Otpor i metoda – dvadesetostoljetna držićologija
Nakon otvorenja 42. seminara Zagrebačke slavističke škole započeo je ovogodišnji ciklus predavanja, čiji koncept predstavlja novinu u odnosu na praksu prethodnih godina. Predavanja su naime na prošlim seminarima bila razdijeljena na jezikoslovni i književnoznanstveni ciklus, dok su ove godine okupljena oko jedne središnje teme – Otpor. U okviru svojih predavanja dvanaest će se stručnjaka iz različitih područja baviti subverzivnim praksama u hrvatskome jeziku, književnosti i kulturi. Prvo je predavanje, Otpor i metoda – dvadesetostoljetna držićologija, održao dr. sc. Leo Rafolt, izv. prof.
Premda se pokušaji usustavljivanja životopisa Marina Držića mogu pratiti već u književnoj historiografiji 18. i 19. stoljeća (npr. I. Đurđević, S. M. Crijević, F. M. Appendini, Š. Ljubić, I. Kukuljević, A. Pavić), predavač je u svojem izlaganju pokušao usustaviti neke držićološke paradigme novijega doba, odnosno utvrditi koliko se fenomen otpora artikulira u držićologiji 20. stoljeća. Dok su raniji autori bili posvećeni opisu pojedinih obilježja Držićevih djela i genealogiji obitelji Držić, krajem 19. i početkom 20. stoljeća Držić se počinje sagledavati kroz drugu prizmu, ponajprije s obzirom na utjecaje (klasična antička i suvremena talijanska književnost), ali širi se i arhivsko‑bibliografski tip istraživanja, usmjeren na istraživanje podrijetla obitelji Držić i pravilno tumačenje genealogije Jeronima Vlahova Držića.
Profesor Rafolt naglasio je da Držić postaje zanimljiv iz perspektive artikulacije otpora šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća, kada u sferu interesa znanosti o književnosti ulaze kanonizacijski aspekti njegova opusa. Kao zoran primjer kazališnoga poigravanja kanoniziranim autorima hrvatske ranonovovjekovne književnosti naveo je izvedbu Prikazivanje Dubravke ljeta gospodnjeg MCMLXXII Ivice Kunčevića (1972). Usporedno s prikazivanjem pastoralne drame, gledateljima se uprizoruje i citira arhivska građa Republike te dramatizacije Držićevih urotničkih pisama; himnu slobodi izgovara policajac, a gotovo svi likovi odjeveni su u klasne kostime. Pritom Držićevi tekstovi koji se citiraju više ne funkcioniraju samo kao intertekst, već i kao ideotekst, a kanonsko se značenje dekonstruira.
Nekoliko je razloga zašto se Držićev dramski opus u književnoj historiografiji smatra kanonskim ili klasičnim. Prvo, u njegovo vrijeme nije bilo snažnijih autorskih imena koji su operirali tako raznorodnim materijalom. Drugo, ne smije se smetnuti s uma da Držić piše prozu u razdoblju u kojem je jedini signal književne umjetnosti stih. Treće, Držić je reinterpretirao žanrove koji su se u dubrovačkoj književnosti ustalili kao kanonski. Naglasivši da su upravo na Držićevim tekstovima mnogi autori testirali svoje autorske pristupe i metodologije, predavač je izdvojio tri glavna problema koja se javljaju u držićologiji: problem uspostave polja, problem kanonizacijske osnove te problem uspostave discipline i metode.
Rafolt je naglasio da je Marina Držića moguće promatrati kao artefakt nacionalne kulturne politike, pri čemu se mogu uočiti različiti procesi. Procesom reatribucije značenja nazvao je izmještanje Držića iz književnohistoriografskog konteksta u kojem se tobože slučajno našao i koji ga je oljuštio »pravog značenja«. Vraćanje Držića u kontekst njegove prave, iskonske književnopovijesne vrijednosti, koju je tobože izgubio ideološkim ljuštenjem, naziva procesom revalorizacije. Repedagogizacija podrazumijeva izmještanje Držića iz svojevrsne »tamnice« književnopovijesnih i književnoteorijskih tumačenja u okrilje »pravog čitatelja«.
Dvadesetostoljetnu držićologiju profesor Rafolt podijelio je u nekoliko faza, koje odgovaraju i razvoju nacionalne filologije općenito. U prvoj, pozitivističkoj fazi nastoji se stvoriti biobibliografski, komparativnoknjiževni i tekstološki okvir Držićeva opusa. Drugu fazu predstavljaju istraživanja utjecaja, prije svega u odnosu na klasičnu antičku i suvremenu talijansku književnost. U trećoj se fazi književnost počinje promatrati kroz prizmu socioloških teorija, što kulminira Jeličićevim tumačenjima na tragu marksističke filozofije kulture i društva. Četvrtu fazu predstavljaju stilistička istraživanja Zagrebačke stilističke škole, a u posljednjoj se fazi držićologija otvara prema strukturalističkim i kontekstualnim istraživanjima.
U nastavku svojega izlaganja Rafolt je istaknuo nekoliko točaka Držićeva dramskog opusa koje su u dvadesetostoljetnoj držićologiji kontaminirane semantikom otpora. Riječ je o promatranju Držićeva otpora prema konkretnoj dubrovačkoj republičkoj vlasti (prije svega u kontekstu urotničkih pisama) te o razmatranju otpora kao apstraktne kategorije Držićeve dramaturgije. Po mišljenju predavača, artikulacija otpora ostaje ista, a mijenjaju se jedino interpretativne metode i/ili teorijski okvir. No, kontinuitet kontekstualizacije ipak postoji, a može se pratiti u interpretaciji lika Pometa i Negromantova prologa. Upravo je na primjeru njihove intepretacije, ali i interpretacije urotničkih pisama, Leo Rafolt u zaključnome dijelu izlaganja prikazao različitost teorijskih okvira i njihov razvoj u dvadesetostoljetnoj držićologiji.
