Teorijski turizam

Ovaj tekst Davida Šporera reakcija je na tekst Aleksandra Mijatovića »Druga teorija«: Bilješka o trenutnim kretanjima u hrvatskoj znanosti o književnosti

U prošlogodišnjem zborniku radova sa Zagrebačke slavističke škole nalazi se tekst Aleksandra Mijatovića na koji sam se odlučio reagirati.1 Priznajem da sam se uvelike dvoumio iz niza razloga. Jedan od njih tiče se publikacije u kojoj se pojavio Mijatovićev tekst budući da ona svojim profilom djelomično onemogućuje polemiku. Ne izgleda, naime, sasvim vjerojatnim da će uredništvo uvrstiti reagiranje na prošlogodišnji tekst, u publikaciju koja ima ulogu bilance rada na skupu koji ima svoj unaprijed definiran program. Drugi razlog za oklijevanje vidio sam u vremenskom okviru. Mijatović u tekstu iz 2009. komentira moj tekst objavljen 2007. a ja ću na to reagirati 2010. Treći razlog, koji se često javlja u dilemi reagirati ili ignorirati, bio bi u naravi prigovora koji se pojavljuju. Budući da Mijatović piše finu akademsku raspravu u kojoj iznosi kritiku bez nekih većih grubosti, reagiranje se također može činiti izlišnim. Četvrti razlog vidio sam u žanru oba teksta koja su pisana prigodno. Mijatovićev tekst ima dva dijela, prvi problemsko-polemički i drugi deskriptivni koji donosi izvještaj o »teorijskoj i historiografskoj produkciji u književnoj kroatistici« u razdoblju od kolovoza 2007. do kolovoza 2008. godine. Osobito mi se za moj tekst, objavljen u obljetničkom zborniku2, to činilo prevelikim pridavanjem pažnje nečemu što nije sustavno iznošenje argumentacije o nekom pitanju.

No odlučio sam ipak reagirati, jer se na spomenute razloge mogu naći uvjerljivi protuargumenti. Počet ću od ova posljednja dva. Ponajprije u pogledu trećeg. Bez obzira na to što Mijatović nigdje – osim na nekoliko mjesta s otrovnim žalcima kojima nije mogao odoljeti - ne ide ispod pojasa akademskog raspravljanja, činilo mi se da na određenim mjestima krivo tumači ono što sam htio reći. Zbog toga nisam mogao odoljeti jedinstvenoj prilici u koju me stavio njegov tekst – da tumačim vlastite autorske intencije. U pogledu pak posljednjeg razloga za dilemu, ostaje činjenica da sam iznio određene stavove. Kako do tih stavova držim, mislim da ih trebam braniti bez obzira na formu i kontekst njihova pojavljivanja. Na to se nadovezuje još jedan razlog. Bez obzira na žanr i mjesto iznošenja – u slučaju oba teksta – Mijatović se dotiče pitanja koja mi se čine vrlo načelnima i vrlo važnima.

Prije nego što iznesem svoj odgovor, moram prokomentirati još nešto što ima veze sa žanrovima i kontekstima. Naime, prilično sam se čudio činjenici da Mijatović reagira na moj tekst. Ne zato što me to pogađa intimno, nego zato što to na svoj način svjedoči o domaćoj produkciji. Naime, u društvo nekoliko, što prevedenih što domaćih, divova poput Cullera, Compagnona ili Solara, on dodaje i mene patuljka na ramenima divova. Ako ni po čemu drugom, onda patuljka po količini teksta. Naime Mijatović komentira dijelove opusa, čitave sinteze koje nose ozbiljne naslove, i pored svega toga moj kratki hommage autoru i profesoru, koji osim argumentacijske ima i emotivnu notu. Zaključak – koji bi nekoga možda veselio - može biti da nema baš mnogo pametnijih stvari za komentiranje. No kako sam već spomenuo, ni ton, ni žanr, ni kontekst nisu opravdanje. To bi značilo da sam pisao olako i da sam iznosio nešto što ne mislim. A nije bilo tako. Zato pustimo emocije i pređimo na posao.

U vezi netom spomenute intencije, moglo bi mi se prigovoriti da se s njom odavno raskrstilo u teoriji. Ja mogu htjeti nešto reći, ali tekstualnost ima svoju logiku koja omogućuje beskonačnost interpretacije. Međutim, premda se to najčešće odnosi na pošiljatelja kao onu komunikacijsku stranu koja ne može kontrolirati ni predvidjeti kontekst interpretacije, ta nemogućnost se može okrenuti i na stranu primatelja koji također može pogoditi ili promašiti kontekst. Naravno, kad se primateljski pogodak (intencije autora) proglasi za promašaj (u interpretaciji teksta), tada svaki promašaj postaje pogodak. Ipak, relativizacija intencije autora i odnosa pogođene ili promašene interpretacije ne vodi nužno do valorizacije svake interpretacije. Dakle, ako čitatelj ima na raspolaganju beskonačne mogućnosti uklapanja u recepcijski horizont vlastite interpretacije, to ne znači nužno da su sva čitanja jednako dobra. Relativizacija ne poništava gradaciju, pa ako su sva čitanja pogrešna, ne znači da su sva jednako pogrešna. Neka pogađaju manje i griješe više. Ovdje ću pokušati ukazati upravo na taj višak u Mijatovićevu tekstu.

