Trideset seminara Zagrebačke slavističke škole (1972–2001)
Počeci
U prvim godinama poslije Drugoga svjetskoga rata osjetila se u tadašnjoj Jugoslaviji potreba za seminarom koji bi okupljao inozemne slaviste, posebice one koji su svoje znanstvene i stručne interese usmjerili prema jugoslavističkoj (kroatističkoj, makedonističkoj, slovenističkoj, serbističkoj) problematici. Godine 1950. utemeljen je jedinstveni jugoslavenski Seminar za strane slaviste. Organizacija je povjerena Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Seminar je bio prvi te vrsti u svijetu i poslužio je kao model mnogim drugima, kasnije osnovanim seminarima. Na čelu su mu bili ugledni hrvatski filolozi: Antun Barac (1950–1954), Mate Hraste (1955–1962) i Ivo Frangeš (1963–1970). Kada su u jugoslavenskom društvu ojačale snage koje su zagovarale decentralizaciju i afirmaciju pojedinih nacionalnih kultura, sazrela je misao o republičkim, što je zapravo značilo nacionalnim seminarima. Slovenci i Makedonci otpočetka nisu bili zadovoljni saveznim seminarima jer su držali da su slovenistika i makedonistika zapostavljene. Utemeljeni su Seminar slovenskega jezika, literature in kulture i Seminar za makedonskiot jazik, literatura i kultura, a ubrzo zatim Međunarodni slavistički centar SR Srbije te Zagrebačka slavistička škola kojoj je u toj »podjeli posla« pripalo da predstavlja hrvatsku kulturu, prvenstveno hrvatski jezik i književnost. Odluku o njezinu osnivanju donijelo je Vijeće Filozofskoga fakulteta u Zagrebu 14. siječnja 1970, ali su teškoće i financijske i organizacijske naravi odgodile početak njezina rada do 1972. godine. Spomenutu svoju odluku iz 1970. Vijeće je potvrdilo 15. ožujka 1972. i prihvatilo prijedlog tadašnjega Odsjeka za jugoslavenske jezike i književnosti da se direktorom Zagrebačke slavističke škole imenuje doc. dr. sc. Franjo Grčević.
Savjet Škole
S obzirom na to da je Škola definirana kao ustanova Filozofskoga fakulteta i Sveučilišta u Zagrebu, s vlastitim financijskim sredstvima koja dobiva od zainteresiranih republičkih i gradskih ustanova, bilo je potrebno utemeljiti tijelo koje će odobravati stručne i financijske planove te kontrolirati i usmjeravati rad Uprave Škole. To se tijelo zvalo Savjet Škole. Prvom je Savjetu predsjedao prof. dr. sc. Rafo Bogišić, profesor starije hrvatske književnosti na tadašnjem Odsjeku za jugoslavenske jezike i književnosti. Taj je odsjek i formalno i stvarno nosio najveći teret u ostvarivanju programa, a u prvom Savjetu predstavljali su ga prof. dr. sc. Ivo Frangeš i prof. dr. sc. Milan Moguš, Odsjek za slavistiku predstavljao je prof. dr. Zdravko Malić, Filozofski fakultet u Zagrebu prof. dr. sc. Branko Vuletić, Sveučilište u Zagrebu prof. dr. sc. Radoslav Katičić, Filozofski fakultet u Zadru prof. dr. sc. Nikola Ivanišin, Socijalistički savez radnog naroda Hrvatske književnik Pero Budak. Već od iduće godine sve ustanove koje su financirale Školu imale su svojega predstavnika u Savjetu. Imena svih članova nalaze se u dokumentacijskom dijelu ove knjižice, a ovdje ćemo spomenuti samo voditelje. Od 25. srpnja 1982. Savjetom je predsjedao prof. dr. sc. Josip Silić, profesor na Katedri za suvremeni hrvatski književni jezik, a od 17. listopada 1988. prof. dr. sc. Eduard Hercigonja, profesor staroslavenskoga jezika. Uspostavom samostalne hrvatske države ukinuti su savjeti u ustanovama pa je i Savjet Zagrebačke slavističke škole 1991. prestao djelovati. Iako su takva tijela u pojedinim ustanovama bila samo kontrolni mehanizmi aktualne vlasti, u slučaju Zagrebačke slavističke škole bila je riječ o ljudima koji su kolegijalno pomagali članovima Uprave u skladu sa svojim mogućnostima. To se osobito odnosi na predsjednike koji su redovito sudjelovali ne samo u odobravanju nego i u kreiranju i ostvarivanju programa. Godine 1996. utemeljeno je novo tijelo – Upravno vijeće, a 2000. Stručno vijeće koje bi trebalo obavljati sve zadatke i negdašnjega Savjeta i negdašnje Uprave. Ono je sada ustrojeno od predstavnika četiriju ključnih katedri na Odsjeku za kroatistiku: za stariju hrvatsku književnost (prof. dr.sc. Dunja Fališevac), za noviju hrvatsku književnost (prof. dr. sc. Krešimir Nemec), za povijest i dijalektologiju hrvatskoga jezika (doc. dr. sc. Mira Menac Mihalić) i za suvremeni hrvatski standardni jezik (prof. dr. Ivo Pranjković). Na čelu Vijeća po funkciji je pročelnik Odsjeka za kroatistiku (sada: prof. dr. sc. Vlado Pandžić), a u njegovu radu sudjeluju voditelj Škole (prof. dr. Stipe Botica) i tajnica Škole (Evelina Rudan).
