Dva prologa »Tirene«
»I sve se će što t’ rieh govorit u pjesan!«
Prvi hrvatski književni historiograf koji je naveo godinu izvedbe kojega Držićeva djela bio je Serafin Marija Črijević: u trećem dijelu spisa Bibliotheca Ragusina bilježi da je 1548. na piru Vlaha Držića prikazana Tirena.1 Podatak je preuzeo iz genealogije antunina Descrizione delle origini e genealogie dei cittadini Ragusei,2 jedinoga službenog dokumenta u kojem je registrirano uprizorenje jedne Držićeve drame, premda ime autora nije navedeno.3 Unatoč tomu, zadugo je ta činjenica izazivala prijepor: budući da su bila poznata samo postumna izdanja Držićevih knjiga (1607, 1630),4 a u drugom se prologu Tirene (Prolog drugi komedije prikazane u Držîć na piru) – napisanom za pir Vlaha i Marije i tiskanom u knjizi Pjesni Marina Držića ujedno stavljene s mnozim druzim lijepim stvarmi (Venecija, 1551) – spominje predstava koja je bila »onomlani«5 o pokladama, zaključivalo se da je Tirena prvi put prikazana 1549. U rujnu 2007. u milanskoj Biblioteci Nazionale Braidense Ennio Stipčević otkrio je izdanje Tirene iz 1551,6 na čijoj naslovnici piše da je izvedena u Dubrovniku 1548.7 Nekoliko međutim pitanja i dalje ostaje otvoreno: zašto Ignjat Đurđević8 i Črijević9 navode da je Tirenu Držić napisao još kao mladić;10 zašto ju je posvetio Marinu Ivanovu Puciću (Maro Makulja), ako antuninska genealogija bilježi da »in tempo delle nozze di sud(dett)o Matrimonio fù recitata in Casa di d(ett)o Stefano nella strada di Calzolari Megiu Veliche Zreugliare, quella famosa Comedia d(ett)a Tirena, dalli compagni di d(ett)o Biagio, la quale fecero stanpare«; o kojoj predstavi Tirene govori Obrad, a prikazana je »onomlani«?
Konačno, najzanimljivije pitanje: je li prvo izvedeno Držićevo djelo Tirena ili Pomet, komedija koju nije spomenuo ni jedan osamnaestostoljetni historiograf, a u priču o Držiću prvi ju je uveo Armin Pavić, uočivši da se u drugom prologu Dunda Maroja spominje »Komedija od Pometa«. Premda je izvedbe obiju drama smjestio u 1547. godinu, Pometa je s Tirenom povezao na neobičan način: »U onom istom prologu k drugoj predstavi Tirene veli pjesnik da je poslije njezine prve propale predstave nekim komadom publici omilio. Taj komad će po svoj prilici biti komedija Pomet, jer nam u prologu k Dundu Maroju, koji po bilježci rukopisa pada g. 1550, veli, da se je prije tri godine publici komedija Pomet vele dopadala«.11 Franjo Petračić smatrao je da je Tirena prikazana 1548, dok je za Pometa tek rekao da je »pisan i prikazan prije Dunda Maroja« (kojega stavlja u 1550), pretpostavljajući da se izgubio »uprav radi te srodnosti sadržaja«.12
Kako bilo, o Pometu se nagađalo štošta, pogotovu o njegovoj mogućoj recepciji, pri čemu je prevladalo mišljenje da se u komediji Držić tako otvoreno izrugao dubrovačkoj vlasteli da su se neki i prepoznali: »Što je i koga sve Držić kritizirao možemo pretpostaviti. Vjerojatno je bilo onih kritika koje su se odnosile na opće društvene pojave, na škrtost, oholost, sebičnost, aroganciju i neznanje, ali je zacijelo bilo i otvorenih aluzija i lako prepoznatljivih prigovora na račun nekih pojedinaca u gradu. Nije isključeno da je već u prvom nastupu Držić bio neoprezan, pa je možda spomenuo nekoga osobno ili jasno aludirao na nekoga tko to nije mogao podnijeti, tko nije znao za šalu, tko se teško uvrijedio, osobito zato što postoji mogućnost da su se neke aluzije ili napomene možda u gradu ponavljale i nakon prikazivanja. U svakom slučaju Držić je prikazivanjem Pometa stekao prve neprijatelje u gradu. Bilo je samo pitanje prigode i trenutka kad će doći do ›osvete‹. Osim vjerojatnih prijetnji, možda je prva stvarna i opipljiva reakcija na Držićevu oštricu i ono što se dogodilo uvečer 16. travnja 1548. u Crevljarskoj ulici«.13 Spomenutoga je dana Vlaho Stjepanov Kanjica drvenom palicom udario Držića po glavi, zbog čega ga je ovaj tužio, a Vlaho je 29. svibnja kažnjen s dvadeset pet perpera i tri mjeseca zatvora.14 Na tijesnoj povezanosti toga napada s Pometom inzistirao je Matko Sršen, smatrajući da su se u komediji prepoznali suci koji su vodili slučaj – a riječ je o Marinu Vlahovu Gunduliću i Marinu Franovu Đurovu Gučetiću – pa je zaključio da je »sasvim prirodno da su prikrili (tj. nisu ni tražili) pravog prekršitelja, onog u čijim je rukama Vlaho Kanjica, po starom dubrovačkom gosparskom običaju, bio samo motka!