Prije svega ukazao bih na jedan mali detalj koji dosta govori o Mijatovićevu prosedeu kolažiranja. On navodi moju rečenicu sa stranice 15. i taj broj navodi u tekstu, da bi nakon toga nastavio:

Da bi odmah potom, s druge strane, Solara predstavio kao profesora ozbiljnog i strogog pogleda, (…)3

i ponovno navodi citat iza kojeg ide broj stranice. Kako se radi o stranici 13, nije sasvim jasno kako nešto što se nalazi prije može doći poslije. Ali valjda smo i tu staromodnu opoziciju između »prije« i »poslije« dekonstruirali već prije nekoliko desetljeća.

U nastavku iste rečenice Mijatović nalazi i jednu »› subliminalnu‹ reklamnu poruku«. Svečano izjavljujem da nisam htio slati nikakvu poruku, nego bih, da sam htio, doista napisao ono što mi Mijatović pripisuje – da »Solar nije pomodan ni moderan, zato što nikad ne izlazi iz mode«. Ponajmanje sam htio slati »reklamnu« poruku. To se čini kao zgodno ironično poigravanje, jer Mijatović mojoj kritici pomodnosti teorije daje obrat reklamnog slogana. Međutim radi se o krivotvorini koja nastaje kao plod upravo onog viška interpretacije. Meni ni tada nije padalo na pamet - a ne pada mi ni sada – suditi o nečem što ne mogu znati: o svjetskopovijesnoj epohalnosti bilo čijeg opusa. Naprotiv, ono što sam htio nije ništa više od onoga kako taj dio rečenice glasi:

Gledana iz ovih današnjih uvjeta (…) sve brže smjene pravaca koji su »in« i autora koje se čita i citira, i onih koji su »out« pa ih se brzo odlaže na najudaljenije kutke polica, Solarova teorija se sve više doimlje kao teorija s ljudskim licem (…).4

Možda se tu doista krije skriveni reklamni slogan, kako mi poručuje Mijatović iz svoje ordinacije u kojoj me posjeo na analitički kauč, ali ja sam – što čini mi se jako dobro proizlazi iz cijelog odlomka – iznosio kritiku stanja u kojem stvari funkcioniraju po »in« i »out« principu, a nisam govorio o pomodnosti ili ne pomodnosti Milivoja Solara5.

No tu se još uvijek radi o malo usputne otrovne retorike. Međutim u vezi upravo tog ljudskog lica – koje se pojavljuje u naslovu i na kraju mojeg teksta - pojavljuje se jedna interpretacija, u kojoj višak više nije tek pomalo ironičan, nego postaje blago maliciozan.

Naime, na stranici prije toga dok komentira naslov koji uzima kao sažetak mojeg teksta – »Teorija s ljudskim licem« - Mijatović, u fusnoti 1, navodi sljedeće:

Zasebnu raspravu zahtijeva predodžba teorije kao nečega što ima »ljudsko lice«. Osim što neodoljivo podsjeća na predodžbu totalitarnog diktatora kao vođe s ljudskim licem (vođa s ljudskim licem), prispodoba teorije s ljudskim licem snažno je diskriminatorno nijansirana. Zašto s ljudskim licem, zašto ne samo s licem, zar ne postoji ni jedno drugo lice osim ljudskog lica?6

Moram priznati da dok sam čitao te rečenice nisam bio sasvim siguran pretvara li se Mijatović u polemičke svrhe da ne razumije aluziju, ili doista ne zna na što naslov aludira. Aludirao sam naime na sintagmu »socijalizam s ljudskim licem«, a unaprijeđen sam u staljinista koji se bori protiv prava životinja.

To su međutim sve viškovi koji su zapravo sporedni za predmet ove polemike. Pravi kapitalci u pogledu interpretacijskih viškova dolaze na red kada se Mijatović upušta u detektiranje mojeg svjetonazora. Odlomak o kojem se radi glasi ovako:

Dakle, po Šporerovoj argumentaciji teorija nije određena potragom za znanjem, već je ona slijepo slijeđenje mode. (…) Ali ako su »estradizacija« i »komodifikacija« teorije reprodukcija tržišnog liberalizma, nisu li Šporerov imperativ autonomije znanosti o književnosti i elitističko viđenje teorije kao nečeg što bi trebalo biti imuno na tržište također reprodukcija liberalnog humanizma?7

Doznao sam, dakle, da sam zapravo liberal, i to vrlo staromodnog tipa. Naime, po slici koju nudi Mijatović, ispalo bi da sam ja nekakav ljubitelj književnosti teleportiran s kraja XIX. na početak XXI. st. koji se - dok u svojem odijelu od tweeda sjedi uz kamin, pućka lulicu i gledajući kroz prozor svoje ladanjske kuće lista klasike književnosti čija su djela kostur »liberalnog humanizma« - snebiva nad time gdje dospijeva humanizam u suvremenoj teoriji. Dakle ja, kao elitist i liberalnohumanistički zagovornik autonomije, zapravo ponavljam isto ono što kritiziram, ali s tim da to činim nesvjestan svega što se odigralo u razmaku od industrijskog do postindustrijskog doba.