Uprava Škole
Na svojoj konstituirajućoj sjednici 12. svibnja 1972. Savjet Škole odredio je strukturu uprave Škole i odredio njezin prvi sastav: doc. dr. Franjo Grčević, direktor, doc. dr. Josip Vončina, pomoćnik direktora, sveuč. asistent Mladen Kuzmanović, tajnik, službenica Biserka Brozd, administrativni tajnik, službenica Štefica Barbalić, računovođa. Uprava je imala zadatak da organizira seminare, da predlaže programe i financijske predračune i da ostvaruje ono što je Savjet prihvatio. Profesor Grčević vodio je Školu u njezinom prvom desetljeću, a naslijedio ga je 1982. Mladen Kuzmanović koji će upravljati Školom gotovo dva desetljeća, sve do 1998. Godine 1999. Školu su vodili prof. dr. sc. Marko Samardžija, prof. dr. Krešimir Nemec i prof. dr. Ivo Pranjković, a od 2000. na čelu joj je prof. dr.sc. Stipe Botica. Profesoru Botici u administrativnim poslovima pomaže Biserka Brozd (jedina osoba koja je sudjelovala u organizaciji svih trideset seminara), a u računovodstvenim Božena Jurčić (koja taj posao radi neprekidno od 1985).
Polaznici
Strani su slavisti mogli na tri načina ostvariti sudjelovanje na seminarima Zagrebačke slavističke škole:
- Preko nadležnih ustanova države iz koje je pristupnik. To su tzv. konvencijske stipendije. Njihov je broj određen međudržavnim ugovorima (kulturnim konvencijama) i na izbor sudionika domaćin ne može utjecati.
- Dobivanje stipendije izravno od Uprave Škole. U prvom desetljeću Uprava je mogla dodijeliti toliko stipendija koliko je bilo konvencijskih i dodjeljivala ih je poštujući stručnu spremu natjecatelja i hrvatske kulturne interese. Broj konvencijskih stipendija stalno je rastao pa se simetrija poremetila. Uspostavom samostalne hrvatske države posve se izmijenio dotadašnji odnos: gotovo sve stipendije dodjeljivala je Uprava jer je mlada država tek kasnije počela potpisivati konvencije o kulturnoj suradnji.
- Na vlastiti trošak. U prvom desetljeću takva se mogućnost rijetko koristila, znatno ispod mogućnosti koje pružalo zanimanje inozemnih slavista. Cijenu su za svaku godinu utvrđivali Uprava i Savjet Škole. Kasnije je bilo nešto više onih koji su sami plaćali, ali njihov je broj u odnosu na ukupni broj sudionika ostao skroman. Na prospektima koje je Škola izdavala obično je pisalo da su seminari namijenjeni »u prvom redu profesorima, asistentima i studentima starijih godišta koji imaju temeljna znanja iz struke«. Ipak, znatan broj početnika nikad se nije mogao izbjeći jer su oni često stizali preko konvencijskih stipendija na koje organizator nije mogao utjecati. Broj takvih stipendija stalno se povećavao i to je Upravi otežavalo ostvarenje namjere da na seminarima ugosti najkvalitetnije i najperspektivnije inozemne slaviste. Ipak, pažljivom raspodjelom stipendija koje su joj bile na raspolaganju Uprava je uspjela spriječiti pretvaranje seminara u školu za početno učenje jezika. Tko pogleda popis sudionika na trideset seminara, uočit će mnoga poznata slavistička imena. Druženje već afirmiranih znanstvenika i onih koji su skupljali prva stručna znanja davalo je seminaru posebnu dimenziju. Njih blizu dvije tisuće u ova su tri desetljeća Zagrebačke slavističke škole razmicali granice svojih znanja u dvoranama dubrovačkoga Centra za postdiplomski studij Sveučilišta, zagrebačkoga Filozofskoga fakulteta i pulskoga Pedagoškoga fakulteta, u znanstvenim i kulturnim hrvatskim ustanovama, na umjetničkim priredbama i na izletima. Mnogi su danas ugledni voditelji poznatih katedara i instituta i veliki prijatelji naše zemlje i promicatelji njezine kulture.