«.15 Mira Muhoberac pak iznijela je sličnu, no ničim argumentiranu pretpostavku: »Marin Držić, brat slikara Vlaha Držića i sienski student, imao je, dakle, na renesansnoj perspektivi i iluziji (i) zasnovan projekt stvaranja teatra. Taj projekt, zacrtan matematičkom preciznošću i utemeljen filozofskom dubinom, međutim, ugušen je u samom začetku: krađom ili ukinućem komedije Pomet, prve eruditne komedije u hrvatskoj drami i kazalištu, zatim prekidom izvedbe pastorale Tirene Prid Dvorom i njezinom izvedbom sljedeći put – u malom, zatvorenom, pirnom prostoru, onemogućivanjem izvedbe Dunda Maroja pred Dvorom pred golemim mnoštvom i premještanjem predstave u Vijećnicu za mali broj gledatelja«.16 Tako se Pomet lijepo uklopio u predodžbu o Držiću koji pišući svoje drame ne misli ni o čemu drugom nego o uroti i osveti, iako je još 1964. Leo Košuta problem smjestio u granice književnosti, a ne politike te sasvim točno precizirao što je Pomet morao biti za onodobnu publiku: »Zahvaljujući njemu, gledaoci su u Dubrovniku već godine 1548. mogli prisustvovati dramskoj radnji koja se odigravala na posebnoj pozornici i koja je, protivno dotadašnjim obredno-mitološkim predstavama, bila istodobno slika njihova svagdašnjeg života. Ukratko, negromant Dugi Nos je u Pometu glasnik nove svjetovne komedije, za koju Držić dobro znade da se rodila u susjednoj Italiji i da je on prvi uvodi u Dubrovnik«.17
Ignjat Đurđević prvi je spomenuo »octo comoediae soluta oratione«,18 nakon njega i ostali književni povjesničari 18. i 19. stoljeća (Črijević, Slade Dolci, Appendini, Kukuljević,19 Pavel Josef Šafařík,20 Šime Ljubić21), no samo on tvrdi da ih se toliko sačuvalo, što bi značilo da je Pometa čitao, a Milan Rešetar vjeruje da je komedija postojala i u doba kad je rukopis sa svim Držićevim dramama u prozi – koji danas zovemo Rešetarov rukopis22 – bio u posjedu Đura Matijaševića.23 Rešetar međutim nije prihvaćao pretpostavku da je Pomet bio Držićev kazališni debut, za njega je to bila Tirena.24 Isto su nagađali Leo Košuta25 i Franjo Švelec,26 koji je dobro sažeo glavni problem: »Kako međutim sada dovesti u sklad Držića autora ›Pometa‹, koji kako se čini nije bio slabiji od ›Dunda Maroja‹, s Držićem autorom ›Tirene‹ kojega godinu dana nakon premijere ›Pometa‹ optužuju kao šeprtlju u dramskim stvarima, odnosno kao čovjeka koji potkrada druge dramske pisce? Kako naime objasniti potvoru da autor ›Pometa‹ nakon godine dana bude proglašen plagijatorom nekog drugog autora?«.27
Mislim da upravo sadržaj prologâ Tirene može pomoći u pojašnjenju onoga što se dogodilo nakon Držićeva kazališnog nastupa s Pometom. Moja je teza da su reakcije na komediju motivirale Držića da prvi prolog Tirene sroči onako kako ga je sročio. Da je pak Pomet prva Držićeva prikazana drama, potvrđujem rečenicom s početka prologa negromanta Dugoga Nosa: »Ja što jesu tri godine, ako se spomenujete, putujući po svijetu srjeća me dovede u ovi vaš čestiti grad, i od moje negromancije ukazah vam što umjeh. Scijenim da nijeste zaboravili kako vam Placu, tu gdje sjedite, u čas glavom ovamo obrnuh i ukazah prid očima, a na njoj bijehote; i opet ju stvorih u zelenu dubravu, od šta plakijer imaste; i zahvaliste mi, i platu imah, što katance stavih na njeke zle jezike koji za zlo imaju ono što im se za dobro čini«.28 Negromant govori o dva komada: najprije o djelu čiji je dramski prostor (ne i scenski) bila Placa, a zatim o djelu kojega se radnja zbivala u »zelenoj dubravi« (dramski prostor) stvorenoj na Placi (scenski prostor).29 Može li se negromantova primjedba da je Placu, ne obrnuo i ukazao već stvorio u »zelenu dubravu« dovesti u vezu s Obradovim pitanjem u prvom prologu Tirene kako se dubrava »uvrže meu dvore« (s. 54, str. 206)? Je li, ujedno rečeno, »zelena dubrava« aluzija na Tirenu? Leo Košuta,30 a i Frano Čale u komentarima Dunda Maroja – uz stanovite ograde – pomišljaju na »prvu prikazbu Tirene«.31 Onome tko dobro ne poznaje Držićev opus moglo bi se nametnuti logično pitanje nije li se Dugi Nos pojavio u prologu Tirene, što znamo da nije, jer ga izgovaraju Vučeta i Obrad. Očito, u negromantovu prologu miješaju se dvije instancije, scenska i izvanscenska, lik govori o Držićevoj zbilji. Jer, kad Dugi Nos kaže: »i zahvaliste mi, i platu imah, što katance stavih na njeke zle jezike koji za zlo imaju ono što im se za dobro čini«, onda taj zaključak nema veze s kazališnom iluzijom, nego s njezinim izvanscenskim učincima.
