojam Dalmacije. U njoj su samo dva regionalizma, ali takva za koja standard i nema sociokulturno i konotacijski prikladan izraz, te su utoliko općepoznata i visokosimbolična: riva (brodovi s tvoje rive) i klapa (sastaju se nove klape). U drugim Kovačevim standardnojezičnim pjesmama takvu funkciju imaju formulaični naslovi i pripjevi tipa Vraćam ti se, Dalmacijo mati ili Dalmacija, sveto ime. Metaforično kazano, gdje bi O. Dragojević i T. Spalato vjerojatno imali ariva je/ akošta je vapor, Kovač je mirno mogao otpjevati stiga je brod, te tom blagom stilizacijom biti, za unutrašnjost pogotovo, percepcijski i dalmatinskiji od njih, u svakom slučaju bliži stvarnom regionalnom razgovornom varijetetu, a opet prepoznatljiv u odmaku od standarda.

Sljedeći je, i završni, činilac promocije splitskog vernakulara u medije i nacionalni prostor javne komunikacije sport, najprije Jugoplastika, najbolja europska košarkaška momčad svih vremena i trostruki prvak Europe. Za razliku od svojih starijih sugrađana R. Tvrdića i P. Skansija, Zadranā K. Ćosića i J. Đerđe, ali i svog vršnjaka, Šibenčanina D. Petrovića, njene najveće zvijezde i nacionalni miljenici Toni Kukoč i Dino Rađa nisu ni pokušavali u elektronskim medijima istupati na standardu niti su regionalni tiskani mediji lektorirali intervjue s njima.6 Sve češće to nisu činili ni nacionalni, a kada i jesu, u stilizacijama je ostavljano dovoljno tipiziranih značajki da se afirmativne konotacije osobe - mlade, darovite i uspješne, ali skromne i jednostavne usprkos slavi i novcu - posreduju kao inherentno srasle s njenim idiomom. U devedesetima takav pristup postaje pravilo u slučaju još jednog nacionalnog sportskoga junaka, tenisača Gorana Ivaniševića, s početkom dvijetisućitih potvrđuje se na primjeru rukometaša Ivana Balića, ključnog igrača trofejne reprezentacije i službeno najboljeg na svijetu 2004, također tenisača Marija Ančića, uskoro i atletičarke Blanke Vlašić, dvostruke svjetske prvakinje u skoku u vis. Doslovce je nemoguće, bez obzira na to kojoj je ciljnoj publici usmjerena neka tiskovina i u kojem gradu izlazi, naći intervju u kojem se s afirmativnim konotacijama ne čuvaju, s većom ili manjom frekvencijom, njihovi izvorni oblici tipa triba, uvik, svit, reka ili vidija.

U rezultatu, hrvatski javni jezični krajolik obilježen je dugoročnom destigmatizacijom, odnosno legitimacijom ikavice, a u podlozi su nove ekonomske grane i moderne kulturne industrije usmjerene na mladu urbanu populaciju. Ikavica koju su kao osnovicu za standardni hrvatski do kraja 19. st. gorljivo zagovarali Ante Kuzmanić i njegovi istomišljenici iz Like, Slavonije i Dalmatinske Zagore legitimirala se nacionalno, kao tipični hrvatski govor, vjerski, kao znamen nasljednikā crkve zapadne, i kulturno, kao jezik Kačića, Relkovića, Katančića... (v. Vince 1978. 1998).

Ipak, Kuzmanić načelno nije pogriješio kada je osobito cijenio otočnu čakavsku ikavicu i predviđao da će jednom igrati veliku ulogu u oblikovanju općehrvatskog standarda. Otoci zaista jesu odigrali važnu ulogu u rehabilitaciji ikavice, ali ne na podlozi nacionalnoga kanona elitne kulture s Lucićem i Hektorovićem u središtu, nego preko Miše Kovača, Olivera Dragojevića ili šarmantnog Ive koji se u liku Borisa Dvornika u filmu Lito vilovito udvara švedskoj turistici May (i pita je za ples rečenicom Wohlen Sie ballare?, uvjeren da govori engleski). Nije Kuzmanić griješio ni kada je isticao da ikavica povezuje ne samo dalmatinske čakavce i kontinentalne štokavce, nego i potonje međusobno, od Zagore preko Bosne do Slavonije. Oni, istina, nisu u međuvremenu na svom području razvili jako i vitalno urbano središte kao izvor jezičnog prestiža svojeg varijeteta, ali su, migrirajući na obalu, zajedno s čakavskim starosjediocima stvorili jezgru regionalne koinē, uklopili se u prestiž obale, ali mu i pridonijeli. U prvoj generaciji onih koji su se zapošljavali u brodogradilištima, Jugovinilu ili Pomgradu zacijelo je bilo i onih koji su još znali podosta Kačićeve pjesmarice naizust, no njihovi sinovi nisu za nju nimalo marili, nego su u Zadru i Splitu - i Zagrebu - 25 godina igrali najbolju i najljepšu košarku na svijetu izvan NBA i osvojili sve što se može osvojiti.

Kada i mjesečnik bosanskih franjevaca objavi veliki intervju sa Zlatanom Stipišićem Gibbonijem, i u njemu sintagme kao pivači su znali pivat; ja sam uvik mislija da je muzika dite u tebi a da je tekst čovik u tebi ili živija je i umra ka svetac (Svjetlo riječi, 313, IV/ 2009: 20-24), što se u tom listu inače ne čini, onda su posrijedi barem dvije sociolingvistički važne razine.

Kao prvo, i izvan same Hrvatske potvrđuje se da je posrijedi varijetet sa samoizborenim, a ne institucionalno ovjerenim javnim autoritetom, te da i on, a ne samo standard, za znatne dijelove populacije može funkcionirati kao medij vrijednosne identifikacije i nacionalne integracije.

Kao drugo, njime se odašilje afirmativni identitetsko-vrijednosni signal, posebno mladom čitateljstvu, neovisno o njegovu materinskom idiomu. Predstavljena je mlada i uspješna urbana osoba koja u govoru o modernim temama rabi nadregionalnu leksiku i frazeologiju mladih (to je super, pričat totalne gluposti, strahovito razumim, ima sam bend), ali i krnje infinitive (reć, pisat), participe kao poštova, moga, podržava, doša, te posebno oblike vrime, čovik, uvik, potriba, triba, dvi, misto, dica, grišit, di (gdje), prominile... Iako se neki javljaju i alternativno (djeca, čovjek, uvijek), dovoljno ih je da vrijednosno i komunikacijski legitimiraju ili barem destigmatiziraju takav varijetet. Konkretno, da ih mladi bosanski ikavski štokavac, urbani i ruralni, prepozna i kao jedinice govora svojih starih, ali i vlastitog polazišnog idioma, da dio njihova prestiža i identitetskog potencijala prenese i u svoj sociokulturni kontekst. U ovakvim primjerima Gibbonijeva se urbana obalna koinē može vidjeti i kao posrednik u destigmatizaciji inače izrazito stigmatiziranih štokavsko-ikavskih idioma unutrašnjosti.