Program
Na početku svakoga seminara sudionici su se podijelili u dvije velike skupine. U prvoj su bili oni koji su slabije znali hrvatski i za njih su organizirani intenzivni tečajevi hrvatskoga jezika po AVGS-metodi. Nakon početnoga testiranja podijelili su ih u dvije ili tri skupine i po tri sata dnevno usavršavali svoje znanje hrvatskoga jezika. Rad po AVGS-metodi davao je izvanredne rezultate: nakon desetak dana rada mnogi su polaznici samoinicijativno odlazili na predavanja namijenjena onima koji dobro znaju hrvatski. Oni koji su stigli s dobrim znanjem hrvatskoga sudjelovali su u dva oblika nastave: svi su zajedno slušali predavanja, a u malim su skupinama radili u specijalističkim seminarima. Od samoga početka na Školi su radili i fakultativni tečajevi makedonskoga i slovenskoga, a od 1974. i staroslavenskoga jezika. Iako nisu bili obvezatni, izazivali su veliku pažnju seminarista i nerijetko su bili poticaj da iduće godine polaznici tih tečajeva posjete makedonski ili slovenski seminar. Nakon uspostave hrvatske države nije više bilo seminara iz slovenskoga i makedonskoga jezika, a ustrojen je fakultativni seminar iz hrvatske povijesti i kulture. Predavanja su uvijek bila okupljena oko određenih tema. U prva dva desetljeća obično se u prvom tjednu obrađivalo neko starije razdoblje hrvatske književnosti i jezika, u drugom novija hrvatska književnost i problemi suvremenoga hrvatskoga jezičnoga standarda, a treći (zagrebački) tjedan bio je obično rezerviran za novija razdoblja jugoslavenskih književnosti (srpska, slovenska, makedonska, crnogorska, bosanskohercegovačka). Kad je uspostavljena samostalna Hrvatska, seminar je postao dvotjedni, otpao je njegov zagrebački dio i jugoslavistička problematika. Osim što se uvijek težilo da predavanja obrađuju nekoliko važnih tema, tj. da budu okupljena u tematske blokove, njihova je satnica najčešće svedena na jedan ili dva sata dnevno. To je smanjivanje posljedica spoznaje da je za inozemne slaviste najkorisniji rad u malim skupinama, tj. na lektoratima. Organizatori su se trudili da polaznici Zagrebačke slavističke škole dobiju što više kvalitetnih informacija o duhovnim kretanjima na hrvatskim prostorima, o zemlji i ljudima te o aktualnim društveno-političkim problemima pa su stoga svake godine nudili predavanja koja su obrađivala takve, nefilološke teme. Na šestom su se seminaru ostvarila dugogodišnja nastojanja prvoga direktora Škole profesora Franje Grčevića da inozemnim slavistima sustavno progovorimo o djelu Miroslava Krleže i da to iskoristimo kako bismo djelotvorno govorili o povijesnim i kulturnim našim osobitostima. Utemeljen je simpozij Fuga Krležiana kao stalni oblik rada Škole. Grčevićevo uvjerenje da će bogato i višeslojno Krležino djelo izazvati veliku pažnju inozemnih slavista potvrdilo se već na prvom simpoziju (1977), a pogotovo idućih godina.