Košuta ovako tumači metaforu katanaca: »Zatim ih treba protumačiti kao aluziju na jedan nama nepoznati Negromantov odgovor (možda i Držićev predgovor tiskanim djelima) nekim ›zlim jezicima‹ koji su priječili izvedbe Držićevih djela ili protiv njih govorili. Tim svojim predstavama Negromant je tada bio pokazao – a sad ponovno ističe – koje su bitne značajke kazališnih vrsti, koje je on igrao u Dubrovniku: to su komedije jedne vrsti obrnutog svijeta, naličja svagdašnje stvarnosti, i pastirske idile, njezine čarobne metamorfoze«.32 Čale misli drukčije: »Vjerojatno je riječ o protivnicima u platonističko-petrarkističkoj književnoj sredini, i u idejnom i u klasnom pogledu bliskoj vlasti. Pjesnika su optuživali i za plagijat i zacijelo su bili nenavidni i neskloni njegovu razotkrivanju života, koji postaje još stvarnijim u scenskoj iluziji i još istinitiji kad mu negromant otkrije tajne što se mogu samo scenskim zbivanjem protumačiti. Inače ne znamo na koju prigodu ovdje cilja i da li se odnosi na iste osobe o kojima govori u posveti Svojim prijateljem«.33
Držim međutim da i o nečem drugom može biti riječ. Po mojem mišljenju, treba razlikovati prigovore upućene Držiću poslije izvedbe Pometa, a prije Tirene, i prigovore poslije Tirene, jer nisu iste prirode, što zaključujem na temelju sadržaja dvaju prologa Tirene. Prvi je prolog sastavljen od nekoliko smisaonih cjelina: susret Vučete i Obrada (s. 1–12), pohvala Dubrovnika (s. 13–54), najava dramske fabule (s. 55–102), laudacija Držića, njegovih prethodnika i jednog suvremenika (s.103–164), završna apostrofa Dubrovnika, sretnog jer ima takve pjesnike – Marina Držića, Džoru Držića, Šiška Menčetića i remetu Vetranovića (s. 165–172). Konektori koji najavljuju novu cjelinu uvijek su pitanja: »Vučeta: Ostavi maslo sad, nu istom obidi / očima ovi grad. Kakav ti se vidi?« (s. 13–14, str. 205); »Obrad: Ka je ovoj dubrava? Ali su i ovdi gore? / Kô li se gizdava uvrže meu dvore?« (s. 53–54, str. 206); »Obrad: Tko toli razuman nađe se ter takoj / postavi u pjesan taj čuda, brate moj?« (s. 103–104, str. 207); »Obrad: Je li tko drugi sad u ovoj državi / da takoj ovi grad pjesnima tim slavi?« (s. 151–152, str. 209). Glavno je pitanje koje se nameće nakon čitanja prvog prologa sljedeće: zbog čega je Držić tako velik dio teksta posvetio upravo sebi? Jer, nije on nepoznat u gradu, jedan je od rektora crkve Svih Svetih i opatije sv. Petra na Koločepu, bio je orguljaš u katedralnoj crkvi sv. Marije, dobio je stipendiju za odlazak na studij, putovao je 1545–1546. s Christophom Rogendorfom u Beč i Carigrad, zbog čega je 9. siječnja 1547. saslušan pred malovijećnicima Franom Marinovim Kabužićem i Bernardom Gabrijelovim Črijevićem. Teško da se je morao posebno predstavljati, pogotovo ne na takav način. S druge strane, Držić ne govori o sebi općenito, on isključivo ističe povezanost s muzama, koje su ga »dostojna učinile od lovorna venca« (s. 122, str. 208).
Odgovor je u sadržaju prologa: taj generički netipičan sastavak namjerno je sročen da bi iritirao i provocirao. U njemu Držić dvostruko iznenađuje: prvo, na pozornicu izlaze likovi koji se u prologu ne očekuju – Vučeta i Obrad; drugo, neće ti vlasi tek najaviti sadržaj Tirene (»iz vode će ispliti jedna vil ku Ljubmir / njeki će ljubiti, vele uzmnožan pastir«, s. 57–58, str. 206) nego će predstaviti i autora drame. I kad Vučeta izgovori znamenitu rečenicu: »Tko doma ne sidi i ne haje truda, / po svietu taj vidi i nauči svih čuda«, s. 105–106, str. 208), Držić daje do znanja da je njegovo životno i literarno iskustvo bitno drukčije, ta dva naoko bezazlena stiha nedvojbeno su prožeta finim prijezirom i ironijom spram »književne republike«, u kojoj si drsko dodjeljuje visoko mjesto. Jer, poenta Držićeve samoprezentacije jest pjesnički posao predočiti kao društveno važnu zadaću, vlastiti talent povezati sa slavom grada, zbog čega na više mjesta kaže: »ki mu su na glavu stavili za ures, / da ovu državu proslavi do nebes« (s. 123–124, str. 208), »taj složi čim će sad izabrana mlados / proslavit ovi grad i puku dat rados« (s. 131–132, str. 208), »da takoj ovi grad pjesnima tim slavi« (s. 152, str. 209). Držić se u prvom prologu hvali bez skanjivanja: ne propušta reći da potječe iz »stare kuće Držîć«, u čijoj je tradiciji baviti se pjesništvom, i to od davnina (»odkle je grad ovi«, s. 134, str. 208), ne ustručava se konvencionalnih, ali laskavih i samodopadnih atributa o svojim mogućnostima. Premda četrdesetogodišnjak, višeputno se naziva mladićem – što je retorička figura i nipošto se ne odnosi na Držićevu dob34 – on uobičajenim, ali za svoj nastup učinkovitim riječima daje do znanja da se doživljava kao pjesnika:
Sad jedan mlad djetić s tim vilam pri vodi
stare kuće Držîć svû mlados provodi,
koga su tej vile od bistra hladenca
dostojna učinile od lovorna venca,
ki mu su na glavu stavili za ures,
da ovu državu proslavi do nebes.