Taj i idući odjeljak, s pripadajućim fusnotama, s jedne strane dobro ilustriraju problem interpretacijskog viška, i s druge sažimaju ključne točke neslaganja ne samo s Mijatovićevom interpretacijom mojih stavova i mojeg svjetonazora, nego i mojeg sporenja s tezama koje on zagovara.

Prvi problem vidim u tome što u netom citiranoj rečenici Mijatović čini pogrešku koja se zove non-sequitur. Nije mi sasvim jasno na temelju čega me proglašava konzervativnim liberalom? Iz kritike komodifikacije, estradizacije i, općenito, reprodukcije tržišnih mehanizama u humanistici ne slijedi – ni nužno niti na bilo koji drugi način – da sam ja liberalnohumanistički elitist. Zašto mu nije palo na pamet da kritiziram tržište jer sam pobornik »dogovorne ekonomije« humanog socijalizma – to bi bio taj socijalizam s ljudskim licem – a ne liberalnog humanizma? Još bi mi više imponiralo da sam, recimo, u Mijatovićevoj interpretaciji mojeg svjetonazora postao maoist. Pogotovo čudi izostanak takvog zaključka budući da, baveći se naslovom mojeg teksta na prethodnoj stranici, aludira upravo na predodžbu totalitarnog diktatora.

Onako kako Mijatović rezonira, proizlazi da kritika tržišnog funkcioniranja humanističke akademije podrazumijeva samo konzervativni liberalnohumanistički elitizam koji naivno zagovara autonomiju. No baš kao što iz teze o prevladavajućoj određenosti tržištem ne slijedi da se danas misli lošije – kako na početku fusnote 3 ističe Mijatović - tako ni iz kritike tržišta ne slijedi zagovaranje liberalnohumanističkih ideala.

No nije tek problem u tome što na temelju teksta Mijatović pokušava deducirati moj politički svjetonazor. Mnogo veći problem meni predstavljaju rečenice koje dolaze u idućem odjeljku, netom nakon teze o tome da moja kritika reprodukcije postindustrijskog neoliberalnog tržišta također reproducira liberalizam, samo onaj malo starijeg, industrijskog tipa. A te rečenice glase ovako:

Ovo je pitanje jedan mogući pravac u kojem se može kretati rasprava, drugi pravac otvara pitanje zašto bi se teorija zapravo trebala emancipirati od tržišta i nuditi iluziju da kao znanost odolijeva tržištu? Imperativ je teorije da se artikulira na tržištu, a ne da se izdaje kao prividno pribježište pred tržištem, ili, još pogubnije, da zagovara sposobnost znanja da otvara oči onima koji su obnevidjeli od blještavila tržišta.8

Prije svega nije mi jasno – ako se ova posljednja rečenica odnosi na mene – kako mogu biti liberalni elitist koji zavedenim masama odriče inteligenciju9, i u isti mah socrealistički prosvjetitelj koji zagovara »sposobnost znanja da otvara oči onima koji su obnevidjeli od blještavila tržišta«. No dobro, možda moja pozicija nije tako »pogubna«, jer se vrlo vjerojatno na nju odnosi onaj dio o iluzornom pribježištu pred tržištem. No ostave li se aluzije po strani, treba pogledati što to točno zagovara Mijatović.

 Nije mi, naime, sasvim jasno što bi to bila tržišna artikulacija teorije ili ako to shvatimo prošireno, humanističkih znanosti? Znači li to da bi trebalo raditi samo ono što prolazi na tržištu? Znači li to, konkretno, da treba držati predavanja samo o ruskim formalistima budući da studenti više ne žele slušati predavanja o poststrukturalizmu? Jer studenti ispunjavaju ankete – koje su dio pokušaja da Sveučilište uvede ISO sustav upravljanja kvalitetom – a ankete služe, ili će služiti, i za napredovanje profesora, pa oni koji se bave malo manje atraktivnim temama - poput nepravilnog stiha - neće baš imati neku blistavu budućnost? Ili treba pogledati druge, malo ozbiljnije potencijalne konzekvence »tržišne artikulacije«, jer se određivanje repertoara predavanja po interesu publike može činiti relativno bezazlenim pitanjem, premda ideja o uvođenju ISO certifikata za Sveučilište u Zagrebu nije dosjetka nego stvarnost. Što, recimo, da Agencija za znanost i visoko obrazovanje zaključi da nam više ne treba klasična filologija jer na famoznom »tržištu rada« nema velikog interesa za tu struku? Hoćemo li onda potpisivati peticije ili ćemo reći: eto tržište kaže da nam ne treba više starogrčki i latinski, ti jezici ionako više nisu u upotrebi. Ne kažem da Mijatović to tvrdi, ali nisam siguran da su mu ovakve potencijalne konzekvence tržišne artikulacije bile pred očima.