Takvi oblici, osobito ikavica, više se ne legitimiraju ni nacionalno, ni vjerski, a na kulturnoj razini vezani su za moderne globalne žanrove popularne glazbe, urbani način života i spontane komunikacijske prakse. Ni protagonisti ni recipijenti nemaju više svijest o tome u kojim je nacionalnim kolektivitetima i u kojem opsegu zastupljen ikavski odraz jata, nego je on za njih autonoman i autohton izraz jednog prestižnog regionalnog identiteta koji se oblikovao odozdo na univerzalnim motivima i porukama. Oni, uostalom, više i ne govore o ikavici ili tradicionalno imenovanim narječjima, nego o splitskom, dalmatinskom, zagrebačkom...

VI.

Usporedo s opisanim, tekao je još jedan proces uvelike istovjetnih sociopolitičkih i ekonomskih korijena, ali u jezičnom pogledu različit. Destigmatizacija dalmatinskoga u javnom komunikacijskom prostoru ne proizvodi izravan pritisak na normu kao takvu, nego je »samo« istiskuje iz nekih upotrebnih domena i preslaguje žanrovsku i teritorijalnu hijerarhiju prestiža. Nasuprot tome, elementi zagrebačkog vernakulara izravno utječu na standard zbog činjenice da je posrijedi glavni grad u kojemu su sjedišta nacionalnih medijskih kuća. U ovom dijelu prikazat će se tri najčešće točke pritiska na aktualnu eksplicitnu normu, prije svega jezik medija i općenito javne komunikacije. Sve su tri formalno i povijesno kajkavskog porijekla, ali se u suvremenoj komunikaciji ne ostvaruju niti sa standardom interferiraju kao kajkavizmi, u smislu u kojem se o takvim pojavama govori na crti maretićevske tradicije, nego kao elementi zagrebačkoga vernakulara i raznih tipova razgovornog jezika cijelog hrvatskog sjeverozapada.

Prva je točka širenje sinkretičkog vokativa, kako pokazuju, primjerice, grafički, na crvenoj podlozi istaknut pozdrav na naslovnici nacionalnoga dnevnika u povodu uspjeha skijaša Ivice Kostelića BRAVO, IVICA! Prvi na svijetu (Jutarnji list, 26.01.2009: 1), predbožićna reklama trgovačke tvrtke Pevec, također uočljivo plasirana na naslovnicu, koja oponaša dječje pismo: Dragi Djed Božićnjak željela bih veliki televizor i medu i veliku čokoladu (Jutarnji list, 18.12.2008), ili naslov koji citira navijačko skandiranje na košarkaškoj utakmici: »Uprava odlazi, Bandiću dolazi« (Jutarnji list, 08.12.2010: 48).7

Drugi su medij plakati poput onoga kojim je ljeti 2009. međunarodni lanac robnih kuća C&A najavljivao dolazak u glavni grad: DOBAR DAN ZAGREB! Dok je njegov doseg lokalan i ciljana publika u načelu ograničena na grad u kojemu ionako velik dio stanovnika prirodno rabi takav vokativ, u drugom slučaju doseg je slične lokalne tiskane poruke novinski posredovan bitno široj publici. Sisak je potkraj 2008. oblijepljen sa stotinjak plakata u kojima, stoji u potpisu, Tvoji Siščani, pozivaju filmskog junaka Batmana neka im dođe u pomoć: Dragi Batman, ti si nepotkupljiv (...) borac protiv kriminala i korupcije (...) Razvitak našeg grada koče isti oni ljudi koje ti s lakoćom pobjeđuješ (Jutarnji list, 27.11.2008: 5). Iako povijesno kajkavski, ili barem sa snažnim supstratom posavskih kajkavskih govora, Sisak je zaključno s polovicom 20. st. uglavnom štokaviziran grad i izvorne su se kajkavske sintaktičko-morfološke osobine izgubile iz njegova vernakulara. K tome, kako se vidi iz plakata faksimilno donesena uz članak, relativno dug tekst napisan je na besprijekornom standardu i očito pomno sastavljan. Utoliko izostanak očekivanoga štokavsko-standardnoga vokativa imena muškog roda na suglasnik Dragi Batmane! nuka na još jedan zaključak: blizina Zagreba, intenzivna izravna komunikacija s njim i posljedična uključenost u njegovu sferu kulturno-ekonomskog utjecaja učinila je da se sinkretički vokativ prestane osjećati začudnim ili »nepravilnim« i među izvornim štokavskim govornicima. Sudeći po dobru poznavanju fikcionalnog lika iz globalne popularne kulture i suverenu vladanju njegovom simbolikom, autori su mladi govornici, dakle oni čiji su kontakti sa zagrebačkim vernakularom najintenzivniji.

Kajkavski je među rijetkim slavenskim sustavima u kojima je vokativ izjednačen s nominativom. U tekstovima nakon 16. stoljeća ne postoji kao samostalna gramatička kategorija, a u govornim idiomima, i to ne svima, poseban vokativni oblik ima samo jedna kategorija imenica, ženski hipokoristici na -a kao Bara, vokativ Baro! Generalno, vokativ je u posebnu položaju u ukupnom hrvatskom padežnom sustavu i zapravo je tipičan osamostaljeni dio rečeničnog ustroja. Stoga korijeni procesa nisu isključivo u tipološkim osobinama kajkavskog sustava koje suvremenoj javnosti posreduje zagrebački razgovorni idiom, nego je potpomognut i nekim drugim, općehrvatskim pojavama. To je ponajprije formula obraćanja tipa (Poštovani) gospodine Marković, pri čemu je za njeno širenje, osim socijalno zatečenih formalnih komunikacijskih situacija, te forme rtv-intervjua, važan novi, izuzetno gledani žanr televizijskih kontakt-emisija, okruglih stolova i sličnih vrsta.