Otajna naravi sva mu odkrivaju,
ka im bog objavi u vodah da znaju.
Taj mladac sad pjesni tej spieva kraj rike,
da ljudem duh biesni od slasti tolike.
Taj stavi u pjesan nesreće Ljubmira
i vile ljuvezan i divjač satira;
taj složi čim će sad izabrana mlados
proslavit ovi grad i puku dat rados.(s. 119–132, str. 208)
Ono što se govorilo u nadgrobnicama, fraze koje su se nekomu dodjeljivale tek nakon smrti, namijenio je Držić sam sebi. Postavivši se na pjesnički Parnas, okitivši se lovorom, tvrdi da se može natjecati s bilo kim. Čak je i činjenica da svoj helikonski izvor smješta na Omblu u Rijeci dubrovačkoj pomalo izazivačka – kao da hoće reći da i izvan dubrovačkih mira može stasati netko tko će proslaviti Republiku. Uopće, njemu je baš to važno – istaknuti da će književnim radom »proslavit ovi grad«. Da je tako govorio, postojali su valjda duboki razlozi, inače bi prolog bio samo skup narcisoidnih stihova.35 Te retke Držić nije želio nego morao napisati, ne iz obijesti nego iz inata, oni nedvojbeno imaju izvanknjiževni povod. On je sažet u drugom prologu Tirene, u kojem autor navodi zbog čega su mu se rugali: njegovo školovanje u inozemstvu bilo je gubljenje vremena jer ondje nije ništa naučio, a htio bi parirati pravim pjesnicima:
»Istina nije toj, Vlašiću!« veljahu,
»Držića svi znamo pobolje nego ti,
priko mora tamo ki učî sviriti,
komu se raspuknu sviraoca učeći,
a grlo zamuknu, u Gradu hoteći
s spievaoci boljima glasom se natjecat,
visok glas tko ne ima, s kojim ga nî spievat!«(s. 122–128, str. 191–192)
Intonacija prologa Obrada i Vučete nuka na zaključak da ga je Držić osmislio kao prkosnu reakciju.36 Ne samo da izaziva hvaleći se, on se vidi u društvu Džore i Šiška. Ali – kaže Držić – bilo je to »u vrime staro toj«. Simptomatično je da na Obradovo pitanje: »Je li tko drugi sad u ovoj državi / da takoj ovi grad pjesnima tim slavi?«, Vučeta kratko, gotovo nehajno odgovara: »Mnozi su, Obrade« (s. 153, str. 209), no ne navodi ni jedno ime, nego ističe samo remetu. Važno je primijetiti opoziciju »vrime staro« – »sad«, kao što je bitno uočiti da iz Vučetine tvrdnje proizlazi da »sad«, osim Vetranovića, nema pjesnika vrijednih spomena, čiji stihovi mogu Republici biti na ponos. Koliko god za današnjeg čitatelja u prvi mah bili prikriveni, Držićevi su motivi jasni: prvi prolog Tirene napisao je kao reakciju, ali i da izazove reakciju. Nigdje u njemu toposa skromnosti, nigdje diskretnosti, naprotiv, buja samohvalom. Ako se međutim prisjetimo da je u posveti Marinu Ivanovu Puciću rekao kako je stvoren »poslužit i pogodit svakomu u stvari razložite« (str. 204), bit će da je na takvo koncipiranje prvog prologa bio, slikovito kazano, natjeran.
Osobito važnim držim jedan stih prologa, naoko besmislen, u svakom slučaju nepotreban. Izgovara ga Vučeta nakon što ukratko prepriča što će se dogoditi u Tireni. On kaže: »I sve se će što t’ rieh govorit u pjesan!« (s. 97, str. 207). Nakon toga, na Obradovo pitanje: »Tko toli razuman nađe se ter takoj / postavi u pjesan taj čuda, brate moj?«, uslijedit će opisani panegirik. Nije na odmet prisjetiti se da je u posveti Pjesni iznio kako neki sumnjaju »da ja umijem veras učinit«, odmah odgovarajući i zašto: »a ne za ino neg, er su triš mudri, kažu se šeskrat ludi« (str. 172). Čemu napomena da će sve biti stavljeno u »pjesan«, dakle u stihove, nešto što je u Držićevo doba bilo conditio sine qua non bavljenja književnošću, književnost sama? Mislim da je taj stih ključan za razumijevanje prigovora koji su mu upućivani prije Tirene; ta kratka, ali duboko sarkastična primjedba imala je, mislim, pretpriču u Pometu.37 Kakva je to bila komedija – kojoj je prolog izgovorio Dugi Nos – već je u književnoj povijesti opisano: ako je Dundo Maroje nastavak Pometa,38 onda je i Pomet bio pisan prozom, dramska je fabula bila smještena u Dubrovnik (Maro je, uz Pometovu pomoć, ukrao Dundu Maroju dvije tisuće cekina, no prijevara je otkrivena, morao je novac vratiti, a s ocem je sklopio ugovor o nasljedstvu), likovi nisu preuzeti iz mitologije već s dubrovačke Place, ujedno rečeno, bila je to komedija kakva se dotad nije mogla vidjeti. I, dopala se gledateljima, možda i zato što su s pozornice čuli govor kojim su i sami govorili, a ne dvostruko rimovanim dvanaestercima sapete misli. Pomet je imao dobru recepciju, na što upućuje dvoje: prvo, Držić to sam svjedoči (»I ako komedija [Dundo Maroje], od šta se ne varamo, ne uzbude vam toliko draga, ali vam će Dundo Maroje, Pomet, Grubiša i ostali drazi bit«, str. 307); drugo, napisao je nastavak, a to valjda ne bi učinio da Pomet nije razveselio publiku.