Ono što mi se ne čini, nego se jasno vidi u Mijatovićevoj kritici iluzornosti akademske autonomije pred tržištem, bila bi upotreba marksističke kritike depolitiziranosti ili deideologiziranosti kao u osnovi političkog i ideološkog efekta. Naime u nastavku fusnote 3 nakon dijela o »odricanju inteligencije« slijedi nastavak u kojem nas Mijatović podsjeća na »klasično mjesto« iz Književne teorije Terryja Eagletona koje upozorava na to da su predodžbe o »čistoj« teoriji čisti akademski mitovi i da nema teorije koja nije ispolitizirana, a one koje misle da nisu, još su gore jer su prikriveno politizirane.

U svojoj argumentaciji Mijatović tako izjednačava politiku i tržište i koristi argument po analogiji. Treba samo u citatima iz Eagletona riječ »politika« zamijeniti riječju »tržište« pa da postane jasna logika Mijatovićeve argumentacije po kojoj se kao imperativ danas nameće artikulacija Teorije na tržištu, umjesto da se – kao u mojoj autonomiji – ona »izdaje kao prividno pribježište pred tržištem«:

»Čista« književna teorija čisti je akademski mit. Ideologiziranost pojedinih književnih teorija o kojima smo govorili u ovoj knjizi najjasnije se očituje u njihovu nastojanju za potpunim ignoriranjem povijesti i tržišta. Književne teorije ne moramo osuđivati zato što su tržišne, već zato što su uglavnom prikriveno ili nesvjesno takve (…)10.

Kao što ne treba imati iluzije da su teorije nepolitizirane, tako ne treba nuditi iluziju da Teorija odolijeva tržištu.

Ali politika, ideologija i tržište nisu isto. I ja mislim da nema čiste teorije, ali čiste u odnosu na što? Nema teorije čiste od politike, ali mislim da bi trebalo biti teorije čiste u odnosu na tržište. Odnosno, ako se tržište uzme kao stup ideologije kasnog kapitalizma, zašto bi prihvaćanje neminovnosti diktature tržišta bila jedina politika danas? U onome što Mijatović čita kao iluzorno »pribježište«, oazu mira u kojem tražim da me tržište pusti na miru, ja vidim nužnu točku otpora. Ali ne »otpora teorije« Paula de Mana, koja samoj sebi »permanentno izmiče uporište«11.

Objašnjenje tog izmicanja uporišta, sklonosti »teorije da se ne veže za određenu poziciju, definiciju, tezu, perspektivu« dominira ostatkom Mijatovićeva teksta. Prvo na red dolazi lekcija – u heideggerovsko-derridaovskoj maniri - iz etimologije. Tu doznajemo nekoliko bitnih stvari iz povijesti pojma »theoria«. Ponajprije da taj pojam podrazumijeva:

(…) lutanje, napuštanje rodnog ognjišta, grada, (…). Prvi »teoretičari« napuštaju udobnost i sigurnost zavičajne ukorijenjenosti, lagodnost rutine i navike, (…).12

Pored toga, u fusnoti koja se nadovezuje na taj odjeljak doznajemo da se to prelaženje granica, razmjena preko granica može etimološki povezati sa svežnjem latinskih pojmova (»commercium« i »mercor« izvedeni iz »merx«) koji govore o robi i trgovini13. I napokon, da teorija kao prelaženje granice i putovanje u daleke krajeve, podrazumijeva nomadizam:

Teoretičar se često vezivao za suverena koji pokorava svoj predmet (…), ali zapravo je prije riječ o nomadskoj subjektivnosti (avan)turista (…).14

Dodatna razrada nomadizma i avanturizma dolazi malo dalje u fusnoti:

»Avanturizam« teorije sastoji se u tome da je teorija oslovljena drugom teorijom – to je teza koju odgađamo do zaključka rasprave. Zbog te se oslovljenosti teorija prema svijetu ne postavlja kao subjekt prema objektu. Budući da je oslovljena drugom teorijom, teorija ne može biti autonomna ili distancirana.15

Tu dobivamo, kako se čini, s jedne strane povijesnu potvrdu drevne vezanosti teorije uz prekograničnu razmjenu i trgovinu, i s druge strane važnu distinkciju dvije vrste odnosa prema drugome, koje bi se radi jednostavnosti moglo označiti kao »ognjištarski« i »nomadski«.

Nakon toga slijedi odulji izvod koji iznosi dvije teze koje nose čitav tekst. Jedna glasi da književnost ne postoji u čistom, autentičnom stanju kao objekt proučavanja odvojen od subjekta i njegove metode. Druga da se upravo zbog tog brisanja granice predmeta i metodologije, odnosno osvještavanja procesa kojim se predmet zapravo konstituira metodologijom, teorija okreće sebi, odnosno drugim teorijama budući da se na taj način provodi problematizacija i preispitivanje uvjeta spoznaje. Sažeto to izgleda ovako:

Dakle, teorija, kao sljednica nekadašnjeg pojma teorije književnosti, vuče konzekvencije iz razgradnje književnosti kao jedinstvenog predmeta znanja koja je rezultirala rascjepkavanjem jedinstvenog znanja o tom predmetu na niz različitih perspektiva. Umjesto prema književnosti kao prije, te se perspektive od kraja 60-ih godina 20. st. okreću jedna prema drugoj. (…) Drugim riječima, nastanak se teorije ne vezuje samo za propitivanje pojma književnosti, već i za razmatranje uvjeta u kojima taj pojam dolazi pod znak pitanja. (…)