Potiču ga i recentno popularna muška imena na -ik (Dominik, Patrik), gdje se normativni vokativ na -če izbjegava, jer suvremeni, ne samo urbani govornici, neovisno o polazišnom idiomu i stupnju vladanja standardom, takvu palatalizaciju doživljavaju začudnom i arhaičnom. Taj je jezični osjećaj slikovito sažet u internetskoj raspravi o dječjim imenima: trudnice koje bi dijete rado tako nazvale dvoume se baš zbog vokativa, Dementiapraecox im preporučuje neka slijede model O, sveti Odoriče!, a Didi odgovara: Budi fer pa reci ženi da to što će ona svojeg sina zvati ›Dominiče!‹ - početkom 21. stoljeća i u svakodnevnom životu, ipak nije isto kao i obraćanje franjevcu iz 13. stoljeća.8

U reklami za trgovački lanac Lidl, emitiranoj na HTV-u u studenom i prosincu 2008, rođeni Makaranin i nogometaš Hajduka Mario Carević s dvojicom prijatelja među policama s robom razgovara na izazitom splitskom (duljenje samoglasnika, leksem kašeta), ali kada ugleda pjevača O. Dragojevića kako i sam ondje kupuje, zazove ga: Ej, Oliver! Ista se tendencija uočava u sinkronizaciji animiranih filmova na regiolekte i sociolekte: i kada lik govori dalmatinski, glasom koji mu je posudio glumac Dalmatinac, te dosljedno ostvaruje druge značajke takva varijeteta, vokativ je nerijetko sinkretički. To se, očito spontano, zbiva i kada je posrijedi kulturološko referencijalni citat iz tv-serija Naše malo misto i Velo misto, u kojima postoji istaknut lik (grado)načelnika, ali se u sinkronizaciji filma Shark Tale 2004. izvorno obraćanje Šjor načelniče! javlja kao Šjor načelnik! (v. Žanić 2009).

Ipak, takav vokativ nije nepoznat ni govornicima čakavskih idioma i na njima zasnovanih regiolekata i vernakulara neovisno o stupnju štokaviziranosti. U obalnoj i otočnoj Dalmaciji, koja stabilno čuva povijesne vokative tipa Čoviče!, sinkretički je vokativ komunikacijski živ i među mladom urbanom populacijom u stilistički obilježenoj funkciji iskazivanja bliskosti ili afirmativna stava prema sugovorniku. Dok se u neutralnima i situacijama označenima upozorenjem, kritikom ili usmjeravanjem pažnje rabi morfološki izdvojen vokativ (Slušaš li ti mene, čoviče?!; Pazi, čoviče!; Čoviče, ideš mi na živce!), za pohvalu i iskaz simpatije služi sinkretički, redovno s atributom i posvojnom zamjenicom koji pojačavaju intimnost odnosa: Je, dragi moj čovik, ta ti je izvrsna!; Nima meni do tebe, lipi moj čovik!...9 Utoliko ni sinkretički vokativ imenice načelnik ne bi bio začudan da se pojavio u sintagmi E, dragi/ šesni/ lipi moj šjor načelnik!, odnosno začudnost ne izaziva on po sebi, nego izostanak atributa koji bi odnos sugovornikā prepoznatljivo odredili.

U istoj izražajnoj, emocijama i nježnošću ispunjenoj funkciji sinkretički se vokativ javlja i kod sjevernih čakavaca, i to u tisku, u specifičnom žanru osmrtnica i zahvala koje riječki Novi list tiska i na lokalnim idiomima regije. U posljednjem pozdravu pokojniku njegovo ime, kada je združeno s hipokoristikom i posvojnom zamjenicom, ne dobiva vokativni nastavak, nego nastaju formulacije tipa Boh, dobri naš nonić [Petar] ili zadnje boh dragi naš nonić [Ivan], kao očit prijenos konvencije izravne usmene komunikacije s prisnim osobama u tiskom posredovanu komunikaciju (Ivanetić 1996). Jedna od središnjih, nacionalno popularnih ličnosti istarskoga ča-vala unutar pop-rock glazbe devedesetih, Dražen Turina Šajeta, koji piše i pjeva na suvremenom urbanom varijetetu mladih Opatijaca razvijenu na sjevernočakavskom dijalekatskom supstratu s ekavskim odrazom jata, skladbu Abbazia s debitantske audio-kasete Čestitke i aplauzi (1994) počinje stihovima: Brižna moja Opatija/ ča si brižna doživela. I na zapadu Istre, u čakavsko-štokavskim govorima s ikavskim odrazom jata u Rovinjštini, vokativ jednine imenica muškog roda jednak je nominativu u afektivnim iskazima tipa Dragi moj brat/ čovik/ junak! ili Brižni moj siromah! (kao što je i netom navedeni Šajetin stih afektivno obraćanje personificiranom rodnom gradu).10

Posrijedi su procesi koji nisu nepoznati ni štokavskoj tradiciji, pa ni onim izražajnim kontekstima koji su sociokulturno i vrijednosno daleki modernom urbanom ambijentu i komunikacijskim praksama i jezičnom osjećaju suvremenih govornika. I letimičan pogled u veliki Rječnik JAZU nudi niz primjera iz štokavskih govora ili pisaca izvornih štokavaca za usporedbu: hipokoristik bratac ima, primjerice, morfološki poseban vokativ kod Ivana Gundulića (moj žuđeni brače), Marina Držića (Zdrav, mili moj brače!) i iz narodne pjesme (Poštuj mene, Ivane, moj brače!), no Splićanin Luka Botić u štokavskoj Bijednoj Mari ima: Ali pravo nije, slatki bratac,/ što pretičeš sud i pravdu Božju. Filip Grabovac stekao je najvišu naobrazbu koja je uopće bila moguća u njegovu vremenu i bio dobar poznavatelj kako narodnoga pjesništva, tako i hrvatske štokavske i čakavske književnosti, no svoj je Cvit razgovora »u osnovi pisao jezikom svoga rodnoga kraja, dakle Sinjske krajine (u užemu smislu Vrličke krajine) prve polovice XVIII. stoljeća«. Dok s jedne strane iz narodne pjesme preuzima vokativ u nominativnoj službi (U gorici vuče vije), s druge imenice brat i bratac ostaju bez padežnog sufiksa u vokativu: Smiluj mi se, bratac slatki ili smiluj mi se, brat medeni. Zaključak da je vokativ izjednačen s nominativom stoga što je u tim primjerima posrijedi »vokativ molbe i zaklinjanja« (Šimundić 1985: 237) na istom je tragu s netom prikazanim procesima u modernim žanrovima popularne kulture i tendencijama u urbanim vernakularima.