U trenutku kad Držić započinje svoju kazališnu djelatnost, u Dubrovniku su – uz strog nadzor vlasti – prikazivane Plautove komedije u privatnim kućama,39 nije bilo nepoznato »maškaranje« o pokladama,40 možda je izvedeno koje Vetranovićevo prikazanje s biblijskom tematikom,41 nešto od farsi Nikole Nalješkovića.42 Kako je u takvim okolnostima mogao biti dočekan Pomet nego ambivalentno: obični gledatelji bili su oduševljeni, spjevaoci su prigovorili da to nije književnost, a onaj koji ga je napisao nije pjesnik. Da su inovativnost Pometa i njegov uspjeh zasmetali, doznajemo iz prvog prologa Dunda Maroja u kojem se spominju »zli jezici«. Što su mogli prigovoriti Pometu? Po mojemu mišljenju troje: prozni diskurs, banalnu temu i niskomimetski modus komedije. U doba kad su – kad je o dramskim žanrovima riječ – na cijeni bile pastorale i tragedije, Držić je nastupio s komedijom u kojoj nije bilo, kako je sam rekao u prologu Skupa, planina, satira od gora zelenijeh, vijenaca, ruža i hladenaca, Kupida s lukom i strijelama. U takvim je okolnostima Držića bilo lako napasti: niti je tema dostojna književne obrade, niti je izložena na literaran način – u stihovima. A nije zato što pisac nije sposoban »veras činit«, nije dakle pjesnik uopće. Držić je napadačima odgovorio na jedini mogući način: napisao je Tirenu, pastoralnu dramu s vilom, Kupidom i zaljubljenim pastirom, u dvostruko rimovanim dvanaestercima, ili kako to Vučeta kaže: »I sve se će što t’ rieh govorit u pjesan!«. Upravo ta rečenica reflektira glavni prigovor koji je upućen Držiću nakon Pometa, pa mu nije preostalo ništa drugo doli pokazati da zna pisati onako kako nalaže moda njegova doba.
Obično se spor nastao nakon Pometa u književnoj historiografiji svodio na zaključak da je »tu bilo i kritike nekih pojava u Dubrovniku koja se većini gledalaca svidjela. (...) Iako se tu ne kaže što su ti ljudi u komediji govorili i zbog čega im je oduzeo riječ (›katance stavih‹), njihovi su postupci bez sumnje bili takvi da ih je autor kaznio izvrgnuvši ih smijehu publike«.43 Taj mi se zaključak čini dvojbenim, ponajprije zato što se – ako ga prihvatimo – nikako ne može objasniti zašto je Držić napisao nastavak Pometa, zašto mu je bilo dopušteno izvesti Dunda Maroja, k tomu u Vijećnici. Zašto međutim ne razmišljati da Držić ne bi mogao ući u Vijećnicu da su vlastela procijenila da je riječ o »turbulentnoj« komediji?44 Uostalom, tajna o ljudima nahvao nije staleški ograničena, nigdje se u Držićevu opusu ne može naći dokaza da je bio oštriji prema plemićima, a prema »sirotinji« obzirniji i susretljiviji. Teza da je sav Držićev opus prožet subverzivnim ruganjem dubrovačkoj aristokraciji u svakom je slučaju primamljiva, no zašto ne pomisliti da je Držić jednostavno angažiran pisac koji problematizira svoju stvarnost (što valjda čine svi dobri pisci), ne misleći na urotu, zašto ne prihvatiti da se u doba dok drugi slažu ljuvene stihove, pojavio pisac koji književnost i njezinu svrhu doživljava drukčije, ne bježi od svakodnevice, naprotiv, zahvaća je na način na koji to prije njega nitko nije učinio? Zašto ne prihvatiti da se pojavio pisac koji se pozabavio ljudskim manama i vrlinama, o njima progovorio živim jezikom, spustio se iz vilinskih planina na Placu, jer je držao da samo takva literatura ima smisla – literatura koja prokazuje stvarnost ne bi li ju, možda, popravila? Konačno, zašto u Držiću ne vidjeti prvoga hrvatskoga realističnog pisca? Uostalom, sam je artikulirao misao da zbilja i te kako može biti pjesničko nadahnuće: »Ma vi na tomu nemojte stat! Od lude djece čuvajte dinarâ, er se ovjezijeh komedija njekoliko arecitalo nazbilj u vašem gradu, koje su svršile u tradžediju, er nije svak srjeće Dunda Maroja« (Dundo Maroje, drugi prolog, str. 308).