Nenastavne aktivnosti
Od samoga početka djelovanja Zagrebačke slavističke škole njezina je uprava nastojala ponuditi polaznicima i atraktivne nenastavne sadržaje. Sretna okolnost da se seminar održavao u Dubrovniku, Puli i Zagrebu, dakle u hrvatskim kulturnim metropolama, pružala je mnoštvo izvrsnih mogućnosti. Izleti na Mljet i Elafitsko otočje, na Brijune ili na Plitvička jezera izazivali su oduševljenje polaznika. Susreti s uglednim književnicima, posjete dubrovačkim, pulskim i zagrebačkim kulturnim institucijama, posebice predstavama Dubrovačkih ljetnih igara, sve je to bila nadasve korisna i zanimljiva dopuna onome što su polaznici slušali u predavaonicama. Dugogodišnji pomoćnik direktora, a od desetoga seminara i njezin direktor, Mladen Kuzmanović, stalno je nastojao da se Škola pretvori u multimedijsko središte za širenje kulturoloških informacija, a da pritom ne izgubi svoj temeljni, kroatistički i slavistički karakter. Ta su njegova nastojanja dovela do konkretnih rezultata, tj. utemeljeni su Glumište i Galerija (1982), a zatim i Glazbene večeri (1984) i Filmske večeri (1988). Više od trideset hrvatskih književnika, pedesetak izložbi, velik broj sjajnih pjevača i glazbenih sastava, nekoliko najistaknutijih hrvatskih režisera i sve najbolje hrvatske filmove upoznali su polaznici Škole. Kuzmanović je svojom upornošću i promišljenošću uspio zainteresirati za takve nastupe velik broj umjetnika, pa su, kao što se iz popisa vidi, nastupali umjetnici svjetskoga glasa. U zvjezdanim trenucima Zagrebačke slavističke škole po Dubrovniku se govorkalo da su Dubrovačke ljetne igre dobile dostojnoga takmaca.
No Kuzmanović je posve ispravno prosuđivao da su ustanove koje je na Školi utemeljio i sa svojim kolegama vodio odlična prilika za darovite mlade još nedovoljno poznate umjetnike, pa im je s velikim veseljem nudio mogućnost da se iskažu. Uvijek je pazio da sve nastupe prati tiskani materijal u koji je unio svoju zaljubljenost u tiskarsko umijeće: ukusne knjižice malenoga formata popunjavali su odlični znalci i one su bile i ostale draga uspomena umjetnicima i polaznicima, prelijepa svjedodžba ostvarenih novih veza, neka vrsta prvorazrednoga suvenira i posve pouzdana pomoć onima koji će sutra pisati znanstvene monografije i povijest pojedinih grana umjetnosti.
Croaticum
Seminari Zagrebačke slavističke škole otpočetka su, pravno gledano, djelatnost ustanove koja se sve do utrnuća druge Jugoslavije zvala Međunarodni slavistički centar Socijalističke Republike Hrvatske. Ideja je naime bila da se malo pomalo izgrade različiti oblici unapređivanja položaja hrvatskoga jezika i književnosti u svijetu. Voditelji Škole su već u prvim godinama njezine djelatnosti predlagali da se Centru dodijele sredstva kojima bi pomagao onima koji izrađuju magistarske i doktorske radnje iz kroatistike, posebno našim lektorima u inozemstvu. Iako je bilo pojedinačnih uspješnih akcija, posebice u organiziranju i osmišljavanju boravka poznatih znanstvenika – slavista, sustavnija se djelatnost nije razvila ni do danas. Utemeljenje samostalne hrvatske države tadašnji voditelj Škole Mladen Kuzmanović i njegov pomoćnik Stjepan Damjanović shvatili su kao priliku da zaživi Croaticum i u više su navrata nadležnima predlagali sadržaj njegova rada: organiziranje svakogodišnjih seminara za inozemne slaviste (Zagrebačka slavistička škola); definiranje bibliotečnoga kroatističkoga minimuma koji bi morao postojati na svakom inozemnom fakultetu na kojem se u bilo kojem obliku predaje kroatistika; Croaticum bi osim brige da postojeće knjige inozemni slavistički centri dobiju inicirao pisanje djela kojih nemamo, a neophodna su za proučavanje i promicanje kroatističkih sadržaja; selekcija i edukacija kandidata za lektore hrvatskoga jezika na inozemnim sveučilištima te organiziranje zimskih seminara za njih; izrada i stalno ažuriranje kartoteke svih inozemnih kroatista i prevoditelja; svakovrsna pomoć strancima koji pišu magisterije i doktorate iz kroatistike; organiziranje stručnih ekskurzija za strane studente kojima je kroatistika jedan od predmeta studija; organizacija nastupa naših specijalista kroatista u inozemstvu itd. itd. Te i druge točke predlagane u razrađenu obliku nisu dosad naišle na iole prihvatljiv odgovor i ostaju važan zadatak buduće uprave Zagrebačke slavističke škole, ali i hrvatske kulturne politike općenito.