Proučavajući kajkavski književni jezik 16. i 17. st. i razvoj kajkavštine uopće, Z. Junković je zaključio da je gubljenje vokativa kao posebne gramatičke kategorije posljedica njegova »slaba funkcionalna učinka«. Budući da je po naravi stvari svaka obavijest upućena sugovorniku, suvišno je posebnim nastavkom isticati ono što prirodno proizlazi iz govorne situacije. Zato vokativ nestaje, ali se čuva ondje gdje je »semantički obogaćen, tj. gdje ne služi isključivo za dozivanje« te u takvim slučajevima »obično izražava govornikov stav prema sugovorniku« (Junković 1972: 130). Spomenute pojave u čakavštini (i štokavštini) zrcalni su odraz - ili druga strana medalje - takva zaključka o kajkavštini: smjerovi procesā jesu oprečni, jer u jednom sustavu morfološka posebnost vokativa generalno nestaje, u drugom se generalno čuva, ali je u oba slučaja izuzetak iz općeg procesa istovjetno motiviran i komunikacijski kontekstualiziran.

VII.

Drugi aktualni proces mogao bi se nazvati od jednoga prema dvama futurima i natrag. Posrijedi je sve veća čestota složenih vremenskih i pogodbenih rečenica s dva futura prva u medijskom i uopće javnom diskursu, pa i najformalnijem. U nj ta sintaktička struktura ulazi iz zagrebačkog vernakulara, općeg razgovornog jezika sjeverozapadne Hrvatske i raznih (polu)kajkavskih varijeteta i interdijalekata.

Kako se zna, kajkavsko narječje za sve futurske funkcije poznaje samo futur tvoren od svršenog prezenta pomoćnoga glagola biti (budem - budeš - bude - budemo - budete - budu) i radnog pridjeva glagola koji se konjugira.11 Tvorbeno, taj je futur istovjetan standardnom i općeštokavskom futuru drugom kojim se izražava predbuduće nesvršeno vrijeme. Kako standard poznaje i futur prvi koji izražava opće buduće vrijeme i tvori se od infinitiva glavnoga glagola i pomoćnoga glagola htjeti, izvorni se kajkavci, kada se u školi susretnu s njim, zbune i ne uspijevaju razlučiti koji od dva opća futura u svojoj organskoj vremenskoj ili pogodbenoj rečenici trebaju preoblikovati u standardni futur prvi, a koji ostaviti, samo sada u funkciji standardnog futura drugoga. Od pomoći, makar posve mehaničke, ne biva ni slijed surečenica, jer glavna i zavisna mogu zamijeniti mjesta, ne proizvodeći izražajni ni značenjski pomak. Stoga dvojbu, izuzevši formalni školski kontekst, i to uglavnom ograničen na satove hrvatskog, u načelu razrješavaju tako da - preoblikuju oba!

Tako od polazišne organske rečenice Došel budem ak/ kad budem mogel ne nastaje normativno Doći ću ako/ kada budem mogao, pogotovo ne alternativno normativno Doći ću ako/ kad mognem, jer svršeni je prezent glagola moći još straniji kajkavskom jezičnom osjećaju, i ne samo njemu kada su posrijedi suvremeni urbani govornici, nego nova struktura tipa Doći ću ako/ kad ću moći. Ona nije hibrid u uobičajenom smislu križanja dijalekatskih i štokavsko-standardnih elemenata kakvo u suvremenim vernakularima na kajkavskom području daje strukture Kaj si reko? ili Šta si rekel?, nego zapravo sintaktička inovacija u kojoj se ne može jednoznačno razlučiti koji je element ponikao u kojem varijetetu. Može se tek identificirati cjelina varijetetā koji se u izravnu doticaju nisu križali, nego uzajamno neutralizirali, dokinuli, te proizveli posve autonomnu strukturu.

Procesu pomažu još dva elementa. Jedan je što takva rečenica, u smislu gramatičkih kategorija, ne narušava polazišni jezični osjećaj kajkavaca da za sve buduće radnje, uključivši one iskazane vremenskim i pogodbenim rečenicama, postoji - i da je dovoljan - samo jedan futur i da to ni na koji način ne narušava komunikaciju i razumijevanje. Drugi je što nastavnici materinskog jezika često obeshrabruju učenike da se u učionici služe organskim idiomom, pa u takvu sociopsihološkom okruženju kajkavofoni učenik svoj futur tipam bu(de)m došel lako doživi kao pogrešan, zastario ili ružan, ne dospijevajući uvidjeti da on kao tvorbeni model, s lako savladivom morfološkom prilagodbom tipa došel → došao, postoji i u standardu.

Izvan škole, u neformalnoj i privatnoj komunikaciji kajkavci na svojim povijesnim područjima ostaju vjerni izvornoj sintaksi: u recentnom istraživanju upotreba štokavsko-normativnog futura prvog nije zabilježena ni kod jedne mlade osobe u Međimurju, »čak ni kod u visokoj mjeri urbaniziranih studenata iz čakovečkog gradskog miljea« (Blažeka 2007: 8). Prirodno je i utemeljeno što se on kao takav, u općem smislu, iz kajkavskog rakursa doživljava kao element standardne norme. Prirodno je zapravo i što se, s tom polazišnom podlogom, takva percepcija proširila na sve gramatičke situacije u kojima se pojavljuje futur tipa doći ću, ne samo izvorno standardnojezične, nego i inovativne koje su nastale u doticaju kajkavštine sa standardom. Iz te su perspektive onda podjednako ovjerene i normativno »ispravna« rečenica Doći ću ako/ kad budem mogao, i normativno »pogrešna« rečenica Doći ću ako/ kad ću moći. Pritom potonja ima dodatnu prednost, jer je jednostavnija i funkcionalnija prilikom prelaska s regionalnog na standarnojezični kôd. U rezultatu, kada izvorni (polu)kajkavac pokušava ili želi govoriti standardno, normativnom doživljava strukturu s dva futura prva.

Takav govornik perspektivu nema razloga mijenjati ni dođe li u Zagreb: na razini općega gradskog vernakulara, uza sve njegove varijacije, ona je po istome modelu nastala i opstala iz povijesne kajkavske podloge, novi Zagrepčani kajkavskog i polukajkavskog porijekla kontinuirano je osnažuju, a usvajaju je i polazišno štokavski i čakavski doseljenici. Među njima su, ne samo među mladima, i oni koji inače drže do donesenog varijeteta i ne usvajaju leksičke ili morfološke osobitosti gradskoga govora porijeklom iz kajkavštine. Drugačije kazano, iako se ne kajkaviziraju leksičko-morfološki, oni se zagrebiziraju sintaktički.