Pritom je manje važno što je u Italiji vidio da se može pisati i o pričama koje sjedište imaju u realnom životu, što je otuda u Dubrovnik donio eruditnu komediju,45 važno je to da su te spoznaje ujedinjene s nedvojbenim talentom mijenjale sliku tadašnjega književnog života. Nije mi teško zamisliti situaciju u kojoj se Držić vraća iz Siene s novim idejama, želi u rodnom gradu pokazati »kugodi lijepu stvar«, ali nailazi na podcjenjivanje jer ta »lijepa stvar« nije nekima po ukusu, u njoj naime nema poezije. Premda je uvjeren da je njegov izbor dobar (u prolozima Dunda Maroja više puta rabi spomenutu sintagmu: »odlučio sam ne proć tako da vas kojomgodi lijepom stvari ne obeselim«, str. 304; »mislim, kako i prije, ukazat vam od moje negromancije kugodi lijepu stvar«, str. 306; »da vi scijenite i želite vidjet kugodi izvrsnu stvar, a izvrsne stvari u ovizijeh stranah nijesu se dosle činile!«, str. 307), Držić je želio dokazati da u njegovu slučaju nije riječ o tome da ne zna pisati onako kako drugi pišu, nego da je riječ o svjesnom poetičkom izboru: njega ne zanimaju versificirane »malahne komedijice« (pastorale), već »maškarate« (komedije), koje »para da se na Placi razgovaraju« (str. 430). To je stajalište artikulirao u prologu Skupa, ističući da je komediju načinio prema Plautovu predlošku, nedvojbenoj književnoj vrijednosti, slijedom čega se njegova komedija legitimira kao vrijedna, ali se istodobno pokazuje da proza može biti medij umjetničkog preoblikovanja stvarnosti: »Pozivanje na Plauta ima za svrhu da dovede prolog u onaj osobiti odnos prema komediji do kojega je Držiću bilo toliko stalo, naime da istakne njezinu literarnost, s obzirom na to da će je publika ionako uspoređivati sa zbiljom«.46 U takvim je okolnostima nastala Tirena, kao potvrda žanrovske i stihotvoračke meštrije, kojom je – kako je to poslije rekao u poslanici Svitlomu i vridnomu vlastelinu Sabu Nikulinovu Marin Držić – prirodno želio ono što su mu uskraćivali: »A tko zna ako i sad i Držić, ištući / steći čâs, ovi grad prosvietli pojući!« (s. 61–62, str. 186).
Ne mislim da je zbog kritiziranja društvenih anomalija u Pometu stvoreno raspoloženje zbog kojeg je Držić nakon izvedbe Tirene optužen za plagijat. Pomet je u tematsko-motivskom i žanrovskom smislu bio inovativan, i to je izazvalo konsternaciju među pjesnicima, no jednostavno je bilo osporiti Držićev talent tvrdnjom da to nije književnost. A da je upravo to bio temeljni prigovor, izvodim iz jednoga jedinog stiha prvog prologa Tirene, Vučetine podrugljive primjedbe, stiha koji nema para (s njim se rimuje prvi stih Obradove replike), posve nepotreban, koji poput poente zaključuje Vučetin monolog u kojem prepričava sadržaj drame. Ujedno rečeno, prvim prologom Tirene – u kojem se hvali do pretjerivanja47 – Držić je uzvratio svima koji su sumnjali u njegovu pjesničku kompetenciju, pokazavši im da griješe, jer on jest pjesnik, a ne mucavi početnik, on je nasljednik Džorin i Šiškov. Takav prolog nipošto nije mogao napisati neznalica, a nije tako sročen bez razloga – pri njegovu sastavljanju vodila je Držića želja da se naruga svima koji su se narugali njemu. Usudio bih se ustvrditi da Tirene ne bi ni bilo da nije bilo Pometa. Kolokvijalno kazano, Tirena je nastala iz osvete.
Nakon takva nastupa Držića su iznova napali, no optužba je bila mnogo teža – plagijat. O tom je skandalu prvi pisao Đurđević,48 potom Črijević,49 od kojih i potječe pogreška da se Držić branio poslanicom upućenom Sebastijanu Gunduliću, a riječ je o Sebastijanu Nikolinovu Menčetiću.50 O optužbi saznajemo iz Vetranovićeva sastavka Pjesanca Marinu Držiću u pomoć, u kojem se, doduše, ne spominje Tirena, nego se govori o djelu koje je u stihovima, prikazano je »prid polačom od gospode« (Prid Dvorom), a neke pojedinosti upućuju na Tirenu (»razgovor od pastira«, ljubav koja »starca ljuto rani«, »diete malo, ko imaše zlatna krila«, »pastirče njeko mlado«). Držić se pak izjadao u sastavku Svitlomu i vridnomu vlastelinu Sabu Nikulinovu Marin Držić, a zašto se obratio baš njemu, ne znamo; Franjo Švelec pretpostavlja da je pripadao krugu Držićevih prijatelja, a povjerovao je u izmišljotine.51 No, da je s tim plemićem kuća Držićevih bila u prisnim odnosima potvrđuje i podatak da je bio jedan od svjedoka navedenih u oporuci Držićeve majke Anule, sastavljenoj 27. travnja 1552.
Tko su bili Držićevi potvoritelji, iz poslanice se ne razabire (»mnozi«, »zli«), no iz Vetranovićeva se sastavka dade zaključiti da su napadi došli iz redova pjesnika:
Svieh vas molim rad ljuvezni,
plemeniti Dubrovčane,
ki pojete rajske pjesni
i sijete po sve strane:
tako da bi vaša mlados
u vesel’ju segaj svieta
svako dobro i svaku rados
uživala mnogo ljeta,
vašeg starca namirite
kriva suda ne čineći,
kiem Držića sad tvorite,
svoga truda ne scieneći.