Izdavačka djelatnost
Ustanove koje su financirale održavanje ljetnih seminara Zagrebačke slavističke škole prihvatile su već na samu početku njezina djelovanja inicijativu da se počne izdavati Zbornik Zagrebačke slavističke škole, u kome bi se našla sva predavanja koja su održana na jednom seminaru, ali i oni znanstveni i stručni radovi koji su sazrijevali u seminarskim dvoranama na Ljetnoj školi. Dobar temelj za ostvarenje zbornika bila je visoka razina predavanja, ali i odsustvo tematske raspršenosti. Izišle su četiri knjige zbornika (s predavanjima iz 1973, 1974, 1975. i 1976. godine) i one su uvjerljivi svjedoci promišljene i dobro vođene djelatnosti. Prava je šteta što je ta praksa prekinuta, razlozi su bili i financijske prirode, ali i prilično velikih organizacijskih nespretnosti. Mnogi radovi koji su u zbornicima objavljeni poslije su mnogo put u znanstvenim i stručnim radovima navođeni, što govori da su trajne vrijednosti. Ponovno oživjeti zbornik bio bi veliki uspjeh onih koji će ubuduće voditi Školu. Već smo spominjali knjižice koje su pratile nastupe umjetnika na Školi i od kojih su mnoge postale tražena rijetkost. Veliku je pažnju izazvalo i šest knjiga iz serije Cymelia Croatica. Riječ je o pretiscima starih i rijetkih knjiga koje su se tako ponovno našle na stolovima znanstvenika i ljubitelja lijepo oblikovane knjige. Centar je u izdavačkoj djelatnosti surađivao s drugim izdavačima, kao što se vidi iz popisa u ovoj knjizi. Ipak je šteta što u tom pogledu nije učinjeno više jer su se oko Škole okupljali vrsni stručnjaci različitih profila. Nedostatak sredstava, ali i uvijek vrlo mali broj osoba u Upravi Škole nisu dopuštali da se učini više.
Suradnja
Zagrebačka slavistička škola surađivala je s drugim seminarima u tadašnjoj Jugoslaviji, prije svega u zajedničkom utvrđivanju termina, što je bilo i dobro i potrebno: inozemni slavisti koji su htjeli sudjelovati na više seminara nisu imali znatnijih teškoća. Da bi se seminari Zagrebačke slavističke škole mogli održavati, bila je potrebna suradnja s brojnim kulturnim, privrednim, posebice turističkim organizacijama. U sažetom prikazu možemo spomenuti samo najvažnije: dubrovački Centar za postdiplomski studij Sveučilišta odisao je pravim akademskim ugođajem i nudio prvorazredne uvjete za rad zahvaljujući ne samo sjajnoj zgradi nego i brižnim ljudima koji su pomagali u svakoj prilici. Takav akademski ugođaj sudionici nisu nalazili u trećem tjednu na zagrebačkom Filozofskom fakultetu jer je zgrada te ustanove puno skromnija, ali ni jedna se ustanova s tom ne može mjeriti u zaslugama za seminar: brojni nastavnici i službenici toga fakulteta ugradili su svoje znanje i svoje napore u uspjehe seminara, bili su njegov najvažniji i najuspješniji dio. U novim prilikama Škola je djelovala u prostorima pulskoga Pedagoškoga fakulteta i pulskoga kazališta nailazeći u obje institucije na srdačnu i djelotvornu pomoć. Moramo spomenuti i četiri hotela: prelijepe terase dubrovačkoga Bellevuea bile su skupljalište i okupljalište sudionika, polazna točka s koje se odlazilo na sve zadatke, bile su prostor srdačnih stručnih i ljudskih susreta, a zagrebački International sve je oduševljavao profesionalnošću svoje posluge koja je unosila onaj dragocjeni višak u ophođenju koji je govorio da žele ne samo zaraditi, nego i pomoći da seminar bude što bolji te pulska Rivijera u kojoj su slavisti zamijenili filmaše i lako stizali pred Arenu i u središte istarske metropole. To se odnosi i na dubrovački hotel Lero, u njemu su sada smješteni seminaristi, koji se iskazao brigom i ljubaznošću.