U nacionalnim novinama s uredništvima u Zagrebu takva je sintaktička struktura za složene rečenice postala gotovo pravilo, ne samo u 24sata, koji sustavno rabi izrazito kolokvijalan jezik, i Jutarnjem listu, jezik kojega je i inače bliži razgovornom registru neovisno o autoru ili žanru: Ako se NK Dinamo i Hajduk neće moći nagoditi s državom - istupit će iz lige! (Jutarnji list, 24.01.2002: 56; naslov); Tko neće imati sreće, bit će na streljani skupštine (Večernji list/ Obzor, 21.03.2009; naslov); Odmah nam je objašnjeno (...) da će s nama dobro postupati ako nećemo sabotirati operaciju (Globus, 899, 29.02.2008: 111). Imun nije ni tjednik koji uočljivo drži do (standardno)jezične kulture i izbjegava kolokvijalizme, crkveni Glas Koncila. U reportaži o posvećenju župne crkve u Glini pozdravne riječi gosta, frankofonog župnika iz Belgije, navedene su kao: I kad će se u Belgiji uzdizati kâd tamjana, mislit ćemo na vas (GK, 29.09.2002: 19), a nije naodmet napomenuti da je autor osobno ravnatelj novina, svećenik N. Pintarić.

Za ovaj rad nije bilo potrebno ni moguće istraživati kada je spomenuta struktura počela ulaziti u medije, no sva je prilika da je izvorni kajkavci nikad nisu osjećali spornom kada bi pisali standardno i pošto bi formalno dobro ovladali (maretićevskom) novoštokavštinom. Tako se u nizu političkih reportaža iz Budimpešte što ih je u Obzoru od kolovoza do listopada 1906. objavljivala Marija Jurić Zagorka nađu rečenice poput Dok se u Hrvatskoj ne će prestati ovako tumačiti nagoda [Hrvatsko-ugarska nagodba] kao danas, dotle će postojati vječni konflikti. U zavisnoj rečenici normativno bi, dakako, bilo dok se ne prestane ili dok se ne bude prestala. Zagorka je rođena 1873. u Negovcu kod Brdovca, pučku je školu pohađala u Varaždinu, pa živjela u Zagrebu. U ovom se konkretnom slučaju može dodati da je na djelu zacijelo bio i nov tip utjecaja govorenog na pisani jezik, jer je to bilo prvi put u hrvatskom novinstvu da se autor izravno telefonski javlja u redakciju (v. Žanić 2007: 5). Taj je model izvještavanje kasnije, dakako, postao sveprisutan, a za niz radio-televizijskih žanrova i pravilo, zapravo jedina mogućnost.

U subregionalnom Dubrovačkom vjesniku direktor Javnog poduzeća Luka Ploče u intervjuu kaže: Ako će terminal za rasute terete koštati npr. 100 milijuna dolara, Svjetska banka će ga kroz državu kreditirati s 30-40% novca (24.12.2005: 32). Takav primjer upućuje na još jedan kanal širenja sintaktičke inovacije, odnosno navikavanja na nju do stupnja na kojem joj otpor ne pruža ni jezični osjećaj izvornih novoštokavaca ijekavaca. Direktor po naravi svoje funkcije što telefonski i e-mailom, što u izravnim susretima, često komunicira s relevantnim dužnosnicima i ustanovama u Zagrebu, gdje je konstrukcija poodavna udomaćena i nestigmatizirana osim među profesionalnim lektorima i na višim razinama obrazovnog sustava (a i to relativno).

Taj primjer otvara još jedan uvid u šire međuvarijetetne odnose i kanale koji stoje u podlozi brza širenja nekih inovacija. Štokavac, dakako, takve vremenske i pogodbene konstrukcije nema u izvornom repertoaru, ali mu kao čista struktura nisu strane. Složenu rečenicu s dva futura prva tipa Doći ću ako ćeš biti kod kuće štokavština poznaje, samo što je ona u njoj konjunktiv, dakle glagolski način koji izražava da se radnja ili stanje izraženo glagolom smatra hipotetskim ili ovisnim o nekoj drugoj radnji ili stanju, da je posrijedi potencijal, tj. izražavanje želje, pretpostavke, mogućnosti ili blage zapovijedi. Takvu upotrebu zabilježio je reporter za posjeta 79-godišnjoj nepismenoj starici u Otišiću, u Dalmatinskoj zagori. Malobrojni stanovnici, odreda starci, nemaju ni struju, izolirani su od svijeta, a morali bi HTV-u plaćati pretplatu osim ako posebnim dopisom ne zatraže oslobođenje, što starica ovako komentira: Ja ću im taj dopis rado napisati ako će oni prije toga mene učiniti pismenom ženom (Slobodna Dalmacija, 25.07.2010: 8). Novinarska ili lektorska intervencija je očita, jer teško je zamisliti da takva govornica ne rabi krnji infinitiv (napisat, učinit) i ne provodi promjenu završnoga -m u -n (im → in, pismenom ženom → pismenon ženon), no sintaksa je sačuvana s preciznošću dijalektologa.

Sažeto, štokavština lako - ili barem lakše - prima što u njoj već postoji kao struktura makar ne postojalo kao gramatičko značenje i sintaktički odnos. U prirodno usvojenu - ili, u slučaju standarda, naučenu - strukturu novo će se značenje lakše uklopiti, odnosno inovacija će izazvati manji otpor ili začudnost.12

VIII.

Još je jedna tipična značajka kajkavskog sustava opstala u vernakularu glavnoga grada, postala uvelike općezagrebačka, masovno je usvajaju i govornici nekajkavskog porijekla, a sve više prodire i u medije iz manje-više istih razloga. Posrijedi je prezent svršenih glagola u službi imperativa (Ostaviš mi to večeras na porti!, u značenju Ostavi mi to večeras na porti!) i pogotovo futura (Javim ti se sutra ili Dođem ovih dana do tebe, u značenju Javit ću ti se sutra, odnosno Doći ću ovih dana do tebe).