Ki pjesance rajske poje
prid polačom od gospode,
meju vami tamo stoje,
svi razumni gdi prihode;
a nikoga ne podkrada,
razmi svoju svies lomeći
te gizdave pjesni sklada,
bez pokojna sanka bdeći.(s. 1–20)52
Najposlije, Vetranović u nadgrobnici Na priminutje Marina Držića Dubrovčanina, tužba spominje da je Držić napisao Tirenu (»Tirenu djevicu gdi u pjesni proglasi«, s. 85),53 četiri puta i njegov »počten glas«, što je zacijelo namjerno istaknuo. Optužba da je pokrao Vetranovića mogla je biti tek formalni izgovor za nelagodu koju su potvoritelji osjetili slušajući prvi prolog Tirene, jer Držić u poslanici Sabu navodi dva prigovora, od kojih je jedan već čuo i na njega reagirao, a sada ga ponavlja:
Mnozi su nesviesni i ćudi nemile
ki vele: »Držić sni da opće š njim vile,
ke ljube i mile mladiće ljuvene
i kim pjesni dile kraj rike studene.«(s. 11–14, str. 185)
Drugi je prigovor novi, došao je nakon izvedbe Tirene, a Držić postaje najobičniji lupež koji prepisuje:
A zli se dresele, kako sve kim vlada
nenavis; tim vele: »Toj nî čâs od Grada,
i ako ’e, nî sada pjesnivac neg jedan
zemaljska ki sklada i rajska u pjesan,
od Boga ki bi dan ovojzi državi
za ures prislavan kim da se proslavi.
U pjesan taj stavi sve Držić što poje!«(s. 29–35, str. 185–186)
Da je poricateljima Držićeva talenta zasmetao prolog Vučete i Obrada – onako kako je interpretiran – svjedoči i ponovno prisjećanje na trojicu pjesnika – Džoru, Šiška i Vetranovića – o kojima je govorio u prvom prologu, ponovno međutim ponavljajući da baš s njima dijeli istu »slavnu dubravu«. Poslanica Sabu prožeta je silnom ogorčenošću, o čemu svjedoči i višekratno ponavljanje riječi lupež i inzistiranje na časti, što znači da je optužba Držića uistinu pogodila. Uostalom, on nije bio od onih šesnaestostoljetnih književnika koji su pisali hrpe poslanica, i već činjenica da se odlučio na taj korak govori o intenzitetu nepravde koju je u tom trenutku osjećao. Držićeva kazališna inauguracija bila je burna i nimalo ugodna, pa ako je pomislio da će, nakon Pometa, biti dovoljno da iziđe s Tirenom i tako stekne »čâs«, prevario se: općenit argument da može samo sanjati da je pjesnik, zamijenio je novi, konkretniji, a zašto je izabran baš Vetranović, danas je teško odgovoriti.54
Drugi, pirni prolog Tirene drukčije je intoniran. I dok je u prvom prologu Obradu o Držiću pripovijedao Vučeta, u drugom prologu o Držiću i o predstavi Tirene – koja je bila »onomlani« – Obrad pripovijeda Pribatu. Ponegdje varirajući stihove iz prvog prologa, stavljajući ih pritom u drugi kontekst,55 Držić opet govori o sebi, ne propuštajući naglasiti da je pjesnik: »›Tebi se hraniše dipli ove samomu / ke mnozi želiše u lugu ovomu; / uzmi ih, ter odsad kraj rike na travi / Dubrovnik slavni grad svireći proslavi, / Apolo da se i njim odsada pogizda / gradovi jak inim ki slovu vrh zvizda‹« (s. 107–112, str. 191). Nadalje, osvrnuo se i na primjedbu da nije pjesnik (»s spievaci boljima glasom se natjecat«, s. 127), no u tim stihovima više nema ogorčenosti, Držić se šali, rabeći metaforu svirale koja da se je raspala koliko se upinjao biti istovrsan s onima koji su »čâs od Grada«, a on to tobože nije. Bio je to jalni zaključak onih koji valjda nisu mogli podnijeti Držićev talent i samouvjerenost, koju nije skrivao ni u drugom prologu, pa ponavlja da su u njegovu posjedu »diple« (u prvom prologu riječ je o lovoru), koje su mnogi htjeli, no nisu ih dobili, a on jest. Dapače, daje do znanja da se etablirao, jer »tuj, kako manen, svak ide ga sliditi« (s. 130, str. 192), a i ležerno se, autoironično osvrće na posprdne primjedbe da je uludo studirao (»priko mora tamo ki učî sviriti«).
Da sažmem: nakon Pometa spočitavali su mu da nije pjesnik; kad je napisao Tirenu, prišili su mu plagijat. Prije Tirene Držić je probleme izazvao vrstom nastupa: Pomet je bio pisan prozom, a ne stihom, kanoniziranim medijem umjetničkog izražavanja, tema mu je bila vezana uz dubrovački život, jezik ulični, likovi neuzvišeni, prepuni mana. Kako je uopće moglo biti ocijenjeno takvo djelo nego da nije književnost. No, to je bilo stajalište onih koji su se književnošću bavili, ne i onih koji su bili gledatelji željni zabave. Jer, da je Držić sadržajem Pometa povrijedio sugrađane, on bi, mislim, o tome štogod naslutio u prologu Tirene, a u njemu govori o sebi kao pjesniku, i to otvoreno, izazivački, prkosno. Također, da je problem s Pometom bio u tome da su se u njemu neki prepoznali, da su pomislili da ih autor s pozornice ponižava, teško da bi Dundo Maroje stigao do Vijećnice. Uostalom, valjda Držić ne laže kad kaže da gledateljima »ugodni biše« likovi iz Pometa? Da nisu, zar bi im se vratio?