Sredstva
Trotjedni, kasnije dvotjedni, seminar uvijek je zapravo bio kruna cjelogodišnjega posla. Naravno da je taj posao zahtijevao i zahtijeva odgovarajuća sredstva. U skladu s tada još jako novim tendencijama u društvenom razvoju 25. svibnja 1973. potpisan je Samoupravni sporazum o financiranju Zagrebačke slavističke škole. Potpisnici su bili Republički sekretarijat za prosvjetu, kulturu i fizičku kulturu (preuzeo je 44,50% obveza), Republička samoupravna interesna zajednica odgoja i usmjerenog obrazovanja (33,4 %) i zagrebački Gradski fond za financiranje kulturnih djelatnosti (22,1%). Financijski proračun i plan troškova za svaku je godinu izrađivala Uprava Škole, a prihvaćao Savjet u kome su se nalazili
i predstavnici svih ustanova – donatora. Način planiranja i odobravanja sredstava nije se ni kasnije mijenjao, ali su se mijenjali donatori. Već 1974. obveze Gradskoga fonda za financiranje kulturnih djelatnosti preuzela je Udružena samoupravna interesna zajednica za kulturu grada (Zagreba). Ona je 1976. istupila iz Samoupravnoga sporazuma, ali je ipak zadržala polovicu svojih obveza, a polovicu je prihvatila Republička samoupravna interesna zajednica kulture SR Hrvatske. Otad je financiranje bilo stabilno, barem što se načelno utvrđenih obveza tiče, ali je ipak povremeno bilo problema jer preuzete obveze donatori nisu uvijek ispunjavali uredno. Posebne su teškoće nastale u samostalnoj hrvatskoj državi premda su se voditelji i prijatelji Škole nadali da će za nju tek sada nastati najbolja vremena. Razlozi su samo manjim dijelom objektivne prirode, a većim su dijelom posljedica svakovrsnih nerazumijevanja i nesnalaženja u jasnom definiranju mjesta i uloge Škole. Treba se nadati da će se pronaći stabilan i dugoročan način financiranja i što će omogućiti Školi uskoro ponovno doseći razinu iz svojih najboljih dana. Za to je jamstvo ovogodišnjih financijera. Ministarstva znanosti i tehnologije i Ministarstva kulture Republike Hrvatske i gradskog ureda za kulturu – Zagreb. Potporu svakako moraju dati gradsko i županijsko čelništvo Dubrovnika jer je Škola i dubrovačka.
Na čelu Škole
Prvih devet seminara organizirala je uprava kojoj je na čelu bio profesor Franjo Grčević, a on je dobrim dijelom vodio i organizaciju desetoga. Prvo desetljeće rada ove ugledne institucije uvelike je obilježeno njegovom osobom. Pristao je da vodi Školu u vremenu koje takvoj ustanovi nije bilo sklono, poslije sloma hrvatskoga proljeća. Autor ovih redaka živo se sjeća kako je na sjednici tadašnjega Odsjeka za jugoslavenske jezike i književnosti tada docent za srpsku književnost Franjo Grčević jasno i odlučno rekao da će prihvatiti dužnost ako njegovi kolege drže da je to dobro za našu kulturu, ali neće prihvatiti ako se to smatra smjenjivanjem profesora Ive Frangeša, koji je vodio savezni jugoslavenski seminar, ali je u tim trenucima, kada se očekivalo da će voditi hrvatski, imao političkih problema. Grčević je dobio jednoglasnu podršku i prionuo je poslu: uložio je iznimne napore da tada relevantnim središtima moći objašnjava smisao i značenje Škole uvijek ističući činjenicu da se i mnogo brojniji narodi od hrvatskoga grčevito bore da informacije o njihovoj kulturi prodru što dalje i da budu što potpunije. Spreman za svaki razgovor koji može donijeti boljitak djelatnosti koju je vodio, bio je odlučan protivnik neprovjerenih tvrdnji i paušalnih ocjena. U sredini koja je svoju neodlučnost kadšto htjela prikazati kao uglađenost on je nerijetko iznenađivao oštrinom istupa protestirajući protiv zamagljivanja istine. Imponirao je mlađim suradnicima time što je oštricu svojih primjedbi