Medijska konstrukcija događaja: subverzija kao spektakl i sloboda bez moći
Treće predavanje održao je danas jedan od vodećih hrvatskih intelektualaca, dr. sc. Žarko Paić. U svojem je izlaganju Medijska konstrukcija događaja: subverzija kao spektakl i sloboda bez moći o otporu govorio iz filozofske perspektive, fokusiravši se pritom na tri ključna pojma: revolucija, otpor i subverzija.
Na početku svojega predavanja istaknuo je da je glavni problem našega vremena i razlog neuspjelosti svih današnjih borbi politička revolucija koja se zbila 1989. godine. Prema nekim sociolozima živimo u fazi kognitivnog kapitalizma: s jedne strane riječ je o dobu hiperprodukcije materijalnog blagostanja, a s druge strane fizički rad više nije bitan jer ne pridonosi reprodukciji globalnog kapitalizma. Predavač je napomenuo da će se njegova analiza učiniti pesimističnom, ali drži da optimizam nosi neku vrstu iluzije. Uloga je filozofa, kako ju je – po njegovu mišljenju – ispravno odredio Baruch Spinoza, budno paziti na misao koja kazuje što je sada i pokušava navijestiti ono što dolazi.
Prikazujući položaj čovjeka u suvremenom svijetu, kazao je da se od osamdesetih godina 20. stoljeća, otkad se razvija neoliberalni kapitalizam, cjelokupni život pojedinca organizira kao mala korporacija, pri čemu je za svoj neuspjeh odgovoran isključivo pojedinac sam. Ljudi su postali stvari i uniformirani su, a civilizaciju na okupu drži tek ideja slobode. Iluziju da je moguće vratiti se u neko prethodno stanje, rajsku zajednicu, profesor Paić smatra jednim od temeljnih problema suvremenog svijeta. Kao i ljudski život, više ni pojmovi nemaju svoje utemeljenje, privremeni su. Budući da su i oni danas ispražnjeni od svojeg značenja i funkcioniraju kao surogati, Paić je u nastavku predavanja pokušao odrediti značenja pojmova revolucija, otpor i subverzija.
Pojam revolucija izvorno dolazi iz astronomije, gdje označava kružno kretanje, obrat. Marx je revolucijom smatrao radikalni obrat kojim se ono što je razdvojeno ponovno sintetizira u jedno, no u kasnijim je razdobljima taj pojam tumačen pogrešno, što je svoj vrhunac doživjelo u staljinizmu. Odredivši revoluciju kao strukturalni, filozofski problem, a ne stvar pojedinca, Paić je napomenuo da treba razlučiti dva koncepta revolucije: ontološki i politički, te da pri njezinu ispravnijem određenju može pomoći vraćanje nepročitanim klasicima. Naveo je primjer filozofa Georga Wilhelma Friedricha Hegela, koji još 1807. godine govori o kraju povijesti, a godinu dana kasnije i o kraju umjetnosti.
Drugi pojam kojemu se Žarko Paić posvetio u svojemu izlaganju jest otpor, koji zamjenjuje riječ revolucija šezdesetih godina 20. stoljeća. U njegovu je značenju sadržana reaktivnost, suprotstavljanje nečemu, a za razliku od revolucije, koja je u vezi s ekonomijom, otpor je politički pojam.
Pojam otpora naposljetku je nadomješten riječju subverzija, koju prvi put uvodi Umberto Eco. Naglasivši da je riječ o kulturalnom pojmu, profesor Paić upozorio je da se kultura kao subverzija pojavljuje i kao surogat revolucije i kao surogat otpora. Politički je otpor iz sfere rada premješten u sferu kulture šezdesetih godina 20. stoljeća, pri čemu je otpor postao novim identitetom, ali u kulturi. Time se nastavlja liberalno-demokratska revolucija iz 19. stoljeća. Danas se sama subverzija pokazuje kao spektakl, a tako funkcionira i društvo – stvarnost proizvode mediji (slika, tekst).
U suvremenom svijetu nema revolucije, otpor je uglavnom bezuspješan, a marš kapitalizma ide kroz znanost i obrazovanje. Jezik današnje propagande jezik je znanosti. Radikalna je promjena bitna, ali ne mijenja poredak stvari. Paić je istaknuo da se otpor iz fizičkog rada seli u konferencijske dvorane i sveučilišta, a izostanak dodira radnika i studenata, naglasio je pozivajući se na Herberta Marcusea, implicira i nemogućnost ostvarenja revolucije. Jedina je realnost u današnjem svijetu ekonomija, odnosno logika korporativnog kapitalizma, koja regulira svijet totalno. Budući da nema mogućnosti izmaka, totalno funkcionira istodobno i kao imperijalno. Nestaju države i nacije, vrši se totalna racionalizacija i kvantifikacija.
Zapitavši se tko je subjekt revolucije, tko otpora, a tko subverzije, Paić je zaključio da je subjekt neljudski – kapital. Kapital transcendira sam sebe i dovodi do krajnjih granica, a svijet funkcionira isključivo u binarnim opozicijama. U takvu je svijetu, upozorio je predavač u zaključnome dijelu svojega predavanja, prvi put ugrožena ideja čovjeka, koji je, kako je ukazao još Michel Foucault, ušao iz razdoblja discipline u razdoblje kontrole, a red i poredak zamijenjen je rizikom i nadzorom. Dok je u svim prijašnjim razdobljima postojala jasna predodžba o tome tko je čovjek, danas je on neodređen, otvoren i fleksibilan, negdje na granici životinje i stroja.