Teorija se prije vezuje za čin odbijanja identifikacije s bilo kojom konačnom pozicijom iz koje se provodi vrednovanje i istraživanje književnosti. Stoga se »rad teorije«, kako na razini osporavanja predmeta tako i znanja o njemu, prepoznaje u nijekanju prava pojedinim smjerovima proučavanja književnosti da svoj uvid nadređuju drugima. Kao što smo već istaknuli u izlaganju, razdoblje nastanka teorije - njezin zadatak da neumorno preosvjetljava jednu perspektivu drugom – izdanak je raskida s epistemologijom koja zagovara prevlast znanosti nad predmetom koji proučava.16

Ja bih to preveo ovako. U kritici tržišta i zagovaranju autonomije ja sam zapravo teorijski »ognjištar« koji svoju nostalgiju »čistog« - nekontaminiranog teorijom - odnosa prema »čistoj« književnosti gradi na krčevini Solarove nostalgije za stadijem predznanstvene i predteorijske nerascjepkanosti iskustva književnosti kao integralnog i distinktivnog predmeta proučavanja17. Za razliku od mene - Solarovog podravskog dudeka i »cjeloživotnog učenika« - pravi teorijski nomadi, poput Mijatovića, napuštaju sigurnost vlastita ognjišta, odlaze od kuće u avanturu prelaženja granica, neizvjesnog iskoraka u bivanje-izvan-sebe (meta)jezika teorije koji - kao kuća bitka - nema dna, nema temelja, nema uporišta.

U takvoj slici, kakvu daje Mijatović, za mene ima niz problematičnih mjesta. Prije svega, on piše tekst iz vrlo preuzetne, pretenciozne perspektive s notom superiornosti. Mijatovićev tekst izgleda kao lekcija - »petite pédagogie«18, započeta još s onom napomenom o »klasičnom mjestu« kod Eagletona - ognjištarima o zabludama njihovih retrogradnih predodžbi o teoriji i književnosti. Čini mi se vrlo preuzetnom njegova prešutna pretpostavka da nikada nisam čuo za tezu o konstrukciji objekta metodologijom i da mi - pretenciozno - treba otvarati oči.

Drugu izrazito problematičnu stavku vidim u implicitnom zamjenjivanju nekih pojmova. Na prvom mjestu to se tiče termina druga teorija. Naime, kako kaže Mijatović, sklonost teorije da se ne veže za »određenu poziciju, definiciju, tezu, perspektivu« za neke izgleda »janusovska, za neke pomodna«19. Mijatovićev tekst donosi zapravo filozofski vrlo sofisticiranu elaboraciju mehanizma pomodnosti, svojevrsnu fundamentalnu ontologiju pomodnosti. Po čemu se to može vidjeti? Po tome što se proklamirana relativizacija svih pozicija, to »preosvjetljavanje« ne događa reaktivacijom neke možda i antikvarne pozicije, nego zapravo one najnovije.

Da ta »oslovljenost teorije drugom teorijom«, nemogućnost teorije da osvijesti »samu sebe a da se ne okrene drugoj teoriji«20, nije janusovska nego prvenstveno pomodna pokazuje to prešutno podrazumijevanje nove pod drugom teorijom:

Teorija nastaje u okviru neodređene naznake da se uvijek može pojaviti teorija koja može otvoriti potpuno drugačiju perspektivu.21

I dok su se ljudi od znanosti u srednjem vijeku držali načela »što starije to bolje«, danas izgleda vrijedi sasvim druga krajnost: »što novije to bolje«.

U pogledu takve tvorbe teorije – u foucaultovskom smislu objekta određene epistemičke konstelacije – ključnom se čini anglofona recepcija suvremene francuske filozofije. Zato i sami Francuzi upotrebljavaju naziv »French Theory« kako bi ukazali na to da se radi o fenomenu angloameričke fascinacije francuskim poststrukturalizmom. Pa ako je zaborav bitka nešto što strukturno pripada filozofiji jer se bitak skriva-otkriva i time priziva na otkrivanje, na isti je način – što samo potvrđuje tu tezu – zaboravljanje i brisanje (»l’effacement«) nužno za mišljenje. U tom smislu većina tih autora i autorica, od Jacquesa Derridaa do Peggy Kamuf, stvaraju kao epigoni – bez pejorativne konotacije - u diskurzivitetu čiji se instaurator zove Martin Heidegger. To što je u SAD-u Heiddeger dugo bio zaboravljen i izbrisan – osim u ograničenom krugu specijalista – omogućilo je ogroman Derridaov utjecaj na razna područja intelektualnog djelovanja.