I taj se prezent počeo širiti iz razgovornog jezika, te u medije prodirati posredstvom dva primarna kanala: citiranjem osobe koja ga je upotrijebila, te u žanrovima čiji diskurs čuva ili oponaša razgovorni idiom. Kao primjer prvoga može se navesti citat u funkciji naslova, grafički istaknut na prvoj stranici Hloverka: Ne dam ostavku! (Večernji list, 24-26.12.2009: 1).13 Govornika standarda i nekajkavskih varijeteta on će zacijelo zbuniti: niječno prvo lice prezenta trenutnoga glagola dati razumjet će kao odbijanje da se drugom prepusti nešto što govornik posjeduje, što je u njegovu vlasništvu, i najvjerojatnije je materijalno, dočim bi u značenju konkretne kolokacije (ne) da/va/ti ostavku očekivao bilo prezent trajnoga glagola davati (Ne dajem ostavku!) ili istoznačni futur prvi (Neću dati ostavku!).

Nešto je drugačije s rečenicom zagrebačkog nogometnog menadžera Zdravka Mamića: Felix, tebi dam Modrića besplatno!, koja je citirana kao naslov, pa još jednom u tekstu u regionalnom listu (Slobodna Dalmacija, 14.07.2007: 61). U osnovnom značenju da se u vremenu govornog čina daje nešto što se posjeduje ona se uklapa u očekivanje nezagrebačkoga i nekajkavskoga govornika. No, on će zastati kad nakon naslova krene čitati pripadni članak i iz konteksta shvati da njome nije izrečena sadašnja, nego buduća radnja, da rečenica, koja u cijelosti glasi Felix, tebi dam Modrića besplatno jer si veliki prijatelj Dinama i Hrvatske, znači tebi ću dati Modrića besplatno, a očekuje se ili takav futur ili prezent trajnoga glagola davati u futurskoj službi, tj. (tebi) dajem Modrića besplatno, da se i ne spominje kako je istim citatom posredovan i sinkretički vokativ za obraćanje njemačkom treneru Felixu Magathu.

Primjer je drugoga kanala širenja subotnja kolumna Smak faktor splitske novinarke Lenke Gospodnetić, koncepcijski smještena u frizerski salon gdje nekoliko prijateljica pretresa razne društvene, političke i posebno tzv. vječne ženske teme (udaja, rastava, kozmetika, moda). Pisana je idiomom koji se na leksičkoj razini, prije svega u nazivlju za muškarce, seks i ljubavne veze, predočuje kao tipičan za zaposlene urbane Splićanke u kasnim dvadesetima i tridesetima, a ostalim značajkama ne odudara od općega gradskog vernanulara. Kad je prijateljica nazove na mobitel, naratorica nema vremena za razgovor, pa odgovara: Poklapaaan, javin seeee, ciaooo! (Slobodna Dalmacija/ Spektar, 13.05.2005: 16), dakle s prezentom glagola javiti ondje gdje bi se po dvostrukoj osnovi, standardnojezičnoj i vernakularnoj, očekivao futur javit ću se.

S druge strane, slično slučaju s vremenskim i pogodbenim rečenicama s dva futura prva, nekajkavski i standardnojezični govornici u svom repertoaru posjeduju opću ideju da se prezentom može iskazivati futurska radnja, i ta im ideja olakšava usvajanje dotičnoga gramatičkoga kajkavizma ili barem navikavanje na nj. Sažeto kazano, jezična intuicija i(li) stečena komunikacijska kompetencija koje buduću radnju prirodno iskazuju prezentom trajnoga glagola dolaziti kao Dolazim sutra relativno je lako, kada je posrijedi samostalno izricanje buduće radnje, proširuju i na prezent trenutnoga, odnosno svršenoga glagola doći kao Dođem sutra. Temeljna ideja time nije narušena, jer posrijedi nije uvođenje posve nove gramatičke kategorije, nego proširenje ili varijacija zatečene.14 Prihvaćanje se, istina, može usporiti izvanjezičnim, identitetskim činiocima, primjerice kada se, ako se - i dok se - takav prezent u Dalmaciji percipira kao tipična zagrebačka značajka iako citirani primjer iz novinske kolumne pokazuje da je i to relativno, to prije uzmu li se u obzir još neki faktori koji neutraliziraju takvu markiranost.

Širenju futurske upotrebe prezenta svršenih glagola među nekajkavske i nezagrebačke govornike, posebno za komunikacijski frekventne javiti (se) i doći, pomaže i ekonomičnost u prvom slučaju, tj. dvosložno javim (se) naspram trosložnom javit_ću (se), te lakši izgovor u drugom, tj. dođem naspram doć-ću. To je pogotovo važno kada se u pismu, odnosno tisku oponaša govorni jezik, pa se autor koleba između nejasnog doću i u tom kontekstu začudnoga, k tome trosložnog normativnog doći ću. Princip vrijedi i za kolokvijalno naći se u značenju susresti se, doći na dogovoreni susret, gdje nađemo se ima prednost pred dužim naći ćemo se ili u pismu teže razumljivim naćemo se. Dodatno, potonji se oblik iz čitateljeva rakursa može stigmatizirati kao neukost ili nekompetencija.

Pod pismom valja razumijevati i SMS-poruke kao važan nov medij komunikacije koji je razvio mnoge sustave kraćenja neovisne o regionalnim varijetetima i jezičnim navikama u drugim tipovima komunikacije. Taj medij također olakšava navikavanje na forme koje bi u drugim kontekstima izazvale začudnost ili otpor, a ulazak njegovih diskursnih značajki u medijski jezik olakšan je dvjema općim tendencijama u javnoj komunikaciji: dokumentarističkim isticanjem individualne obojenosti javnoga govora, te slabljenjem granice između privatne i javne komunikacije, pri čemu se jezični obrasci privatne komunikacije unose u javnu sferu. Uostalom, i gornji je opis potaknut novinskim citatom poruke koju je reporterka mobitelom dobila od zagrebačkih tinejdžera s kojima je ugovarala razgovor: Nađemo se točno ispred ulaza (Jutarnji list, 13.03.2007: 26). Tako i citat SMS-sintakse u funkciji dokumentarnosti ili signaliziranja autentičnosti služi kao kanal uvođenja nenormativnih elemenata u medije, samim tim i njihova legitimiranja.

Istu funkciju ima još jedan masovno čitani novinski žanr koji u takvu, nelektoriranu obliku nije postojao doprije desetak godina: policijski snimljeni telefonski razgovori među sudionicima raznih kriminalnih radnji. Bilo da su u medije dospjeli legalno, kao dokazna građa predočena u javnosti otvorenim sudskim procesima, bilo da su ih se novinari domogli privatnim, neinstitucionaliziranim kanalima, takvi transkripti tiskom fiksiraju razgovorne idiolekte raznovrsnih polazišnih provenijencija, stupnjeva hibridizacije i značajki. Jedan će primjer dostajati da se prikaže kompleksnost takvih idioma, kao i spontane kajkavsko-nekajkavske interferencije koje nekajkavskom čitatelju olakšavaju navikavanje na gramatiku koja bi mu izvan takva konteksta bila strana.

