1968. – otpor(i) na jugoslavenski način
Čitanja subverzivnih praksi i njihovih ograničenja u hrvatskoj književnosti, kulturi i jeziku obogaćena su danas i historiografskom perspektivom. U predavanju 1968. – otpor(i) na jugoslavenski način dr. sc. Hrvoje Klasić opisao je uzroke, tijek i posljedice dvaju protesta koji su se 1968. odigrali u Jugoslaviji: studentskih demonstracija i prosvjeda protiv intervencije Varšavskoga pakta na Čehoslovačku.
U uvodnome dijelu svojega predavanja Hrvoje Klasić govorio je o predprotestnim zbivanjima koja su omogućila da se 1968. uopće dogodi. Prvi je od takvih događaja protest protiv pristupanja Jugoslavije Trojnom paktu 27. ožujka 1941., nakon čega uskoro dolazi i do početka antifašističke borbe 22. lipnja 1941. Upravo na temelju Drugoga svjetskog rata Jugoslavija gradi poziciju kakvu će imati nakon njega: Tito tada stječe veliku reputaciju i njegova karijera doseže vrhunac 1948. godine, kada je Staljinu rekao ne. Takav je zaokret Jugoslavija mogla postići zato jer nije oslobođena zahvaljujući Rusima, već zahvaljujući svojim vlastitim snagama – partizanskom pokretu, dok zemlje koje su oslobodili Rusi nisu bile u takvoj mogućnosti. Klasić je podcrtao poseban položaj Jugoslavije između Istoka i Zapada: iako u usporedbi sa zapadnim zemljama ona nije bila Zapad, za Poljsku i Mađarsku, primjerice, jest. Godine 1950. događa se zaokret u ekonomiji: uvodi se novi društveno-politički sustav radničkog samoupravljanja. Napušta se socrealizam, čemu je osobito jasan primjer govor Miroslava Krleže 1952. u Ljubljani. Posljednji važan događaj koji je predavač izdvojio jest prva konferencija Pokreta nesvrstanih 1961. u Beogradu. Sve je to od Jugoslavije stvorilo posebnu zemlju, koju jedan CIA-in dokument iz 1967. opisuje kao socijalističku zemlju, ali istovremeno bitno drukčiju od drugih socijalističkh zemalja.
U drugome je dijelu predavanja Klasić govorio o studentskim demonstracijama u lipnju 1968. Glavni je uzrok demonstracijama bila stagnacija razvoja u Jugoslaviji. Premda je privredna reforma unijela mnoge novosti, donijela je i brojne probleme, među kojima i porast broja nezaposlenih. Jedno od rješenja toga problema bilo je otvaranje granica, stoga mnogi odlaze u inozemstvo kako bi našli posao. Zbiva se i liberalizacija društva, u čemu je važnu ulogu odigrala smjena prvog policajca države Aleksandra Rankovića 1966. Počinje snažna kritika iznutra, kao što je, primjerice, kritika (među)nacionalnih odnosa (čiji je rezultat, između ostaloga, Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, 1967.) ili kritika socijalističkog društva (časopis Praxis i Korčulanska ljetna škola upućivali su na razliku koja postoji između teorije i prakse), što je naposljetku dovelo do protesta iz 1968. Velik porast broja studenata omogućio je masovnost prosvjeda.
Protesti iz 1968. započeli su demonstracijama u Beogradu na samome početku lipnja, čemu su se uskoro pridružili brojni studenti iz ostalih gradova (Zagreba, Ljubljane, Sarajeva...). Studenti su zahtijevali promjene na sveučilištu (bolji studentski standard, sudjelovanje studenata u radu sveučilišta, reizbornost nastavnika) i promjene u društvu (uklanjanje socijalnih razlika, smanjenje nezaposlenosti i zapošljavanje mladih stručnjaka, demokratizaciju društva). Tito na prosvjede reagira tek nakon tjedan dana: dok na javnoj televiziji naizgled daje podršku njihovim zahtjevima, zapravo iza zatvorenih vrata osuđuje protest. Uskoro zabranjuje studentske novine (Razlog, Delo, Fokus) i pojedine brojeve (Praxis, Student) te započinje obračun sa studentskim vođana i profesorima. Usporedivši prosvjede iz 1968. u Jugoslaviji i svijetu, Klasić je istaknuo da su se, unatoč sličnosti u zahtjevima, ikonografiji i tipu akcija, prosvjedi ipak razlikovali u iskustvu, društvenome uređenju i ulozi radnika. Zapadne su zemlje naime imale bolji životni standard i veći stupanj razvijenosti. Osim toga u njima se tražila kompletna promjena sistema, a uz studente su stajali i radnici, dok se u Jugoslaviji zahtijevala promjena unutar postojećeg sistema, a podrška je radnika izostala.
Klasić se potom osvrnuo na drugi protest iz 1968., koji je nastao nakon intervencije na Čehoslovačku. Čehoslovačka je planirala kopirati jugoslavenski model privredne reforme, a u to je vrijeme uvelike rasla i Titova popularnost. U kolovozu Tito dolazi u Prag pružiti podršku Dubčeku i Čehoslovačkoj te mu je priređen veličanstven doček. Desetak dana nakon toga zemlje Varšavskog pakta provode intervenciju na ČSSR, što je Jugoslavija oštro osudila. Tito iskazuje bojazan od mogućeg napada i na Jugoslaviju, čime započinje period paranoje i panike kako obraniti zemlju. Radi podrške ČSSR-u u Jugoslaviji se organiziraju mitinzi podrške u organizaciji Saveza komunista Jugoslavije, a ujedno se oštro osuđuju Rusi i drugi agresori. Kako bi država bila spremna za eventualni napad, kreću i pripreme za njezinu obranu. Na unutarnjopolitičkom planu formira se sustav općenarodne obrane, dok je na vanjskopolitičkom planu Jugoslaviji mnogo značila podrška Zapada i SAD-a te izdvojeni položaj dviju zemalja Varšavskoga pakta koje su napade osudile – Rumunjske i Albanije, a važnu je ulogu odigrao i Pokret nesvrstanih.
U zaključnome je dijelu predavanja Hrvoje Klasić kazao da je, unatoč tomu što su se lipanjske demonstracije odvijale svega par mjeseci ranije, drugi protest homogenizirao jugoslavensko društvo. Uloga Saveza komunista Jugoslavije ojačala je, čemu je znatno pridonio i ulazak brojnih mladih ljudi. Uspostavljena je značajna ekonomska i politička suradnja sa Zapadom i Istokom, a Titova je pozicija u Jugoslaviji i svijetu znatno osnažena. Klasić je upozorio na činjenicu da je jugoslavensko društvo u prošlosti bilo najhomogenije upravo u razdobljima kada je prijetila neka vanjskopolitička opasnost.