Radi se dakle načelno o drugom, ali zapravo o novom, jer se izvor tog »izmicanja uporišta« nalazi u neutaživoj gladi za stalno novom perspektivom do koje se dolazi bilo pronalaženjem novog Francuza, bilo novom angloameričkom recepcijom i komentarom nekog starog Francuza. A to novo poput jeke uvijek odgovara isto, jer:

Teorija ima na obzoru drugog prije svake njegove pojave, pa čak i onda kad sve pokazuje da se drugi nikad neće pojaviti.22

Teorija dakle prelazi preko granice, ide u avanturu. Ali taj navodni teorijski avanturizam potiho se pretvara u izvjesnost turističkog safarija. Pojavni oblik onog što će sresti može biti drugačiji, poželjno bi bilo da bude drugi, ali Teorija zna što će sresti preko obzora.

Zašto mi to pričinja problem? Odgovor se nalazi u protupitanju: zašto mi netko mora reći da se danas više ne može misliti na određen način. Nisam a priori protiv mijenjanja pozicija, teorijskih »uporišta«, ali postoji velika razlika između toga da se to čini po dikatatu prevladavajućeg mišljenja ili da se do toga dolazi vlastitim čitanjem, vlastitom borbom s tuđim tekstovima, vlastitim »hrvanjem s anđelima«23.

Zato sam govorio o autonomiji, i to – da se i ja malo poslužim heideggerovskom pozom – u etimološkom smislu stanja u kojem sami sebi (»auto«) propisujemo pravila i zakone (»nomos«). Uključuje li onda relativizacija i jednakopravnost svih pozicija i pravo da se ne mijenjam po zakonomjernosti globalnog »izmicanja uporišta«? Mogu li odbiti »preosvjetljavati« određenu poziciju »u okviru neodređene naznake da se uvijek može pojaviti teorija koja može otvoriti potpuno drugačiju perspektivu« i mogu li ovu »potpuno drugačiju«, odnosno novu, preosvjetljavati nekom svojom dosadašnjom? Smijem li na jedan od brojnih obrata (etički, spacijalni) odgovoriti skepsom?

Očigledno ne mogu jer to znači da sam se učahurio u sigurnost »zavičajne ukorijenjenosti, lagodnost rutine i navike« i time odbio teorijsko:

(…) izbacivanje iz majčina krila bliskog mišljenja (…).24

Ono što meni prigovara Mijatović – i tu dolazi na red još jedan terminološki nesporazum – nije autonomija. On autonomiju shvaća kao autarkiju i to u lošem značenju zatvorenosti u granice vlastite konzervativnosti. A ja ne proklamiram provincijalni, »parohijalni« autarkični »otpor« teoriji nego jednostavno ne želim da mi »teorijski okret« nalaže da od danas moram vjerovati u Jeana Baudrillarda ili Alaina Badioua. Ne vjerujem da do teorijske ekstaze (odnosno do mijatović-nightingaleovskog »bivanja-izvan-sebe«) vodi put potrage za stalno novim Francuzima. Ne želim biti teorijski turist – kako sasvim primjereno Mijatović stavlja prefiks »avan-« u zagradu25 - koji druge teorije prima u organiziranim paket-aranžmanima, nego želim pravo na vlastitu zakonomjernost promjene »uporišta«. I ujedno tu vidim početak otpora, ali ne demanovskog klizanja u živo blato »permanentnog izmicanja uporišta«.

Naime, krajnja konzekvenca tog spiralnog teorijskog »preosvjetljavanja«, tog »presavijanja« teorije nad samom sobom (taj famozni »le pli«)26, liči na poziciju gledatelja reality-showa: gledam prethodnu poziciju i smijem se njezinu sljepilu. Upravo u tom smiješku krije se nekoliko nekonzistentnosti koje bi se moglo označiti kao superiornost autoriteta, dogmatizam i politički kvijetizam. Superiornost autoriteta, naime, nije baš lako pomiriti sa zagovaranjem jednakopravnosti svih pozicija, s nijekanjem »prava pojedinim smjerovima proučavanja književnosti da svoj uvid nadređuju drugima«.

Slika koju daje Mijatović dobro pokazuje kako se hegelovstvo bez rezerve potiho pretvara u hegelovstvo bez zadrške i bez ostatka27. Naime, stanje Teorije kao »sljednice« nekadašnjeg pojma teorije književnosti podrazumijeva određenu ideju razvoja i evolucije, i zapravo dolaženja k sebi, sve većeg osvještavanja Teorije. To osvještavanje ona provodi relativiziranjem distinkcije sebe i predmeta – to bi bila teorija književnosti koja »postaje teorija kao književnost«28 – i relativiziranjem bilo koje pozicije (»čin odbijanja identifikacije s bilo kojom konačnom pozicijom iz koje se provodi vrednovanje i istraživanje književnosti«).

Što se međutim krije iza te relativizacije (znam da se radi o metafizičkoj koncepciji skrivene istine, ali ne mogu naći boljih termina od metafizičkih29)? Naime, to da bi Teorija bila bolja od teorije književnosti podrazumijeva se u tom »neumornom preosvjetljavanju jedne perspektive drugom«. Stalno se pojavljuje nova perspektiva koja superiorno osvjetljava slabe točke neke druge, prethodne. Iza prividne relativizacije krije se zapravo ideja bolje i savršenije Teorije – jer ona ne pati od zabluda teorije književnosti.

