Subverzivnost i utjecaj dokumentarizma u hrvatskom filmskom modernizmu
O temi otpora iz filmološke perspektive danas je govorio dr. sc. Nikica Gilić. U predavanju pod nazivom Subverzivnost i utjecaj dokumentarizma u hrvatskom filmskom modernizmu polaznike 42. seminara pritom je upoznao s problemom dokumentarizma u potencijalnoj funkciji otpora.
Nakon što je komercijalna kinematografija istisnula dokumentarni film na marginu i preuzela fikciju, šezdesetih godina prošloga stoljeća dolazi do velikoga povratka retorike dokumentarnoga filma u filmsku povijest. U bivšoj Jugoslaviji istih je godina došlo do pojave prožimanja dokumentarnog i igranog – igrani film počeo je preuzimati tehnike dokumentarnoga filma. U kontekstu dokumentarizma kao otpora dominantnoj kinematografiji najveće su provokacije u Jugoslaviji postizali Dušan Makavejev i Želimir Žilnik. Problem otpora u filmskoj je umjetnosti veoma složen, a Nikica Gilić to je pokazao na oglednome primjeru – filmu Živa istina Tomislava Radića iz 1972. koji je radikalno preuzeo tehniku dokumentarizma. Taj niskobudžetni film izazvao je buru jer zbog pseudodokumentarističkoga stila i suptilne političke provokativnosti nije uvršten u službeni program nacionalnoga filmskog festivala u Puli, već u prateći program, a glumici Božidarki Frajt, unatoč festivalskim pravilima, ipak je dodijeljena glavna glumačka nagrada. Film je snimljen dokumentarističkim postupcima – glumica Božidarka Frajt glumi samu sebe, a sličan je slučaj i s ostalim likovima u filmu; kamera je neuredna; scene su deglamurizirane te se Radić, prikazujući neglamurozan svakodnevni život, u filmu poigrava s onim što je stvarno, a što nije. Prisutni su imali priliku pogledati estetitiranu lirsku scenu iz filma u kojoj junakinja promatra svoje obiteljske snimke, a koja uključuje određene pozitivne nostalgične reference prema kontroverznim dijelovima prošlosti.
Iako pulski žiri nije prepoznao glavni trend u tadašnjoj filmskoj Europi, u kinima je ono subverzivno, političko i provokativno u filmu uočeno. Nikica Gilić istaknuo je kako i u novijem razdoblju Tomislav Radić pruža otpor novome svijetu tranzicije te oštro kritizira kapitalizam. Iako se Živa istina dobro uklapa u modernizam i politički liberalizam, postavlja se pitanje o provokativnosti autora i istovremenoj konvencionalnoj karijeri prepunoj javnih dužnosti, kao i o ulozi dokumentarizma u igranome filmu koja je u povijesti kontinuirana. Prema riječima Nikice Gilića, tema otpora u umjetnosti u očima je promatrača, što upućuje na sam problem dokumentarnoga filma kao potencijalnoga sredstva otpora. Vlast se boji dokumentarnoga filma, ali je točno i to da je domet dokumentarnoga filma ograničen time tko ga gleda i kakav stav zastupa. Pozicija filmaša pritom je teška – kako bi nastao, film mora zadovoljiti čitav niz kriterija. Politička je moć dokumentarnoga filma ograničena jer ga najčešće gledaju oni koji se već slažu s redateljem. Poetiku dokumentarizma Nikica Gilić smatra vrijednom, ali ne precjenjuje njezinu moć da uzdrma sustav. Naglašava i kako se pitanje otpora i subverzije u povijesti hrvatskoga filma u doba Jugoslavije često svodi na pitanje na čiju će stranu stati vlast. U zaključnome dijelu predavanja Gilić je rekao kako ne može predvidjeti hoće li nove strategije dokumentarnoga filma u budućnosti imati većeg utjecaja, ali će sustav uvijek naći načina da ih uklopi u svoje dominantne mehanizme.