Osoba kojoj je otet sin pripremila je otkupninu i pita: I što onda, kad ću maloga čut? Kad maloga vidim?, dakle u sukcesivnim se rečenicama preključuje sa standardnog futura prvog na kajkavsko-zagrebački svršeni prezent u futurskoj funkciji (kad ću ga čuti → kad ga vidim ↔ kad ću ga vidjeti). Otmičar odgovara počinjući u istom kôdu (Odma ga vidiš), slijedi normativno priznat prezent trajnog glagola u futurskoj funkciji (u roku sat vremena ideš po maloga), pa normativno ispravna vremenska rečenica (Dalje ću ti sve reć kad budeš tamo) i općenito štokavski futuri (di ćeš ić po maloga i di ćeš dat lovu). Otac nešto kasnije opet kombinira, zapravo uzajamno prevodi dva izražavanja budućnosti: Dobro, a kad ja dijete vidim? Di ja vidim dijete? Mislim, kad ću dijete vidjeti? (Jutarnji list, 09.10.2006; 27).

Dodatni primjer iz istog žanra posve jasno pokazuje kako dva načina izražavanja budućnosti mogu u diskursu funkcionirati kao sintaktički paralelizmi ili sintaktički kontaktni sinonimi, na načelno jednak način kao leksički kontaktni sinonimi: Ako hoćeš, i tebi ću nešto uplatiti ako budem znao da je to to. Uplatim ti nešto da si zaradiš nekih 500, tisuću kuna (Jutarnji list, 01.07. 2010: 2-3). Riječ je o policijski snimljenu mobitelskom razgovoru profesionalnog nogometaša i njegove neimenovane prijateljice o namještanju utakmice radi zarade na kladionicama. Nogometaš je izvorni novoštokavac (i)jekavac, rođen 1980. u Banjaluci, odakle je obitelj prognana u početku devedesetih; od 1999. do sredine 2006. igrao je za Kamen Ingrad iz Velike kod Požege, dakle opet u novoštokavskom okruženju, a otad do otkrića afere u čakovečkom Međimurju. Prema transkriptu, govor mu izrazito čuva novoštokavske osobine (zamjenica što, također oblici ništa i višeput nešto, glagolski pridjev radni znao, futur tipa Nećeš ti ništa igrat, neskraćeni veznik ako itd), ali je prirodno integrirao spomenutu kajkavsku značajku i rabi je, na toj razini posve ispravno, kao gramatički ekvivalent (ili sintaktički prijevod): tebi ću nešto uplatiti → uplatim ti nešto. Pritom je u tu sekundarnu ili izvedenu gramatičku strukturu uključena još jedna kajkavska karakteristika, nenaglašeni oblik si dativa povratne zamjenice, da si zaradiš, koji nekajkavci nemaju u svom repertoaru, jer je komunikacijski reduntantan.

Kako je pak sugovorničin idiolekt izrazito kajkaviziran (Je, i ak ne prođe, onda ti bum cijeli život vraćala), postupak se može objasniti i prilagodbom sugovorniku, kada sugovornik najprije poseže za oblikom koji mu prirodno dolazi iz njegova primarnog varijeteta, a potom iz stečenoga pasivnog repertoara - s manje ili više svijesti o tome - aktivira oblik kojim signalizira bliskost u komunikaciji, kojim uspostavlja dodatnu razinu unutargrupne solidarnosti.

IX.

Ono što hrvatska znanost o jeziku, i kada govori o predstandardnom razdoblju, i kada opisuje moderne unutarjezične i komunikacijske odnose, tradicionalno naziva tronarječnošću aktualno je i danas, ali s nužnim kategorijalnim i terminološkim modifikacijama. Nekadašnji trokut čakavski - kajkavski - štokavski, čija su sva tri člana bila teritorijalizirana i bez hijerarhijske razlike, te kasniji četverokut čakavski - kajkavski - štokavski - standard, kakav impliciraju Frangeš, Škarić i Vujević, gdje je četvrti član postao neteritorijalan i načelno hijerarhijski nadređen ostalima u svim funkcijama, preobrazio se na smjeni tisućljećā u trokut standard - zagrebački vernakular - dalmatinski regiolekt. U tom je trokutu standardu osporena i apsolutna nadteritorijalnost i funkcionalna sveuobuhvatnost, posebno u medijima i novim kulturnim žanrovima kao što su zabavna glazba i sinkronizacija animiranih filmova (v. Žanić 2009). Govornici ostala dva varijeteta, kao i oni koji to nisu, imaju jasnu, racionaliziranu svijest - s manjim ili većim stupnjem politiziranosti - kako o njihovu prestižu, tako i o njihovoj teritorijaliziranosti i vezanosti za regionalne identitete, što nije bio slučaj kod govornika povijesnih narječja i dijalekata.

Zagrebački vernakular pritom pokazuje relativno snažne tendencije prema institucionalizaciji i u formalni(ji)m upotrebnim kontekstima, ponajprije zahvaljujući prisutnosti u masovnim medijima,15 dok se dalmatinski regiolekt afirmira primarno neformaliziranim kanalima, posredstvom sporta, filma i pop-rock glazbe, tj. svojih reprezentativnih govornika koji su nacionalnu legitimaciju stekli u tim područjima. Potonji pritom ima vrijednosni i sociokulturni potencijal da posluži i kao poticaj za destigmatizaciju drugih regionalnih varijeteta s ikavskim refleksom jata. Posebno se plastično to može uočiti u jednom posebnom tipu novinskih intervjua s izvornim govornicima dalmatinskoga, kada je očito da je izvorni idiolekt lektoriran i pomno usklađen s eksplicitnom normom, ali su ostavljeni simbolični znakovi koji u skladu sa spontano stvorenim društvenim i komunikacijskim konsenzusom sudjeluju u široj jezičnoj semiotici kao elementi koji su stekli indeksičke konotacije. Te značajke nisu toliko romanizmi, niti leksik općenito, koliko upravo ikavski oblici. U jednom intervjuu s Oliverom Dragojevićem sve je prezentirano na standardu osim sintagme čovik od riči (Jutarnji list/ Studio, 10.07.2010: 11). U također opsežnom intervjuu s Blankom Vlašić iz lekture su izuzeti oblici lipo i viruju (u mene), dok su sve ostale značajke njena idiolekta donesene u standardu, uključivši oblike cijela nedjelja ili uvijek za koje se može pretpostaviti da ih je upotrijebila u ikavskoj varijanti (Jutarnji list, 23.11.2010; 20-21). Za razliku od konotacijski neutralnih, neekspresivnih oblika cila i uvik, tako izdvojeni oblici lipo(ta), virovat (u nekoga), čovik, (zadana) rič, kao i srića, lito ili pisma koji se u pravilu čuvaju u tom posebnom tipu jezične obrade intervjua, pronose izrazito afirmativne asocijacije. Oni u svijesti urednika i lektora očito funkcioniraju kao svojevrsna jezična selekcija iz široke lepeze jedinica, ikonična jezgra koja se čuva i kada se tekst usklađuje sa standardom.