usmjeravao najčešće prema onima koji su imali moć. Postupno je, najviše zahvaljujući njemu, Škola zauzimala svoje mjesto na Filozofskom fakultetu i u društvu te izgrađivala sve uspješnije načine rada. Izborio je stabilan sustav financiranja Škole i, kako je već istaknuto, utemeljio skup Fuga Krležiana. Ostavio je stabilnu ustanovu i uspomenu na voditelja čija je odlučnost i umješnost izlazila iz uvjerenja da sa svojim suradnicima radi koristan i plemenit posao. Naslijedio ga je njegov dugogodišnji pomoćnik Mladen Kuzmanović, čovjek koji će voditi osamnaest seminara i čije će ime postati sinonimom za djelatnost Škole. Naslijedivši od Grčevića stabilnu ustanovu, Kuzmanović se posvetio njezinu preoblikovanju u središte za transfer kulturoloških informacija. Želio je osmisliti svaki trenutak djelovanja Škole i njezine je nastavne programe obogatio izvanredno uspješnim nenastavnim sadržajima po kojima je Zagrebačka slavistička škola postala prepoznatljiva i u hrvatskim kulturnim i u inozemnim slavističkim krugovima. Iznimno komunikativan lako je uspostavljao veze s najvažnijim osobama znanstvenoga, umjetničkoga i političkoga života, ali i s ljudima koji su obavljali sitne i samo rijetkima vidljive poslove, neophodne za skladno funkcioniranje cjeline. Posebno je dobro surađivao sa sredstvima javnoga priopćavanja koja su sa simpatijama pratila djelatnost Škole. Njegovu ideju, radno nazvanu »Jadranska tangenta«, o seminaru koji bi povezao Pulu i Dubrovnik te omogućio da se seminaristi iskrcavaju s broda i zadržavaju u važnim hrvatskim mjestima, neka bogatija vremena ne bi trebala izgubiti iz vida. Dvojica najzaslužnijih voditelja Zagrebačke slavističke škole vrlo su različiti ljudi, ali jedna im je vrlina zajednička i imala je važnih i dobrih učinaka za djelovanje ove ustanove. Ni jedan ni drugi nisu imali problema u određivanju odnosa između posebnoga (hrvatskoga) i općega (europskoga, svjetskoga). Niti je bilo opasnosti da Škola izgubi svoj hrvatski karakter niti da oboli od nacionalističkih zastranjenja. Zahvaljujući tome zavoljeli su je svi koji su na nju došli s čestitim namjerama.
Nekoliko riječi na kraju
Knjižica [Zbornik Zagrebačke slavističke škole: Trideset godina rada (1972–2001), Zagreb, 2001] koju držite u ruci nudi Vam puno podataka o seminarima Zagrebačke slavističke škole. Autori su nastojali zabilježiti sve do čega su mogli doći. Vrlo je vjerojatno da je ponešto izostavljeno, da je poneko ime ispalo, ali ni jednu osobu i ni jedan događaj nismo prešutjeli namjerno. Ni pogreške, posebice one najosjetljivije – u imenima – nisu naravno namjerne. Posljedica su kadšto naše, a kadšto Vaše nepažljivosti. Iako satkana od suhoparnih podataka, ova će knjižica mnogim bivšim polaznicima seminara Zagrebačke slavističke škole biti, vjerujemo, poput dragoga spomenara. Listajući njezine stranice ponovno će se sresti sa starim prijateljima, sjetit će se Bibe i Božene kako im pomažu da se snađu u prvim satima boravka na seminaru, prisjetit se sjajnih predavanja, požrtvovnih lektora, predivnih večeri, primjerice, na terasi dubrovačkoga Bellevuea, raspjevanih oproštajnih večera, Kvrgićevih glumačkih čarolija, predivnoga glasa Ruže Pospiš-Baldani, krstarenja po Jadranu i po Plitvičkim jezerima ili neke drage ruke koja se neopazice našla u Vašoj. Uostalom, svatko će se sjetiti nečega drugoga i nekoga drugoga. Svatko će oblikovati svoj mozaik satkan od sjete i ponosa. Sve će ih povezivati zajedničko uvjerenje da su sudjelovali u plemenitom poslu međusobnoga darivanja.
Prema: Zbornik Zagrebačke slavističke škole: Trideset godina rada (1972–2001), Zagreb, 2001, str. 11–24.