Nije li, osim toga, to proglašavanje moje pozicije za poziciju retrogradnog čuvara liberalnohumanističkih vrednota nalik na gestu kojom svaki sljedeći mudrac prethodnog proglašava metafizičarom? Naime ja, kao brdski ognjištar, imam iluzornu metafizičku ideju autonomije teorije književnosti kao čuvarice baštine i humanističkih vrijednosti utjelovljenih u čistoj »književnosti« kao stvari po sebi. Ali zato dolazi filozof turist koji mi »preosvjetljava« metafizičku narav moje vjere u autonomiju.

Mogao bih još dodati da kao što Mijatovića moje »žalovanje za izgubljenim humanizmom«30 podsjeća na metafizičku iluziju o iskoraku izvan metafizike do autentičnog stanja teorije i književnosti, tako mene ovo eterično stanje stalnog preosvjetljavanja neodoljivo podsjeća na opet metafizičku ideju autentičnog stanja Teorije. Ili, mogao bih reći da me »teorija kao književnost« podsjeća na metafizičku potragu za »autentičnim« predsokratovskim stanjem nerazlučenosti »pjevanja« i »mišljenja«, poezije i filozofije, u praskozorju refleksije prije prve distinkcije kojom su Sokrat i njegovi nasljednici redefinirali pojmove i odveli refleksiju u krivom smjeru.

Radi se zapravo o metafizičkim pretpostavkama mišljenja. Čim Mijatović uvede neku distinkciju – kao primjerice distinkciju između odvažne nomadske Teorije i ziheraške ognjištarske teorije književnosti – već se vratio u metafiziku. Drugačije niti ne može biti, jer se ne može misliti bez distinkcija, baš zato jer nema imena za trag brisanja traga:

»Starija« i od bitka samog, jedna takva différance nema nijedno ime u našem jeziku. No mi »već znamo« da, ako se ona i ne može imenovati to nije zbog provizornosti, zbog toga što naš jezik nije još našao ili prihvatio to ime, ili zbog toga što bi ga trebalo potražiti u nekom drugom jeziku, izvan konačnosti sistema našeg jezika. To je zbog toga što nema imena za to, (…).31

Za mene nije problem u tome što me – unatoč citiranju Derridaa – Mijatović kritizira zbog nečeg što ni on ni ja ne možemo – kako upravo citirani Derridaov tekst pokazuje - izbjeći. Mene mnogo više smeta ta poza superiornosti autoriteta koji barata strahom učenika ili čitatelja. Superiornost se gradi dijelom na slici bolje, savršenije refleksije, a dijelom na impresioniranju žargonom. A time dolazimo do dogmatizma.

Moju kritiku, naime, Mijatović tumači kao naivno shvaćanje Teorije i pogrešno izjednačava sa stavom tihe većine izvan Teorije. Međutim, taj odnos većine izvan Teorije ni najmanje ne utječe na činjenicu da Mijatovićeva argumentacija zastupa dogmu u koju vjeruje većina unutar teorijske sekte. A nju se ne smije dovoditi u pitanje. Jer čim se dovede u pitanje, onaj tko to čini dobiva po svojim »liberalnohumanističkim« prstima. Tako se Teorija doista pretvara u »vjeru nevjernih«32, s tim da akcent treba pomaknuti naprijed na »vjeru«, a ne na nevjerne. Treba samo biti dovoljno skeptičan da bi se to priznalo.

Izrazito problematično mjesto Mijatovićeve argumentacije – i tu dolazi do izražaja politički kvijetizam, kooptiranost Teorije u globalni intelektualni supermarket – nastupa kao posljedica »permanentnog izmicanja uporišta«. S jedne strane Teorija se:

(…) vezuje uz osvješćivanje pretpostavki koje omogućuju problematizaciju ideje književnosti, a one nisu samo znanstvene, već i institucionalne, političke i ekonomske naravi33.

No s druge strane:

Teorija koja bi imala ambiciju »mijenjati zbilju« zapravo bi se obavezala na jednu verziju te zbilje, a time bi izgubila upravo sposobnost njezina mijenjanja.34

Nikako ne vidim kako se neobavezivanje na jednu verziju zbilje može pomiriti s problematiziranjem i osvješćivanjem idejnih pretpostavki koje su i »institucionalne, političke i ekonomske naravi«. I tom derridaovskom čitanju slijeva na desno, ili s desna na lijevo35, ne može pomoći nijedna de Manova napomena o lošim čitateljima Njemačke ideologije. Nasuprot tome, i nasuprot Mijatovićevoj interpretaciji mojeg zagovaranja autonomije, mogu samo ponoviti rečenice formulirane drugim povodom ali koje izražavaju što mislim pod autonomijom kao preduvjetom kritičnosti:

Na tom je pitanju lako moguće primijetiti napetost koja se javlja između odbijanja da se neko područje zatvori i uredi, te istovremene odlučnosti da se unutar njega utvrde određena stajališta koja će biti zastupana i branjena. (…) Osobno ne vjerujem da je znanje zatvoreno, ali vjerujem da je politika nemoguća bez onoga što sam nazvao »proizvoljnim zatvaranjem«, (…).36

Stoga umjesto s idiličnom slikom nomada koji uvijek u pokretu sebi »permanentno izmiče uporište«, takva Teorija bi se prije mogla, u političko-etičkom smislu, usporediti s bivanjem-ni-na-nebu-ni-na-zemlji kako glasi prijevod – da se poslužim i jednom pop-kulturnom referencom - naslova filma »Up in the Air«. Taj boravak u eteru »preosvjetljavanja« i neobavezivanja na jednu verziju zbilje podsjeća na nomadizam života u zraku u permanentnom letu između dviju destinacija, zarobljenost Teorije u tranzitnom aerodromskom terminalu na putovanju između dvije teorijske konferencije.