Držić je potom napisao Tirenu i pokazao da može pisati onako kako se pisalo u njegovo doba. Nije mu se više moglo prigovoriti da nije pjesnik: dvostruko rimovani dvanaesterac, uzmnožni pastir i vila, ali i vlasi, koji čak izgovaraju prolog.56 Nakon toga je uslijedio drugi krug napada – uvreda da je pokrao Mavra Vetranovića. U prvom prologu Držić o sebi govori kao o pjesniku, u poslanici Sabu brani se od optužbe da je umislio da je pjesnik, a zapravo je kradljivac tuđih stihova, u drugom prologu ponovno spominje da su mu se »mnozi« rugali što pokušava biti ono što nije. Sve se vrti oko jednog te istog, oko problema je li Držić sposoban »govorit u pjesan«, »veras činit«, natjecati se sa »spievaoci boljima«. Mislim da to pitanje nije pokrenuto ni iz čega, morao je postojati razlog za ohol odnos nekih Dubrovčana prema Držiću, koji se sa studija književnosti – a to je učio u Sieni – vratio bez diplome. Uvjeren sam naime da je stajalište o »Držiću-nepjesniku« imalo izvor u njegovu prvom nastupu, kad je pokazao što je u Italiji vidio i naučio, a to je da književnost može biti angažirana u plemenitom značenju te riječi, da se može ticati čovjeka, da mu može poslužiti kao zrcalo. Ujedno kazano: eruditna komedija Pomet pripada onim trenucima kad se mijenjaju ustaljene vrijednosti, a to nikad nije jednostavno.
Što su, dakle, katanci? Po meni – Tirena. Njome je Držić – nakon Pometa – pokazao da može napisati istodobno klasičnu, ali i inovativnu pastoralnu dramu u stihovima. Ako je Pomet bio pisan prozom, ako u njemu radnja nije bila smještena u dubravu, nego na dubrovački trg, ako se u njemu nije raspravljalo o uzvišenim temama, nego o krađi novca, ako za to nije izabran pastoralni žanr, nego komedija, onda je sve to bila Tirena. A da bi Tirena mogla biti katanac i da je za nju dobio platu, možda mogu posvjedočiti stihovi iz poslanice Sabu, u kojima kazuje da su mu spočitavali što »sni« da je pjesnik, jer se pjesnikom smije nazvati samo Vetranović, a baš je njega plagirao. Zato kad Držić u prvom prologu Dunda Maroja kaže da »katance stavih na njeke zle jezike«, onda misli na »zelenu dubravu, od šta plakijer imaste«, na Tirenu, kojom je zabravio usta onima koji nisu priznavali njegovo umijeće, jer pjesnici pišu stihom, a ne prozom.
Da bi »zelena dubrava« u prologu Dugoga Nosa doista bila metonimija za Tirenu, potvrđuje i Vetranović, koji u Pjesanci Marinu Držiću u pomoć kaže »Navlaš vlašci ... stari / svi rekoše i knezove: / ne vidjesmo ljepše stvari / od naredbe Marinove«, i dalje: »prid polačom ter ki stahu, / gledajući te lieposti, / svi se velmi snebivahu / od djetinske te kriposti«.57 Ugoda, plakijer, to je bio učinak Tirene. U trenutku kad je pokazao kako »umije veras činit« (Marin Držić svojim prijateljem, str. 172), dakle ono što njegovi protivnici nisu vjerovali, a nisu mogli jer im se predstavio proznim tekstom, mogao se vratiti žanru i mediju u kojem se isto tako dobro snalazio kao i s pastoralom pisanom dvanaestercem. Ništa drugo doli zavist pokretala je one koji su smatrali da je Pomet sve samo ne literatura. Uostalom, da tomu nije tako, ne bi bilo razloga da Tirena završi Kupidovim obraćanjem publici riječima: »Za drugo ništor ja, o puče, neću rit, / zač sunce, koje sja, svitlo će vazda bit; / nenavis ne more učinit nemila / da ruža od gore nî rumena i bila« (s. 1687–1690, str. 254),58 dakle stihovima o zavisti, istoj onoj koju će Držić u poslanici Sabu navesti kao razlog optužbe da je prepisao Vetranovića (»A zli se dresele, kako sve kim vlada / nenavis; tim vele: ›Toj nî čâs od Grada,...‹«, s. 29–30, str. 185).
U trenutku kad publika čeka Dunda Maroja Držić je međutim siguran da čini »izvrsnu stvar, a izvrsne stvari u ovizijeh stranah nijesu se dosle činile!«, njemu je svejedno što će se dogoditi, nije mu važno hoće li mu prigovoriti ono što su mu prigovorili nakon Pometa – a mogu jer je Dundo Maroje nastavak Pometa – jer zna da piše onako kako nitko prije njega nije pisao niti u tome trenutku piše. Kad je pokazao da je pjesnik i da može ono što njegovi prijatelji nisu vjerovali da može, priuštio si je pisati onako kako je i počeo – dopustio si je Dunda Maroja, raskošnu komediju u prozi. I zato kaže da »katance dviže« jer se vraća onom žanru i onoj temi s kojom je započeo, koja se gledateljima svidjela, ali se nije svidjela pjesnicima, »književnim ušima«, kako ih naziva u posveti Pjesnima. A to je i razumljivo, jer se Držićeva koncepcija književnosti razlikovala od one njegovih suvremenika – ne bježati od stvarnosti, nego o njoj pisati, ne bi li se književnošću stvarnost popravila.