I zagrebački vernakular u svojim raznolikim varijacijama i medijski stilizirana dalmatinska koinē pretvorili su se u moćna sredstva diskurzivne konstrukcije socijalnih značenja, socijalnih kategorija i identiteta. Odavna se spoznalo da mreže govornikā dijele društveno strukturirana značenja i stereotipe koji se uklapaju u njihove stukturirane sustave pridavanja značenja. To po sebi nije novost, ali je novo to što su se preustrojila i prerasporedila »povijesna značenja« jezika, njegova tradicionalna društvena semiotika, te što se o društvenim značenjima i identitetima pregovara sve dinamičnije i u sve raznolikijim društvenim kontekstima. U neku ruku, umjesto da standard i centralni štokavci kao izvorni govornici idioma koji standardu stoji u osnovi prekriju neštokavsku periferiju, kako su sve donedavna očekivali neki standardolozi, došlo je vrijeme povratnog utjecaja neštokavske periferije na rigidno štokavski osmišljen standard. Razgovorna ili opća štokavština posebno se lako otvara onim utjecajima koji dolaze iz Zagreba i koje intuicija izvornog štokavca, i kada su izvorno kajkavski, više ne prepoznaje kao takve, nego kao prestižne zagrebačke. Dodatno, inovacije su sukladne starijim tendencijama u samoj štokavštini ili u njoj - kao i u čakavštini - odavna postoje kao potencijal koji se u novim okolnostima reinterpretira i aktivira. Drugim riječima, na konkretnom primjeru, bazični kajkavski sloj dao je suvremenom zagrebačkom vernakularu opći sinkretički vokativ koji preuzimaju zagrebački nekajkavci i mediji, a drugi polazišno nekajkavski govornici mogu - načelno - u svojim idiomima naći potvrdu morfološkog izjednačenja nominativa i vokativa u komunikacijski ograničenoj funkciji afektivnog obraćanja; jednom prepoznat i prihvaćen u toj funkciji, lako se širi i na ostale i postaje sve manje začudan.16 I tako opet na um pada ona Frangešova kategorija neštokavskoga iskustva u standardnoj normi: ono zapravo i nije izvanštokavsko po sebi, nego je samo izvana na neki način osviješteno.

Odnosi u opisanom trokutu danas bitno određuju jezični krajolik javne komunikacije u Hrvatskoj, definiraju identitetske i prestižne odnose i postavljaju normu u situaciju u kojoj se mora dvojako odrediti, i u smislu formalnog usvajanja inovacija, koje više ne stižu s klasičnog štokavskog terena nego uglavnom iz zagrebačkoga i porijeklom su kajkavske, i u smislu svog sociolingvističkog statusa, odnosno monopola na niz novih upotrebnih domena, gdje se uglavnom sučeljava s dalmatinskim.

Literatura

• Agha, Asif (2007) Language and Social Relations. Cambridge University Press, UK
• Blažeka, Đuro (2007) »Međimurski interdijalekt«, Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje 33: 1-18.
• Duda, Igor (2005) U potrazi za blagostanjem. O povijesti dokolice i potrošačkoga društva u Hrvatskoj 1950-ih i 1960-ih. Zagreb: Srednja Europa
• Frangeš, Ivo (1992) »Hrvatski jezik danas (Razmišljanja uz Dane hrvatskog jezika«, Jezik, 39 (3): 66-68.
• Gelo, Jakov (1987) Demografske promjene u Hrvatskoj od 1780. do 1981. godine. Zagreb: Globus
• Gilić, Nikica (2010) Uvod u povijest hrvatskog igranog filma. Zagreb: Leykam
• Ivanetić, Nada (1996) »Osmrtnice na standardu i čakavskom varijetetu«, Fluminensia, 8 (1-2): 237-255.
• Junković, Zvonimir (1972) »Jezik Antuna Vramca i podrijetlo kajkavskoga dijalekta. Dijakronijska rasprava«, Rad JAZU, 363: 5-229.
• Lisac, Josip (1999) Hrvatski govori, filolozi, pisci. Zagreb: Matica hrvatska
• Polimac, Nenad (2004) »Hrvatski blockbusteri«, Hrvatski filmski ljetopis, 10, 40: 17-20.
• Pranjković, Ivo (1989) August Musić. Zagreb: Zavod za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta
• Rišner, Vlasta (2005) »O značenju i upotrebi vokativa u suvremenom hrvatskom jeziku«, str. 143-172, u:
• Ivo Pranjković (ur) Od fonetike do etike. Zbornik o sedamdesetogodišnjici prof. dr. Josipa Silića. Zagreb: Disput
• Šimundić, Mate (1985) »Jezične osobitosti u ›Cvitu razgovora‹ Filipa Grabovca«, Hrvatski dijalektološki zbornik, 7, I: 223-240
• Škarić, Ivo (1994) »Hrvatski jezik danas«, Jezik, 41 (4): 97-103
• Vince, Zlatko (1978) Putovima hrvatskoga književnog jezika. Zagreb: SN Liber
• Vince, Zlatko (1998) Ikavica u hrvatskoj jezičnoj povijesti. Zagreb: Matica hrvatska
• Vujević, Miroslav (1996) »Politička tolerancija u Hrvatskoj«, Politička misao, 33 (1): 129-148
• Žanić, Ivo (2007) Hrvatski na uvjetnoj slobodi. Jezik, identitet i politika između Jugoslavije i Europe. Zagreb: Fakultet političkih znanosti
• Žanić, Ivo (2009) Kako bi trebali govoriti hrvatski magarci? O sociolingvistici animiranih filmova. Zagreb: Algoritam