Problem nastaje zbog toga što su skepticizam i relativizam koji nudi Teorija vrlo moćna i razorna oružja. A toliki terminološki i analitički arsenal, tolika moć, traži odgovornost. Bez odgovornosti, bez stava, bez »obavezivanja na jednu verziju zbilje«, bez »uloga« kako ga naziva Stuart Hall, ona postaje puko fraziranje - »dekonstrukcijsko trbuhozborstvo«37 - koje kratkoročno možda nema izravnih štetnih posljedica, ali dugoročno to igranje vatrom relativizacije može biti i opasno i štetno. Štetno jer doprinosi daljnjem antagoniziranju teorijskih ognjištara i nomada, a opasno jer može opravdati što god želi.

I ja ću se pozvati - jer govori upravo o ovom problemu - na jedno od niza klasičnih mjesta u Eagletonovoj Književnoj teoriji. Kao uvod u kritiku američke dekonstrukcije, on napominje ovako:

Dogma koja tvrdi da smo zatočenici jezika, da ne možemo polagati pravo na prilično očigledne istine zato što su one relativne u odnosu na naš jezik, ima jednu prednost: daje nam mogućnost da bezobzirno gazimo po vjerovanjima drugih ljudi a da pritom ne sputavamo sebe neugodnom obavezom da sami prihvaćamo bilo kakva vjerovanja. (…) takvo vas mišljenje u isti mah oslobađa obaveze da zauzmete određeni stav prema važnim pitanjima, budući da je vaš izrečeni sud o njima tek prolazni proizvod označitelja, pa ga stoga nipošto ne možemo smatrati »istinitim« ili »ozbiljnim«. Druga je pogodnost takva mišljenja u tome što je ono pakosno radikalno prema svakom drugom mišljenju, što je najozbiljnije izjave kadro raskrinkati kao puku zbrkanu igru znakova, dok pritom samo ostaje konzervativno u svakom drugom pogledu.(…)

Dekonstrukcija je u angloameričkom svijetu krenula uglavnom u tom smjeru.38

Na kraju moram reći da mi zapravo - i nažalost - nije jasno u čemu se to Mijatović slaže sa mnom39. Govoreći o autonomiji nisam govorio o teoriji književnosti kao surogatnoj – suplementarnoj - čuvarici »univerzalnog humanističkog ideala« koja u toj ulozi zamjenjuje književnost. Imao sam na umu vlastiti integritet i autonomiju kao preduvjet kritike koja se obavezuje na jednu verziju zbilje40. Ako se na to odgovori da se za autonomiju osobne volje odavno pokazalo da se radi o iluziji, da su svi naši izbori zapravo unaprijed programirani i prizvani jezikom, institucijama, reklamom ili kojom god strukturom, ne pristajem na to. Najbanalnije rečeno, ja nikome ne želim otvarati oči, kako mi to pripisuje Mijatović, ali mislim da suočen s reality-showom imam mogućnost izbora. Mogu se pokušati artikulirati kao gledatelj (bilo naivni bilo kritični) na tom tržištu, ili mogu ugasiti televizor, otkazati pretplatu i ne biti ničija, pa ni teorijska, mušterija. I imam pravo priželjkivati da i drugi učine to isto. Dapače, mogu se nadati da će jednoga dana iščeznuti tržište koje proizvodi potrebu za proizvodom samo zato da bi ga prodalo.

Još samo jedna napomena za kraj. Mijatović mi pripisuje precjenjivanje položaja Teorije u kozmosu. No ako Teorija doista nije ništa ozbiljnija od »trivijalnosti poput automobilske industrije«41, zašto nam onda treba tako filozofski duboko utemeljen izvod surogata – suplementa – filozofije koji se prečesto pretvara u intelektualno manekenstvo u kojem se poziranje novim haljama zaodijeva u fraziranje o drugim habitima? Možda nisu svi dovoljno teorijski »autentični« (u smislu autonomije, odgovornosti i obavezivanja). Tim gore po Teoriju i temeljni osjećaj i očekivanje uvijek gladnih teoretičara čiji glavni užitak dolazi iz gledanja kroz druge – ja kažem nove - naočale. S potpisom, naravno.

(Budući da se radi o polemičkom tekstu pouzdajem se u »iterabilnost« i mogućnost reprodukcije mojeg potpisa i potpisujem sve što sam napisao. Potpisom potvrđujem da sam napisao ono što sam mislio.)