Pravopisne politike
Rasprava o otporu nastavljena je i predavanjem Pravopisne politike u kojemu je prof. dr. sc. Krešimir Mićanović iz jezičnopolitičke perspektive govorio o vidovima otpora u povijesti hrvatskih ortografskih reformi. Uzimajući u obzir ortografiju kao oblik društvene akcije u koju su upletena pitanja politike i identiteta, profesor Mićanović prikazao je povijest hrvatskoga pravopisa baveći se prije svega motivima i ciljevima ortografskih reformi te identitetskom funkcijom koja je pravopisu bila namijenjena u proteklih gotovo 200 godina.
Da bismo mogli bolje razumjeti i pratiti povijest hrvatskoga pravopisa, potrebno je vratiti se u prvu polovicu 19. stoljeća i razdoblje djelovanja hrvatskih preporoditelja čijom se zaslugom u praksi ustaljuje jedna latinička grafija i morfonološki uzus. Ilirci morfonološki način pisanja opravdavaju potrebom da se bude razumljiv ističući pritom krilaticu Govori za uši, a piši za oči, a odabir morfonološkoga pravopisa dobro se uklapao u ilirsku koncepciju da se preko jezika ujedini slavenski jug. Osamdesetih i devedesetih žustro se raspravljalo o prednostima fonološkoga odnosno morfonološkoga pravopisa. 1892. godine objavljen je Hrvatski pravopis Ivana Broza utemeljen na »fonetičkom pisanju«, prvi službeni hrvatski pravopis.
U Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca postoje dva pravopisna priručnika, u osnovi oba fonološke pravopisne koncepcije: u Zagrebu je tiskan Boranićev Pravopis hrvatskoga ili srpskoga jezika, a potom Aleksandar Belić objavljuje Pravopis srpskohrvatskog književnog jezika. Formalni korak prema unifikaciji hrvatskoga i srpskoga pravopisa napravljen je osnivanjem posebne komisije, a konačan rezultat njezina rada bilo je Pravopisno uputstvo za sve osnovne, srednje i stručne škole Kraljevine SHS. U hrvatskoj pisanoj praksi došlo je tako do triju različitih načina pisanja: dva fonološka – jedan službeni, prerađeno izdanje Boranićeva pravopisa, a drugi neslužbeni, »stari« Boranićev pravopis – i jedan morfonološki.
Pravopisno pitanje aktualizirano je u Banovini Hrvatskoj 1939. godine. Posebnom naredbom naređuje se da se na području Banovine upotrebljava pravopis koji je bio u upotrebi do 1929. godine. 1940. godine pretisnuto je četvrto izdanje Boranićeva Pravopisa, a 1941. otisnuto je prerađeno osmo izdanje.
Rasprave o fonološkom i morfonološkom pravopisu aktualizirale su se i tijekom Drugoga svjetskog rata. U razdoblju NDH-a započela je izrada novoga pravopisa koji je u osnovi zadržao svoj fonološki karakter, ali je njegovo objavljivanje spriječeno. 1942. godine tiskana je knjižica Koriensko pisanje, a u jesen 1944. izišao je Hrvatski pravopis propisan za školsku upotrebu.
Pravopisno pitanje postavljeno je i u socijalističkoj Jugoslaviji – nova je komunistička vlast odlučila ponovno uvesti Boranićev pravopis, a morfonološko pisanje stigmatizirano je kao ustaško. Unutar Hrvatskog filološkog društva osnovana je pravopisna sekcija s ciljem da se izradi novi pravopis hrvatskoga književnog jezika, a rad na njemu prekinut je Novosadskim dogovorom koji 1954. utvrđuje zadatke jedne centralističke jezične politike. Prvi je konkretan rezultat novosadskih zaključaka zajednički pravopis Matice hrvatske i Matice srpske 1960.
Sredinom šezdesetih godina polemičke su se rasprave između hrvatskih i srpskih lingvista u vezi s jezičnim jedinstvom i varijantama intenzivirale te se u proljeće 1971. Matica hrvatska odrekla Novosadskoga dogovora. Matica hrvatska pokrenula je postupak izrade novoga pravopisa te je iste godine tiskan Hrvatski pravopis Babića, Finke i Moguša. Već je svojim naslovom Hrvatski pravopis, posuđenim od Ivana Broza, i simbolički trebao naznačiti prekid s novosadskom kodifikacijom »srpskohrvatskog odnosno hrvatskosrpskog jezika«. Uspoređujući Hrvatski pravopis s novosadskim pravopisom Ljudevit Jonke, ujedno jedan od priređivača novosadskoga pravopisa i jedan od recenzenta Hrvatskoga pravopisa, utvrdio je da je osnovna razlika u »upotrebi ijekavice i hrvatskog leksičkog fonda«. U CK SKH prigovaralo se prije svega naslovu pravopisa i pravopisnom rječniku. Nakon sloma hrvatskog proljeća pravopis će umjesto u školama završiti u tvornici papira. Službena će partijska ocjena biti da je Hrvatski pravopis oblik agresivne nacionalističke aktivnosti u području jezika i prosvjete i kulture uopće, koji je prerastao do političke diverzije.
1977. godine započeo je rad na pravopisu hrvatskoga književnoga jezika koji je objavljen 1986. godine. O naslovu pravopisa odlučeno je u CK SKH, koji je tražio se da »hrvatski književni jezik« promijeni u »hrvatski ili srpski jezik«, pa je pravopis tiskan pod naslovom Pravopisni priručnik hrvatskoga ili srpskoga jezika.
U samostalnoj Hrvatskoj početkom 90-ih godina u optjecaju su dva pravopisna priručnika – konačno u Hrvatskoj objavljeni Hrvatski pravopis Babića, Finke i Moguša i Pravopisni priručnik Anića i Silića. 90-ih godina otpočinju i polemike o nekoliko pravopisnih pitanja koje nisu prestale ni do danas.
